Zapisi prije korone

Čista stranica

Krećem od čiste stranice: prebrisani su znakovi i kvačice za koje su se uhvatile slabe riječi. Od svih tih pogleda, ja sam spor kao najmudrija kornjača. Klizim niz dan, mašem prema gore i dozivam snježnu kraljicu da spusti malo leda na moje tjeme. I da u vlaku zabilježim prvu pra-sliku; bit će dovoljno za novi početak. Iz smrznutog jezera izvlače posljednje pismo koje je napisano u vrućici. Sada se spuštaju na čistu travu vlasi budućih pokoljenja. Početak godine ubrzava na tren svaku stanicu. I čistina prostora pušta da Vrijeme kao usamljena gruda, opet krene...

Stvar

Tvoj znak je stvar, sve ostalo su živa bića. Znači li to da nemaš osjećaje? Niti meko tkivo. Udaljena si od tijela. Pretvorila si ga u priču. Sokovi su isto slova, miješaju se kao djeca na krevetu od tamnog drveta. I ljuska oraha sad je lađa za stvari. One koje otpuštaju vojnici. Kapelani. I možda se u hladnoći zimskog popodneva skriva ključ kojim cvjećari zatvaraju vrata. Poslagala sam figure od kositra na prozor, moja glava je već zaspala. Stvari, oblici, emocije od čelika.

Čekaonica

Čekaonica je poluprazna. Osim mlađe žene koja gricka nešto i gospođe koja bi rado zavirila iza vrata ordinacije, nema nikog. Ali nitko ne izlazi, kao da su vrata zaključana, a iza njih medicinska sestra vrti po elektronskom kartonu i istražuje povijest bolesti svijeta. Čekaju se uputnice za rentgene sadašnjeg stanja, tu su otisci prvih pahuljica, uho koje se ispire blagom vodom. Školjka bezglavog svijeta. Mrtvi oleandri. I sto soba iza kojih čekaju odredi specijalizacije, lica koja traže dijagnozu. Svijet se nalazi baš tu, u kutu, iza plavih vrata, kao orkanski vjetar koji ne dopušta mahinacije. U trenu, život se sprema, novo rađanje. Čekaonica je spalionica, sivi pepeo iz amuleta...

Melankolija

Blijedosmeđe popodne. Sunce se izmjenjuje s mračnim oblacima. Igra svjetla i sjene. Grad koji se otvara u dugoj šetnji pokazuje svoje novostare oblike. Nestali su ljudi koji u nekim stanovima centra žive, vjetar je ubacio lišće kroz svoje bešumne kanale u vile, u kuće na istočnoj strani, austrougarske atmosfere. I propast davnog carstva, sjena koja se pojavljuje. Kao mrak na plućnom krilu. A onda odmah zatim, osunčani putevi, kao da je sve u redu, neboderi i sjećanja. Razasuta djetinjstva, široke aleje i cesta koja kao da zna kamo ide. Napredak. Ili opet, za minutu dvije, pad nečijeg doživljaja, uspon suhe refleksije... Slika uzavrele Melankolije.

Otpuštanje

Na stolu nakon šutljivog rođendana ostali su kositreni vojnici, sedam junaka koji čuvaju zanesenu Snjeguljicu, dvije šalice s bijelosmeđim rubovima od kave i mlijeka, nalazi koji govore o crtežu grana koje se u kvrgama račvaju, ostaci riže od morskoplavog rižota, otisci priča iz pradavnina, spušteni pogled jedne žene, široke aleje koje se ujesen skupljaju, raspršeni snovi o bijegu i karakteru, na kraju odlazak niz donji dio galerije, sve do mjesta na kojem se sve loše stvari, kao riblje ikre, ostavljaju, otpuštanje plavih balona. I opet jedno novo otvaranje. Slutnja budućih događaja.

Suton

Evo, on je grof od Tjeskobe. I ništa ne može odagnati sutonsko raspoloženje. Niti morski gradovi sa svojim krepuskularizmom. Niti mitovi o velikim zvijerima i mjestima koja nastaju ni iz čega. Samo motri njegove pokrete, riječi koje se raspadaju na slogove. Slova koja plutaju na rijeci, ptice koje traže svoja utočišta. Pjesnik je zaboravio zauzeti mjesto. I stihovi se razletjeli na sve strane, kao lišće od breze po grobovima. Pa sastavi ti sad zbirku, posloži rime. I kad se čini da je sve u skladu, nemir ponovo donosi mračne slike i mir, Svemir ponovo gubi oblik. Na raskrižju.

Bolest od ljudi

Dogodi se nekad »bolest od ljudi«, u nekim rubnim prostorima, u sobi punoj vlage i dima,

i punoj onih koji nisu ostvarili svoje snove, pa se od sve te energije koja se vrti u krugu, oblikuje čekić od smoga i udara snažno u pleksus, trbuh, ili samo na rub stola. Ta bolest zaustavlja dah, lijek je šetnja po blijedim ulicama, mogu biti i rijeke ljudi, klizalište pored, polako se obnavlja disanje, suze teku, sunce prži u zimi, otpuštaju se davne boli kao snježne lavine. I mir dolazi na grudi.

Na kraju dana

Na kraju jednog dana nastupa snivanje. Jedra su se spustila do najniže razine, blizu tla, nebo se otvorilo. I kišne kapi sad lete zajedno s djecom po ulicama. onako, s kotačima i bez. Blagajne rade same, predmeti se kotrljaju, miriše ponovo menta i čudiš se ponovo tome da se na sasvim nekim drugim vratima otvaraju slike koje si gledala samo iz daljine. U nekoj pjesmi miješaju se ljudi i životinje: pola nečijeg tijela je zamijenjeno perjem. Na kraju dana, lica se odmaraju i srce tuče brzo kao najsporija lokomotiva.

Noć na selu

Noć na selu je tišina bezvremena. Možeš zamišljati Zlatno doba ili Pad, sasvim običan. Zvuk mačke u drvenoj štali je početak Apokalipse. Možda. Zvoni kao da je netko napadnut. Krtice iz podzemnog svijeta donose svoju objavu. Kao glasnici donjeg univerzuma, gomoljastog i sanjivog. Možda surovog. Na livadi, možda se iz šume spustila zvijer. Iz medijevalnog vremena. Ne možeš joj prepoznati ćud. Samo sjediš, na terasi od dima, crijepom natkrivenoj i osluškuješ. U jednom trenu kraj tebe se prostire sav neljudski svijet. I tek u tom suglasju tame i nemoranja, raste tvoje biće, svemu usprkos. Kao da se iz čovjeka u zvijezdu preobrazilo. I na nebu spasilo.

Grad

Dovršavam zapise o jednom Gradu, u odsutnosti. Je li nužno neposredno viđnje stvari? Ili se ipak slike pojave u rano jutro, na uzglavlju, kao krhotine od imaginacije i od čvrstog kamena? Sve ravnomjerno, isti omjer mekoće i ukrućenosti. Kaldrme dobivaju oznake plimovitog stanja, a zvonici i minareti sad su kao ptice, tu kroz prozor, vidiš ih kako vise na žici, kao privid. Kao bića, a ne stamena postolja bez tuđih imena... I čovjek je u tom kolopletu tek zastarjela kategorija.

Naranča, lakonogo sunce

Nekad su podneva kao erupcije. Izlaze iz njih kao izvori, misli i osvrti, duboko sakriveni, ispod deke. I odjednom, sve što se godinama taložilo na dnu polusvjesnih aluzija, izbija na površinu. Briše tamu, rastjeruje idole, sklanja igrice u kojima se, kao video iluzija, skrivaju bodlje nekadašnjeg bića, onog koje je zamrznulo svoje dojmove i reske dispute. I otvara se napokon široko polje, čistina. Treba se zadržati na istini i hrabrosti dok naranča se neoguljena kotrlja po krevetu. Kao sunce u sobnoj pustinji. I samo pisati treba, dok se tijelo nadimlje, kao da je lađa na krevetnim valovima.

Naša djeca

Naša djeca nastala su kao miješanje slika naših lica, okrenutih prema naprijed, kao da gledamo u budućnost nastalu iz cijevi izmaknutog sjemenovoda. Sjeme tvojih slutnji rasprsnulo se u zraku, koji je imao oblik božjeg vimena, i u svijetu sa tisuću dimenzija, sad pužu i hodaju naša djeca. Imaju tvoje i moje crte karaktera i u čelu usađenu usnulu utopiju. Rođena su iz ljubavi, majka ih drži u krilu, u haljini koja nosi miris livade i dima koji se iz očevog tijela, uz njeno tijelo nježno prislonio.

Pred zimu

Najavili su mraz i zimu početkom tjedna, unosim tegle s cvijećem s balkona, u podrum, bijelim krpama, ostacima starih potkošulja. Perem poluzaprljane prozore, otvaram ih širom da uđe zadnja toplina, na dah. I podovi su skliski od pranja, a s ekrana bliješte slike snježne u susjednim zemljama. Ako dođe mraz u ponedjeljak, sve će biti čisto, uglancano, podovi kao potoci ledeni, sakriveni pokloni bez neona, pogled koji traži geste i prikladnu pažnju, polako će se otvoriti na nekom drugom mjestu. I zima može početi.

Pomirenost

Završila je jedna era, možda su u njoj bili gmazovi, možda ptice, možda zamišljena trudna žena. Sad je na vidiku jedan prozor i magla koja se spušta nemilice. I sunce, njegove zrake kažu da se sve već razriješilo, ovdje si, na zemlji koja se još uvijek ne pomiče, na pola puta između početne i zadnje zvonjave, kuhinje su bez mirisnih džemova, sobe će zadržati prijašnje oblike, neće biti krikova koji bacaju srce gore, pa dolje. Pomirenost neka, jer iza ugla ne čekaju letjelice, niti udarci od kojih se ne dižeš s poda.

Smrt pjesnika

Jednog snježnog jutra u mailu iz udaljenog grada stigla je pjesma jednog pjesnika, ne sjećaš se koja. Uz ime stajao je datum smrti, poklapao se s danom u kojem je poruka pročitana. U tom preklapanju dogodio se trenutak bola. Nisi znala, to je bila prva vijest. Posveta u mailu literarnog entuzijasta. Kroničara koji bilježi smrt pjesnika. Uz njegovu pjesmu. Pogledala si kroz prozor, vani je sve bilo prekriveno bjelinom. I ta bijela svjetlost ulazila je u sobu, brisala tamu s ekrana. Iznenadni nestanak i prisjećanje na dan kad prije pola godine ostaješ na stolici u kavani još petnaest minuta. Puštaš pjesnika da ode preko Tromostovlja. To bivanje na mjestu možda je tvoje tijelo samo od sebe označilo kao rastanak. Ili kao počast. A taj trenutak vremenskog preklapanja utisnuo je trajni engram u tvom ekranu negdašnje praznine.

Posloženi životi

U posloženim životima vrijeme ručka je to i to,
Sat otkucava pravilno i dijeli dan na odreske,
U podne stavlja se salata na tanjur i meso,
Kava se ispija oko dva, u osam sati sklapaju se
Ruke i gasi se radno svjetlo, san dolazi ranije.
U deset i kasnije, višenoćna buđenja i more
Koje nekad, blizu jutra pritišću vrat i utrobu.
U posloženim životima, hvataju se baloni u zraku
Samo nakratko, ljubavni ležaji se rasprostiru na
Tren ili dva, onda se sklapaju do iduće godine.
Vrijeme curi kao odvrnuta slavina, voda se rasipa
Po podu, tepisi su nabrekli kao ženska bijela tijela,
raspali se od rahle slutnje.

Poljubac

Poljubac u čelo najuzvišeniji je oblik dodira. Kada usnama dotičeš nečije čelo, ne ljubiš samo to biće. To je i doticaj sa svim onim što to biće okružuje, to je zapravo posvećivanje nečijeg prostora u kojem diše i u kojem se kreće. Taj dodir čela je i blagoslov bića koje prestaje biti određeno spolom ili nacijom, ono postaje biće koje je dodirnuto da bude pronositelj radosti i učitelj onih koji ne znaju za snagu volje i duh snivanja. Poljubac u čelo od jednog do drugog bića sasvim je božanski i poništava sve razlike. Od njegove bestjelesnosti rastu slike i prizori kao grozdovi koje ubire Bog i vraća snagu ljudima!

Metamorfoze

Prije šest godina bosih nogu ušla je u vrt
I zagazila u crnu zemlju. Ostali su tragovi
Prstiju i sitni tragovi malih krtica i prhkih puhova
I novi život se začeo. Dim iz glave odletio je u
Široku krošnju, olovo iz tijela spustilo se na rub
Bare, na početku okoštalog i ognojenog svijeta,
Žena je lice okrenula k suncu, podigla je ruke
Sve do Neba, ljestve za suho drveće su se odvojile
I krakovi sad klize, jedan pa drugi, na vrh stijene
Koja kao planina stoji ispred kućnog stijega.
Zdrava jabuka pala je na tlo i opet se u sjeme
Trske pretvorila.

Treća tragedija

U restoranu na zadnjem katu visoke staklene zgrade dogodio se začetak treće tragedije. Podsjetimo, prva je započela plesom tisuću leptira i lažnim infarktom jedne infantkinje, bila je to ljubav koja je na više mjesta bila prerezanog vrata meke grlice i pijevca iz tuđeg čopora. Druga tragedija je već na početku imala u krvnoj slici anemiju, oduzetost, veliki strah, ali i veliki krevet. Bića su hrabro ronila u dubini, sve dok netko nije izbacio na površinu tijelo mrtvog muškarca. Treću tragediju uočio je bugarski glumac, vidio je u plesu energične žene mamac za još neko glasno naricanje. Hoće li ova priča završiti smrću ili s nepredvidivim krajem? Stakla su se malo zatresla, ako napuknu cijevi, doći će do zadnje kalvarije. A za sve su bili krivi samo blijedi odrazi u svjetlima hotelskih ogledala.

Kraj svijeta

Na kraju siječnja vidjela sam početak i kraj Svijeta,

U samo dva kadra: jedan u toplom kafeu,
A drugi na širokoj ledini zimi, na rubu
Maloga grada, gdje selo počinje graditi svoje
Bijele i neupadljive oblike, daleko od ljudi.
Trebalo je preživjeti sve u tako kratkom
Vremenu: prijelaz iz svijesti o Svemogućem,
I dolazak na padinu s koje se polako spušta
Lavina otežalih riječi, rasprsnutih od bola.
Samo pas je stajao između dvije točke i
Spajao nemoguće kutove. Kada je on nestao
Iz prizora, ogoljelost grana i kratkoća daha
Navijestili su propast jednog Svijeta, čije je
Blještavilo trajalo kao krhko carstvo, svega
Deset mjeseci i pet dana. I na kraju nestalo,

Kao da se dodir dvaju bića nikad nije ni dogodio.