Stara/nova hrapavost srca

Hrapavost zvučne sugestije i kajde koje žive od zvuka i radosti – mehanizam je koji autor rabi a doznači staru, konkretnu vrijednost svijeta, ili – kako se kaže – srca. Autor uz pomoć prastarih, pa i izravno izmišljenih, drevnih izmaštanih postavki govori o svemiru, tj. o prostornosti – Rogićeva riječ za širenje i stvaranje slobode (ništa se ne događa – prostire – bez nas, kao autorova obnova bivšeg Drugoga... Pjesnik za potrebu Početka domišlja (često kontrarni) vokabular koji prividno spaja inače nespojivo: daleko i blizu, uzdah i izdah... kao i apstraktne konstrukcije, koje služe kao izmišljeni ali mogući predložak za spasonosnu usporedbu (zapravo naziv za novonastali entitet). Autorov pojam »prostrano« (lijepo se vidi u bijelom i još bijelog/ sve prije iščezlo promiče u prostran) nudi se kao intelektualni izlaz za gradnju slobode...

Specifičnim nabrajanjem (uzdah izdah, potkožno nad kožno, vedra vedrina, modra modrina...) i specifičnom izgradnjom osnovne usporedbe za aktualizaciju Bivšega, Baštinik sam svega, a poduprijet sam izmišljenim govorom o Bivšem. Rogić naprosto izmišlja konture Pradavnoga, kako bi se približio Tajni. Nestandadizirano možda nabolje odgovara – hrapavom. Hrapavost fonične iluzije (zvučne sugestije) želi izvan smislenog polja – doznačiti zvučnu sugestiju. Tako stižemo do plodne dvoznačnosti, čime pak izbjegavamo propitan – bilo čiji – smisao.

Kajda živi od zvuka i radosti. Graktanje grla govori svakako nerazumljivo, ali zvuči staro – i predvremenski. Tijelo je razlika između živoga i neživoga, pa sa starim konkretizacijskim radnjama tijelo ima puno, pa i kompliciranih točaka dodira. (Ako npr. semantičkom dosjetkom riješimo pitanja tijela ne moramo nužno pogriješiti.) U tekstu glatko – hrapavo/ jedan na jedan o starim likovima Hrvatske kaže se: ma i nisu govorili: tokarili su/ suglase, hrapave dvotočne. Ono što su govorili naši stari žitelji bila je u tijelu starih hrvatskih velikana, očito njihova hrapava dionica, koja je uzrokovala konkretizaciju na nemuštom jeziku. Stari su prastarim jezikom proizveli – tijelo. O Rogićevoj Rapavoj kajdi može se naizgled pisati i disparatno; stoga je autorova slika o ulozi kajde smještena u neodređenu i lirsku intonaciju – kajde su svilena lelujavost lišća. Čudo u ljudskom grlu prije novog smisla tumači određenu riječ na stari nemušti način.

Teško da ćemo ikada točno znati što se u tami bivših stoljeća događalo, pa se dotle moramo oslanjati na slučaj, ili dapače religiju. Ako se manje-više oslanjamo na poznati značaj Isusa, tj. njegove zgode, onda možemo dopustiti »rapave« kajde, tj ono što one znače, u govorima o prvim konkretističkim hermetičarima i njihovoj suprotnosti spram olakog simbolizma. Usitnjeni misterijski govor živi, u početku, u maloj ovisnosti o simbolizacijskskoj vrijednosti. Čovjek koji ga postulira ustoličeni simbol ne propituje, nego postoji – bez propitivanja, i pritom zauvijek. Od formulaično-šuškave razine do potpunoga morfološkog lika (tijela koje nastaje) – lika sastavljenog od konkretističkih dašćica koji tvori entitet koji govori vrlo starim i iskrenim jezikom (tijela i misterija). Tu treba spomenuti autorovo taknuće, misterijsko mjesto taknuća konkretnog događaja tijela... Ulazi se naime u neizvjesno pra-vrijeme – u rastrošnu rastezljivost glasnica« (oblik koji jamči o formulaciji izraza rapave kajde).

Tijelo je za Rogića značajnog modernističkog hrvatskog pjesnika – konkretno. Nesvodivo i neponovljivo. U živosti tijela kao konkretnog prabitka stare ljudske zone manipulacije – obnavlja se erotsko i spolno, uz podršku jezične mase i njene elastičnosti. Tjelesna misteromahija obnavlja staru konkretnosti i čini žarište autentičnosti, koju spominje Theodor Adorno. Karnalnost i psovka, pjesnikove figure Preskoka dolaze najzad na mjesto gdje prirodno mogu emanirati svoju zatajenu energiju: vitalizam koji proizvodi onu konkretnu životnu mrežu izgubljene predmetnosti koja jednostavno ne služi i ne podliježe nekoj novoj »velikoj priči« metafizičke brige za uređenjem idealnog svijeta. Karnalnost: spolnost, ćutilnost, znoj, prevara, psovka , ubojstvo jest moneta koja se mijenja u žarištu luke, mjestu vitalističke energije, i tom energijom iznova rekonstruira životnu realnost... izvan metafizičke sjene.

Rogićeva križaljka svjetla (posjed metafizike) i tame (posjed suviška) upozorava na konkretnu predznanstvenu izvjesnost predloška: vitalističko, karnalno i karnevalsko u misteriomahiji, kao što kaže sintagma, divlja i predstavlja Tijelo kao prabitak i početno Konkretno. Landravci, kako kaže sam autor, napućuju takva mjesta, bez neke precizne prosudbe. Odmiče se dakako od apstraktnoga Označenoga, a tretiraju se nesumnjivi bazeni Konkretnoga koji tako govore o početku bez ideologizacije (etrurski kompleks luke kao živost koja govori sama sobom). Čežnja za razgrtanjem prabitkovske tame stimulira otkrivanje tvarnosti kao početak neideologiziranog značenja. »Sloboda je sadašnjost, praznina... a sadašnjost je lucifer«. Praznina je naravno i »srce svjetla«, a Bog je tek buntovnik koji je doduše stvorio oblik (Tijelo npr.) ali je i zaboravio na nj.

Osnovna je autorova bitka Živog i Neživog, a ostalo su pjesnikovi dodaci. Nešto je otpočelo bakanal silovitosti... Aktualna sloboda jest pad u materijalno, u zaborav, ili pak u autorove »ljupke slike«... Osnovno načelo misterijski tretiranog svemira, u odnosu na čovjeka, jest »tamno savršenstvo«, jer se u odnosu na zadanost življenja i života čovjek samo batrga između naslijeđenog i povremenog povjerenja u staru doznaku Konkretnosti. Ponekad čovjek zaboravi okove svog pada pa se prisjeti svog davnog statusa kao Čovjeka. Izvan metafizičke sjene, u žustroj ekonomiji lučkog življa, »bratstva svetih landravaca«, spolnost kao niža ali primarna tjelesnost igra često svoju ulogu razmjenjivanja užitka siromašnog obilja, naspram svih drugih Nedostataka koje, naravno, nudi dobrostojeći logocentristički reflektor i njegovo svjetlo.

Sastavak Omen etruricum, ne kao dovršen znak nego slutnja davne i tajanstvene Etrurije, ili naprosto Tajne, izravno upozorava o čemu je zapravo riječ. Između smrti i vlasti jasno je dogovoreno što je zbilja... Kako se spolnost kao pradavni izvor užitka i reprodukcije ne može opisati, a da odmah ne upadne u metafizički horizont, autor se pri spolnim atrakcijama Tijela služi označiteljskom zaumnom eufonijom: tvarnošću tijela samog jezika. Grlj, mrlj, njas, nja... ne znači ništa u klasičnom metafizičkom smislu, no iz tjelesne matrice jezika zvukovno/analogijski vjerno tj. neoznačeno reproducira spolni akt Žive Zone. Pjesnik se obilno i duhovito služi prštavom jezičnom energijom. Volja pak za srećom kao obnovom biofilnosti – želja je rogićevsko-ničeanske rekonstrukcije.

Tijelo, omiljen autorov semantički grumen, generator je pamćenja i prva predmetnost koja povremeno reagira kao da se svega sjeća; pradavno se Tijelo tako zamjenjuje administracijskim nadomjestkom tj. Imenom. Autor stoga Tijelo gura iz Središta prema Rubu, da bi barem u stihu, bilo bliže rubnom, gdje se tjelesne figure ostvaruju u svojoj početnoj, neinstrumentaliziranoj i prirodno-vitalističkoj energiji. Unutrašnje ročište, naslov sastavka o ženskoj intimi koja čuva, pa i proizvodi, u autorovoj je biofilnoj križaljci mjesto svih mjesta: zemaljski je Početak koji je izvor svega, a nijedna ga metafizika nije na bilo način uspjela posvojiti. To se mjesto očito ne može transcendirati... Riječ je, kako kaže Cvjetko Milanja, o nekoj vrsti »predstanja«, vitalističkom, nesvodljivom i neidentitetnom, konkretnom Prabitku i lancu označitelja. Dva su entiteta ‒ Etrurija i Sredozemlje – koji, prvi, Etrurija iz nepoznatoga govori o bivšoj konkretnosti, dok jasna slika osunčanog Sredozemlja izgovara naučene istine o tom području i lošu »konkretnost«. Sudaraju se principi apolonijskog (Etrurija) i dionizijskog principa (Sredozemlja). Rubno područje Etrurije simbolizira – luka i različit niz njenih živopisnih likova, a autorovi likovi tzv. landravci povezuju tamnu vrijednosti luke i njenih stanovnika. Etrurija sa svojim u najmanju ruku zanimljivim stanovništvom čini životnu kartografiju bivše konkretnosti, u odnosu pak na naučene i jasne sunčane slike sredozemnog pejzaža.

Sastavak Omen Etruricum i to ne kao dovršen znak, ime, nomen... nego kao slutnja davne i tajanstvene Etrurije, tajne koja izravno upozorava da je između smrti i vlasti jasno: »jasno je dogovoreno što je zbilja«. Označitelji govore o tijelu i misteriju, tj. o hrapavom učinku kajdi. Misterij govori o obilju: rub i središte se odavno ne vole, a rub barata nekim dragocjenim informacijama o inače »lažnim centrima« raznih iskustava. Središte je ipak opterećeno informacijama o solidno lažnim tj. netočnim podacima o meritomu. Informacije s ruba imaju veću vjerojatnost nego propitno središte. S ruba se oblikuju informacije hrapave kakvoće, a iz obožavanog središta – propitne informacije.

»Taknuće« još je jedna riječ kojoj se traži izvor koji se obično ne zna sa sigurnošću, ali ta riječ očito draška misterijske strune pa je stoga Taknuće riječ o kojoj se očito može nagađati, ali učinak joj je nesumnjivo pozitivan i usred magme. Taknuće podupire tajanstvenu točku Živoga, i živog misterija. Taknuće u magmi pjesme »iza onda« – tada, kako kaže autor, nastupaju pozitivne riječi i njihova semantika: udari modrine, paketi srebrne vode, ničija pisma... tj. autorova okrenutost prema beskonačnosti. Taknuće – čarobna nejasnoća ne od ovog svijeta. Ali, živo i zanimljivo! O Kasandri, lijepoj ženi, proročkoj osobi koja je »vidjela propast Troje«, autor kaže »stajala je izložena jutarnjem sjaju/ zamalo zublja zamalo ljubavna slikovnica«.

Malo je jasnih dokaza, da,/ i nisu govorili,/ tokarili su suglase, hrapave dvotočne – stih iz teksta glatko – hrapavo/ jedan na jedan – autorov stih o starim hrvatskim veličinama, stih se pripisuje Anti Starčeviću. Iako postoji puno izraza za negativnu klimu u kojoj donekle rijetko živi hrapava klima, autor spominje ipak brojne pozitivne izraze, koje stimuliraju hrapavost i tijelo, misterij uglavnom. Spominje se tako: onkraj, modro oplošje, utiha tame... izmjena zamjenica – mi vi nas... imfna, trenje, tvrdoća, kristalni krijes... saneni ulomci. Autor spominje mi, vi a zatim – nas (prvi put to čitam). U tekstu Plavi nabori, protežnost autor je spomenuo živo – neživo, tj. glatko – hrapavo: arhiv veledušja prva tvarnost slobode/ vedro je. plavet, ta baština.

Autor piše, zna se, o mnogočemu, pa i o slobodi; uobičajeno očekivani nakloni retci:

Bit će da je teškoća u slobodi:
Traje tek nastavlja li u drugoj se slobodi
A ova u idućoj, iduća u idućoj,
U magmatičnu plaštu, kojim se obvija koža
Za dnevne svečanosti dobrote
Sve je pripravno za biti na ti
(Bože, idioti)

Pjesma se u autora radi od brojnih komadića rečenica, vrste uzvika i čestih nerazumljivih, nesemantičkih riječi; autor naime namjerno tvrdi, da bi uskoro to pobio, jer naprosto ne postoji neka sigurna izvjesnost iza koje autor može stajati. Je li tako počela obrana dobrote u plavom zeleno, vilinski lahko u tjesnacu tuge ‒ pita se autor je li na taj način krenula obrana ispred jeftinog svijeta, a što sam honorira riječima poput dobrote, plavog i tjesnacom tuge. Tipičnim izborom autorovih riječi štiti se vrijednost pradoba, evocira se tiijelo, a iz drevnosti – zgoda se smješta u misterij.

Pjesnik kaže kako se ne može pouzdano znati kada su kajde otišle u poželjnju hrapavost, koja na svoj način govori o tajni koju se želi dokučiti. Fonetska tajnovitost poželjna je u momentu kad nemamo konkretno rješenje; možemo se, držim, njome poslužiti premda od te zvučne tajnovitosti ne možemo očekivati zadnji odgovor, takvo nagnuće u konstrukciji pjesme – pozitivno nastojanje. Ako se, naime, uporno zaziva hrapavost, tj. ono što to za razliku od glatkoće znači ‒ onda, kako se do željenog rješenja ipak može stići putem riznice stare znanosti, nesumnjivo pozitivno popunjene, i traži da u tu ruku navrati znatiželjna osoba.

Izgleda (premda nema dokaza)/ sveto je nemjesto s boljim pregledom tuge od oka ubijenih/ gdje se snene vode promeću u optužnice modrog:

živo ovdje nema od koga posuđivati žive
samo od nastalih
sloboda ovdje nema od koga posuđivati slobodne
samo od nas ostalih
ma ni oružje ovdje nema od koga posuđivati junake ubijene
samo od nas ostalih
nema drugih nas

umire se ovim u ovom
ovdje (...)