Stvarnost oblikovana politikom

Budući da i najpoznatiji roman Gorana Tribusona Povijest pornografije (izvorno objavljen 1988. godine) kao i njegov novi, dosad dvadeset i četvrti ukupno objavljeni roman Otac od bronce, kao polazišnu točku narativa iz koje kreću aktualna zbivanja, ali i ona reminiscencijska, uzimaju motiv sahrane, usporedba se sama nameće. No sličnosti zapravo na tome i staju, ako zanemarimo one kod Tribusona jako često, pa tako i u oba ova romana umetnute autobiografske silnice (klesarsko zaleđe obitelji i u osobnost protagonista upisane autorove književne, filmske i rokerske preferencije). No treba reći da se vremenski radnja Oca od bronce naslanja i nastavlja tamo gdje Povijest pornografije staje (1991. u odnosu na kraj 1980-ih). U Povijesti pornografije Goran Tribuson već na 22. od ukupnih 443 stranica naglašava da »svako prisjećanje na mladost ima pomalo karakter šarenog i veselog panoptikuma« i takvog se pristupa reminiscencijskoj građi odrastanja i života u socijalizmu on do kraja romana dosljedno i drži, tako da i političko-društvenim anomalijama obuhvaćenog vremena pristupa mahom iz humornoga kuta.

Međutim, u Ocu od bronce takav pristup autor napušta te je u novome romanu političko-društvena analitičnost mnogo serioznija, kako ona koja se odnosi na socijalističko razdoblje, tako i objekcije povezane s Domovinskim ratom. A radnja Oca od bronce smještena je na sam početak ovdašnjeg zadnjeg (a nadati se je da je zaista i posljednji) rata i za protagonista ima 41-godišnjeg Žaka Kralja, koji nakon desetogodišnjega izbivanja (provedenog u Beču) u ljeto 1991. godine dolazi u rodni gradić (neimenovani Bjelovar) na sahranu oca Nikole Kralja, s kojim od odlaska u Beč nije bio u kontaktu.

Tribuson uvjerljivo, na konkretnim primjerima, prikazuje vrijeme početka 1990-ih kad su se »drugovi iz komiteta postupno prebacivali i postajali gospodom iz središnjice«, a junakov otac, nekoć partizanski zapovjednik koji je 1945. na bijelom konju ujahao u grad i bio štovan kao osloboditelj, i kojemu bi da je umro nekoliko godina ranije na sahrani bila upriličena artiljerijska paljba i slične počasti, sada biva sahranjen, po zahtjevu »ljudi iz središnjice«, na način »da sve prođe tiho, onako da stvari previše ne strše i da ne bodu nikoga u oči«. No na toj neprimjetnosti stvar nažalost ne staje, jer uskoro u gradu u zrak leti kip partizanskim osloboditeljima, a za koji je kiparu kao model poslužio upravo Nikola Kralj, a i njegov sin Žak jedne večeri, zbog svojih stavova, biva pretučen a auto mu je zapaljen.

Dakle, već je očito da je Otac od bronce umnogome obilježen politikom, ali za razliku od Povijesti pornografije gdje je politika bila tek kulisa jednoga odrastanja, i koja je i tada imala važnost ali joj je autor ipak pristupao s humorističkim predumišljajem, zbog puno manjeg udjela u životima tada mlađih likova. No u Ocu od bronce autorov je pristup drukčiji jer je politika kroz nadolazeći rat postala osnovna značajka oblikovanja stvarnosti. Također, anomalije kojima je nekad pristupao humorno, zbog mladih godina tadašnjih likova pred kojima je ipak još bio najveći dio njihovih života, sada su poprimile mnogo zlokobnije konture, jer se novodobna patologija nadaje metastazom onoga što se prije činilo tek materijalom za podsmijeh.

U društveno-kritičkom sloju, uz već spomenuto konvertitstvo, tj. brzinsko prelaženje dotadašnjih članova vladajuće partije u redove nove vladajuće stranke, Tribuson problematizira i novodobni, omalovažavajući odnos spram Narodno-oslobodilačke borbe i partizanskog pokreta, kroz motiv rušenja spomenika i drugih obilježja bivšeg političkog režima i sudionika rata protiv fašizma, nacizma, četništva i ustaštva. Pritom smrt junakova oca – proslavljenog partizanskog borca – na samom početku Domovinskog rata autor koristi kao simbolički završetak jedne ere, ali i kao otponac preispitivanja protagonistovog nefunkcionalnog odnosa s ocem. No razlog obostrane netrpeljivosti ostaje tek u naznakama, nedovoljno razjašnjen, što se prepoznaje kao jedna od manjkavosti romana. Tome se može pridodati i osjećaj praznog hoda i razvučenosti u središnjemu dijelu narativa koji prati Žakov pokušaj obnove veze s djevojkom (a sada već 39-godišnjom ženom) Almom Horvat u koju je bio zaljubljen u mladosti, a koja se udala za lokalnog bogataša dok je Žak služio bivšu vojsku, ali joj je brak sada u raspadu.

Uz deskripciju predratne psihoze i elaboraciju već spomenutih promjena koje nadolazak rata i prelazak na novo društveno-političko uređenje donose gradiću, a što roman žanrovski svrstava među novopovijesne i političke romane, drugi najvažniji sloj Oca od bronce je ljubav, kao svojevrsni kontrapunkt razornosti rata. A osim kroz lik Alme Horvat, Tribuson se temom ljubavi bavi, ali puno površnije, i kroz reminisciranje Žakova propalog i nepotrebnog braka sa školskom kolegicom Lidicom Majer, u koji je uletio nepromišljeno, shrvan Alminom izdajom, dok mu lik Bečanke Eme Moser služi kako bi se dotaknuo i teme (ne)mogućnosti muško-ženskog prijateljstva, iza kojega uvijek čuči prijetnja »nečega više«.

Inače, Žak Kralj ponovno je onaj isti prepoznatljivi tribusonovski tip karaktera, u čiju osobnost autor upisuje svoje osobine, filmski i glazbeni ukus te svjetonazor, tj. ironijom obilježen način pristupa stvarnosti, ali, što je još važnije, i artikulacijski manir, što sve izaziva deja-vu osjećaj i čitatelj upoznat s autorovim radom od početka se mora pripremiti na izostanak nekih velikih iznenađenja ili pomaka u odnosu na dosadašnji opus. No duhovitost, naravno, ni ovdje nije izostala, a uz protagonistove sarkastične komentare najčešći izvor humora je u liku Žakove tetke Vukice, dobroćudne ali izrazito rastresene i zaboravne usidjelice. Ekscentričnost sporednih likova, a sa svrhom komičnog efekta, kod Tribusona je redovita, pa tako i ovdje uz tetku Vukicu imamo još i pretjerivanju sklona junakova prijatelja Peru Viteza, ali i bonvivana i ekscentričnog odvjetnika Stevu Kurepu, vječno nakvarcanog starčića koji osim što voli duboko zaroniti u čašicu, u 72. godini života još uvijek skače u bazen na glavu s visoko postavljene skakaonice.

I ovaj je roman prepun filmskih i rokerskih citata i asocijacija, a pri kreiranju pojedinih fabularnih odjeljaka (npr. dijalog Žaka s Alminim suprugom u gostionici) Tribuson uspješno priziva atmosferu filmova žanra vesterna, što je posebno zamjetno kod raspleta, s nagovještenim a potom ubrzo i uvrštenim svojevrsnim dvobojem u završnici, ali nakon kojega ipak slijedi i neka vrsta pomirenja. Također se i ljubavne sekvencije odlikuju filmičnošću, s ozračjem koje asocira na pesimistične novoholivudske ljubavne filmove 1970-ih, dok završnica okončana svojevrsnom pat-pozicijom slijedi moralističke obrasce klasičnog filma, gdje protagonisti bivaju nagrađeni (ili kažnjeni) »po zasluzi«. A Žak, s obzirom na karakter posla kojim se bavio u Beču, nikako nije bez putra na glavi.

Zaključno: Otac od bronce polovično je uspio roman ‒ središnja ljubavna priča razvučena je, spora i opterećena sentimentalizmom, ali je društveno-kritički sloj uvjerljiv i oštar u razračunavanju s konvertitstvom, uz upozorenje na opasnost povijesnog revizionizma. Također, vrlo je dobro oživljena atmosfera i psihoza nadolazećeg rata te je narativ garniran dostatnom dozom neizvjesnosti i napetosti. No osjećaj »već viđenoga« i svojevrsno rutinerstvo ipak prevladavaju, te se stječe dojam da je roman pisan iz svojevrsne moralne obveze i potrebe da se tematski pokrije razdoblje početka Domovinskog rata, ali bez prave ideje i bez efektnosti i zaigranosti koji su krasili najbolje autorove romane.

_____________________
* Božidar Alajbegović (1972.-2020.) bio je jedan od najrevnijih suradnika časopisa Kolo, a ovaj njegov književnokritički osvrt na novi roman Gorana Tribusona bio je posljednji koji je dostavio Uredništvu za objavu u našem časopisu. (Op. u.)