Stanko Vraz ‒ jedan od utemeljitelja hrvatske folkloristike

Sagledavajući cjelokupni književni opus Stanka Vraza te njegov nezaobilazni prinos hrvatskoj preporodnoj književnosti 19. stoljeća, svakako treba istaknuti i piščev prinos sakupljanju i objavljivanju narodnih pjesama i napjeva. Bilo je to na tragu sličnih aktivnosti drugih europskih romantičara koje su u pojedinim zapadnim europskim književnostima u to doba već imale zapaženo mjesto u njihovoj široj književnoj praksi. U hrvatskoj književnosti, kao i u književnostima susjednih slavenskih naroda, organiziranija sakupljačka aktivnost tek je uslijedila nakon Vrazovih nastojanja, pa u tom smislu Stanka Vraza, osobito na hrvatskom i slovenskom prostoru, možemo smatrati i predvodnikom organiziranoga sakupljanja i objavljivanja narodnoga blaga.

Povijesti hrvatske književnosti Stanka Vraza uglavnom smještaju u kontekst ljubavne poezije, jer je on u novijoj hrvatskoj književnosti u pravilu istican kao autor prve hrvatske pjesničke ljubavne zbirke. Međutim, njegov doprinos razvoju hrvatske književnosti ne treba tražiti samo u području umjetničke poezije. Vraz je iznimnu važnost pridavao sakupljanju narodnoga blaga s naglaskom na narodne pjesme i napjeve, i to na više načina: samom sakupljačkom djelatnošću, kritikom metodologije sakupljanja i uređivanja objavljenih narodnih pjesama te svojevrsnim naputcima koje je davao svojim kolegama – sakupljačima (Macunu, Kukuljeviću, Kočevaru, Erbenu i dr.), o čemu svjedoči autorova korespondencija s brojnim istaknutim hrvatskim, ali i inozemnim autorima (poljskim, ruskim, njemačkim, slovačkim, češkim). S obzirom na njegov prinos u sakupljanju i objavljivanju narodnoga blaga, Vraza se s pravom ubraja u najistaknutije i najzaslužnije folkloriste svoga vremena, ne samo na hrvatskom prostoru već u širem slavenskom kontekstu.

U hrvatskoj se književnosti, kao i u književnostima drugih europskih naroda, usporedno s buđenjem nacionalne svijesti početkom 19. stoljeća, javlja sve veći interes za narodno pjesništvo i ostalo narodno blago. Rezultat je to predromantičarskih gibanja prisutnih u zapadnoeuropskim zemljama već krajem 18. stoljeća, pri čemu se poseban naglasak daje usmenome stvaralaštvu i narodnoj tradiciji. U romantičarskom ozračju buđenja nacionalne svijesti, u narodnoj se poeziji traže i pronalaze temelji domorodnog jezika preko kojeg se uspostavlja izravna veza s autohtonim i autentičnim hrvatskim stvaralaštvom. To je, zapravo, razdoblje kada se tek pokušava utemeljiti i teorijski opisati folkloristiku kao zasebnu istraživačku disciplinu, pri čemu se u Hrvatskoj posebno ističe uloga i važnost najpoznatijeg »hrvatskog Slovenca«, gorljivog sakupljača narodnoga blaga, kritičara i jednog od prvih folklornih teoretičara – Stanka Vraza. Vraz je bio jedan od najobrazovanijih i najsvestranijih književnika svoga vremena: pjesnik, putopisac, prevoditelj, književni kritičar, ali i strastveni sakupljač narodnoga blaga.

1.

Iako je od 1833. godine, pa gotovo do smrti 1851., Vraz ustrajno sakupljao narodno blago, prikupivši stotine narodnih pjesama i napjeva, te ostavivši u pismima prijateljima niz dragocjenih zapisa o narodnom životu ljudi svoga vremena, objavio je za života samo jednu zbirku narodnih pjesama – Narodne pĕsni ilirske, koje se pĕvaju po Štajerskoj, Krajnskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske. Zbirka je izdana u Zagrebu godine 1839. i sadrži 115 narodnih, isključivo slovenskih pjesama. U trećoj knjizi časopisa Kolo godine 1843. objavljuje Narodne pesme Harvatah; u prvom dijelu pjesme Iz Primorja, zatim pjesme Iz Istrie te u trećem dijelu šest pjesama Iz Austrie i Ugarske. Stanko Vraz tako među prvima u hrvatskoj sredini pridonosi povezivanju i upoznavanju matične hrvatske sredine s doljnjoaustrijskim i zapadnougarskim Hrvatima, objavivši njihove narodne pjesme kao sastavni dio hrvatskog narodnog pjesništva. Uz hrvatsko i slovensko pjesništvo cijenio je osobito bugarsku narodnu ostavštinu smatrajući je iznimno vrijednom, ali i premalo istraženom. U članku Narodne pĕsme bugarske (Kolo, 1847.) Vraz pokušava Hrvatima približiti kulturu tog slavenskog naroda te u 4. i 5. knjizi Kola počinje objavljivati i bugarske narodne pjesme. U navedenom članku donosi i kratak pregled dotad objavljenih bugarskih pjesama.

Vraz se sakupljanjem usmenog pjesništva počeo baviti godine 1833. krenuvši iz rodne Štajerske. Do 1836. sakupio je već 250 pjesama. Godine 1837. piše P. J. Šafařiku1) o podrijetlu prvih sakupljenih pjesama: »Kolĕvka ovih priobćenih pĕsmah jest ona medju Murom i Dravom, medju Plačem i Pogorjeme (mons Cetius) i Medjimorskimi berdami ležeća krajina, što je Vi, ako ne bludim Styrskim Windickim, mi pak malim Stajerem nazivamo. (…) Nĕkoje izmedju njih došle jesu prĕko Mure, Presike (potočca, koj Štajer od Medjimorja medjaši) i dolnje Drave (…) Nĕkoje pak dolazihu iz za gornje Drave, i takovih čavkih ima naj više, koje od dana do dana većma nadvladuju«.2)

U svome folklorističkom sakupljačkom pohodu, osim hrvatskog, zanimalo ga je i drugo slavensko kulturno nasljeđe. U Pismu Erbenu iz 1844. jasno govori o svojim sakupljačkim, ali i izdavačkim ambicijama. Zimu godine 1845. spremao se provesti u Pragu i tamo izdati barem dvije knjige narodnih pjesama južnih Slavena iz raznih strana sakupljenih, »od Zile, Rezie, i ostalih Mlĕtačkih Slovinacah pa tja doli do Crne gore, Vidina, Vitoša (Balkana) i gore do Budina, Bretislave i do pod bedene Bečke. Nu prie nego se spremim u Zlatan Prag, trĕba da zavirim u sela i gradove dolnjih Ilirah, kojih još nisam vidio kod kuće i tu da nakupim gradiva barem za dvĕ dalje knjige. To izdanje namĕravam dovesti do 10 –12 knjigah (za to dĕlo imam pĕsamah iz samih gornjih stranah za 3 do 4 debele knjige)«.3)

Budući da je 40-ih godina 19. stoljeća narodni preporod dobio na snazi u svim slavenskim zemljama te je postojao velik broj aktivnih sakupljača i među ostalim južnoslavenskim narodima, Vraz je smatrao da je sazrelo vrijeme za objavljivanje narodnih pjesama svih južnoslavenskih grana na jednom mjestu. Naime, osim umjetničke važnosti za Vraza je narodno stvaralaštvo i njegovo sabiranje imalo i ulogu kulturnoga zbližavanja i međusobno boljega poznavanja. Dok u književnom smislu polazi od pretpostavke da se na »kamenu mudrosti« treba graditi »naša mlada literatura«, u kulturološkom smislu sakupljanje narodnoga blaga važno je zbog pronalaženja onih zajedničkih elemenata koji povezuju različitu »ilirsku braću«, pa u tom smislu u sakupljanju narodne poezije Vraz vidi višestruku korist:

»Ja svakako sudim, da je došlo već krajno vrĕme, te se jedan put izdadu narodne pĕsme sviuh slavenskih granah na jugu i s latinskim pismeni; a to s dva uzroka: prvo sastat će se razne grane južnoslavenske u tom dĕlu kao u jednom istom dvoru, čim će se nalaziti pĕsme njihove u naravskom svom odĕlu tiskane jedna do druge, tim će se (tako rekuć) još većma jedna približit drugoj, i u njih se roditi živa želja, da se onako i putem umĕtnog knjiženstva približe i sdruže. Drugi ne manji rezultat podpunog izdanja nar. pĕsamah bio bi spasonosni upliv, kojeg bi takvo dĕlo imalo i na pravac i duh umĕtne književnosti a najpače poesie naše«, piše Vraz Erbenu godine 1844.4)

Međutim, nisu svi »Iliri« dijelili Vrazov entuzijazam i svijest o važnosti sakupljanja i čuvanja narodne tradicije. »Braća, Iliri s gornje strane« premalo su »cijenili narodne stvari«, smatrao je Vraz, za razliku od »donjih Ilira« koji su predvođeni Vukom Stefanovićem Karadžićem pronijeli slavu narodne pjesme cijelom Europom. »Rijetki bijahu muževi, koji se u naših gornjih predjelih na narodno polje, koje je zaista puno zreloga žita, sa srpom u ruci staviše«, bilježi Vraz u predgovoru svoje jedine objavljene zbirke narodnih pjesama.5) U tom kontekstu on spominje nekoliko svojih sunarodnjaka koji su dali određeni obol sakupljanju usmenih pjesama. To su, primjerice, Valentin Vodnik, Andrej Smole, France Prešern, Jožef Rudež i Matevž Ravnikar, koji su u Kranjskoj sakupili više »komada« narodnih pjesama. Premda je svaka sakupljačka aktivnost pohvalna, Vraz sunarodnjacima »predbacuje« svojevrsnu sakupljačku neambicioznost i lokalnu skučenost s obzirom na to da ni jedan od njih u svome radu nije prekoračio granice Kranjske, što Vraz, između ostalog, tumači i neslogom između različitih predjela »Ilirije« i netrpeljivošću koja se stoljećima gajila među raznim slavenskim plemenima.

Iako Vrazova zbirka narodnih pjesama nije prva objavljena slovenska zbirka, upravo je Vraz prvi Slovenac koji je skupljao narodno blago na cjelokupnome području na kojem su prebivali Slovenci – Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske. Naime, prije Vraza zbirku slovenskih narodnih pjesama Pesmi krajnskega naroda tiskao je Joseph Blaznik (Ljubljana, 1839.) koji je nakon smrti Poljaka Emila Korytka objavio njegovu rukopisnu ostavštinu u pet svezaka (1839. – 1844.). Vraz je iznimno cijenio doprinos Emila Korytka u prikupljanju narodnoga blaga.

2.

Iako je bio glazbeno obrazovan, svirao frulu i kitaru te znao čitati notne zapise, Vraz zasigurno nije bio glazbeni profesionalac te se prema vlastitim riječima često mučio pri zapisivanju melodija pučkih pjesama. U putopisu Put u gornje strane bilježi s kojim se poteškoćama susretao pri zapisivanju pučkih napjeva: »Da ni iz Jurova ne odnesem prazne torbe, zaprosim od ovdašnjih dĕvojkah i snašah, da mi zapĕvaju po koju pĕsmu, na koj poso se i kada tada sklonu. Ja zabilježim nekoliko pĕsamah o krĕsu, koledi it. Prepisivat rĕči od pĕsamah nije mi baš mučno išlo za rukom, budući se ovdĕ pĕva jedan isti red po dva tri puta uzastopce. Nu težke ti muke bilježiti glas. Ja sam se mnogo znojio oko jednog jedinog prastarog napĕva, kojega pĕvaju tako zvane ladarice, obilazeći sela, nu sasvim tim ništa neobavih. Istina, ja nisam baš muzik od zanata…«6)

Unatoč vlastitim priznanjima o nedostatnoj glazbenoj naobrazbi, a i zamjerkama koje su mu upućivali muzikolozi koji su proučavali njegove notne zapise,7) zbog doprinosa u sakupljanju narodnih napjeva i bilježenju melodija uz tekst pojedinih pjesama, Franjo Kuhač u knjizi Ilirski glazbenici svrstava Vraza u kolo vodećih ilirskih glazbenika. Upravo zahvaljujući Kuhaču sačuvano je iz Vrazove glazbene ostavštine, koju većim dijelom čine slovenski narodni napjevi, i nekoliko hrvatskih narodnih napjeva koje je i sam Kuhač kasnije uvrstio u zbirku Južno-slovjenske narodne popievke8), međutim pod drugim melodijama.9)

Od 300 narodnih napjeva, koje je Vraz sakupio, o čemu piše K. J. Erbenu10) godine 1844., Kuhač je u razbacanim papirima i notnim zapisima pronašao sedam pučkih pjesama: Draga dragomu na jabuku piše (bistrička), Mama me špotaju, ka ja v krčme hodim (međimurska), Majka Maru priko mora zvala (iz ličke regimente), Va toj čĕrnoj gori jedan ogenj gori (zagorska), U Omera više Sarajeva (bosanska), Čuj diko, što velim (banatska) i Josh Horvatzka ni propla, dok mi sivimo (sa vrlo prostom glasovirskom pratnjom). Budući da je u Hrvatskoj pronađen tek neznatan dio Vrazove glazbene ostavštine, Kuhač pretpostavlja da je ona većim dijelom završila kod njegovih inozemnih prijatelja, kao što se može i zaključiti iz nekih Vrazovih pisama (primjerice, Erbenu ili grofu Auerspergu). Vraz i Erben redovito razmjenjuju pisma pa je Erben bio vrlo dobro upućen u stanje u hrvatskoj i slovenskoj književnosti. Erben podupire Vraza u njegovoj sakupljačkoj misiji u vrijeme kada, primjerice, sunarodnjak Prešern izražava sumnju u Vrazovu sposobnost sakupljanja i uređivanja narodnoga blaga.

Upravo u pismima prijateljima, ali i člancima objavljenim u Kolu, Vraz višekratno ističe potrebu da se uz narodne pjesme sakupljaju i narodni napjevi, smatrajući da se upravo na pučkoj glazbenoj tradiciji treba graditi umjetnička glazba. »Kao što iz riječi pjesama naši umjetni pjesnici treba duh narodni da crplju, tako će i napjevi vremenom postati voda života, iz koje će negda naši slagaoci (kompoziteri) napajati svoje umotvore duhom narodnim. Sakupljajmo dakle i njih. Taj trud nalaže nam dužnost za budućnost«, piše Vraz 1842. u Kolu u članku »Narodne pĕsme u Slavonii«. Isti ga razlozi navode i na sakupljanje narodnih pjesama. Narodnu poeziju Vraz vidi kao temelj na kojem se treba graditi suvremena romantičarska književnost, osobito pjesništvo. Koliko je cijenio stvaralaštvo običnoga puka, dovoljno govori činjenica što ga stavlja uz bok cijenjenom i, izvan granica domovine, priznatom dubrovačkom pjesništvu.

Uz narodne pjesme i napjeve Vraz je na svojim putovanjima bilježio i razne druge oblike narodnoga stvaralaštva i života. Za rekonstrukciju života puka i njegovih običaja u prvoj polovici 19. stoljeća na nekim područjima (Ribnica, Kočevar, Drage, Novo Mesto, Rezia i dr.) na kojima je živio slovenski, ali i drugi narodi (»uskočki« Srbi, Nijemci ili pak Rusi, koji su živjeli u talijanskoj pokrajini Reziji) osobito su dragocjena četiri Vrazova zapisa, sva četiri objavljena godine 1841. u Danici. To su: Dopis prijateljski iz Krajnske, Dopis prijateljski iz Mlĕtačkoga, Bĕli Kranjci i Put u gornje strane.

Iz pojednih zapisa, kao i iz pisama prijateljima u kojima gotovo redovito piše o narodnome životu i važnosti bilježenja folklornoga blaga, može se zaključiti da je jedna od Vrazovih životnih misija bila upoznati život naroda u svim njegovim oblicima i sačuvati ga u zapisima za buduće naraštaje, o čemu svjedoče i sljedeće Vrazove misli o narodu: »Mili narode (pomislim), kako si ti čist, ljubezan, božanstven u svojoj prirodjenoj naravi! Toli krasna stvori te Bog, a svĕt te nazivlje barbarom, čim nastoji, da ti satre prirodjenu dostojnost i obuče tudje odĕlo, koje se izvana blišti, a pod sobom truje srce i goji zmije, zloću, strasti i opačine – izgladnjeno barbarstvo. Šta ti više trĕba k srĕći, nego da poznaš sebe i narode što su oko tebe«, piše Vraz godine 1841. ganut dočekom i ljubaznošću siromašnoga naroda u Dragama, selu nedaleko Novog Mesta.11)

3.

Osim u samoj sakupljačkoj aktivnosti Vrazov prinos sabiranju i bilježenju narodnoga stvaralaštva treba tražiti i u kritici metodologije sakupljanja i uređivanja objavljenih narodnih pjesama i napjeva te svojevrsnim naputcima koje je davao svojim kolegama – sakupljačima.

U prvoj knjizi Kola 1842. objavljen je članak pod nazivom Narodne pĕsme u Slavonii. U uvodnom dijelu teksta Vraz se žali na domaće ljude koji su premalo cijenili narodnu poeziju, i to u vrijeme kada se Europa »divila našim narodnim pjesmama« koje su u izdanju Vuka St. Karadžića »obišle svijet«. Tako Vraz te godine piše: »Samo kod nas se je još sve jedako malo cĕnilo, nad čim nam se je čudio čitav prosvĕtjen svĕt«.12) S obzirom na to, hvalevrijedna je sakupljačka aktivnost Mate Topalovića koji je sa svojim prijateljima sakupljao narodne pjesme po svom zavičaju – Slavoniji, smatra Vraz. U Osijeku godine 1842. izlazi Topalovićeva zbirka narodnih pjesama Tamburaški ilirski, pjesama sakupljenih po raznim krajevima Slavonije. O samim pjesmama Vraz nije želio suditi i donositi kritike, jer su »prave narodne pĕsme svete i uzvišene nad svakom kritikom«.13) Topaloviću zamjera estetizaciju narodnih pjesama pri čemu je gotovo svaka riječ prelivena u »književni kalup«. Primjerice, umjesto bili, lipi ili beli, lepi, ovisno kako se u kojem kraju Slavonije govori, Topalović piše bĕli, lĕpi, pa tako sve narodne pjesme imaju »isto lice kao da su se sve rodile iz jedne (književno-ilirske) glave«.14)

Zanimljivo je da Vraz koji u istom članku hvali Topalovića, jer je uz svaku pjesmu stavio oznaku mjesta na kojem je sakupljena, i koji je općenito iznimno držao do autentičnosti i istinitosti u svakom pogledu, međutim, ni u jednom trenutku ne zamjera Karadžiću prisvajanje hrvatskih narodnih pjesama i uvrštavanje u kolo srpskih narodnih pjesama. Za razliku od Vraza, Ivan Kukuljević Sakcinski, koji se također bavio sakupljanjem folklornoga blaga, vodio je oštre polemike s Karadžićem, jer je Karadžić hrvatske narodne pjesme izdavao kao srpske. Kukuljević je o tome problemu pisao i Pavelu Jozefu Šafařiku, češkom preporoditelju i sakupljaču narodnih pjesama, s kojim se i Vraz dopisivao. Kukuljević piše Šafařiku sljedeće:

»Čim tu govorim o našoj književnosti, mislim hèrvatsku književnost kojom se mi u svakom smislu ponositi možemo prem da ju od niekog vremena Serblji sebi vindicirati žele. Mi smo u tom sad već podpunoma osviedočeni a ufamo se da će se doskora svi Slaveni osviedočiti, da onaj jezik kom su u staro doba pisali osim Dalmatinah Dubrovčani, Hercegovci i Bošnjaci, biaše jezik hèrvatski i to ikavski. Tako piše na primier, najstarii pjesnik dubrovački Šiško Menčetić (1450.‒1510.) kojega piesme ovieh danah ovamo dobismo, upravo čakavski. Njega sliediše u jeziku mahom razlikami svi skoro piesnici XV. vieka od Daržića, Gjone i Marina počamši sve do Mažibradiža i Zlatarića, koji upravo kaza da piše hèrvatski. Neznamo dakle kakvim obrazom mogu pisati novii serbski književnici, kao osobito Subotić i Medaković, da su svi ti naši ljudi pisali serbski i da to biahu Serblji kao što su njihovih očevih i naši gramatičari Serblji, držeći za Hervate samo žitelje provincijalne Hervatske koji su upravo Slovenci. Zašto su svi književnici medj Murom i Savom od negda zvali jezik svoj slavenskim, a samo kadikad iz političkih obzirah hèrvatskim. Ovo Vam pišem visokopoštovani Gospodine samo radi toga da nam se i od strane Čehah itd. nečini i nadalje krivica i sramota kao da smo mi Hervati naprama Serbljima i svakom smislu kukavice. Istina je, da mi u novie vrieme zatajismo sami sebe i naše ime zanemarismo poprimivši ime ilirsko ali to učinismo jedino radi sloge i radi bratimskog zajedničkog napredka; ali kad Serblji o toj blagorodnoj svèrhi nećedu da znadu, a to onda neka puštaju da svaki prosto ide svojom stazom k obćenitoj sverhi pa neka nas naturaju iz one staze koju su naši predji velikimi duševnimi i fizičnimi silami osvojili i posieli.«15)

Vraz je cijenio doprinos Vuka St. Karadžića sabiranju i objavljivanju narodnoga blaga. Karadžića je smatrao »sokolom narodnih pĕsamah« i najvećim »majstorom« u sakupljanju pa je upravo Karadžiću posvetio zbirku Narodne pĕsni ilirske. Unatoč tomu što Karadžića smatra uzorom, ipak mu predbacuje dotjerivanje stihova kako bi narodni stihovi u zapisu svi poprimili oblik epskog deseterca.

Vraz je, za razliku od Vuka i nekih drugih sakupljača, strogo zagovarao načelo izvornosti u prikupljanju narodnoga blaga. Narodne pjesme i sve ostalo narodno blago treba zapisati upravo onako kako je kazivač kazivao, višekratno upozorava Vraz u svojim pismima hrvatskim i slovenskim kolegama, ali i u kritikama dotad sakupljenog i objavljenog narodnog blaga. Ivan Kukuljević Sakcinski također je zagovarao načelo izvornosti u prikupljanju i objavljivanju narodnog blaga te je u predgovoru zbirke Pěsme. S dodatkom narodnih pěsamah puka hàrvatskoga (1847.) jasno istaknuo kakav sabiratelj usmenih pjesama treba biti i koja je njegova glavna zadaća: »Kao što se narĕčje hàrvatsko u tri porekla dĕli, najmre: u štokavsko, čakavsko i kajkavsko, tako sam razdĕlio i ja pĕsme ove, i za svetu si dužnost dàržao onako ih napisati i priopćiti svĕtu, kako ih puk izgovara i pĕva; što je po mnĕnju mome glavna zadaća svakoga sabiratelja narodnih pĕsama«.

Vraz je osobito kritizirao čišćenje i istrebljivanje tuđih riječi iz narodnih pjesama proglašavajući takve sakupljače »puristima narodnih pĕsni«. Sakupljači bi nerijetko na mjesto tuđih riječi, koje su se u narodu udomaćile, stavljali domaće inačice, međutim koje se u narodu nisu upotrebljavale pa ih on nije ni razumio ili su se pak upotrebljavale u drugom smislu. Na taj se način, smatra Vraz, »s kukoljem i zdrave pšenične vlate izčupaju«. Puk treba pustiti da pjeva svoje pjesme onako kako mu iz srca izviru, a ne ih mijenjati i prilagođavati svome ukusu koji je i sam nerijetko određen utjecajima raznih škola, upozorava Vraz. Kod bilježenja narodnih pjesama ne smije se ništa mijenjati, dorađivati ili popravljati, već sve bilježiti onako kako izvire iz »ustiuh naroda« jer je to »sveta baština praotacah naših«. U tom je kontekstu, primjerice, upozoravao da se u zapisanim narodnim pjesmama ne smije stavljati »rogato e« jer ono nije obilježje narodnoga jezika, već isključivo književnoga. Vraz je rado i često davao upute mladim sakupljačima kako pristupiti gradivu.

Iako je Vraz od 1833., pa gotovo do smrti 1851., ustrajno sakupljao narodno blago prikupivši pri tome stotine narodnih pjesama i napjeva te ostavivši u pismima prijateljima niz dragocjenih zapisa o narodnom životu ljudi svoga vremena, uspio je objaviti samo jednu zbirku narodnih pjesama – Narodne pĕsni ilirske, koje se pĕvaju po Štajerskoj, Krajnskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske16). Navedena je zbirka izdana u Zagrebu 1839. i sadrži 115 narodnih, isključivo slovenskih pjesama, koje je autor podijelio u tri skupine: davorije, balade i romance. Prvi razdjeljak knjige Vraz preporučuje svakom »štiocu« i to prije svega zbog pravilnog teksta (za Vraza je pravilan tekst onaj u kojem sakupljač nije radio nikakve jezične i leksičke intervencije), ilirskog pravopisa (kako u pjesmama, tako i u predgovoru) te kvalitetnog papira (»bijele tanahne hartije s krasnim, razložnim i pravilnim tiskom«).

4.

Veći dio gradiva koje je Vraz sakupio ostao je u rukopisu i nije objavljen za njegova života. Vrazovu slovensku rukopisnu ostavštinu iskoristio je slovenski folklorist Karel Štrekelj koji je u izdanju Matice slovenske priredio zbirku Slovenske narodne pjesme (u tri sveska), uvrstivši u nju oko 150 napjeva koje je Vraz zapisao u svom rodnom Cerovcu. Neke od tih napjeva iskoristio je i Franjo Ks. Kuhač u svojoj zbirci, međutim uz mjesto sakupljanja stavlja oznaku Kranjska, iako su sabrane u Štajerskoj. Mjesnu oznaku Kuhač vjerojatno mijenja, iznosi Janko Barle u članku »Stanko Vraz, sakupljač narodnih napjeva«, ne bi li svoju zbirku učinio što mnogostranijom.17)

Razlozi neobjavljivanja narodnih pjesama i napjeva za Vrazova života uglavnom su financijski. U pismima prijateljima Babukiću, Draškoviću, Kukuljeviću, Kočevaru, Muršecu i drugima, koje piše od 1840. do 1845., dakle nakon objavljivanja prve zbirke narodnih pjesama, žali se na lošu prodaju knjige i brojna odustajanja od pretplate. Od sakupljena novca nije uspio podmiriti ni tiskarske troškove. Već je 1840. za tisak pripremio drugi dio knjige. U siječnju 1841. pismom se javlja Janku Draškoviću i moli ga da na Saboru Ilirske čitaonice18) predloži da se svaki član čitaonice pretplati na jedan primjerak knjige kako bi osigurao financiranje drugog dijela.

Iz pisma je vidljivo da je Vraz već 1841. imao dovoljno sakupljena gradiva za objavljivanje još dvije zbirke narodnih pjesama, ali je njihovo objavljivanje ovisilo o novčanoj potpori pretplatnika, odnosno odgovarajućih ustanova i institucija. Usprkos otvorenim i neumornim traženjima novčane pomoći, Vraz nije uspio sakupiti dovoljno novaca za izdavanje nove zbirke pa će, unatoč stotinama sakupljenih narodnih pjesama i napjeva, u samostalnoj zbirci uspjeti objaviti tek njih 150. Dio Vrazova sakupljena blaga uredili su i objavili nastavljači njegove sakupljačko-folklorističke misije, poput Štrekelja u Sloveniji ili Kuhača u Hrvatskoj, iako znatan dio sakupljenog materijala, nažalost, nije nikada objavljen.

Premda je Vrazova istraživačko-sakupljačka misija imala širu slavensku tendenciju, uz domicilno slovensko folklorno blago osobito je cijenio bugarsku i hrvatsku narodnu ostavštinu, smatrajući je iznimno vrijednom, ali i premalo istraženom. U članku »Narodne pĕsme bugarske« (Kolo, 1847.) Vraz pokušava Hrvatima približiti kulturu bratskoga slavenskog naroda pa stoga u 4. i 5. knjizi Kola počinje objavljivati i bugarske narodne pjesme. U istom članku donosi i kratak pregled dotad objavljenih bugarskih pjesama. Prvi trag narodnih pjesama bugarskoga naroda Vraz nalazi u jednom rukopisu iz 14. stoljeća iz kojeg je Šafařik za svoj Národopis preuzeo dvije pjesme. U Pjesmarici srpskoj Vuka St. Karadžića (Beč, 1814./1815.) naći će se također dvije bugarske pjesme, a osam godina kasnije u svome Dodatku k Sanktpeterburskim sravniteljnim rječnicima sviju jezika i narječija s osobitim ogledima bugarskog jezika (Beč, 1822.) Karadžić će uz kratku raspravu o bugarskom jeziku objelodaniti i 27 bugarskih narodnih pjesama.

U Vrazovo vrijeme bugarske narodne pjesme sakupljali su brojni sakupljači: Ivan A. Bogojev, Neofit, Aprilov i Stojanović.19) Osim Bugara velik broj bugarskih usmenih pjesama i poslovica sakupili su i ruski folkloristi Izmail Ivanovič Sreznjevski i Viktor Grigorjevič. U to je vrijeme Grigorjevičeva zbirka bila najbogatija i najznamenitija, a sadržavala je oko 200 usmenih pjesama. Upravo je Grigorjevič, kada je u jesen 1846. došao u Zagreb, Vrazu dao nekoliko rukopisnih zbirki s dopuštenjem da ih ovaj iskoristi za svoje potrebe. Iz dobivenog gradiva Vraz je prepisao šezdeset narodnih pjesama koje je potom, uz kratak opis bugarske gramatike, objavio u Kolu.

Po neistraženosti i neupućenosti autohtonog stanovništva u vlastitu narodnu kulturu Vraz uspoređuje bugarsko narodno stvaralaštvo s onim hrvatskoga naroda. U Kolu iz 1843., u članku »Narodne pĕsme Hrvatah«, upozorava na veliki korpus hrvatskoga narodnog blaga (zakone, misale, razne listine i drugi starinski tisak) koji je još uvijek neistražen i nedostupan široj javnosti. Svjestan bogatstva hrvatske narodne baštine i njezine važnosti za razvoj preporodne književnosti, Vraz počinje bilježiti i hrvatske narodne pjesme te ih, kao i bugarske, objavljuje u Kolu. U trećoj knjizi Kola godine 1843. objavljuje Narodne pesme Harvatah, u prvom dijelu pjesme Iz Primorja, zatim pjesme Iz Istrie te u trećem dijelu šest pjesama Iz Austrie i Ugarske. Među prvima u hrvatskoj sredini Vraz doprinosi povezivanju i upoznavanju matične hrvatske sredine s doljnjoaustrijskim i zapadnougarskim Hrvatima objavivši 1843. njihove narodne pjesme kao sastavni dio hrvatskoga usmenog pjesništva.

5.

U trećoj knjizi Kola, koje je sam uređivao, Vraz 1843. objavljuje 19 usmeno-lirskih pjesama iz Primorja, Istre, Doljnje Austrije i zapadne Ugarske.20) U predgovoru kaže da je pjesme dobio od D. Rakovca, I. Ivanoviča Sreznjevskog, I. Kukuljevića Sakcinskog i T. Bratulića, rodom Istranina. Izbor pjesama pod zajedničkim nazivom »narodne pjesme Hrvata« proizlazi iz Vrazova jezičnog pogleda prema kojem se jedino čakavsko narječje može zvati hrvatskim, premda se hrvatsko ime proteže na »vrlo različite grane jugoslavěnske«.21) Vraz »izuzima« Hrvate štokavce koji su mu zbog sličnosti jezika bliži Srbima (»koje porad sličnosti jezika brojim k Sarbljem«) te Hrvate kajkavce koji po jeziku pripadaju gornjoj, korutansko-slovenskoj strani kako je već ranije izložio Jernej Kopitar. Vraz smatra da po pravu, odnosno po jeziku, hrvatsko ime ide jedino uz Hrvate čakavce, odnosno južnoslavensku granu »što trěba u svom govoru ča m. šta ili kaj, a ti Hàrvati stanuju od starine u Primorju, po većoj strani primorskih varoših, Zadarskom okružju i po otocih primorskih i dalmatinskih«.22) U istu skupinu ubraja zapadnougarske, doljnjoaustrijske i moravske Hrvate: »Kao naseobine stare nalaze se po někojih selih sěvero-zapadne Ugarske i dolnje Austrie, kud su Hàrvati iz kàršnog Primorja došli 13. vèka (...) Ona strana, što je od ovih došljakah prelazila u Moravsku, poznata je pod imenom Horvatah Podlužakah, nu dosavši medju srodnu bratju, počešila se je, t. j. zaměnila hàrvatski jezik s jezikom česko-moravskim«.23)

Objavivši šest pjesama s gradišćanskohrvatskoga jezičnog područja, Vraz među prvima u hrvatskoj sredini doprinosi upoznavanju usmenoknjiževnog stvaralaštva doljnjoaustrijskih i zapadnougarskih Hrvata. Uz zapise pjesama nema oznake mjesta, već samo šireg područja iz kojeg dolaze. Pjesma Dragota pogleda zapisana je u »zapadnoj Ugarskoj« s početnim stihovima: »Imala sam pèrsten – ziz zelenim okom,/ Zel mi ga j’ moj mili – večer pod ublókom./ Ča neznaš ti, mila, – ča s’ rekla na veži,/ Da ti moja ljubav – ‘se na sèrci leži...« Treća iz Vrazova izbora je pjesma Nevěra »iz Šopronske varmedje«: »Neznaš mili ča si rekal,/ Kad si Šopron školu išal?/ ‘Oću projti, najzad dojti./ Tebe milu moju zeti!’/ Ti si prošal, najzad došal/ Mene rožu nisi uzmel«. Sljedeća pjesma Nevěra zabilježena je u »zapadnoj Ugarskoj«: »Noćas sam seli bil kod moje róžice,/ I sam se zabavil do béle zórice./ I u béloj zori kad me je zbudila,/ Do vežnoga praga menej sprohodila./ A na vežnom pragi mi jesmo postali,/ Onde jesmo sebi desne ruke dali./ Večer si mi dala tvoju desnu ruku,/ A jutro si prošla z drugim na poruku«.

Vraz u predgovoru napominje da je izbor napravio iz Kukuljevićeve rukopisne zbirke koju mu je on stavio na raspolaganje: »Čitav pako razd. III. donosi sbirku od g. Kukuljevića, na kojoj ljubavi i dobroti njemu (...) iskreno zahvaljujem«. Iako pjesme nije sam bilježio, objavivši ih u Kolu već 1843., kao hrvatske narodne pjesme čakavskoga narječja, ostvario je važan prinos upoznavanju hrvatske književne i znanstvene javnosti s gradišćanskohrvatskom usmenom lirikom te ukazao na potrebu daljnjih istraživanja ovog usmenoknjiževnoga gradiva kao neizostavnog dijela hrvatskoga narodnog pjesništva.

6.

Smatrajući važnim proputovati slavenske zemlje i na terenu proučavati narode i njihove jezike, Izmail Ivanovič Sreznjevski, mladi ukrajinski istraživač, slavist i folklorist, kasnije priznati znanstvenik i sveučilišni profesor Harkovskoga sveučilišta, putovao je po slavenskim zemljama prema programu Moskovskoga sveučilišta od 1839. do 1842.24) Četvorica nadarenih mladih profesora koji su određeni za rad na novim katedrama ‒ Osip Maksimovič Bodjanski, Viktor Ivanovič Grigorovič, Petar Ivanovič Prejs i Izmail Ivanovič Sreznjevski ‒ utemeljili su rusku slavistiku. Oni su proputovali slavenske zemlje, usavršavajući znanje jezika i prikupljajući razne materijale iz filologije, folkloristike, arheologije i dr., već prema sklonostima.

Sreznjevski piše kako je potrebno proučavati slavenske narode, njihova narječja i spomenike, usmenu književnost i topografiju jer svaki živi narod, živo narječje, živa usmena književnost nudi etnologu, povjesničaru i filologu nešto što je stoljećima dugo preživjelo i što se očuvalo samo u narodu. On je surađivao sa Stankom Vrazom te putovao 1841. po Istri, Primorju i Dalmaciji gdje je zapisivao narodne pjesme od kojih je neke objavio u Danici ilirskoj (nekoliko kraćih pjesama iz Istre i Hrvatskoga primorja) i ruskim publikacijama, a veliki dio ustupio je Dragutinu Rakovcu.25) Zajedničko putovanje s Vrazom prekinuto je zbog Vrazove bolesti, ali Vraz, odgodivši privremeno svoj put, izvještava u Danici ilirskoj o putovanju Sreznjevskoga i njegovoj zbirci: »Osobito bogata je vĕrna njegova zbirka narodnih dragocĕnostih iz Istrie, Dalmacie i Primorja, u kojih je stranah prikupio izmedju ostaloga blaga više od 200 komadah ženskih i junačkih narodnih pěsamah. Izmedju ovih imade najznatniih iz otokah Dalmatinskih, koji su u ogledu etno- i filologičkom od velike cěne i važnosti, buduć polje onih krajevah (...) dosada još od nikoga načeto nebiaše«.26)

Korespondencija Vraza i Kukuljevića već 1842. svjedoči o njihovoj zajedničkoj spoznaji o potrebi upoznavanja i istraživanja moravskih, donjoaustrijskih i zapadnougarskih Hrvata kao dijela hrvatskoga naroda koji je tada bio nepoznat široj hrvatskoj književnoj i znanstvenoj javnosti. Početkom lipnja 1842. Vraz upućuje pismo Kukuljeviću koji tada boravi u Beču te uz ostalo piše: »Kad si u Beču, nezaboravi prokopati u bibliotekah rukopise i rědke knjige našega naroda, pa poslě kad si gotov, na zabavu odtrčati Austrijskim Horvatom, sva sela popisati poimence, zabilježit broj stanovnikah, pěsme i običaje, i poslě ako možeš odletit na gvozdenoj cesti i medju Moravske Horvate, popisat sela, broj stanovnikah, nekoliko pĕsmah itd. itd. Od tih rukopisah načini članak za Kolo polag svoga ukusa«.27)

Svoje dojmove o ugarskim Hrvatima Kukuljević opisuje Vrazu u pismu iz Beča krajem lipnja 1842. (objavljeno u Danici ilirskoj u srpnju iste godine28)). Svojoj zbirci Pěsme objavljenoj 1847. Kukuljević je dodao »narodne pěsme puka hàrvatskoga«, ukupno 112 pjesma, koje je uglavnom sam i zapisao.29) Zbirku sačinjavaju većim dijelom lirske usmene pjesme, ali sadrži i poznati zapis Stanka Vraza iz Novog Vinodolskog o pogubljenju Zrinskog i Frankopana (Poslědnji Frankopan i Zrinjski).30)

7.

Iako je Vrazova istraživačko-sakupljačka misija imala sveslavensku tendenciju, uz slovensko folklorno blago Vraz je osobito cijenio hrvatsku i bugarsku narodnu ostavštinu, smatrajući je iznimno vrijednom, ali i premalo istraženom. U trećoj knjizi Kola godine 1843., u članku Narodne pĕsme Hrvatah, upozorava na veliki korpus hrvatskoga narodnog blaga (zakone, misale, razne listine i drugi starinski tisak) koji je još uvijek neistražen i nedostupan široj javnosti te objavljuje 19 usmeno-lirskih pjesama iz Primorja, Istre, Doljnje Austrije i zapadne Ugarske. Izbor pjesama pod zajedničkim nazivom »narodne pjesme Hrvata« proizlazi iz Vrazova jezičnog pogleda prema kojem se jedino čakavsko narječje može zvati hrvatskim, odnosno hrvatsko ime ide jedino uz Hrvate čakavce u koje, uz ostale ubraja i moravske, zapadnougarske i doljnjoaustrijske Hrvate. Iako pjesme nije sam bilježio nego je izbor napravio iz Kukuljevićeve rukopisne zbirke, objavivši u Kolu već 1843. šest pjesama s gradišćanskohrvatskoga jezičnog područja, ostvario je važan prinos upoznavanju hrvatske književne i znanstvene javnosti s gradišćanskohrvatskom usmenom lirikom te upozorio na potrebu daljnjih istraživanja ove usmenoknjiževne građe kao neizostavnog dijela hrvatskoga narodnog pjesništva.

Uz bilježenje narodne tradicije svakako treba naglasiti i Vrazov prinos u kritici dotadašnje metodologije sakupljanja i uređivanja objavljenih narodnih pjesama, kao i stvaranju kvalitetnijih načela u tom poslu koje je prenosio i svojim kolegama–sakupljačima, a u kojima je kao osnovno načelo isticao potrebu zadržavanja autohtonog, narodnog izraza i stila, izdvajajući se i na taj način od svojih suvremenika koji su nerijetko zanemarivali upravo najvažnije načelo sakupljanja narodnoga stvaralaštva, načelo izvornosti. Vraz, u herderovskoj maniri, izražava divljenje prema narodnome stvaralaštvu »kao zrcalu narodne duše i slike davne povijesti naroda« te istodobno upozorava na potrebu njegova trajnoga čuvanja od zaborava i nužne potrebe pisane pohrane. S obzirom na prinos u sakupljanju i objavljivanju narodnoga blaga, Vraza se s pravom ubraja u najistaknutije i najzaslužnije hrvatske folkloriste svoga vremena.

____________________
1) Češki književnik i etnolog Pavel Jozef Šafařik pružao je Vrazu veliku potporu u sakupljanju narodnoga stvaralaštva. Vraz mu godine 1837. šalje nekoliko slovenskih narodnih pjesama ne bi li ih objavio u časopisu Českého Museum: »A sad napokon, nezamĕrte, derznem smilnom molbom na Vašu poterpljivost navaliti, ne bi li dostojili priobćene ove pĕsme ili pak makar verstnie od njih u dojdući zvezak časopisa muzeum českého metnuti i porad toga nešto o valjanosti i krasoti ovih duševnih sličicah očitovati.« (Fran Petrè: »Korespondenca med Vrazom in Šafarikom«, Slavistična revija, Letnik IV., Ljubljana, 1951., str. 272.)

2) Fran Petrè, n. dj., str. 271.

3) Stanko Vraz, »Erbenu«, n. dj., str. 341.; Zila odnosno Zilja ili njemački Gail je rijeka koja izvire u najzapadnijem dijelu austrijske pokrajine Koruške, a utječe u Dravu kod Villacha (slov. Beljaka) također u Koruškoj. Budući da je izvor Zilje najzapadniji dio Koruške logično je da »ilirci« kojima je Vraz pripadao, upotrebljavaju spomenutu sjeverozapadnu »meju« kako bi istaknuli veličinu slavenskog prostora. Rezija, u kojoj je Vraz boravio određeno vrijeme proučavajući običaje i jezik doseljenog slavenskog naroda, maleno je područje u Alpama u talijanskoj regiji Friuli-Venezia-lulia koje se praktički naslanja na Sloveniju. Kao područje svoga folklorističkog istraživanja Vraz navodi i Mletačku ili Benešku Sloveniju, područje koje pripada Italiji, u prošlosti nastanjeno većim brojem Slovenaca (i danas oko sto tisuća Slovenaca živi na spomenutom prostoru).

4) Isto.

5) S. Vraz: Narodne pĕsni ilirske, koje se pĕvaju po Štajerskoj, Krajnskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (Zagreb, 1839.).

6) Stanko Vraz: »Put u gornje strane«, u: Dĕla Stanka Vraza, V. dio, MH, Zagreb, 1877., str. 65.-66.

7) D. Beranić je 1910. u Časopisu za zgodovino in narodopisje objavio studiju »Vrazovi zapisi narodnih melodij« u kojem je opisao Vrazov doprinos proučavanju i bilježenju narodnih napjeva. Međutim, Beranić ističe i brojne Vrazove pogreške u zapisima melodija koje govore o Vrazovoj nedostatnoj glazbenoj naobrazbi.

8) Franjo Ks. Kuhač: Južno-slovjenske narodne popievke, knj. I.-IV., Zagreb, 1878., 1879., 1880., 1881. Petu knjigu uredili Božidar Širola i Vladoje Dukat, JAZU, Zagreb, 1941.

9) Janko Barle: »Stanko Vraz, sabirač narodnih napjeva«, Sv. Cecilija, god. 12., Zagreb, 1918., str. 20.–21.

10) »I ja imam do preko 300 komada nar. napĕvah iz gornjih stranah, od kojih mnogi naliče na Vaše (nĕkoji su baš oni isti). Izmedju njih ima takodjer nĕkoliko komadah iz Koruške i Štajera, koji slušaoca spominju nĕkako na Karpate i na Dnĕpar. Napĕve te počeo sam kupiti zajedno uz pĕsme. Sad ih pomnažam komadi iz Hrvatske i dolnjih stranah.« S. Vraz, »Erbenu«, u: Dĕla Stanka Vraza, V. dio, Zagreb, MH, 1877., str. 349.; Karol Jaromir Erben, češki preporoditelj, pjesnik i folklorist, sakupljao je češko narodno blago koje je objavio u dvije zbirke: Písně narodni v Čechách i Prostonárodní České písně říkadla (zbirke okupljaju većinu češkoga folklora).

11) Stanko Vraz, »Put u gornje strane«, n. dj., str. 71.

12) Stanko Vraz: »Narodne pĕsme u Slavonii«, u: Dĕla Stanka Vraza, V. dio, MH, Zagreb, 1877., str. 82.

13) Isto.

14) Stanko Vraz: »Narodne pĕsme u Slavonii«, n. dj., str. 84.

15) Ivan Pederin: »Pisma Ivana Kukuljevića Sakcinskog Pavlu Josefu Šafařiku o glagoljici«, Croatica et Slavica Iadertina, Sveučilište u Zadru, Zadar, 2007., str. 246.

16) Iako je riječ o isključivo slovenskim pjesmama, Vraz u skladu sa svojim ilirskim svjetonazorom pjesme naziva ilirskima, a ne slovenskim.

17) Janko Barle: »Stanko Vraz, sabirač narodnih napjeva«, Sv. Cecilija, god. 12., Zagreb, 1918., str. 20.–21. J. Barle urednik je Sv. Cecilije, časopisa za duhovnu glazbu, od 1914. do 1941.

18) Kako bi poduprli izdavačku djelatnost i pomogli piscima pri objavljivanju knjiga, svaki član čitaonice obvezao se da će kupiti bar jedan primjerak svake nove knjige koju Odbor čitaonice predloži. Očigledno je Vraz u pismu Draškoviću aludirao na taj dogovor među članovima čitaonica.

19) Uz Bogojeva Vraz napominje da je izdao knjižicu u Pešti Bòlgarski narodni pjesni i poslovici u kojoj je objavio 12 narodnih pjesama i preko 200 poslovica. Za ostalu trojicu Bugara kaže da je u knjigama i časopisima čitao da su se bavili sakupljanjem narodnih pjesama te da su objavili zbirke.

20) Stanko Vraz: »Narodne pĕsme Hrvatah«, Kolo, 1843., str. 31.–49.

21) S. Vraz, n. dj., str. 31.

22) Isto.

23) Isto.

24) Godine 1842. Sreznjevski počinje predavati na Harkovskom sveučilištu pri čemu mu je velika pomoć bio bogati materijal koji je prikupio na putovanjima. O njegovom sveučilišnom i znanstvenom radu: Aleksandr D. Duličenko, »Izmail Ivanovič Sreznjevski i gradišćanski Hrvati«, Znanstveni zbornik, 1. edicija, Znanstveni institut gradišćanskih Hrvatov, Borta, 2002., str. 83.–92.

25) Maja Bošković-Stulli: »Usmena književnost«, u: M. Bošković-Stulli – Divna Zečević, Povijest hrvatske književnosti, knj. 1., Usmena i pučka književnost, Liber-Mladost, Zagreb, 1978., str. 281., 321.

26) Danica ilirska, br. 39., 1841.

27) Stanko Vraz: »Kukuljeviću«, u: Dĕla Stanka Vraza, V. dio, Matica hrvatska, Zagreb, 1877., str. 305. Pismo ima nadnevak: 3. lipnja 1842.

28) Ivan Kukuljević Sakcinski: »Dopis iz Beča (Iz pisma Stanku Vrazu.)«, Danica ilirska, br. 27. (2. srpnja 1842.), tečaj VIII., Zagreb, 1842., str. 107.–108. Pismo je upućeno 22. lipnja 1842.

29) Ivan Kukuljević Sakcinski: Pěsme. S dodatkom narodnih pěsamah puka hàrvatskoga, Zagreb, 1847., str. 1.–2.

30) Usp. Usmene epske pjesme I., prir. Davor Dukić, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2004., str. 41., 125.–127., 255.–265. Od Vraza je Kukuljević primio baladu o pogibiji Zrinskoga i Frankopana, uspjelu i vrlo rijetku usmenu tradicijsku baladu s tom temom – ako se izuzmu potpuno različite pisane pučke pjesme o istom događaju. Tekst gotovo jednak onome u Kukuljevićevoj zbirci tiskan je kasnije u zbirci Stjepana Mažuranića godine 1907. M. Bošković-Stulli, n. dj., str. 309.