Vizualna i semantička konkretizacija melankolije Prošloga

Na idejnotematskoj razini Branko Čegec se i u ovoj knjizi zanima za učinke totalitarnog političkog diskurza i žive, biofilne borbe kao kontraponude ideološkoj kapitalizaciji. Velikom lirskom opusu autora doprinose i ovi sastavci s vrlo promišljenim melankoličnim pogledom na prošlu autentičnu stvarnost putem bezbrojnih toponima, pjesme su to iz dubina starog kovčega sjećanja. Ovo je čitanka o vremenu koje je svakako prošlo, u Sarajevu gdje su nekad bujala zajedništva i prijateljstva, sam život i sva silina tople dobrohotnosti. A onda je došao rat, okrutan i nepredvidljiv i pomeo taj jedan svijet u konačnici razarajući sve...

Autor se naravno nije odlučio svjetonazorski za neku stranu u ratu ili miru, premda bi to bilo najjednostavnije, i dakako nepošteno. Zapravo s druge strane Čegec napada rat, žigoše divljaštvo svih strana nastalo iz bivšeg prijateljstva. Zaraćene strane znaju da je Čegec u pravu, ali jednako tako – znaju da je to vrijeme nepovratno prošlo bez mogućeg zaborava.

Pozitivne referencijalnosti autorove slike govore o sarajevskim kulturnim odredištima kao temeljnim odrednicama. Iskreno dobronamjeran, pjesnik je napisao knjigu kojom bi se nagradili mnogi u odnosu na prošle sjetne-dobre dane. Sastavci su kolažirani pomalo geometrijski u razlomljene i odvojene riječi i slogove, između pjesama pogledu privlačne fotografije fragmentiranih prizora grada, grafita, oglasnih ploča čine ovu dobru i tužnu ali i lijepo opremljenu poetsku čitanku. Ovo je i svojevrsna pomna dokumentaristička inventura u pjesmi i slici upućenog autora u bosanske prošle i sadašnje (ne)prilike i propitivanja novih značenja.

Truo je Balkan
u pjesmi francuskog pjesnika:
Krv, duhan i paprika,
svaki put tužna priča
i jato vrana na obzorju.
(Herbes de Provence)

Sastavci ove »sarajevske knjige« reflektiraju jedno književno vrijeme, prepuno i pripadajućih memorabilija, uspomena o vremenu i ljudima i važnijim zemljopisno-literarnim koordinatama. Stihovi tematiziraju posljedice bolnih intimnih iskustava i o hrvatskim piscima, prijateljima, Edi i Bertiju, potom o ljudima koji su nekad vodili poznate lokale a kojih više nema, jer je to stanovito vrijeme ugašeno. Čegec poznaje, vidi se to iz pjesama, posvuda ljude, iz Ohrida... naravno, i iz Sarajeva, nudi upućenom čitatelju prikupljene informacije i diskurze iz okružja o kojemu svjedoči... Pobrojavanje običnog svijeta, govora grada/ulice i očite obespravljenosti te nabrajanje poznatih književnika, iz raznih dijelova bivše zajedničke zemlje, sudionika zajedničkih književnih i komunikacijskih iskustava, depatetizacijom životnog okoliša... ništi se očekivana hijerarhizacija... ništi se povijest, i tzv. velike geste nužno presudnih događaja.

Od pejzaža do klape autorovih poznatih likova – proizvodi se neambiciozni tekst o žudnji za iscjeliteljskim Drugim, uz granicu s Rubom, tj. ugodu, erotičnost i vedrinu koje ispunjavaju prostor. Kao i u autorovu zbirci Melankolični ljetopis još iz1988. referirajući se na P. Handkea iz poznate proze Kratko pismo za dugo rastajanje naznačuje horizont prisjećajne događajnosti, navodeći ono što u stranom piscu naš autor cijeni, i time podvlači ono što i sam cijeni i voli.

U tekstovima koji hvale olimpijsko Sarajevo, prijateljske kafiće i kulturnu atmosferu te mir pa upire prstom u žalosni »užitak razaranja«, asocirajući na dojučerašnje bjesomučno razaranje živog stanovništva i materijalnog bogatstva i sam reagira na kontekst. Tko može izdržati toliko bijede? Samo Bog. On sve može. Stotine mrtvih mališana/ i formacije novorođenčadi u kolicima... Zaobljena raskoš trudnih žena/ pod hidžabom i bez. Hidžab, odjevni predmet muslimanskih žena, frustracija jest i čisti prkos. I na kraju, što je Sarajevo: Pitanje bez odgovora. Odgovor koji se grčevito odupire pitanju.

Autor u prostoru poslijeratne melankolije rascijepljen traži zaborav u prisjećanjima i u svom tekstu rado bi izbrisao rat čarobnom spužvom. Neki su ljudi, i neki prostori, kafići, naprosto dragi, i to bez obzira na pripadnost određenom narodu, donedavno. Za njih, i ostale – Čegec posvećuje svoju knjigu stihova, navijajući prvenstveno za mir, prijateljstvo i dojučerašnju kulturu, i dobru vibru. Zvono, kultni kulturni sarajevski kafić, mjesto je – bez obzira na nacionalnost vlasnika (barem to nije poznato piscu recenzije) ‒ poželjno mjesto okupljanja i kulturnog druženja u Sarajevu, a internacionalne umjetnike, svojedobne posjetioce Zvona, autor spominje s tugom i blagom zavišću. Čegec, usput, pokazuje proznu sposobnost, pišući o bivšem značaju kafića i kultnim posjetiocima odasvud. (Mladi su ljudi, očito, uspješnije znali živjeti u nacionalno izmiješanoj sredini.)

Prvi sarajevski espresso zbio se na trgu Ljudevita Gaja – Cafe Revolulucija kao mjesto/ i kao vrijeme/ Koje vrijeme?/ Vjetar pred oluju/ raznosi novine// uličnih prodavača: i on želi oteti/ jedini preostali posao. (Cafe Revolucija).

Autor sa sjetom niže različite senzacije o svakodnevici i njenim biserima: Svaki dan kada za šankom naručujem/ kavu, mineralnu i malo leda/ konobar kaže: Naravno, želite li još nešto?/ A ja ne želim. Autora se dotiče i naizgled nepovezivi novi povampireni intelektualizam: Meni se svijet vrti oko mene – kaže Sajra, feet menadžerica u Mercedesu/ i kuša biodinamičko vino/ vinarije Brkić/ u Čitluku.

Psi lutalice, ni živi/ ni mrtvi/ ‒ kaže autor – utonuli u buku radnih strojeva./ Dva radnika nožem buše/ konzervu...

Tragične su slike neimaština i integralne nesreće: Koliko je sati?/Moje vrijeme stoji/ Rub je stvarnost/ i istina/ iz koje ne mogu izaći. Autor lirski priprema zgodu za kataklizmatični udar, skicirajući sliku određene sarajevske ljudske gomile, ili – na tržnici ‒ bučne i emocijom nabijene ekipe ljudi: Možeš odvojiti marku/ nani za hranu./ Znam da možeš! (sastavak Apel za hranu).

U nastavku upotpunjavanja apokaliptičke vizije autora nepoznati ljudi mole za pomoć u konvertibilnom novcu, siromaštvom i bijedom ispunjeni prizori vladaju ljudima pa se ponosni i mudri stanovnici BiH-a sad ne libe neke vrste prosjačenja. Gorka nevolja naime ne pita za kulturu. Opravdani bijes provaljuje iz nevinog čovjeka: Sve bi ih/ sve bi ih/ trebalo pobiti! (Nemati niti biti) Ovo je samo trag novca, i/ bez prošlosti i/ bez budućnosti/Nigdje imena/ boje,/ ni nacije.

Tužna reminiscencija na jedno davno autorovo putovanje s prijateljem Bertijem Goldsteinom po Sarajevu prije dvadeset godina; Berti je u općem ratnom kaosu – kaže Čegec – nekada pravio svjetove od krša: Prije dvadeset godina/ putovali smo zajedno jednim drugim putem/ s mnogo nepoznanica./ Sada putujem sam,/ nepoznanice nosim sa sobom/ ostalo je mnogo krša/ u vremenu bez graditelja.

U tekstu Nemati niti biti očajni glas pobunjenog i nezadovoljnog prosječnog čovjeka koji izravno i nemilosrdno optužuje ratne ubojice:

Sve bi ih,
sve bi ih
trebalo pobiti!
Žamor nadglasa glas
muškarca
na Baščaršiji.
Okrene se i mirno otpije
gutljaj piva.
Sve,
sve bi ih trebalo pobiti!
* * *
Nigdje imena
boje,
ni nacije.

Ovo je samo trag novca, kaže Čegec, bez prošlosti / i bez budućnosti.

U zadnjem ciklusu autor piše izrazito misaone i melankolično dramatične stihove o prizorima, susretima s brojnim ljudima i događajima iz vlastite mladosti, koju je proveo putujući uzduž bivše zajedničke zemlje:

Ne želim zaboraviti vlak za Sarajevo
u kojemu smo do pola puta ispraznili buffet,
onda čtanje u kulturnom domu.
Goran, Ferida i Željko su već tada bili tu
zatim večer u potocima
piva, euforije, najiskrenije radosti.

Čitatelju se po svemu sudeći u lirici Branka Čegeca bez uzmaka nudi obilje situacija, događaja i ljudi iz bogate, vlastite bliže i davne prošlosti. A to šarenilo je podcrtano slikama, mislima tj. originalnim iskustvima i svjedočanstvima i napose žudnji za iscjeliteljskom Vedrinom.