Rat ište riječi

Riječ je o zbirci stihova, o pedesetak pjesma, od kojih su gotovo na prste jedne ruke izbrojive one u kojima se izkazuje tzv.»lirsko ja« kao zasebno od »nas«, ili od »mi ratnici«. U trenutnoj prikazivalačkoj književnoj modi gdje je pjesnik narečen u metafori kao to »lirsko ja« ili »lirski subjekt« kojega kritici ponavljaju kao papige, Stanko Krnjić (Stolac, Hercegovina, 1969.) izdvaja se od recentne produkcije stihova, koje je »na tone« (ni približno broju čitatelja svega toga!), upravo tim nesebičnim pristupom temi ratovanja. U većini pjesma riječ je o »nama ratnicima«, međutim, ne samo da rijetko čitamo »ja«, a č e s t o »nas« i »naš«, nego je tu i »mi i oni«, »naš i njihov«. Upravo to ovoga pjesnika izdvaja kao posebna. Uspijeva prevladati osobnu ratnu sudbinu, iako je ne prikriva, nego čak i ističe, ali je utjelovljuje u zajedničku, sa svojim suborcima, ali i s neprijateljima protiv kojih se bori: sudbina im je svima rat i smrt, PTSP, to jest iza ratne traume, ako rat prežive. To je nadasve human, ali i promišljen mudroslovni stav: uzdići se nad prokletstvo ratovanja za zemlju u kojoj će konačno završiti i jedni i drugi. Sagledati ne tek osoban udes, nego i onaj svima zajednički.

Rat, dakle, nije imenovan, ali očigledno je da je to Domovinski rat 1991.-95., zadnji na »ovim prostorima«, obrana Hrvatske od velikosrpskih fašista okupatora, ali i od muslimanske braće, od onih koji su izgubili kompas. Međutim, nigdje se to ne spominje: tko ratuje za istu zemlju, svima »svoju«. Spominje se samo to »mi i oni«, ponekada »neprijatelji«.

Čim pročitah mjesto Krnjićeva rođenja, sjetih se Mehmedalije Maka Dizdara (1917.-1971.), kojega susretoh jednom u Zagrebu, pokraj onoga kioska ispred zgrade Sveučilišta. Već tada se mutilo oko toga »tko je čiji pjesnik«, te ja, nakon što se pozdravismo, počeh nešto o toj temi, a on me prekide: »Ja sam hrvatski pjesnik!«, stisnu mi podlakticu, nasmiješi se i ode pored zgrade Školske knjige prema Masarykovoj.

Sjetih se, čitajući Krnjićevu biografiju te njegove pjesme, i Husnije Hrustanovića, pjesnika koji je rođen u Stolcu pedesetak kilometara udaljenu Gacku (1923.). Izbjegao je 1945. u Siriju. (Hrvatski, pred staljinizmomu Hrvatskoj izbjegli pjesnici katolici završavali su najčešće u Argentini, a muslimani u Siriji.) Hrustanović je lutao posvuda ‒ Singapur, Južna Afrika... na kraju se smirio u Parizu, a u Damasku je osnovao »Društvo Hrvata« te pokrenuo i uređivao na hrvatskom jeziku književni časopis HRVATSKA VOLJA (1949.). Predstavio sam ga jednom prigodom kroatistima na Sorboni (to je svojevremeno objavljeno u Mogućnostima), zavaljujući prof. Henriku Hegeru, rođenom Zagrepčaninu. Muslimanska ruka zapisala je stihove: »O Hrvatska, o majko moja,/ bez tebe umrijet ću«. Međutim, to nije bio Krnjićev rat, nije se još bio ni rodio, to nije bio ni Husnijin rat, on je od rata i od staljinista bježao. Stankov rat s onim pred kojim je Husnija bježao, gotovo da i nema veze, ali i ima, sve je danas još neizvjesnije od onoga jučer, a ne znamo kakvo će nam biti sutra...

Domovinski rat je autorov životopisni podatak, zatekao ga je, nakon srednje medicinske u Dubrovniku, kao studenta stomatologije u Sarajevu, odakle je pred opsadom Jugoarmije i četnika izbjegao u Zagreb te tu i završio studij, 1995. Danas je obiteljski čovjek, ima vlastitu stomatološku ambulantu u Mandaljeni, u Župi Dubrovačkoj. Vrlo je cijenjen, i zubar i pjesnik.

Zbirka Ratište riječi, naslovnice oblikovane grafički tako da se može čitati dvojako (rat ište riječi) tri su stručka pjesama: Na početku, U Grotlu i Povratak. U prvom autora nadahnjuje pretežno ono spoznajno, u drugom ono stvarno i životno na bojištu, a u trećem, najkraćem, oba ta pristupa, ali nakon rata.

Pogovor joj piše Luko Paljetak, podsjećajući nas na Li Taj Peovo »o proklet bio rat«, na Držićevo »rat je poguba ljudske naravi« te i na Machiavellijevo: »rat čini lupeža, a mir ga vodi na vješala«, što je neosporna istina kojoj međutim ovdje ne uspijevam naći primjerenost, osim moguće posve metaforično, ali niti tako. Ničeg lupeškog nije bilo u Krnjićevu ratovanju, niti ima razloga za ikakav krimen nakon rata: ratovao je časno, ovdje izrečeno u svega tri stiha: »domovina/ sloboda / ugnjetavanje« (Ratna, str. 53). U pravu je Paljetak kada Ratište riječi smatra »najboljom knjigom koja je kod nas o temi rata napisana u posljednje vrijeme«. I ne samo »u posljednje vrijeme«; o toj temi pjesničkih knjiga zapravo i ne vidim da imamo, pojedinih pjesama da. Krnjić doista zaslužuje kritičarsku pozornost i čitateljsku vjernost. Ima uvjerljivih razloga tomu, a navest ću neke i predočiti mogućem čitatelju ponešto, sa svih općih kritičko-prosudbenih motrišta.

Estetski gledano, zbirka je na tragovima poetike hrvatskog pjesništva druge polovine 20. stoljeća, protegnute do danas, s uočljivim rudimentima razlogovske skraćene i jedva imalo deskriptivne metaforike, kratke skladbe slobodna stiha, čime se pjesnik vraća izvorima pjesništva uopće: kratak iskaz o stvarnu događaju, osjećaju, promišljanu. Skraćenih, krnjih rečenica. Ovoj temi, ratne krutosti i doslovno krvave zbilje, svaka metaforika zapravo je posve suvišna; goli iskaz lišen opisnosti djeluje jače, dojmljivije, uvjerljivije.

Nasumice izabrana pjesma je Trešnja (str. 42). Stvarna ratna zbilja, stablo trešnje na ničijem polju, s oba brda na nišanu. Pucaju po njoj sa suprotstavljenih strana, međutim, to nije rečeno, samo »rodila trešnja/ krvave slatke kugle«. Peti dan netko se odvaži predložiti da se trešnje poberu, a ne uništavaju: »...vijećali smo/ oni za sebe/ mi kao i oni/ razvukli smo pregovore do podne(...) prije zalaska sunca/ jedan naš/ jedan njihov/ praćeni cijevima s oba brda/ svatko na svoju stranu/ nosili su/ prepune ruksake/ slatkih kuglastih plodova«.

Jedinstven događaj, sličan onomu u filmu Na ničijoj zemlji, kratko i jasno izrečen, uistinu dojmljiv u svojoj bizarnisti, a meni se učinila suvišna metafora »krvave slatke kugle«, stanovito neutemeljeno ono »krvave«, pa i »kugle«. Osobno, malo mi kvari inače antologijsku pjesmu. No, valja tu reći i ovo: koliko je čitatelja neke pjesme, točno toliko je mišljenja o njoj, doživljaja... ni jedan ne mora biti isti kao i neki drugi. Profesionalac ili osoba od iskustva, međutim, mora biti poštena i prema sebi i prema autoru: lažna hvala je štetna, a iskrena opaska moguće i potrebna i korisna. Ako je dobronamjerna, dakako, a dobre namjere prema ovoj knjizi autor neosporno zaslužuje.

Etičko kritičko prosudbeno motrište donosi već hiper-banalnu »osuda rata«, međutim: kako? Knjiga uspostavlja uistinu jedinstven etički stav: nema uobičajene mržnje prema neprijatelju. »Mi« i »oni« gotovo da su izjednačeni u svim prigodama, slično kao u djelomično navedenoj Trešnji. Dokaz tomu nalazim već na sljedećoj stranici (Ovan, str. 43):

Zora je pokazala/ ovna s rogovima zapletena u drače/ ljepša vijest nije mogla/ dopuzati/ na naše položaje na vrhovima brda/ pekli smo ga dugo na jakim vatrama/ pjevajući nestrpljivim želucem// Podsmjehivali smo se našim neprijateljima/ udarali se crnim noktima po prsima/ i trošili toplu rakiju// (...)nije li ovo potomak Abrahamova ovna/ šalje li nam ga možda Bog/ da umjesto međusobnoga klanja/ njega zakoljemo/ da se na miru kućama vratimo/ topli zalogaji ovnujskog mesa/ brzo su rastjerali/ takve neprikladne misli.

Jasan je antiratni stav u želji povratka svojim kućama svih ratnika, međutim, čemu ono da su takve misli neprikladne!? Odgovor nalazimo u već navedenom: domovina/ sloboda/ ugnjetavanje. Osobito treba usmjeriti misao na »ugnjetavanje«. Nije li tu razlog ratovanju »na ovim prostorima«?! I u vjerskim okupacijama...?

Navedena ta tri stiha, tri riječi, tri semantema, odvode nas na jedno od dvadesetak i više tzv. posebnih književno-kritičkih stajališta, izvan općih teorijski determiranih motrišta do ‒ onog domoljubnog. Međutim, osim uočenih mjesta, domoljublje se nigdje izravno ne spominje pa dolazimo do zaključka da je čitava ova knjiga zapravo samo jedna snažna i neuobičajena, posebna domoljubna poema, sagledamo li je u njezinoj sveukupnosti.

Gnoseološki gledano, valja uočiti posebnost ovdašnjih ratovanja. Tu međusobno ratuju ljudi koji se od prije poznaju, koji žive moguće u istom gradu ili selu, a raspukli su se i zaratili jedni protiv drugih, drugi protiv trećih, treći protiv i prvih i drugih; možda je i u tomu dijelak razloga da autor nikada ne imenuje tko su neprijatelji. Oni su naprosto »naši neprijatelji«, kao nešto neizbježno, postojano, očekivano, gotovo pa domaće. Iako jezik kojim pregovaraju o onim trešnjama nije imenovan, očito je da ga svi razumiju i bez prijevoda.

U svrhu potkrjepe i boljega prihvata netom napisanoga, navest ću pjesmu Božja nemoć (30), jednu od ponajboljih u knjizi: Jučer je umro na križu/ sutra će uskrsnuti samo za nas/ zahtjevan je to posao;/ kad se malo odmori/ opet će umrijeti i uskrsnuti za njih/ ne može nas otkupiti/ zajedno/ jednim potezom/ gledajući nas;/ ne čudim se božjoj nemoći/ svatko svoje čavle drži/ znatiželjno čeka red/ kao i sada dok jedni druge/ preko nišana gledamo.

Lingvo-stilistički (jezično-načinski) zbirka je standardna jezika, bez ikakvih pokušaja i zahtjeva mimo svakidanje jezične uobičajenosti. Načinski, međutim, valja dodatno spomenuti sklonost sažetim izričajima, ali i povremenoj metaforičnosti, bez potrebe, čak štetno; to je takva poezija koja metaforičnost ne trpi... Interpunkcija postoji, često nije nužna, a odvajanje stihova u strofe radi očitije preglednosti ili naglašavanja, ponekada se zanemaruje.

Akribijsko prosudbeno motrište da bi se moglo primijeniti, valjalo bi poznavati čitav opus ovoga autora te onda izreći neki pravorijek. Meni je ovo jedina Krnjićeva knjiga koju sam pročitao, ali uočavam da zbirci prethodi tekst koji namjerno oponaša znamenite nadgrobne natpise na stećcima iz autorova zavičaja, na kojima se, kako dolikuje epitafnom izričaju, sažima ljudska mudrost ili sudbina. Tako uvodna pjesma, Vojna (9): Na vojnu hitah/ strah ne imah/ da zginut će tijelo moje// strah me bilo/ prelijepa mi vilo/ ranit će mi tijelo ovo/ živ a mrtav kad se vratim/ s tobom takav/ bez tebe da patim ‒ doista jest stanovit poetičko-akribijski orijentir svima pjesmama koje slijede. (Interpunkcije sam uklonio, mislim da ih ovako složeni stihovi ne trebaju!) Vještina pisanja se uvježbava, to je posebna disciplina koju svladavaju osobito oni pisci koji se trse dopasti se svima ili pak mnogima (»širokoj publici«); pjesnici akribijom samo savladavaju zakone zanata kojim se bave.

Recepcijsko je književno-kritičko stajalište u mnogih autora zanemareno: pisac piše kako već piše, ne mareći ni tko će napisano čitati ni kako ga shvatiti. Međutim, to stajalište nam je, svima koji se bavimo pisanjem, ipak itekako uvijek imati na umu. Istina, ima tekstova koji su ciljano upućeni na čitateljsku adresu rijetkih znalaca i pjesničkih sladokusaca; ove pjesme ne teže takvu ekskluzivitetu, jednostavne su, svima lako razumljive. No, spominjati to u vremenu kada svakidanje svi nešto pišu po raspoloživim im računalnim zaslonima, smisao prihvata napisanoga se gubi. A čitateljske kulture ionako nema, dok su pjesničke, ali i sve ostale tiraže svedene na dvjesto-tristo primjeraka, govoriti o recepciji pa i dobre poezije kao što je ova, čini mi se isto što i sol sijati; čak ni tla posijanomu nema. Što ne znači da ne treba pomno paziti na sklad i smisao svakoga napisana stiha; treba.

* * *

Vraćam se digresiji o Maku Dizdaru i Husniji Hrustanoviću, Hercegovcima kao što je i Stanko Krnjić. Hrustanović je preminuo u Parizu jer se u svoju voljenu Hrvatsku nikada nije smio vratiti. Husnija Hrustanović, premda mu je opus malen, ima svoje mjesto u SKUPLJEN0J BAŠTINI, čitanci/ hrestomatiji hrvatskoga pjesništva polovine 20. stoljeća (1940.-90.), gdje je Mak Dizdar, rođenjem Krnjićev sumještanin, jedan od najzastupljenijih.

Ako bi se ikada radila dopuna inače posvuda po svijetu razasute pa skupljane pjesničke hrvatske baštine, skupa s ovih prvih dvadeset godina 21. stoljeća, i pjesništvo Stanka Krnjića imalo bi tu osigurano mjesto.

(Konavle, kolovoz 2020.)