Roman sa sustavnom pogreškom

Da su književne nagrade, tiraže knjiga i njihova prodaja, a posljedično i profit koji se prodajom ubire, varljiva stvar, već i vrapci na grani odavno znaju. Ali kad vrabac na toj istoj, izdavačkoj grani zacvrkuće riječ »bestseler«, to na izdavače (ne samo naše, da ne bi bilo zabune) nerijetko djeluje kao kakav knjiž(ev)ni afrodizijak i u sretnijim slučajevima urodi uparivanjem izvornika s (hrvatskim) prijevodom. Upravo to posrećilo se romanu Hana (2017.) suvremene češke spisateljice Alene Mornštajnove (1963.). Kako doznajemo s korica hrvatskog izdanja (Hena com, prev. Sanja Milićević Armada), roman je ovjenčan nagradama »Češka knjiga« i »Databáze knih« (na stranu činjenica da su posrijedi više-manje minorne književne nagrade, naročito potonja), filmska prava prodana su jednoj produkcijskoj kući, dok su, sveukupno gledajući, autoričina djela »prodana u 230.000 primjeraka i prevedena na 12 jezika«. Kladioničkim žargonom rečeno – zicer.

Formula je načelno jednostavna: ako si dovoljno pronicljiv da prozreš ukus najširega čitateljstva, a povrh toga još i dovoljno vješt da sâm napišeš djelo kojim ćeš ugađati takvom ukusu, imaš – baš poput Alene Mornštajnove u Češkoj – dobre izglede da u svega nekoliko godina prodaš 230.000 primjeraka knjiga, što je, bez ikakve primjese ironije, zbilja zavidna brojka. Ipak, manimo se brojki i pozabavimo se romanom Hana, za koji držim da podbacuje na nekim od ključnih razina – tematskoj, naratološkoj, a jednim dijelom i na onoj stilističkoj.

Radnja romana većim je dijelom smještena u sjeveročeški gradić Valašské Meziříčí, inače autoričin rodni grad, i podijeljena je u tri dijela: »Ja, Mira 1954.–1963.«, »Oni prije mene 1933.–1945.« i »Ja, Hana 1942.–1963.«. Već naziv prvoga dijela sugerira da će pripovjedač (pitanje pripovjedača u romanu zaslužuje zasebno poglavlje, tako da ćemo ga zasad ostaviti po strani) biti u prvom licu. Prvi dio tako pripovijeda Mira, a njezino pripovijedanje obuhvaća razdoblje od desetak godina. Mira nas upoznaje sa svojim odrastanjem, počevši od zaraze njezine obitelji tifusom koji će po njezinog brata, sestru i oboje roditelja biti fatalan, preko njezina boravka kod obitelji Horáček pa sve do odlaska teti Hani Helerovoj. Prvome dijelu mogla bi se predbaciti vremenska skokovitost, preveliko sažimanje pojedinih poglavlja, tj. vremenskih sekvenci. Događaji iz 1954. godine opisani su tako na otprilike sedamdesetak stranica, dok je razdoblje od 1955. do 1960. opisano na njih osam, a to prvi dio romana (ukupno niti devedeset stranica) čini neuravnoteženim.

U drugom dijelu pripovjedačica je opet Mira. Drugi dio vremenski prethodi prvom: Mira pripovijeda o svojim (židovskim) precima, uglavnom se koncentrirajući na razdoblje uspona nacizma, nacističku okupaciju Čehoslovačke, Drugi svjetski rat i holokaust. Premda donosi čitavu lepezu likova i njihovih osobnih sudbina, u prvome planu ipak je lik Mirine tete Hane, koja kao 26-godišnjakinja dočeka oslobođenje iz koncentracijskog logora. Te sreće nisu bili njezini majka, baka i djed, dok je njezina sestra i Mirina majka Rosa preživjela rat skrivajući se u kući obiteljskih prijatelja.

I napokon, treći dio donosi izvjestan pomak jer se mijenja pripovjedač(ica). Umjesto Mire iz prvog i drugog dijela, pripovjedačica je u trećem Hana, s tim da njezina dionica obuhvaća gotovo dvostruko dulje razdoblje od onog koje je zahvaćeno u svakom do prethodna dva dijela – od transporta Hane, njezine majke, bake i djeda 1942. isprva u češki logor Terezín, a zatim u Auschwitz, pa sve do 1963. godine, kad se Mira uda i napusti Hanin dom. I ovaj dio, kao i prvi, karakterizira mjestimična skokovitost. To se naročito odnosi na Mirin suživot s tetom Hanom, kojem je posvećeno premalo prostora i vremena, tako da se on doima nedovoljno obrađenim.

Iako je u većoj ili manjoj mjeri prisutna u cijelom romanu, povijesna perspektiva najviše dolazi do izražaja u njegovu drugom dijelu. Pribjegavanje »velikoj«, kolektivnoj povijesti u kristalizaciji tragičnosti i fragilnosti one »male«, individualne povijesti, u suvremenoj češkoj prozi toliko je učestalo da je postalo gotovo pomodno. Pritom se u pravilu poseže za dvjema povijesnim kulisama: Drugim svjetskim ratom i holokaustom te četrdesetogodišnjom komunističkom erom. Mornštajnová je posegnula za ovim prvim, no tome je u češkoj književnosti posvećen toliko značajan korpus proznih djela (od kojih se neka ubrajaju u književne vrhunce prošloga stoljeća!), da si uzimam za pravo tvrditi da je Hana u nju donijela malo toga novoga. Kao što je, zapravo, s obzirom na tematiku donijela malo toga novoga i u širim okvirima.

U životnom, općeljudskom smislu, Hanina osobna sudbina, njezino traumatično iskustvo konclogora, iznimni su kao što je iznimna sudbina svakog od šest milijuna žrtava holokausta; ali u literarnom smislu to je tek ponavljanje već mnogo puta viđenog i mnogo puta pročitanog. Da, istina, neka su mjesta u romanu potresna, ali ta potresnost danas, nakon tolikih književnih i filmskih ostvarenja o holokaustu, ostavlja dojam pukog klišeja. Naime, Mornštajnová o holokaustu piše baš onako kako bi to prosječni čitatelj (ma tko god on bio) i očekivao. A dobra literatura, uvjeren sam, upravo je ona koja narušava ili premašuje uvriježena očekivanja.

U Hani na površinu provaljuje višestruko isprepleteno klupko međuljudskih odnosa, uglavnom posredovanih iz ženske perspektive, emocionalno vrlo nabijenih i punih neočekivanih, katkad gotovo senzacionalnih obrata. Pokušat ću izdvojiti najdramatičnije događaje u romanu: Hana je nesvjesno skrivila smrt svoje obitelji time što je zbog Jaroslava Horáčeka, u kojeg je kao djevojka bila zaljubljena i za kojeg je vjerovala da će se udati, odlagala poslati ujaku u Englesku pismo u kojem ga Hanina majka moli da im pruži utočište pred nacistima; Jaroslav će odbaciti Hanu zbog njezina židovstva i oženiti se njezinom najboljom prijateljicom Ivanom; zbog pisma koje nije poslano na vrijeme u Englesku, Hana, njezina majka, djed i baka odlaze u transport iz kojeg se, slomljena kako psihički tako i fizički, naposljetku vrati samo Hana; u koncentracijskom logoru Hana će zatrudnjeti, no dijete će prisilno abortirati, a odavši ime njegova oca, poslat će u smrt i njega; po dolasku iz Terezína u Auschwitz ustanovit će novu, efikasniju normu šivanja, čime će – također nehotice – otjerati u smrt tri slabije produktivne žene...

Nadalje, nakon povratka iz koncentracijskog logora, Hana sestri Rosi za trideseti rođendan kupi princes-krafne u slastičarnici koja vodu crpi iz bunara u kojem se izlegao tifus i tako nehotice prouzroči njezinu smrt, ali i smrt Rosina supruga Karela te njihovo dvoje djece (da, konačna bilanca Haninih nenamjerno skrivljenih smrti zbilja je nevjerojatna!); preživjele su jedino Mira, koja nije dobila princes-krafnu jer je bila u kazni zbog dječje nepodopštine, i njezina teta Hana, i to zato što je već jednom, u koncentracijskom logoru, preživjela tifus. Zanimljivo, Mirin otac Karel tijekom rata je spavao s Ivanom, stoga ona nije posve sigurna tko je otac njezine kćeri Ide, iz čega proizlazi da je Mirina šogorica Ida možda njezina polusestra, kao i polusestra (a ne sestra) Mirina muža; nakon smrti roditelja, brata i sestre, Mira provodi izvjesno vrijeme ni manje ni više nego kod Jaroslava i Ivane Horáček, gdje je njihova kći Ida (Mirina možebitna polusestra) i sin Gusta (Mirin budući suprug) iz ljubomore umalo ubiju; nakon toga seli se k teti Hani, gdje će provesti preostalo vrijeme do udaje za Gustu... Sve u svemu, i više nego dovoljno za jednu telenovelu.

Ipak, vjerojatno najslabije mjesto u romanu jest pripovjedač. I dok bi se zamjerkama koje su do sada u ovom tekstu iznosene možda još i moglo predbaciti da je posrijedi osobni (subjektivni) sud, one upućene na račun pripovjedača sasvim su objektivne prirode i razmjerno su lako dokazive. Naime, u prvom i drugom dijelu romana, kao što je već rečeno, pripovjedačica je Mira, i po svim pisanim i nepisanim pravilima njezino bi znanje trebalo biti ograničeno. No u Hani tome nije tako. Mira istupa kao sveznajući pripovjedač, i to nije puka omaška, već sustavna pogreška. To bi sveznanje bilo još i prihvatljivo da se radi o igri ili eksperimentu, o ludizmu ili provokaciji, ali ovdje je očigledno riječ o nesvjesnom narušavanju jednog tipa pripovjedne situacije koji ima određene zakonitosti. Mira zna apsolutno sve, iako je i više nego jasno da ne može znati sve; ona izlaže obiteljsku kroniku s detaljima za koje je čitatelj uvjeren da ih ne može znati, a samim time njezino je pripovijedanje nevjerodostojno.

To je još koliko-toliko podnošljivo u prvom dijelu romana, iako i ovdje nailazimo na čitav niz nelogičnih Mirinih iskaza, npr.: »Pekarica se navečer sjetila da ujutro nije došla po kruh ona čudna vještica Helerová, koja ne zna ni pozdraviti kako treba, ali odmah se u mislima vratila na one dvadeset tri krune koje su joj na kraju dana nedostajale u kasi« (str. 47). Mira je, kao što vidimo, upućena u misli drugih likova, zna što, primjerice, sanja njezina teta Hana (str. 46-47), kakve Hana ima noćne more tijekom svog boravka u bolnici (str. 48) itd. Ili pak nailazimo na iskaze poput ovog, pri čemu je i više nego jasno da Mira nešto takvo nikako nije mogla saznati: »Tada nisam ni slutila da je na isti dan prije trinaest godina na istome mjestu stajala moja mama i nastojala vidjeti tamne prilike koje su hodale kroz grad, a pogled joj nisu ometale kapi kiše, nego suze« (str. 76). Ovi naratološki nonsensi još više bodu u oči u drugom dijelu romana. U njemu, doduše, Mira nije više jedan od likova u priči, ali sigurno nije mogla biti upoznata s detaljima poput ovih koje izdvajamo u sljedećim citatima:

»Usprkos tome što je [Elsa Helerová] patila od vrtoglavice, popela se po strmim ljestvama, kroz uski se otvor provukla na nekorišteni niski tavan i prsten sakrila u rupu na čvoru grede, tako dobro da ga više nitko nikad nije pronašao« (str. 184).

»Tijekom podnevne pauze vratio se [mjesni krznar Josef Berger] ranije u svoju trgovinu i oduzeo si život. Odabrao je vlastito rješenje, što je njegova udovica Rudolfína, umrtvljena očajem, smatrala slabošću, ali nekoliko godina poslije, kad je u getu u Łódźu pogledala u oči vlastitoj smrti, ocijenila je to kao pronicavost« (str. 167).

»Kad je četiri godine poslije Elsa Helerová sa svojim roditeljima teturala prema iskopanome jarku, koji je već bio gotovo pun tijela onih koji su na tome mjestu stajali prije njih, čvrsto je zatvorila oči i pomislila da joj je to iskušenje pripremila sudbina« (str. 147).

Sličnih mjesta u Hani bi se moglo pronaći podosta, a pored toga što ozbiljno dovode u pitanje vještinu pripovijedanja, ona narušavaju polazišnu premisu između čitatelja i pripovjedača ukoliko priča kao takva želi djelovati vjerodostojno – premisu o njihovu uzajamnom povjerenju. To je povjerenje tek jednim dijelom obnovljeno u trećem, posljednjem dijelu romana, koji pripovijeda Mirina teta Hana. S obzirom na tip pripovjedača i granice njegova znanja, ovaj dio jedini je dosljedno ispripovijedan: granice znanja pripovjedačice istovjetne su, logično je, granicama znanja lika (jer je taj lik ona sama), što znači da pripovjedačica pripovijeda jedino ono što može sama znati, dok o ostalome eventualno nagađa ili izriče sudove koji ostavljaju dojam nesigurnosti.

I naposljetku, poneka riječ o stilu. Pored svih ovih zamjerki valja reći da Mornštajnová piše tečno, roman se čita lako i brzo (što nije aksiološki sud, već puka konstatacija!), njezin stil je korektan, kultiviran. I to bi samo po sebi načelno trebalo biti nešto pozitivno, ali nekako se stječe dojam da je te korektnosti u romanu gotovo pa previše, u toj mjeri da to s vremenom pomalo dojadi. Kao da je njezin stil zapravo odsustvo stila, onog stila za koji bismo mogli reći da je autentično njezin, stila kojim će se autorica izdvajati od mnoštva drugih autora koji – baš poput nje – pišu korektno i kultivirano. Ukratko: pisati lijepo i pisati dobro dvije su međusobno povezane, ali ipak različite kategorije. Valja doduše priznati da je kod Mornštajnove čak i vidljiv određeni umjetnički napredak, neko napredovanje u razvoju, jer Hana kvalitetom uvelike odskače od autoričina romanesknog debija Slijepa karta (Slepá mapa, 2013.). Koliko nam je poznato, izdavačka kuća Hena com otkupila je autorska prava za nedavno objavljeni roman Tihe godine (Tiché roky, 2019.) i ostaje nam samo nadati se da Mornštajnová može i zna još bolje. Ili barem drukčije.

Da ipak završimo ovaj tekst pohvalom, osvrnimo se na nešto što je neosporno pozitivno, a to je ‒ prijevod romana. Poznata je stvar da je dobar prevoditelj nevidljivi prevoditelj, a da je najbolji prijevod onaj na koji ne treba trošiti mnogo riječi. Stoga ćemo zaključiti samo ovo: poslovično dobar prijevod Sanje Milićević Armada možda je ono najvrjednije što nam Hana pruža. Spoznaja je to koja je u suštini više gorka nego slatka.