Vrazovi prijevodi španjolskih romanci na hrvatski jezik

Govoreći o Vrazovoj pjesničkoj zbirci Glasi iz dubrave žeravinske (1841.)1) pomišljamo kako se možda i ne radi o pukoj slučajnosti u paralelizmu koji zapažamo između naslova Vrazove pjesničke zbirke Glasi iz dubrave žeravinske (1841; 18622) i naslova posthumnoga izdanja Herderove zbirke Volkslieder (1778/79), odnosno Stimmen der Völker in Liedern (1807) u izdanju Jacoba von Müllera. Naslov Vrazove zbirke mogao bi biti kulturološki prijevod Müllerova naslova, a radi se o tipu prijevoda koji prepoznajemo i u drugim Vrazovim prevoditeljskim uratcima, pa i u prepjevima španjolskih romanci. Osim toga, čini nam se kako se u naslovnu intertekstualnu referencu Vrazove zbirke upleće još jedno ključno djelo njemačkoga romantizma i »otkrića« španjolskoga narodnog pjesništva u njemačkoj kulturi. Imamo na umu djelo Silva de romances viejos (1815) Jakoba Grimma za koje je poznato da se nalazilo u Vrazovu posjedu te da ga je on čitao u izvorniku2).

To je djelo možda također inspiriralo Vraza da svojoj zbirci dade naslov Glasi iz dubrave žeravinske gdje »dubrava« (tj. šuma) korespondira sa »silvom«, etimološki također »šumom«, iako »silva« znači i pjesničku »zbirku različitih sadržaja i tema, napisanih bez metode i reda«3). Pridjev »žeravinski« ortonimskog je podrijetla jer je Vraz rođen u slovenskom Cerovcu, u općini žeravinskoj, iako »žerava« u Akademijinom rječniku znači i »plamen, ljubav«. Tako se Vraz ovom svojom prvom hrvatskom zbirkom već u naslovu predstavlja hrvatskoj publici kao slovenski pisac koji svoju inspiraciju nalazi u »ilirskoj ljubavi«, ali i u njemačkom romantizmu.

Vjerojatno je iz Grimmove antologije romanci Vraz preuzeo izvornike četiriju romanci ‒ romance poznate pod naslovima El prisionero, Bovalías el pagano, Conde Arnaldos, ili po početnom stihu Yo me levantara mi madre4)‒ za svoje prepjeve od kojih će dvije romance uvrstiti u zbirku Glasi iz dubrave žeravinske, a dvije u zbirku Gusle i tambura5). A možda upravo tom intertekstualnom referiranju na Grimma koji je, između ostaloga, u svojemu bavljenju književnošću južnih Slavena prepoznao sličnosti između španjolskoga i južnoslavenskoga usmenog pjesništva6), možemo zahvaliti utemeljenje jednoga tipa etnografskog diskurza. Taj će tip diskurza zaživjeti i u Hrvatskoj u 19. stoljeću, i nastaviti se sve do danas, a temeljit će se na prepoznavanju tipoloških i kulturoloških srodnosti hrvatskoga i španjolskoga pjesništva7).

Ako je točno da u naslovu Vrazove zbirke možemo prepoznati i intertekstualnu referencu na Müllerov naslov Herderove zbirke, tada bismo mogli reći da Vrazova antologija i svoj multikulturalni koncept duguje sličnoj zamisli Herderova »antologijskog zapleta«8). Pod »antologijskim zapletom« podrazumijevamo takvo viđenje zbirke, kao specifičnoga oblika pjesničkog diskurza koji je s obzirom na svoju kompoziciju ‒ barem nam se tako nadaje iz čitanja Suphanove interpretacije zbirke ‒ usporediv čak i s narativnim književnim žanrovima, primjerice putopisom, ostajući pri tome čak i u domeni lirike. Herderova antologija otvara se njemačkom narodnom pjesmom, a završava njemačkom umjetničkom pjesmom; razmak između početne i krajnje točke antologije pripada pjesmama, narodnim, ali i pučkim i umjetničkim, najrazličitijih europskih i izvaneuropskih naroda odajući pri tome i počast mnogobrojnim putujućim pjevačima-žonglerima koji su pjesme prenosili s jednoga kraja svijeta na drugi.

S druge strane, Vraz u »Pogovoru« svoje antologije razotkriva smjerove kojima se kretala njegova recepcija pjesničkih utjecaja, a kad je riječ o prijevodima to ponekad i naznačuje ispod naslova pjesama. U nekim slučajevima, otkriće konkretnih Vrazovih književnih uzora zasluga je književne znanosti: pjesnik u svome pogovoru zbirci samo okvirno naznačuje pjesništvo sjevernih i južnih naroda kao polazište za sastavljanje svojih balada i romanci dok su književni znalci prepoznali odjeke konkretnih utjecaja, poput Uhlanda, Mickiewicza, Kollara i slično9). Tako Vrazova zbirka sadrži autorske pjesničke sastavke inspirirane slovenskim, poljskim, češkim, njemačkim i španjolskim usmenim i umjetnim pjesništvom, pa se također na svojevrstan način približava multikulturalnom konceptu Herderove antologije.

Međutim, Vrazova antologija bliža je Herderovoj koncepciji antologije nego Müllerovu načinu klasificiranja pjesama. Herder se ne oslanja na etnološku klasifikaciju pjesama koju donosi izdanje J. von Müllera iz 1807. godine10). Antologijski »lirski« zaplet Herderove zbirke, slijedimo li misao B. Suphana, sastoji se u jukstaponiranju i prepletanju pjesama različitih naroda tako da jedna pjesma najavi drugu koja preuzima i razrađuje motiv prethodne pjesme ili joj pak kontrastira temu suprotnoga predznaka11). Ponavljanje je postupak koji omogućuje uočavanje paralelizama među susjednim pjesmama i slijed antologijskog zapleta. Dominiraju uobičajene pjesničke teme ljubavi i smrti, obiteljskih odnosa, pjesme s prevladavajućim elegičnim ugođajem, a nizanje pokušava varirati pjesme po duljini, metričkom ugođaju i tipu lirskoga subjekta12).

Između položaja koje mnogo brojniji prepjevi španjolskih romanci13) i svega četiriju hrvatskih pjesama14) (odnosno, »morlačkih«, kako ih Herder naziva zajedno s Fortisom), zauzimaju u Herderovim Narodnim pjesmama ‒ u tom se antologijskom zapletu, snažno prožetom prosvjetiteljskom ideologijom idealističkog univerzalizma15), može zapaziti i određena analogija. U onom segmentu antologije koji u prosvjetiteljskom duhu nastoji predstaviti Volksgeist (narodni duh) i Nationalcharacter (nacionalni karakter) na temelju prevedenih pjesama, Herderovi prijevodi predstavljaju španjolske romance i »morlačke balade« kao pjesništvo nastalo na takvim kulturnim prostorima na kojima se dodiruju i prepleću kulture Istoka i Zapada, budući da te pjesme uglavnom obrađuju maurske ili turske teme.

Osim toga, činjenica je da Herder arabizme i orijentalizme iz španjolskih romanci Ginésa Péreza de Hite koji nisu udomaćeni u španjolskom tradicijskom pjesništvu naturalizira, doduše, samo tamo gdje ti arabizmi nisu uobičajeni u tradicijskom pjesništvu16). Taj orijentalistički diskurz ipak umeće u takav kontekst koji dekolonizira orijentalni »štih« tih pjesama. Tako, primjerice, španjolske romance koje se pojavljuju u malim sekcijama od po 2 ili 4 romance, imaju za funkciju svraćanje pozornosti na varijabilnost narodnoga pjesništva i unutar pojedinačne tradicije, a ne samo u komparativnom kontekstu, budući da se isti protagonisti provlače kroz različite romance. Ako slijedimo i dalje logiku Suphanove misli, hrvatskoj baladi Asan-aginici, koja je zadnja pjesma prvoga dijela antologije, pripala je uloga spajanja motiva koji se u njezinu neposrednu okružju pojavljuju u umjetničkim tekstovima, i to u odlomcima iz Shakespearea17). Također, Herder u svojoj zbirci, kao i Thomas Percy u Reliques of Ancient English Poetry18), žanrovske termine Ballade i Romanze rabi kao sinonime nižući jedne za drugima pjesme koje označava tim književnim terminima. Tako bi se moglo reći da su i Herderove španjolske romance i tzv. »morlačke balade« bez obzira na svoje orijentalne teme sastavnim dijelom koncepcije partikularističkoga univerzalizma zbirke.

Romanze je književni termin koji označuje pjesme što su prema Ch. v. Zimmermannu pogodne, između ostaloga, da budu uzete kao građa za proučavanje slike Španjolske u 18. stoljeću19), a romantični narativni subjekt putopisa kreće na putovanje s ciljem stjecanja znanja20). Kad je pak o 19. stoljeću riječ, kad se žanr romanci afirmira u Hrvatskoj, moglo bi se reći da romance nastaju kao književni oblik koji je u vezi sa znanstvenom slikom koju romantici stječu o Španjolskoj i o Jugu potiskujući dotadašnje stereotipe21). Tako nam se čini da je i hrvatski književni termin romanca »prosvjetiteljsko dijete« znanstvenih spoznaja o španjolskoj kulturi pretočenih u lirsko ruho.

Vraz svoju zbirku klasificira u dva dijela: skupinu od 21 balade i skupinu od 4 romance, preuzimajući od Herdera shvaćanje da je riječ o istom žanru pjesama. Vrazu je poznato da postoje različita tumačenja tih žanrova. Tako, veli Vraz u pogovoru zbirci, neki te žanrove razlikuju po tipu ispripovijedanih događaja. Tako bi balada pripovijedala »junačke«. »žestoke«, »zamršene« događaje, dok bi romanca ludički pripovijedala »ženske«, »nježne«, »jednostavne« događaje.

Takvo je tumačenje bilo i ostalo pertinentno u folkloristici kao i u znanosti o književnosti općenito sve do danas: tumačenja koja u baladama vide pjesme koje opisuju tragične događaje, a u romancama pripovjedne pjesme sa sretnim završetkom nastavak su misli koju je na samom početku sintetizirao Vraz22). Neki pak, tvrdi Vraz, pjesme razlikuju samo po obliku sa čim se i pjesnik slaže, budući da se jedan i drugi naziv koristi za isti žanr pjesama u romanskoj i u germanskoj pjesničkoj tradiciji23). I doista, čini se da se Vrazove romance samo formom razlikuju od pjesama iz prvoga odjeljka knjige dok su sadržajem to također uglavnom ljubavne pjesme tragičnoga ili dramatičnoga karaktera pa Vraz anticipira znanstveni folkloristički pristup tome usmenoknjiževnom žanru24).

* * *

I interpretacija Vrazovih prijevoda španjolskih romanci upućuje na usporedbu njegove prevoditeljske tehnike s Herderovom, a pjesnik izrijekom upućuje na Herdera u svome komentaru Glasima25). Herderovi su prijevodi »restauracijski« odnosno oni žele pjesmama vratiti njihov pučki ton, koji autor smatra izvornim oblikom pjesništva prije nego što se pjesništvo zaogrnulo umjetnim izgledom. Moglo bi se reći da Herder prevodeći izbjegava »očuđenje« (Carbonell) izvornika pokušavajući sačuvati kulturološku razliku26). U kulturalnoj transferenciji njegovi »komunikacijski prijevodi« (Carbonell) nikada ne postaju »kulturalni transplantati« (Carbonell) u potpunosti adaptirani novoj jezičnoj i kulturološkoj sredini.

Vraz u pravilu za svoje malobrojne »čiste« prijevode uvijek navodi izvore. Čini to s romancom Savjet koja u podnaslovu otkriva da je nastala »prema Prešernu«. Od Prešerna preuzima i način bilježenja romanci u osmercima, umjesto u šesnaestercima kakvo bilježenje donosi Grimmova antologija Silva de romances viejos koja se priklanja interpretaciji porijekla romanci u srednjovjekovnom epu27). I u zbirci Gusle i tambura citira početni stih na španjolskome iz romance El Conde Arnaldos koji prethodi romanci Divna pesma. I za romancu »Sužanj« iz Glasa iz dubrave žeravinske Vraz u komentaru, kao i ispod naslova, otvoreno ističe da je prepjev španjolske romance28). Danas prepoznajemo da je pjesnik poput nekih drugih njegovih suvremenika (primjerice, Britanca Lockharta) prepjevao trubadursku romancu El prisionero (ó) (Prim. 114-114a), koja vuče porijeklo iz srednjovjekovne tradicije, a poznata je i u modernoj hispanskoj tradiciji. A Herderov prijevod te romance našao se i u »Dodatku« koji je Johannes von Müller objavio nakon Herderove smrti u Stimmen der Völker in Liedern. Doduše, Vrazov »zatočenik« nije tako stiliziran kao onaj španjolski. Nosi i bradu, koja izostaje iz gotovo viktorijanskoga zatočenika u engleskome Lockhartovu prijevodu29). Iz naše perspektive, u Vrazovu slučaju riječ je o svojevrsnom restauracijskom prijevodu koji pokušava imitirati ton pjesme iz usmene tradicije južnih Slavena: junak zatočen u turskom zatvoru saznaje o smjeni godišnjih doba ljeti kad mu kroz tamnički otvor doleti buket djevojačkog cvijeća, a zimi kad od čete vojnika upadne gruda snijega30). U svakom slučaju, takav njegov prepjev namjerno evocira analogije s pjesništvom južnih Slavena.

Naposljetku, iz današnje perspektive multikulturne epistemologije Vrazovo otvoreno isticanje svojih izvora u komentaru zbirci, možda i po uzoru na Herdera, još izraženije u prepjevima dviju romanci koje donosi u zbirci Gusle i tambura (1845.), ima funkciju demistificiranja mitova o porijeklu. »Bradati« Vrazov zatočenik zajedno s drugim romancama u toj zbirci po prvi puta, nakon Vukotinovića, uvodi žanr romance u hrvatsku književnost. Za razliku od balade koja postoji i u domaćoj književnosti, romanca je sa svojim asonancama karakteristična, smatra Vraz, za Španjolsku. Pri tome se, kao što je kritika zamijetila iz Vrazova komentara zbirci31), pjesnik suočavao s kritikama na račun toga što uvodi inozemne književne žanrove strane duhu domaće poezije32). Čini se da pjesnik raskrivajući svoje modele, uz oslonac na domaću folklornu matricu bogatu turcizmima, odgovara i na takve primjedbe nacionalističkoga karaktera.

Tim je zanimljiviji slučaj Vrazove autorske romance Bovalías el pagano. Naime, nigdje u objavljenoj zbirci ni u popratnom komentaru pjesnik ne spominje da se i romanca Junak Hranilović može smatrati djelomičnim prepjevom španjolske romance Bovalías el pagano. Netko bi se čak mogao zapitati zašto pjesnik nigdje ne navodi izvornik, kad ne skriva kad prepjevava na slovenski istu pjesmu koju prepoznatljivo naslovljava O Renegatu Bovaliji. Nije li riječ o mistifikaciji, nimalo neuobičajenom postupku u onodobnoj pisanoj književnosti?

Izvornik i prijevod na slovenski romance Bovalías el pagano čuvaju se u rukopisu koji je pjesnik naslovio Romances españoles traducidas en esloven, u prijevodu Španjolske romance prevedene na slovenski, por J. Stanko, danas pohranjenom u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Taj se rukopis iz Rakovčeve ostavštine može datirati u 1835. godinu, a vjerojatno nije jedini rukopis Vrazovih prijevoda španjolskih romanci na slovenski, budući da Vraz prevodi na slovenski romance još u periodu svoga naukovanja u Grazu kad se sprema zajedno s Miklošičem objaviti ih u antologiji svjetske poezije33) o čemu zacijelo mnogo više znaju slovenski hispanisti i folkloristi34).

Odgovori koji se nadaju na pitanje zašto Vraz prešućuje španjolsku romancu u kontekstu pojavljivanja svoje pjesme »Junak Hranilović« u zbirci Glasi iz dubrave žeravinske mogu biti različiti. Možda je riječ o slučaju, iako je nešto plauzibilnija pretpostavka da Vraz pledira za jednu sveobuhvatnu »ilirsku filologiju«, odnosno književnost, jer intertekstualne spone između njegova slovenskoga i hrvatskoga prijevoda više su nego uočljive. Da ipak nije riječ o mistifikaciji nego o vješto reinterpretiranom zapletu španjolske romance u kojem ono što je naizgled prepjev postaje autonomno književno djelo, svjedoče i nove narativne sekvence koje ne postoje u izvorniku.

U svakom slučaju, Vraz kulturološki transplantira ortonime i antroponime španjolskoga »Bovalíasa«, pa se moramo potruditi da iza Vrazovog »Asanage« prepoznamo naslovnog junaka iz romance Bovalías el pagano (á-o) (Prim.126)35) poznate samo iz zapisa iz 16. stoljeća, a ne u modernoj tradiciji36). Taj je protagonist promijenio ne samo ime nego je kontekst u koji je smještena radnja ove pjesme u potpunosti prilagođen zemljovidu Dalmacije i dalmatinskoga zaleđa karakterističnog za topografiju usmene pjesme. Treba li spominjati da je i pjesnički diskurz potpuno prilagođen imitaciji formulaičnosti južnoslavenske i hrvatske usmene književne pjesme. Donosimo »sinoptički« pregled španjolske romance i Vrazova prepjeva u kojem pjesnik sustavno rabi asonancu koja je, prema Vrazovu mišljenju, prirodnija »slavjanskom jeziku« nego njemačkome, kako ističe u komentaru zbirke37):

Bovalías el pagano (Silva) Romanca (Glasi)

Por las sierras de Moncayo, Niz planinu Velebita
vi venir un renegado: Jaši mučeć junak snažan,
Bovalías ha por nombre, Na vitezu konju dobru
Bovalías el pagano. Jaši aga Asanaga.
Siete veces fuera moro, Trikrat primi veru tursku,
y otras tantas mal cristiano; Tolikokrat i krst častan;
y al cabo de las ocho, Nakon tretje godinice
enganólo su pecado. Prevari ga luda glava,
que dejó la fe de Cristo, Pa ostavi zakon krsta,
la de Mahoma ha tomado Prigrlivši red ćitapa.
Este fuera el mejor moro To najbolje biaše Ture,
que allende había pasado: Što jih ima Bosna slavna.
cartas le fueron venidas Dojde mu list knjige bele
que Sevilla está en un llano. Od Udbinje tvrda grada,
(...) (...)
Arma naos y galeras Aga skupi silnu vojsku
gente de a pie y de caballo: Konjanikah i pešakah.
por Guadalquivir arriba Š njom prevali planinicu,
su pendón llevan alzado. Pade Senju upred vrata.
En el campo de Tablada Trista šator’ porazape
su real había asentado. Nevezenih kitom zlata.
con trescientas de las tiendas A sred beli tih šatorah
de seda, oro y brocado. Dignu šator Asanaga;
Nel medio de todas ellas Na njem zlatna jest jabuka,
está la del renegado; Polumesec na njem strašan,
encima en el chapitel Navrh kojeg namešten je
estaba un rubí preciado: Dragi kamen – alem sjajan,
tanto relumbra de noche Koj se blista sred polnoći
como el sol en día claro38). Kano sunce sred poldana39).

Kao što se može uočiti usporedbom španjolskog izvornika i prijevoda, ako je Bovalías »sedam puta prešao na muslimansku, i isto toliko na kršćansku vjeru«, junak Asanaga »trikrat primi veru tursku,/ tolikrat i krst častan«. Ako je španjolski junak »najbolji Maurin«, Asanaga »to najbolje biaše Ture«. A ako Bovalías prolazi »planinom Moncayo« u smjeru Seville, u hrvatskoj osmeračkoj romanci s asonancom, Asanaga jaši »niz planinu Velebita« prema Senju, nekadašnjoj utvrdi kršćanskih uskoka. Bovalías je razapeo svoje šatore u polju Tablada, isto čini Asanaga u okolici Senja, a njegovi su šatori jednako dragocjeni. Bovalíasov šator ima na »kapitelu« »dragocjeni rubin« koji »jednako sjaji noću kao i danju«, dok je Asanagin šator također ukrašen bogatom ornamentikom: »Dignu šator Asanaga;/ Na njem zlatna jest jabuka,/ Polumesec na njem strašan,/ Navrh koga namešten je/, Dragi kamen – alem sjajan,/ Koj se blista sred polnoći/ Kano sunce sred poldana«40).

Vrazova pjesnička dalmatinska topografija referira mimetički na zbilju (Velebit, Senj) na sličan način kao što je to slučaj sa španjolskom romancom u kojoj prevladavaju andaluzijski toponimi (Moncayo, Tablada, Sevilla, Guadalquivir). Nije riječ u Vrazovim romancama o izmišljenim toponimima ili o toponimima koji ne referiraju mimetički na zbilju, kao što je čest slučaj s mnogim južnoslavenskim pjemama. Mogli bismo čak reći da Vraz prevodeći romancu »Bovalías el pagano« hispanizira hrvatski prijevod. Taj »imaginarni prostor« mogao bi se shvatiti i kao »treći prostor« komparativne književnosti: imaginarno obogaćivanje vlastitog iskustva iskustvima drugih kultura s onu stranu kolonizatorskog odnosa između izvornika i prijevoda.

U svome »antologijskom zapletu« pjesnik je zanimljivo upravo romancama dodijelio važnu ulogu smještajući ih na kraj svoje zbirke: njegova tehnika prevođenja kombinira »memorizaciju« i »improvizaciju« anticipirajući suvremene interpretativne prijepore o načinu prenošenja usmene tradicije. Svoju je pjesmu naslovio »Junak Hranilović«, ime kojega junaka nije tipično za južnoslavensko usmeno pjesništvo. Možda upravo tim imenom, tako otvorenom različitim tumačenjima pučke etimologije, ističe ili markira važnost prisutnosti španjolske habsburške krune u renesansnoj Dalmaciji i Dubrovniku41).

Vjerujemo kako i Vrazovo izostavljanje referenci o svojim »izvorima« nije inkompatibilno s onime što smo iz današnje perspektive prepoznali kao demistificiranje mitova o porijeklu. Vraz se tu dvostruko poigrava: i opet intuitivno raskrinkava svoju upotrebu folklorne matrice kao u svemu ravnopravna književnog postupka autorskoga pjesništva. Ovoga puta ne navodi svoje izvore nego »kulturalno transplantira«42) strani tekst u hrvatsku književnost. Pri tome, zamućuje porijeklo izvornika, a time i ističe kako strani utjecaji mogu biti tako interiorizirani da zaboravimo da su uopće utjecaji. U tom smislu ne iznenađuje što preostale dvije romance iz Glasa i nisu izravnini prepjevi španjolskih romanci nego Vrazovi autorski uratci kao odjeci utjecaja Prešerna ili nekoga drugog romantičkog pjesnika.

Tako sve četiri Vrazove romance iz Glasa iz dubrave žeravinske ‒ Savjet, Sužanj, Junak Hranilović, Zora i Bogdan ‒ otkrivaju čitavu paletu intertekstualnih prepletanja romance i usmenoga pjesništva, s jedne strane te pisanoga pjesništva, s druge strane, u kojem se pretakanju gubi važnost porijekla. Ova zbirka stoga potvrđuje ludički odnos prema tekstu: autorsko upisivanje poetike usmenoknjiževnoga diskurza tragom Herdera u tekst pisane književnosti.

* * *

Na kraju, radi usporedbe s Vrazovim postupkom korištenja folklorne matrice, navodimo nekoliko zaključnih riječi o Herderovu »ponarodnjivanju« u njegovim prepjevima španjolskih romanci43). Dok Vraz, kako vidimo, ne zazire od onoga što bismo mogli nazvati »kulturnim transplantatom«, Herder, iako ne izbjegava uvijek upotrebu egzotizama i kulturnih posuđenica, u svojem kulturološkom prijevodu uglavnom ne poseže za »kulturološkim transplantiranjem«. I dok Herder odbacuje asonancu kao neprimjerenu prirodi njemačkog jezika, a ubacuje i opkoračenje, Vraz se, s druge strane, striktno drži ritma redaka silabičke versifikacije, iako po uzoru na Prešerna, koristi osmerački umjesto šesnaesteračkog stiha, a obilato koristi asonancu smatrajući je osobito pogodnom za slavenski stih. Obojica uvode paralelistične konstrukcije i pokušavaju imitirati formulaičnost španjolskog narodnog pjesništva.

Iako Herder u pravilu nikad ne ispušta u svom prijevodu stihove niti intervenira u tekst, jer njegov prijevod nije slobodni prepjev kao što je to slučaj s Percyjem, tamo gdje se u izvorniku spominju brojni toponimi i lokalizmi, najradije ih izostavlja44), za razliku od Vrazovih vješto prepjevanih prozopografija. Možda bismo mogli zaključiti kako su i Vrazovi i Herderovi prijevodi najbliži onome što se u teoriji prevođenja obično naziva terminom tzv. komunikacijskog prijevoda (Carbonell). U toj je vrsti prijevoda svaka podudarnost između izvornika i prevedenoga teksta podređena cilju ili svrsi prijevoda. A kad je riječ o cilju njihova prijevoda, ovaj se može prepoznati u restauraciji tona narodnoga pjesništva za učenu publiku, naviknutu do tada na drugu vrstu pjesništva45). Vraz, osim toga, uvodi novi žanr u hrvatsku književnost pred publikom koja ima i kritičkih primjedbi prema takvoj njegovoj praksi.

Možda bismo na temelju iznesenoga mogli zaključiti kako i Herder i Vraz, bez obzira je li riječ o stvarnim utjecajima ili intertekstualnim prepletanjima, stavljaju na lice svojih subjekata »antologijskog zapleta« krinku, a to čine naočigled svojih čitatelja jer razotkrivaju svoje izvore, vjerojatno i zato da bi prepoznavanje Drugoga (stranoga, domaćega) bilo što učinkovitije. Ravnoteža između postupaka tzv. familijarizacije i očuđenja (Carbonell) izvornika u Herdera i Vraza, naglašena i bilješkama koje ponekad prate njihove prijevode, čini se da nije samo intuitivni postupak. Vraz je, k tome, i u svome postupku zamućivanja porijekla svojih tekstova krenuo, mogli bismo reći, tragom Herdera: prosvjetiteljsko »pripitomljavanje« egzotičnog Drugog (stranog, seoskog, Sebe) postalo je sastavnim dijelom Drugoga čitateljskog subjekta koji će nakon Herdera, Vraza i mnogih drugih pjesnika prigrliti »mladi« književni žanr romance što nam se i danas može učiniti privlačnim.

Literatura

1. Beutler, Gisela 1957. Thomas Percy’s spanische Studien, ein Beitrag zum Bild Spaniens in England in der zweiten Hälfte ds 18. Jahrhunderts. Bonn: Rheinische Friedrich Wilhelms-Universität.
2. Bohlman, Philip V. 2004. The Music of European Nationalism. Cultural Identity and Modern History. Santa Barbara, California, Denver, Colorado, Oxford, England: ABC Clio.
3. Bošković-Stulli, Maja 1978. »Usmena književnost«. U: Usmena i pučka književnost (Povijest hrvatske književnosti, knjiga prva). Zagreb: Liber, Mladost, 7-353.
4. Bošković-Stulli, Maja /in print/. »Grimm, Jakob«. In Hrvatska književna enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«.
5. Carbonell i Cortés, Ovidi 1999. Traducción y cultura: de la ideología al texto. Salamanca: Ediciones Colegio de España.
6. Catalán, Diego. http://cuestadelzarzal.blogia.com/2006/110502-el-prisionero.php
7. Delić, Simona 1999. »The Poetics of the Domestic Internationalism in the Comparative Research into Croatian Narrative Poem. The Balkan Ballad, the Mediteraanean Folklore Horizons«. Narodna umjetnost 36/1: 253-268.
8. Delić, Simona 2000. »Strategies of Internationalism in Croatian Balld Scholarship: The Balkan Ballad, Mediterranean Horizons«, In Bridging the Cultural Divide: our Common Ballad Heritage; Kulturell Brücken: Gemeinsame Balladentradition. Sigrid Rieuwerts & Helga Stein. Hildesheim, Zürich, New York: Georg Olms Verlag.
9. Delić, Simona 2004. Žanr balade na Mediteranu: književnoteorijski i književnoantropološki aspekti hrvatske i španjolske usmene tradicije u 20. stoljeću. Rkp. Instituta za etnologiju i folkloristiku, br. 1859.
10. Delorko, Olinko 1976. Narodne pjesme otoka Hvara: prema zapisima osmorice sabirača Matice hrvatske u devetnaestom stoljeću. Split: Čakavski sabor.
11. Diccionario de la lengua española – Vigésima segunda edición. http://buscon.rae.es/drael
12. Drechsler, Branko. 1909. Stanko Vraz: studija, Zagreb: Matica hrvatska i slovenska.
13. Duda, Dean 1998. Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr. Zagreb: Matica hrvatska.
14. Džakula, Branko 1968. O književnoj kulturi Stanka Vraza (Poseban otisak iz knjige »Građa za povijest književnosti hrvatske« – knjiga 29). Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
15. Fortis, Alberto 1774. Viaggio in Dalmazia I-II, Venezia.
16. Gavrin, Mira 1970. »Pjesništvo narodnog preporoda u odnosu na njemačko i austrijsko pjesništvo«. U: Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: od narodnog preporoda k našim danima. Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić ur. Zagreb: Liber, 51-119.
17. Góngora, Luis de 1985, Romances, Antonio Carreño ed. Madrid, Cátedra, Letras Hispánicas.
18. Grimm, Jakob 1815. Silva de romances viejos, Vienna: Jacobo Mayer y Comp.
19. Herder, Johann Gottfried 1975. ‘Stimmen der Völker in Liedern’. Volkslieder. Zwei Teile 1778/79, Heinz Rölleke, ed. Stuttgart, Philipp Reclam Jun.
20. Jurić, Slaven /in print/ »Vraz, Stanko«. U: Hrvatska književna enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«.
21. Kačić Miošić, Andrija; Reljković, Matija 1988. Razgovor ugodni naroda slovinskoga; Satir iliti divji čovik. Josip Vončina ed. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
22. Kayser, Wolfgang 1945. Die iberische Welt im Denken J. G. Herders, Hamburg, Ibero-amerikanisches Institut/ Verlag Conrad Behre.
23. Kesterčanek, Vladimir. 1917. »Vrazove balade i romance«. Nastavni vjesnik, knj. XXV: 577-593.
24. Lockhart, J. G. s.a., Ancient Spanish Ballads: historical and romantic, Londres, George Routledge & Sons, Ltd.; Nueva York, E.P. Dutton & CO.
25. Miletich, John S. 1981. »Hispanic and South Slavic Traditional Narrative Poetry and Related Forms: A Survey of Comparative Studies (1824-1977)«, in Oral Traditional Literature. A Festschrift for Albert Bates Lord, John Miles Foley ed., Columbus, Ohio, Slavica Publishers, 375-389.
26. Novak, Boris A. 1995. Oblika, ljubezen jezika : recepcija romanskih pesničkih oblik v slovenski poeziji. Maribor : Založba obzorja.
27. Percy, Thomas 1847. Reliques of ancient English Poetry: consisting of old heroic ballads, songs, and other pieces of our earlier poets; together with some few of later date, I-III, London: Henry Washbourne.
28. Pérez de Hita, Ginés 1913. Guerras civiles de Granada. Primera parte. Reproducción de la edición príncipe del año 1595. Paula Blanchard-Demouge ed. Madrid, Imprenta de E. Bailly-Baillière.
29. Petersen, Susanne. Pan-Hispanic Ballad Project. /http://depts.washington.edu/hisprom/
30. Petrović, Svetozar 1972. Priroda kritike. Zagreb: Liber.
31. Poltermann, Andreas 1997. »Antikolonialer Universalismus: J.G. Herders Übersetzung und Sammlung fremder Volkslieder«. In Übersetzung als Repräsentation fremder Kulturen. Doris Bachmann-Medick ed. Berlin: Schmidt (Göttinger Beiträge zur internationalen Übersetzungsforschung), 217-259.
32. Rölleke, Heinz 1975, »Nachwort«, In ‘Stimmen der Völker in Liedern’. Volkslieder. Zwei Teile 1778/79. Stuttgart, Philipp Reclam Jun, 463-496.
33. Schirmunski, V. M. 1963. Johann Gottfried Herder: Hauptlinien seines Schaffens, Berlin, Aufbau-Verlag.
34. Semprini, Andrea. 20042. Multikulturalizam. Beograd: Clio.
35. Suphan, B[ernhard] 1871. »Herders Volkslieder und Johann von Müllers ‘Stimmen der Völker in Liedern’«, Zeitschrift für Deutsche Philologie 3, 458-475.
36. Šmidchens, Guntis 1999. »Folklorism Revisited«. Journal of Folklore Research Vol. 36, No. 1 Juanuary – April 1999.
37. Vraz, Stanko 1841. Glasi iz dubrave žeravinske. Zagreb, Matica hrvatska.
38. Wolf, Fernando José; Hofmann, Conrado 1899, Antología de poetas líricos castellanos (tomo VIII). Romances viejos castellanos (Primavera y flor de romances). Marcelino Menéndez y Pelayo ed., Madrid, Librería de Hernando y Compañía.
39. Zimmermann, Christian von 1997. Reiseberichte und Romanzen: Kulturgeschichtliche Studien zur Perzeption und Rezeption Spaniens im deutschen Sprachraum des 18. Jahrhunderts, Tübingen, Max Niemeyer Verlag.
40. Žmegač, Viktor. /in print/ »Herder, Johann Gottfried«. U: Hrvatska književna enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«.

___________________
1) Tekst je prethodno objavljen kao referat pročitan na skupu o Stanku Vrazu: 2010. Delić, Simona. »Vrazovi prijevodi španjolskih romanci na hrvatski u pjesničkoj zbirci Glasi iz dubrave žerovinske (1841)« [»Translation of Spanish Ballads into Croatian in a poetic collection ‘Voices from the Woods of Love’«, published in Croatian], u: Zbornik o Stanku Vrazu, hrvatskom pjesniku i književnom kritičaru. Zbornik radova sa znanstvenog skupa povodom 200. godišnjice rođenja Stanka Vraza (1819-2010.).

2) Kesterčanek 1917: 584. Poznato je da je jedan primjerak Grimmove Silve Vrazu na pjesnikovu zamolbu donio iz Beča 1840. godine pisac V. Babukić. Ibid. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu čuvaju se i rukopisi Vrazovih bilježnica u kojima su njegovom rukom zapisane vježbe iz španjolskoga jezika, koje su zanimljiva hispanistička građa, jer se iz njih može zaključiti da se Vraz nije samo zadržao na pasivnom čitanju španjolske književnosti.

3) Usp. http://buscon.rae.es/ drael. Diccionario de la lengua española – Vigésima segunda edición.

4) Kesterčanek 1917.

5) B. Džakula donosi podatak da je Vraz na hrvatski preveo još jednu romancu (»Yo me era mora moraima«) koja je ostala u rukopisu. Osim toga, u komentaru Glasovima iz dubrave žeravinske Vraz citira stihove iz još dvije španjolske romance: Rosa fresca, rosa fresca i A fuera, a fuera Rodrigo (Vraz 1841: 132-133), a u rukopisnoj zbirci Glasova iz dubrave žerovinske nalaze se kao motto stihovi jedne španjolske romance (El amor que nunca cesa). Usp. Džakula 1968: 408.

6) Miletich 1981. O recepciji Jakoba Grimma u Hrvatskoj v. natuknicu Maje Bošković-Stulli u Hrvatskoj književnoj enciklopediji (in print). Naravno, pored Grimma i Herdera na Vraza su utjecali i pjesnici slavenskog kulturnog kruga (npr. Mickiewicz). O bogatoj Vrazovoj književnoj kulturi v. Džakula 1968.

7) Usp. Miletich 1981. O nekim aspektima toga etnografskog diskurza pisali smo u člancima 1999; 2000.

8) Usp. Suphan 1871.

9) Usp. Drechsler 1909. Kesterčanek 1917.

10) Suphan 1871.

11) Suphan 1871.

12) Usp. Herder 1975.

13) Odabir 12 romanci između 36 pjesama koje postolar iz Murcije Ginés Pérez de Hita umeće u svoje djelo Historia de los bandos de Zegríes y Abencerrajes (Zaragoza 1595, Cuenca 1619) otkriva da je njemački učenjak prednost davao maurskim romancama sentimentalne tematike. Zanimljivo, Herder nije odabrao stare romance koje poznaje iz različitih Romancera, koje je mogao konzultirati u njemačkim bibliotekama, i spominje ih u pismima upućenima Gleimu u kojima ovoga pjesnika moli da mu pošalje Cancionero General i Góngorine romance jasno dajući na znanje da ima uvid u Cancionero de Romances iz Amberesa. Usp. Zimmermann (1997: 414). Za drugi volumen mijenja svoje preferencije i odabire jednu pjesmu Gila Pola i Góngorine romance (¡Qué se nos va la Pascua, mozas, qué se nos va la Pascua!; Sobre unas altas rocas; ¡Oh, cuán bien que acusa Alcino,/ Orfeo de Guadiana!). Usp. Góngora 1985: 119-122; 276-277; 291-295.

14) To su Asanaginica (Fortis I 1774: 97), Pisma od Sekule, Jankova netjaka, divojke Dragomana i paše Mustaj-bega (Kačić 1988: 422-426), Pisma od Radoslava (ibid.: 164-167) te Pisma od Kobilića i Vuka Brankovića (ibid.: 222-227). U njemačkom prijevodu: Klaggesang von der edlen Frauen des Asan-Aga Herder (1975: 158-161). Radoslaus Herder (1975: 283-286). Die schöne Dolmetscherin Herder (1975: 287-290).

15) Poltermann 1999.

16) Tako primjerice, dok Abenámar bezvoljno leži žalujući zbog Galianine neuzvraćene ljubavi, romanca En las huertas de Almería opisuje njegovu bezvoljnost stihovima »Por arrimo su albornoz/ y por alfombra su adarga« Pérez de Hita I 1913: 36. Herder to prevodi egzotizmima jasno obilježavajući orijentalni ambijent: »Statt des Kissens sein Albornos,/ seine Tartsche statt des Teppichs« Herder 1975: 46. Prenosi i druge riječi kojima uspijeva prenijeti lokalni kolorit izvornika: kad »dobri Sayavedra« iz romance Río verde, río verde pokušava pobjeći iz bitke, a za njim juri Renegado (Obraćenik) Pérez de Hita (I 1913: 312), Herder to prevodi kulturnom posuđenicom: »Hinter ihm ein Renegate« Herder 1975: 129. Ipak, samo u iznimnim slučajevima uvodi neke orijentalizme gdje ih inače nema u izvorniku. Usp. Herder 1975: 35.

17) Beutler 1957.

18) Percy 1847.

19) Cf. Zimmermann 1997.

20) Duda 1998.

21) Prema Wolfgangu Kayseru »crna legenda« o Španjolskoj jako je utjecajna u razdoblju prosvjetiteljstva. Ključne riječi koje opisuju kritiku prosvijećene Europe Španjolskoj jesu: Inkvizicija, zemlje bez političke i kulturalne moći, Španjolska kao kolonizatorska zemlja (ali ne i kao zemlja koja »otkriva« Novi svijet). Ljudski tipovi koji prevladavaju jesu fanatični svećenik, gramzivi konkvistador, oholo plemstvo i gospoda, skitnice. Usp. Kayser (1945: 11 i dr.).

22) Usp. Petrović 1972.

23) Usp. Vraz 1841: 113-114.

24) Vjerujemo da bi i interpretacija Vrazova »antologijskoga zapleta« mogla pružiti zanimljive uvide u logiku jukstaponiranja i prepletanja pjesama inspiriranih poezijom različitih naroda, no, ovom se prilikom nećemo na nju podrobnije osvrtati. Vrazov hrvatski opus, uostalom, tek čeka kritičko izdanje, a stoga i odgovarajuću evaluaciju.

25) Vraz 1841:133.

26) Usp. Beutler 1957; Delić 2004: 1-37.

27) Usp. Novak (1995: 45 i d.).

28) Usp. Vraz 1841: 114.

29) Lockhart 1847: 296-298.

30) Delorko 1976, br. 146. Zahvaljujem gđi Bošković-Stulli koja me uputila na ovu pjesmu.

31) Slaven Jurić tako zamjećuje u natuknici »Stanko Vraz« za Hrvatsku književnu enciklopediju.

32) Vraz 1841: 114.

33) Drechsler 1909: 30.

34) U tom rkp. ne nalaze se prijepisi svih romanci koje je Vraz odabrao za svoje slovenske i hrvatske prepjeve; na slovenski je Vraz prepjevao mnogo više romanci, a i na hrvatski je prepjevao još neke romance koje se ne nalaze u prijepisima na španjolski u tom rkp.; od romanci koje se nalaze u prijepisu na španjolski, Vraz će za Glase i Gusle prepjevati 3 romance: Bovalías, El prisionero, Conde Arnaldos); rkp. je ipak zanimljiv kao svjedočanstvo Vrazova antologičarskog ukusa koji odabire uglavnom viteške i novelističke romance, kao i one pjesme za koje, barem u onom segmentu koji se tiče njegova poznavanja hrvatskog usmenog pjesništva, mogu naći u usmenoj tradiciji.

35) Grimm 1815: 231-232.

36) Podaci o romanci koje smo našli na web stranici Susanne Petersen Pan-Hispanic Ballad Project (unos br. 1540) /http://depts.washington.edu/ su sljedeći: 1547 Canc. de rom. s.a, f. 186; Canc. de rom. 1550, f. 196; Silva de 1550 t.I, f. 109; Prim. y Flor de romances br. 126, vol. II, str.32-33. Nije zabilježena melodija.

37) Vraz 1841: 134.

38) Grimm 1815: 231-232.

39) Vraz 1841: 85-86.

40) Da ovaj postupak prepjevavanja nije samo značajka prevođenja orijentalne matrice, pokazuje i prepjev druge jedne romance. Književnu prozopografiju prepjevao je Vraz u romanci koju je naslovio Divna pjesma uvrstivši je u zbirku Gusle i tambura (1845), a koja je prepjev španjolske romance poznate pod naslovom El Conde Arnaldos. U ovom je prepjevu mediteranska prozopografija prilagođena lokalnom oikotipu (»bura iz Leona«).

41) U to vrijeme već su »otkriveni« Góngora, Cervantes kojega je Vraz čitao iako ne na španjolskom nego na francuskom, pa filološki zamah proučavanja njihovih tekstova doživljava pravi procvat – ili mi to danas tako možemo iščitati i za filološki pristup tekstu.

42) Postupak ne bismo nazvali mistifikacijom jer ovaj ima negativne konotacije nacionalističkog prisezanja u dokazivanju originalnosti pojedine tradicije.

43) Opširnije smo o tehnikama Herderova prevođenja pisali u Delić 2004.

44) Tako će, primjerice, Maurin koji se ženi za nevjernu Zaide ostati u prijevodu bez pokoje titule. I dok je u izvorniku opisan stihovima »Y aquella noche se casa/ Con un moro feo y torpe/ Porque es Alcayde en Sevilla,/ Der Alcazar y la Torre«, u Herderovu prijevodu njegove su titule donesene u skraćenom izdanju: »Und in dieser Nacht vermählet/ Sie sich einem schlechten Mohren,/ Weil er reich und in Sevilla/ War Alcaide von Alcazar«. Usp. Percyjev prepjev koji je sličan Herderovu: »She that night, seduc’d by riches/ Yields herself in nuptial bonds/ To the sordid old Alcayd,/ Which in proud Seville commands«. Citirani stih dio je jedne od romanci koje su ušle u Percyjev izbor za antologiju Ancient songs chiefly on maorish subjects koje Percy neće nikada objaviti i koje će biti objavljene tek u 20.. stoljeću. Usp. Beutler 1957.

45) Usp. Rölleke 1975.