Stanko Vraz, pjesnik u vremenu budnica

1.

Pojam ilirizma obuhvaća mnoga društvena i politička zbivanja u hrvatskom društvu od početka pa do 50-ih godina 19. stoljeća, a svojim se postignućima nametnuo kao jedna od ključnih dionica nacionalne identifikacije. Sa značenjem gotovo istoznačnica, u književnoj i kulturnoj svijesti tako se govori o ilirizmu, čime se želi naglasiti ideološka i politička dimenzija razdoblja; narodni i kulturni preporod označava nastojanja koja teže za svekolikom obnovom društvenog i kulturnoga, dakle i književnoga života, te romantizam, koji se vezuje uz stvaralačka nastojanja pojedinaca da se uključe u svekolika europska književna i kulturna događanja.

Kao jednu od najznačajnijih nacionalnih ideologija ilirizam karakterizira uzdizanje nacionalnih vrijednosti na razinu dominantne nacionalne identifikacije. Premda je u hrvatskoj društvenoj i političkoj svijesti živjela višestoljetna tradicija ilirskog imena, pod pojmom ilirizma predmnijevano je ponajprije hrvatstvo, a snaženo je (nekritičkim) uvjerenjem da su Slaveni potomci starih Ilira. Zato je zajedničkim programom, po Ljudevitu Gaju ‒ »koji je imao sva svojstva veličine« ‒ više političkim, a prema Stanku Vrazu, više književnim ‒ trebalo objediniti različite slavenske entitete jednim dijalektušem građenim na osnovama srodnoga štokavskoga narječja.

Zato Ivo Banac ističe da je »jezična politika iliraca ključ za razumijevanje njihove nacionalne ideologije«. Nikša Stančić pak izdvajanje jezika »kao glavnog identifikacijskog i razlikovnog sredstva« drži »svrhovitom ideološkom konstrukcijom«, jer se nacionalni identitet gradio na »predromantičarskom i romantičarskom shvaćanju o nacionalnoj i prije svega jezičnoj individualnosti«, dok je sama »etnička zajednica« razumijevana kao »resurs iz kojega su elementi njezina identiteta, prije svega ime i jezik, preuzimani, prerađivani i prenamjenjivani u procesu standardizacije i stavljani u nove funkcije te kroz nacionalnu ideologiju uključivani u predodžbu o nacionalnom identitetu«. Stoga je i razumljivo zašto je skrb o jeziku i zaokupljenost njime jedna od bitnih »romantičarskih odrednica naše preporodne književnosti«, a sam pokret razdoblje koje će dati zanos cjelokupnom narodnom životu i presudno utjecati na razvoj svekolike hrvatske književnosti. U navedenom kontekstu zacijelo treba gledati i razloge zašto se u književnoj historiografiji ilirizam razumijeva kao razdjelnica između »književne djelatnosti preporoditelja i regionalnih tradicija 18-stoljetne književnosti«.

U svojoj suštini ilirizam je najprije bio politički pokret, a književnost mu je služila kao sredstvo za ostvarenje ciljeva, pa je zato na sebe morala preuzeti vremenu i okolnostima nametnute zadaće. Isprepletenost političkoga i književnoga u ilirizmu uvjetovala je, bez sumnje, i dvije vrste tekstova: one – poput budnica i davorija – u kojima je književnost (tek) sredstvo izražavanja drugih, ponajprije političkih ciljeva, i one književne. Povjesničari u navedenoj dvojnosti vide i odgovor zašto se o ilirizmu/narodnom i književnom preporodu ne može govoriti kao o »stilski čistoj pojavi«. Stoga za navedeno razdoblje/stilski kompleks Miroslav Šicel rabi pojmove »hrvatski narodni i književni preporod«, Dubravko Jelčić pak »hrvatski književni romantizam«, Milorad Živančević govori o ilirizmu, Aleksandar Flaker o »književnosti u funkciji konstituiranja hrvatske nacije«, dok Slobodan Prosperov Novak u navedenome vidi svojevrsni »konflikt romantizma i didaktike«. Evidentna terminološka nepreciznost u opisu pojave i njezinih slojevitih dimenzija i značenja: s jedne strane naglašava se njezina hrvatska posebnost, a s druge bliskost, ali i specifičnost u odnosu spram europskog romantizma (Ivo Frangeš, Prosperov Novak, Dubravko Jelčić, Vinko Brešić…), uvjetovala je da se o navedenom razdoblju u književnoj historiografiji govori u širokom rasponu određenja od »hrvatskoga književnog romantizma« (Jelčić) do »romantizma u hrvatskoj književnosti« (Mirko Tomasović).

Ilirizam/preporod nije bio izdvojen događaj već mnoštvo zbivanja u životu naroda. To se ponajbolje ogleda u časopisima, ponajviše u Danici, ali i u Kolu, Croatiji, Branislavu, Luni, Zori dalmatinskoj. Kao što je poznato, Danica je bila središnje glasilo preporoditeljskih nastojanja 30-ih i 40-ih godina, ali i veliki zbornik ilirske književnosti. Od prvoga broja, koji se pojavio 10. siječnja 1835., u njoj su objavljivani sadržaji različitog karaktera; uz dominaciju pjesništva, bilo je i proznih i beletrističkih sastavaka, dopisa, pouka, znanstvenih priloga folklorističkog, etnološkog, geografskog i povijesnog karaktera. Danica je u početku bila tiskana kajkavštinom, koju od 10. broja zamjenjuje štokavština, a uz Gaja, kao središnje ime, uređivali su je i drugi ilirski velikani (Antun Mažuranić, Dragutin Rakovac, Vjekoslav Babukić, Bogoslav Šulek i Dimitrija Demeter).

Budući da je po svojemu karakteru ilirizam bio najprije politički pokret, a književnost mu je služila za ostvarenje političkih zadaća, nije iznenađenje zašto gotovo i nema imena koje se nije ogledalo u pisanju stihova. Prevlast domoljubne lirike nad drugim književnim vrstama svakako je bila rezultat i ciljeva što ih je književnost imala, što nipošto ne znači da su zaboravljani i drugi životni i emocionalni (ljubavni), pa i filozofski sadržaji, po kojima se hrvatsko pjesništvo tog vremena nastojalo približiti duhu europskih nastojanja. Zato se lirizam, uz primjetni diletantizam, ističe kao jedno od bitnih obilježja hrvatske književnosti tog vremena.

U navedenom kontekstu, u plejadi velikana i zaslužnika (Rakovac, Babukić, Kukuljević, Mažuranić, Vraz, Mihanović, Drašković i dr.), Ljudevit Gaj i Stanko Vraz imaju posebno mjesto. Prvi poticateljskim i organizacijskim sposobnostima, a drugi književnim i kulturnim nastojanjima. Nazivan i Mesijom i Prometejem, Gaj je svojim (nekritičkim) djelovanjem i nerazumijevanjem širih političkih odnosā izazivao česte prijepore i kontroverze. »Premalen za vlastiti životni zadatak«, kako kaže Antun Gustav Matoš, često se svađao i ulazio u sukobe s istaknutim pojedincima, bio optuživan i zatvaran, da bi nakon propasti na izborima posljednje dane proživio razočaran i u bijedi. Zato će Rudolf Horvat i moći zapisati da je »za neke bio idealni patriot, preporoditelj naroda, za druge demon njegov i kobni čovjek hrvatske politike«.

U književnoj historiografiji posebno se ističe Gajev prijepor i razilaženje s Vrazom i pokretanje časopisa Kolo 1842. godine – »najozbiljenijeg žurnala preporodne epohe«. Razlog razlaza dvojice istaknutih članova vezan je za »tamne strane Gajeva karaktera« i za sam karakter pokreta. Za razliku od Gaja, koji se zalagao za politički karakter pokreta i časopisa, Vrazu – romantičarskom pjesniku po najdubljoj vokaciji – pokret je trebao imati isključivo kulturni (umjetnički) karakter. S podnaslovom »članci za literaturu, umjetnost i narodni život« njegov je časopis izlazio do 1853. godine i u njemu su, kako ističe književna historiografija, tijekom godina tiskani brojni prilozi o književnostima slavenskih i europskih naroda (ruskoj, poljskoj, češkoj, francuskoj, engleskoj…), glazbi, kazalištu i slično.

Kao dotadašnja novost, u časopisu Kolo postojala je i rubrika u kojoj je sâm Vraz, pod pseudonimom Jakoba Rešetara, vrednovao književne priloge estetskim kriterijima utemeljenima na izvornosti nadahnuća, stilu, metrici, pjesničkom jeziku, a postrance do tada važećih kriterija domoljublja. Kasnije će Antun Barac zapisati da su mnoge njegove ocjene izdržale teret vremena i »ostale nepoljuljane«, među ostalima i ona o književnosti Mažuranićeva Pogleda u Bosnu, koja će nadahnuti i potaknuti Vrazovu putopisačku kulturu i stranice Poglede na one strane. Pri tome se Vraz neće osvrtati na objede suvremenika nego će ustrajno braniti autentičnost pjesničkog čina i nadahnuća (Odgovor bratiji, što žele da pjevam davorije) i svoje pravo da vlastitim glasom svjedoči književnu individualnost i prepoznatljivost (…»– Jer ne ljubi ono moja duša, / Što ljubi i pjeva svaka druga šuša«), kojima je još za života priskrbio atribuciju »najomiljenijeg pjesnika u najpjesničkijem dobu preporoda« (M. Šicel).

2.

Stanko Vraz (1810.‒1851.) ponajveće je (pjesničko) ime ilirskih i preporodnih romantičarskih zbivanja. Iako rođen u Cerovcu, a pučku je školu pohađao u Mariboru, susret s Ljudevitom Gajem u Grazu 1833. godine doveo ga je 1939. u Zagreb gdje je – ponesen idejama slavenske uzajamnosti – pristupio ilirskom kolu. Premda će mu to biti upisano u grijeh, a iz Prešernovih krugova adresirat će mu i atribuciju izdajice i »uskoka iz Slovenije«, u zagrebačkoj odnosno hrvatskoj sredini pronaći će istinski domicil (svojoj književnosti) pa će kasnije pisati da je njemu Hrvatska omilila kao mati, omilila kao sestra, omilila kao draga i da nigdje kao u Hrvatskoj ne može mirno misliti, nigdje mirno spavati, niti će nigdje mirno umrijeti nego u Hrvatskoj. Iako cijeloga života neće uspjeti do kraja savladati sve zamke hrvatskoga pjesničkoga govora, izbor zagrebačke/hrvatske sredine historiografija često pravda otvorenošću društvene i kulturne klime koja je itekako pogodovala pjesnikovoj intimnoj želji da kao slobodan književnik živi od svoga rada. Kao i mnogi poslije njega, Vraz će se, istina, dobrano razočarati, poglavito kada se zadovolji plaćenim mjestom tajnika ilirske/hrvatske Matice, umjesto željena profesorskog mjesta na Akademiji. Iako to nije bilo i jedino razočaranje osjetljiva romantičara, o čemu je čitati u njegovim stihovima i književnim stranicama, neće nimalo umanjiti njegovu stvaralačku strast i odanost umjetnosti kao (jedinom) načinu života.

U ilirskim i preporodnim krugovima Vraz se ubrzo nametnuo kao najizrazitiji pjesnik. Kao svestrano obrazovan – uz francuski, engleski, španjolski, poznavao je i sve slavenske jezike – isticao se kao relevantan sugovornik u brojnim pitanjima što ih je društvena i kulturna praksa stavljala na dnevni red mladoga hrvatskoga društva i njegovih istaknutih pojedinaca. U mnogima je Vrazov glas bio odlučujući! Svakako vrijedi podsjetiti da u trenucima pokretanja Danice Gaj ima 26 godina, Vraz 24, Vukotinović 22, Rakovac 22, Demeter 24, Kukuljević 19, a Mažuranić i Preradović još su đaci!

Za života Vraz je smatran »pravim lirskim pjesnikom«. Suvremenici navode da je već svojim vanjskim pojavom, ali i zbog zaljubljive naravi, bio tema čeznuća ilirskih sestara. Otuda zacijelo i melankolični tonovi njegovih pjesama, osobito u »ljubavnom priručniku ilirske omladine«, kako Frangeš opisa njegove »crvene jabuke« – Đulabije! Kanconijer Đulabije, čime se želi prizivati i uspostaviti njegovo europsko književno zajedništvo, najprije je bio objavljivan na stranicama Danice tijekom 1835., a dijelom u knjizi 1840. Posvećen nesretnoj i neuslišanoj ljubavi, Gajevoj nećakinji Ljubici Cantilly (Juliji Kantilić), pisan je oblikom poljske šesteračke pučke pjesme od dva katrena, krakowiakom, što ga je zacijelo baštinio od poljskog pjesnika W. Zaleskoga. Potaknut iskrenim čuvstvima prema domaćoj »petrarkističkoj junakinji«, »ilirskoj Lauri«(kako navodi Prosperov Novak), »jednoj i jedinoj« Ljubici, kanconijer grade četiri dijela; u prvom izdanju, od dva dijela, kao što je poznato, ima 106 dvokitica, a zajedno s dopunom, trećim i četvrtim dijelom, (s)pjevanima nakon Julijine udaje te nakon njezine smrti, ima skoro 400 pjesama. Ili, bolje kazano, lirskih minijatura u pjesničku kolajnu uvezanih emocijama dviju velikih ilirskih tema, ljubavi prema dragoj i ljubavi prema domovini.

Po vremenskom rasporedu emocija sadržanih u pjesmama, Đulabije su s pravom nazvane ljubavnim lirskim dnevnikom. U početnim stihovima pjesnik se »udvorničkim tonom« (Jurić) obraća žuđenoj djevojci (»Ljubiš li me, mila, / moja kruno, slavo?– / »ljubiš li ti mene?/ poveđ, mili, pravo.«); u drugome se pjesnikova čežnja »sklada« s domoljubnim intonacijama (»Kip od zavičaja / kitna i ugodna: / brda lozoslavna / polja žitoplodna.«), pri čemu iskreni čuvstveni spontanitet (»Nu kako se pčele / vraćaju košnici, / I vi se vraćajte / s tom riječicom k Ljubici.«) zamjenjuje domoljubna uzvišenost i patetični tonovi. Treći dio kanconijera pisan je nakon Julijine udaje; pjevajući da ga »srce boli« jer se »ljuba/ za drugog udaje«, pjesnikov je glas rezigniran jer njegovim životom više »ne ozvanja/ glas Vila slovinskih/ niti slatki žubor/ ptica žeravinskih« te utjehu nalazi u domovinskom krajoliku (»Krasan si, moj kraju,/ sva su mjesta ista; Al od cvijeta sreće / nij’ već n’jednog lista.«). Četvrti dio kanconijera, pisan 1841. godine, sabire sva rasploženja pjesnikova subjekta i usmjerava njihove sadržaje u postojanu i nepokolebljivu vjeru slavenskog i svenarodnog zajedništva (»Svi narodi braća,/ svi su božja čeda,/ Na njih jedno nebo/ i jedan Bog gleda; // I ko jedno sunce/ nad svimi ishodi,/ I jedno stoj, vladaj/ pravo nad narodi!«).

Zbog svoje iskrenosti, ljepote i odmaka od cvitja razlikova ilirskih i preporodnih događanja, Đulabije su s pravom smatrane ne samo Vrazovim zaštitnim pjesničkim znakom, već i reprezentativnom knjigom navedenog razdobolja. Po mnogim svojim osobinama usporediva s europskim romantičarskim zbivanjima, kao i Preradovićeve pjesme, u skladnom pjesničkom slogu one fermentiraju brojne pjesničke otiske, od onih narodnoga pjesništva i dubrovačke tradicije, do utjecaja klasične kulture koju je Vraz obilno baštinio. Kritičari će upozoriti i na odjeke Byronovih pjevanja, ali i na primjetne intonacije slavenskih i njemačkih romantičarskih imena. Prosperov Novak je u pravu kada navodi da je Vraz među prvima pokazao da »romantizam kreativno supostoji s nacionalizmom«, odnosno da se »romantizam – makar se danas sve više govori o hrvatskoj njegovoj inačici – nije sukobljavao s ilirizmom«. Ili možda bolje, da su romantičarske zasade u hrvatskoj književnoj kulturi okvir za vlastitu kreativnu emancipaciju i individualizaciju, koliko god da Đulabije djeliće svojih pjesničkih iskustava duguju tradicijama koje su im bile pjesnička akceleracija.

Postrance od Đulabija, kojima je stekao glas posve »izuzetne pojave« u ilirskom, ali i u hrvatskom pjesništvu općenito, posve nepravedno ostale su stranice njegova drugoga, ne manje vrijednoga djela. Odnosi se to na Glase iz dubrave žeravinske (1841.) i Gusle i tambura (1845.). Prva knjiga sadrži balade i romance, a u drugoj Vraz u hrvatsku književnost uvodi gazelu. Prilagodavajući istočnjački oblik sintaksi hrvatskoga jezika, u njihovo ruho zaodjenuo je neke od najljepših svojih rima, najčešće nostalgičnoga i refleksivnoga tona. Tako se u petoj gazeli i sam »uvukao« u stihove koji se pitaju o plodovima vlastitoga književnoga rada, sa žaljenjem priznajući da osim »bola i suza« nema što ubrati. Gorko je to priznanje pjesnika koji je cijeli svoj život, poput rijetkih, posvetio književnosti! Prizivajući pak Petrarkin sonet (Benedetto sia’l giorno…), koji je u našoj književnosti već doživio mnoga »pohrvaćenja«, iznova će Vraz upozoriti na značenje književnosti u svojemu životu (»Blažena i pismena i listi, / Kim ju stekoh, te ju svijet sad poje, / Pak će pjevat, dok ustraje isti!«), namjenjujući joj snagu životne istine. Svakako vrijedi istaknuti da se kao vrsni poznavatelj narodne pjesničke tradicije Vraz ogledao i u iskušavanju oblika balade i romance, podređujući ih i prilagođavajući vlastitim pjesničkim izazovima.

Već je istaknuto da je narodna poezija bila vrelo u kojemu je Vraz vidio izvorište svojih pjesničkih nastojanja. Svoju ljubav prema narodnoj tradiciji Vraz je očitovao i objavljivanjem slovenskih narodnih pjesama (Narodne pjesni ilirske). S vremenom se Vraz okušao i u satiričkim pjesmama i epigramima u kojima je oštro ismijavao pjesničku ispraznost svojih preporodnih suvremenika (»Kod nas piše sve što nosi uha, / Nudeć kupcu pa kakvo je da je, / I umrijet će, ako l’ tako ustraje / Duh slovenski s tog svagdanjeg kruha«// »Ne ima u čorbi toj soka ni duha: / Da sad kemik pretapljat je ustaje, / Ne bi izašlo tolik’ smoka iz taje, / Što je triput najila se muha.«//); nije štedio ni političke suparnike (»Za vrat s mudrovanjem, pa na posao ajte, / Koji vas davno čeka; jerbo, braćo, znajte, / Što bi kazivali djedi i babe naše: /«Tko god dugo sedla, bogme kasno jaše, / A tko: ‘Bih li sedlo?’ pitajući oklijeva, / Taj ni do polu puta doći ne dospijeva.«//).

3.

Zasebno poglavlje Vrazova djelovanja je prevodilački i kritičarski rad. Prvim je hrvatsku kulturnu javnost upoznavao s aktualnim događajima u europskim književnostima i tako značajno smanjivao zaostatak za izobraženijim sredinama, a kao kritičar, ne samo da je »punim glasom gromu nalik« demistificirao pogubnu snagu lirskog diletantizma za razvoj prave umjetnosti, već je bio i prvorazredni »književni arbitar ilirske epohe«. Osim što neke njegove ocjene knjiga i suvremenika i danas vrijede, teško je ne prepoznati strast kojom su pisane, ali i postojanost književnih uvjerenja koji i suvremenim nastavljačima mogu štošta poručiti. Iskrenost i književno poštenje njegovih »članaka za literaturu«, kojima ustrajava na dignitetu i autonomiji umjetnosti od mogućih drugih obzira, poruka je i našim suvremenicima koji pisanjem odrađuju neke druge zadaće, daleko od onih što ih kritika u književnom životu jedne zajednice ima.

Stranice književnoga djela, na koja smo upozorili ovim kratkim književno-povijesnim medaljonom, ne ostavljaju nimalo dvojbe da je ‒ gotovo stotinu i sedamdeset godina od smrti ‒ Stanko Vraz bio pravi i integralni književnik (po pozivu). Odveć je zauzeto pratio suvremena književna zbivanja, a kao kritičar oštro se odnosio prema brojnim pojavama koje su dovodili u pitanje autonomiju umjetnosti i književnoga čina. To su mu u zasluge upisivali i njegovi suvremenici, ali i naša književna povijest. U njoj se okitio atribucijama »pjesnika prvoga reda« (Frangeš), »utemeljitelja moderne hrvatske književnosti« (Šicel), »lirskog pjesnika autentične inspiracije« (Jelčić) te »pjesnika koji je odbijao govoriti naučenom frazom« (Prosperov Novak). Vjeran svojoj pjesničkoj sudbini, cijeloga je književnog vijeka stranicama bogata djela svjedočio ljepotu književnog poslanja po kojemu je nacionalni preporod ujedno i preporod književnosti, a svojom prepoznatljivošću neodvojiv od zbivanja u europskoj (književnoj) kulturi.

Svojim pojavom, svojim životom i dubinom svojega kreativnog bića Stanko Vraz je u hrvatskoj kulturi svojega vremena, ali i danas, sinonim pravoga pjesnika. Književnim djelom znatnih estetskih kvaliteta, koje i danas privlače svježinom glasa i dubinom unutarnjih rezonancija, ne samo da je legitimirao vlastitu pjesničku izdvojenost, nego i vraćao dignitet pjesništvu kao moćnom sredstvu nacionalne identifikacije i emancipacije. Postrance od brojnih suvremenika, koji su stihovima ispunjali domoljubne zadaće, on se pjesništvom približavao tekovinama europskog pjesništva, potvrđujući riječi što ih je napisao prijatelju Dabrowskom da je došlo »vrijeme da se uniđe u većinu naroda«. Učinio je to književno uvjerljivo, što mu u zasluge upisuju i nacionalna historiografija i čitateljstvo.