Sklad tradicije i suvremenosti

Krunoslav Mikulan rođen je 1967. godine u Čakovcu gdje je pohađao i gimnaziju, a visoko obrazovanje stjecao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirajući anglistiku i germanistiku; doktorirao je na temi iz engleske književnosti. Od 1992. do 1999. godine radio je kao srednjoškolski nastavnik, a 1999. postaje predavačem na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu. Godine 2014. stječe zvanje docenta, a i danas predaje književne i jezične kolegije na učiteljskim fakultetima u Čakovcu i Zagrebu. Kao i svaki doktor znanosti, objavljivao je brojne znanstvene radove iz svojeg područja – teorije književnosti, lingvistike, metodike nastave stranih jezika te hrvatske povijesti. Objavio je i pet stručno-znanstvenih knjiga od kojih neke i u Velikoj Britaniji.

Čitajući o piscu i znajući temu ovog romana shvatio sam da je ona zapravo vrlo logična i opravdana. Autor je kao rođeni Međimurec od rane mladosti vjerojatno slušao priče o pozoju, zmaju koji leži pod Međimurjem i čiji se rep i glava nalaze pod određenim mjestima u gradu, pa čak i županiji. Tu pojavu možemo povezati i s mnogim mitološkim istraživanjima ovog prostora u Europi i povezati značenje pozoja s praslavenskim bogovima Velesom i Perunom. Naime, Perun je bog koji se nalazio na drvetu, sve je nadgledao s visina i bio na suhom, a Veles je bio zločestiji od njih dvojice i živio je dolje, na mokrom i bio zavidan Perunu na visinama.

Etimologija Perunova imena seže u indoeuropski korijen per- što je značilo udarati, a to možemo povezati s grmljavinom. Dakle, kada bi pozoj udario repom, došlo bi do grmljavine ili potresa. Time su se bavili autori poput Radoslava Katičića , nedavno preminulog paleoslavista, lingvista i mitologa – pa smatram da je vjerojatno autor i kod njega potražio određenu inspiraciju za ovaj roman. Glavni motiv sigurno je bila lokalna legenda, i od iznimne je vrijednosti to što je ona predstavljena kroz jedan fikcijski način i mlađahnim likovima – djecom, približena mlađoj čitalačkoj publici.

Struktura romana nije odviše komplicirana i odvija se prema lako pratećem kontekstu. Dječak Vatroslav dolazi u novu sredinu i smatra sam sebe nekako isključenim. Konstrukcija takvog lika predodredila je njegovu sudbinu do kraja romana. Voli čitati knjige o Drugom svjetskom ratu i igrati upravo one računalne igrice u kojima sam može mijenjati tijek povijesti, što nam pokazuje još jednu njegovu osobinu koja će biti iznimno bitna za kasnije događaje – voli sudjelovati u događajima, ne pasivno nego izrazito izravno. U nekim dijelovima to ne pokazuje ili se premišlja – primjerice kada u podzemnim hodnicima stane na nekakve kosti, odmah istrči van iz tunela i u tom je trenutku gotovo siguran da se više ne želi tamo vratiti. No vratimo se početku, prijatelje s kojima se Vatroslav družio, a našli su se sasvim slučajno.

Ušavši u razred, jedino slobodno mjesto bilo je kraj Sebastijana, možemo reći njegovog najboljeg prijatelja do kraja romana. Odmah su našli zajedničke interese koji su bili – računalne igrice. Morana, još jedna članica njihove družine, bila je mirna i povučena i stalno je svoje lice skrivala iza kose. Spasila je Vatroslava od vršnjačkog nasilja odmah prvog dana nakon škole i time pokazala svoju zaštitničku funkciju koju će pokazivati i do kraja romana, no ne da bi svi to znali i na tome joj zahvaljivali – ona je činila dobra djela, ali to je htjela zadržati za sebe. U njenoj obitelji vidimo socijalnu stranu ove priče. Roditelje joj se previše ne spominje, a živi s tetkom alkoholičarkom. Možda ju je i tukla, iako o tome ne saznajemo neposredno u tekstu romana, samo naslućujemo. U opreci s Moranom, četvrti član družine bila je Nika – djevojčica čiji je otac bio klasični tech guy i uvijek je imala najnovije mobitele i ostale tehnološke stvarčice. Bila je vrlo znatiželjna i odmah je prvi dan prišla Vatroslavu nametljivo ga priupitavši o društvenim mrežama. Ona je možda i najvažniji lik ovog romana, katalizator sve znatiželje i svih nalaženja pa i istraživanja i da nije bilo nje – teško da bi se družina usudila na svakojake poteze od kojih je većina kršila neke zabrane i znanja starijih. U tom trenutku radnje izbor djece u družini bio je vrlo spontan, no kasnije spoznaje pokazale su da to baš i nije bilo tako. Taj mistifikacijski element u ovom romanu vrlo je vješto prikazan i sigurno uvelike pridonosi zanimanju publike za daljnje čitanje.

Četveročlana družina upušta se u istraživanje podzemnih hodnika Staroga grada u Čakovcu. Kako su radovi oko staroga grada često bili u tijeku, morali su se potruditi da uđu kroz tajni prolaz – da bi kasnije shvatili da ipak samo oni mogu vidjeti prolaz – ili možda još netko? Svaki odlazak im je predstavljao neko novo otkrivanje tajni; bili su tu tajni znakovi za koje se ispostavilo da su slova koja u svojim alfabetskim brojevnim vrijednostima predstavljaju brojevnu vrijednost 4. U podzemnim hodnicima otkrivaju kostur golemog zmaja te su shvatili da se legenda upravo obistinila. Sebastijan je od početka bio najuvjereniji u postojanje nadnaravnih pojava, Nika je čvrsto stajala na zemlji cijelo vrijeme i odbijala je prihvatiti činjenicu da svijet koji ona poznaje nije onako racionalan kako ga je ona pokušala shvatiti i prikazati. Kasnije družina shvaća da je i njihov razrednik upleten, a to se dogodilo nakon što su školskog nasilnika Bratoljuba polijali tekućinom u podzemlju kad ih je ovaj zatekao tamo pa se pretvorio u Vatrenog čovjeka, što je još jedan fikcijski element.

Ovaj događaj se prolongirao po lokalnim medijima i zbog osjećaja krivnje ovdje je Vatroslav bio jedan od inicijatora da Bratoljubu pomognu i da ga nađu. Družina putem shvaća da i oni imaju nadnaravne sposobnosti – Morana da svojim glasom utječe na ponašanje drugih, Sebastijan da osjeti kada je netko u opasnosti, Vatroslav da osjeti strah kod drugih. Na kraju su od Nikine majke, vještice, kada ih je zatočila u podzemlju, saznali da oni zapravo nisu pripadnici obične ljudske vrste – Morana je bila vještica, Nika vampirica, Sebastijan vukodlak, a Vatroslav zmajočovjek, čemu su se najviše čudili zlobni likovi ovog djela jer su mislili da su zmajoljudi odumrli prije 500 godina.

Glavna odlika ovog romana nije to što ga možemo okarakterizirati kao roman strave ili to što je fikcijski predstavio vjerojatno i tisućljetnu legendu u Međimurju, nego je najbitnije to što je autor na uvjerljiv način postignuo sklad između tradicije i suvremenosti. Najvidljivije je to iz činjenice što djeca prate legendu da bi pronašli suvremene odgovore, u čemu se ogleda tradicijska značajka, a pritom im je neizbježno koristiti najnovije modele tehnoloških naprava kako bi mogli pratiti taj put. Izbjegli su i smrt koja im je bila vrlo blizu, baš u prijašnjoj situaciji u podzemlju s Nikinom majkom, no to nikako ne zaključuje zbivanja i u ovom romanu. Možda je bitno i to da su pronašli veliko jaje koje se počinje otvarati, što vrlo očito sugerira nastavak ovog romana i bila bi zaista šteta ako se autor ne odluči za nastavak ako je već ovako dobro napisao prvi dio.

Zaključujem da je ovaj roman uspješan spoj tradicije – u legendama, vjerovanjima i pričama, i suvremenosti – u tehnologiji koju djeca koriste. Likovi se problematiziraju slojevito, od izgleda, sjetimo se da Vatroslav nije volio tjelesni i uvijek je pio Coca Colu a nije baš ni vježbao, socijalnih značajki – teta alkoholičarka, strogi roditelji, Nikin roditelj koji je bio u zatvoru i njezina majka koje većinu romana nema da bismo saznali njezin vještičji položaj. Ne preostaje nam ništa drugo nego čekati da se jaje izlegne da bismo saznali kakve pustolovine tada očekuju družinu i hoće li taj zmaj biti dobar ili zao.