Put u maglu*

Ne znam što mi se događa. Ne znam o tome pričati. Koliko god mi je teško usnuti, još mi je teže buditi se. Ujutro se budim kao da je stvarnost ledena voda, a ja djevojčurak koji u nju mora zaći, a to istodobno i želi i ne želi. Kata se zna našaliti kako sam ušao u promjenu, kako i muškarcima pedesete udare u glavu, pa ili počnu ludovati, kupovati motore ili brze aute, ako mogu, ili se počnu ponašati kao babe. »Kljucni jednu, za spavanje«, i to mi zna reći nudeći mi jednu od onih njezinih tableta za kojima poseže pred kraj školske godine, kad joj u zbornicu nagrnu roditelji koji svoju dječicu brane od zlih učiteljica.

»Neću«, kažem joj, »neću se kljukati tim sranjima.«

A ona me mrko pogleda i pita zar mislim da je alkohol bolji. Velim joj kako nijedno ni drugo nije dobro, da želim biti svoj, čak i ako to znači da ću do kraja života biti lud.

Ne znam zašto Kati prešućujem sve što prešućujem. Da je poštedim, tako si velim, ne mora i ona gutati sranja. Proći će, i to si velim, proći će sranja. Koliko mi je još do mirovine? Dvanaest, trinaest godina? Ne bi bilo dobro da me degradiraju. Tko će onda i kako Hrvoju u Zagrebu plaćati strojarstvo? Nikako ne bi bilo dobro da mi daju otkaz samo zbog gubice koju ne znam na vrijeme zatvoriti. I to si ponavljam, sagibam šiju, gadim se samome sebi zbog toga. Zbog toga si ponekad, nesvjesno ispod stola opipavam muda, da vidim jesu li još ondje.

»Tko će biti kriv ako izginu ljudi?« – šapuće mi kao u diverzantskoj akciji izviđanja glas koji me podsjeća na moj glas prije tridesetak godina. Kurčevit je to glas koji više ne ide uz mene. »Tko će biti kriv ako vlak izleti sa zapuštenih tračnica, ako se elektrika uruši na kompoziciju? Sve je u klincu«, drobi taj glas. Ne neprestano, ali dovoljno često da me izludi i podsjeti da nakon nesreća ministri i direktori ne podnose ostavke, nego nagrabuse niže, najniže rangirani.

Teško mi je mojoj Kati reći da zbog toga ne spavam, da se samo čupam na traumu koja možda i jest tu, ali je izmijenjena, teža i zlokobnija. Bilo bi mi to jednako teško objasniti kao i reći da mi je teže zbog onih koji se ubijaju nakon rata.

Duboko udišem zrak tek nešto rjeđi od vode, širim ruke, opipavam postelju oko sebe, borim se da ne potonem natrag u san. Do nosnica mi dopire miris kave koji se kroz zatvorena vrata probija kao da je doputovao izdaleka. Nakon njega, zapljuskuje me miris prezrele rajčice i tek zapaljena mekog drveta, vjerojatno letvica drvene gajbe. Didin najvjerniji prijatelj, Stipa, davno me je poučio varljivosti mirisa dima što ga izdiše zapaljeno drvo. Najmekše miriše dim najtvrđeg drveta. Slabo drvo razmeće se oštrim mirisom koji brzo mine.

Ustajem kao starac, kao po običaju se smijem toj svojoj preuranjenoj starosti. Klipšem do kuhinje u kojoj Kata već srče kavu šećući između kuhinjskog stola i perilice posuđa iz koje vadi boce oprane za današnje kuhanje rajčice.

»Ne odustajete«, kažem joj i smiješim se. Dah mi vonja na trulež. Znam da zna onu moju priču o tome kako sam kao dječak kuhanje rajčice uvijek doživljavao kao čuvanje ljeta u boci, za zimske dane.

»Bolje da umre selo, nego običaji«, odgovara mi, između boca koje su već zauzele gotovo cijeli stol gura mi šalicu s kavom. Uzimam kavu i izlazim van, gledam starog i staru kako kao bolesna djeca na hodniku doma zdravlja trčkaraju po dvorištu, svake godine sve usporeniji, sve pogrbljeniji. Smiješim im se kao staroj fotografiji s prikazom dragih ljudi kojih više nema. Želim im reći da su kao onaj svizac kojeg iz rupe izvuku koncem zime, da predvidi proljeće. I oni se na dvorištu ukazuju samo kad valja ljeto spremati u flaše i dunstflaše, za zimu, kad treba konzervirati, spašavati. »Da vam ne smetamo«, izjavljuje ponekad stara kad između spravljanja zimnica izmigolji iz njihove kućice koju su početkom mog braka izgradili u dnu dvorišta, na mjestu gdje smo nekoć sadili krumpir i sve korjenasto potrebno za juhe, a ja je slučajno ugledam. Stari šuti. Stari ne zna kako je bilo živjeti sa svekrvom i svekrom pod istim krovom.

Gledam starog kako trga gajbu u kojoj smo prošle jeseni iz Borinaca dovlačili jabuke. Rastrgane letvice slaže u stožac sa srčikom od novina oblikovanih u kugle. Gledam ga kako pripaljuje te novine, pa zatim i cigaretu, kako povlači dim, kako mu dim nasrće u oči, pa škilji, kašljuca.

Sunce je još nisko i dvorište je još sjenovito i zeleno poput vode krcate algama, no jara treperi kao da je podne. Izdaleka vidim da je starom vruće u bijeloj potkošulji i plavim, radničkim hlačama. Tjeme mu se cakli.

Prilazim mu, zastajem iznad njega, udišem opori dim koji mi baca suze na oči, pa odlazim prema staroj koja na glomazne kriške reže prezrelu rajčicu na stolu što su ga dovukli iz ljetne kuhinje.

»Jozo je neku noć vidio onu u bijelom«, preko ramena, gotovo ispod glasa dobacujem starom. Ona u bijelom mi je u ovom trenutku iz nekog razloga važnija od krivotvorenog izviješća o stanju strujne mreže i tračnica koje mi je prije nekoliko dana spomenuo Mario, sindikalist iz Infrastrukture. »Bit će mrtvih«, rekao je Mario. Njegov glas je iz Zagreba do mene putovao kao iz provalije, veza je krčala, prekidala se. »Sigurno nas prisluškuju«, i to je rekao Mario. »Ma, jebe mi se«, pridodao je. Znao sam da mu nije svejedno, da je izbezumljen, premda sam znao i da je odmahnuo rukom.

Uvijek su nam nekako važniji mrtvi od onih koji će to postati. Tako si velim. Njušim dvorište koje unaprijed miriše na ono što ga čeka. Uvijek je tako. Kao što krv pušta miris i prije no što će poteći.

Stara zvecka vajnglama. Čujem kako Kata spušta rolete kako sunce ne bi nagrnulo u kuću. Netko u daljini pokušava upaliti motor ili motornu pilu. U ravnici se zvuk kotrlja daleko.

»Nije Jozo nikad vidio nikakvu ženu«, kratko me, prijekorno pogledava stari zamahujući sjekiricom. Škilji na jedno oko. »Stari je samo znao brundati o onima drugima koje je nekad, govorio je, znao čuti. Mislim da je izmišljao.«

»Ne govorim o didi Jozi, nego o našem strojovođi Jozi«, kažem trudeći se zvučati nehajno. »Čuo sam kao klinac da si je i ti viđao.« Stari se uspravlja, sasvim izravnava leđa, ispušta sjekiricu na pod, sebi do nogu i iz džepa vadi upaljač kako bi potpalio cigaretu koja se ugasila.

»Gdje ju je vidio?«

»Kod Jarmine.«

Polako se okreće prema meni kao da ga je strah nečega što mu možda stoji iza leđa. Cucla kao slamku cigaretu koja se ponovno ugasila. Psuje duhan koji je sve gori. Ponovno pripaljuje cigaretu, otpuhuje dim koji ne želi od njega, nego mu se vraća u lice, zavlači mu se u oči.

»Šta je tamo tražila?« Gotovo viče kao da bih ja trebao znati da je ona trebala biti negdje drugdje i zašto nije tamo negdje drugdje. Čini mi se da negdje iz smjera Lenija do nas dopiru glasovi zakašnjelih pijetlova. »Inače smo je uvijek viđali na pruzi prema Šidu, uvijek usred ničega. Šta je tražila kod Jarmine?«

Želim mu ispričati kako sam jednom, negdje pred sam rat bio jako pijan, pa sam zbog tog »usred ničega« počeo plakati. Bernard, Joka, Crni i ja smo Stojadinom Jokinog starog krenuli na neki tulum, nečiji rođendan na nečijem stanu, prema Vrbanji. Sjedio sam već opasno pijan na stražnjem sjedalu, a kad sam ugledao tablu na rubu grada s prekriženim Vinkovcima povikao sam: »Ljudi, pa gdje smo mi sada? Mi smo nigdje! Nitko nas neće pronaći ako sad izginemo. Ni groba nam neće znati.« Bio sam u panici, sjećam se. Ili si možda samo umišljam da se sjećam. Rekli su mi da sam imao napad panike, da sam pokušavao izaći iz auta u vožnji. Kako ne bih izginuo usred ničega.

Ne volim ni starom, ni staroj pričati o svojim pijanstvima. Nije to strah. Mator sam. Ne znam što je to.

»Tko je ona?« Sliježem ramenima, širim ruke, pitam kao dijete dok stari zuri sebi u stopala i puši, odmiče cigaretu od lica, zuri u nju, okreće je između kažiprsta i palca, pa ponovno povlači dim. Ponovno se zatim, doista polako okreće prema panju i triješću, uzima sjekiru, hvata oblicu koja mu je najbliže i odbacuje cigaretu daleko, pod trešnju. Gledam ga kako zamahuje po oblici valjda grabova drveta, kako gotovo neprimjetno sliježe ramenima.

»Ah, svašta se pričalo«, kaže naposljetku, pušući na nos. Pogledom prati zvuk bakinih natikača koje šljapkaju dok se udaljava prema šupi, po nešto, valjda još jedan lonac. Dvorište je preplavljeno loncima, kupat ćemo se u rajčici. Pomišljam. Kiselo mi je u ustima. Kiselinu ispirem kavom koja se nije ohladila. »Stariji su pričali da se počela pojavljivati iza ‘45., da se negdje usred rata bacila pod vlak zbog nesretne ljubavi. Čak su je prozvali Lucija.« Vidim da se stari pokušava nasmiješiti, no podiže mu se samo desna strana usana. Kao kad pokušava biti ciničan ili zagonetan. I ja se pokušavam nasmiješiti dobronamjerno, onako kako to ljudi čine kad se naglas sjećaju nekog milog ili nečeg lijepog. Osjećam Katu koja se pomalja na vratima, bacam pogled preko ramena i vidim njezine oči koje me pitaju zašto ne požurim na posao. Pogledom joj odgovaram neka me pusti na miru. Namjerno glasno srčem kavu.

»Zašto baš Lucija?« Dobacujem starom i podižem bradu kao trenutak prije birtijske tuče.

»A šta ti ja znam!?« Viče on, odbacuje triješće što ga je nacijepao na hrpu i podiže ruke u zrak. Ne zna drukčije. Trebao sam znati. »Koji klinac znam! Ne znam ni zašto je tvoja mater htjela da se zoveš Andrija, ni tko je taj njezin jebeni stric po kojem si dobio ime. Šta ja znam! Možda su je prozvali Lucija zato što ju je netko prvi put vidio na svetu Luciju ili zato što je netko otkrio da se tako stvarno zvala«, otpuhnuo je na nos i opet se latio kutije cigareta.

Bio je zapravo u pravu. Ljudi imaju tu maniju nadijevanja imena svemu i svakome. Sjećam se da sam kad su mi bile tri ili četiri godine svoje pitao zašto se žaba zove žaba. Zastao sam pokraj pregažene žabe ispred naše kuće i upitao baš to upirući prstom u životinju koja je nalikovala na biljku u herbariju. Stara tvrdi da izmišljam, no znam da se sjećam, da je doista tako bilo.

Smiješim se. Sad kad ga poznajem, smiješna mi je, draga ta očeva bijesna nemoć, ta nemoć koja si ne može dopustiti drukčije ponašanje. Samo srditost. Da se optoči i utvrdi.

Više sebi u bradu kažem da moram ići. Vraćam se u kuću, umivam, odijevam, ostavljam kavu na stolu, ispred Kate koja čita jučerašnje novine. Osjećam poriv reći joj da će takvim čitalačkim ponašanjem prekasno doznati izbije li Treći svjetski rat, da zbog nje propuštamo pogrebe. No, onda si velim kako taj monumentalni rat ionako neće do nas. Mi smo za manja klanja. Pokojnicima ionako nije stalo do onih koji će se postrojiti uz njihovu raku.

Ljubim joj oznojeno tjeme koje zbog njezina šampona s mirisom jabuke zaudara na prokisle jabuke.

Grabim preko dvorišta na kojemu se nitko na mene ne obazire, mašem u znak pozdrava premda čujem staru koja još ronda u šupi i znamda me stari ne vidi dok cijepa oblice na proste faktore. Ovlaš pogledavam sat na zapešću. S drugog perona upravo kreće navodno brzi vlak koji će u metropolu, ako se ne dogodi ništa nepredviđeno, stići za nešto manje od pet sati.

Na pamet mi opet pada Mario i izviješća o stanju pruge koja lažiraju brzine kojima se vlakovi mogu kretati po našim prugama, skrivaju sva očajna stanja, dokusurene skretnice, sve ukinute linije, pustoš koja će me opet dočekati.

»Vinkovci su postali šupak svemira«, mislim da mislim, no čujem se kako glasno izgovaram, pa se osvrćem oko sebe da vidim je li me tkogod čuo. Nitko ionako više nikog ne sluša.

Kroz glavu mi huče ekspresni vlakovi. Onaj koji je vozio do Atene i onaj koji je Pariz povezivao s Istanbulom, Simplon. Pomišljam na gospođu Christie koja je baš kod nas odlučila izvršiti književno ubojstvo, no pomišljam i na starog. Smiješim se jer ga jasno u mislima vidim kako se šeretski smiješi dok mi, glumeći prijetnju, govori: »Zgazit ću te k’o Simplon govno!«

Po navici, kupujem burek, odlazim u ured, sjedam za radni stol, uzimam papire s jučerašnjim izvješćima što ih je printer sažvakao, širim ih ispred sebe i na njih postavljam mastan i još vruć burek. Udišem miris zapaprena mljevenog mesa i očito zagorjela luka. I pitam se odvede li ono što ukinemo sa sobom i ljude koji su s tim istodobno postojali. Gdje su sad ljudi koji su putovali ukinutim linijama? Pitam se i kako se ljudi usude djeci nadijevati imena koja su prethodno potrošili mrtvaci. Mater mi nikad nije spominjala tog Andriju od kojeg sam naslijedio ime. Dođe mi da je nazovem i pitam kakvu je sudbinu imao taj njezin stric Andrija i je li se ikad zapitala hoću li s imenom naslijediti i njegovu kob. Marija je pokušala jednom od naših sinova nadjenuti ime svog djeda. Htjela je da se Hrvoje zove Stjepan. Kao njezin djed kojeg su mrtvog, neupitno pijanog pronašli pokraj bicikla, u jarku uz neosvijetljenu cestu prema Nuštru. Nitko nije znao što je ondje tražio, ni koliko je dugo mrtav ondje ležao dok mu se inje hvatalo za kosu i guste brkove. Početkom prosinca, oko svetog Nikole. Možda je išao u štetu, a možda mu je samo loš i jeftin alkohol pomutio razum, pa je umjesto kući biciklom otputovao u preranu smrt. Rekao sam Mariji da ne želim da mi dijete preuzme njegovu sudbinu, da ne želim ni da ore tuđe žene, ni da pije, a ponajmanje da skonča kao pseto bez dvorišta i gospodara.

Polako jedem, zurim kroz prozor ravno ispred sebe, u nebo koje titra od jare, u zrak koji bez vjetra nije mogao nikamo, pa poput nervozna čeljadeta cupka u mjestu. Gotovo ga čujem kako cokće jezikom dok čeka prvi pljusak nakon Velike Gospe da se omasti mirisom rakije i esenca, pa poslije pokosi lišće. Smiješim se, na pamet mi pada turšija uz pečena jaja i kruh što bi ga dida kupio putem, na povratku iz noćne. A noćne je radio samo ako bi došlo do nekog loma. Ili kad bi Tito putovao našim krajevima. U Tikveš, na lov, ili na drugi kraj zemlje.

Nakon što sam pojeo burek i posrkao jogurt za koji sam se tješio da mi oblaže želudac i štiti ga od nervoze i dima cigareta, otirem ruke o onaj papir i prilazim prozoru, otvaram ga da pripalim. Kolodvor ispred mene je pust. Vlak iz Zagreba došao je dok sam još jeo, a šinobus iz Osijeka trebao bi stići tek za petnaestak minuta. Na pamet mi padaju kaubojski filmovi u kojima gradovi preminu kad presuše rudnici zlatom, a zatim i Spačva koja je Mađare nagnala da prvo požele kolodvor podignuti u Osijeku koji ih nije htio, a zatim i ovdje, u Vinkovcima.

»Ništa nije bez vraga«, izgovaram naglas baš u trenutku kad mi netko kuca na vrata ureda.

Vrata otvara i na njima zastaje prometnik Mato očiju krmeljavih i crvenih što od noćne smjene, što od konjaka što ih je strusio u stankama između rijetkih vlakova.

»Šefe, došao sam se javiti pred kraj smjene«, blago se naklanja kao paž, pa u ured ulazi kao da se boji. Smiješim mu se i pomišljam da izgleda kao onaj pirgavi, govnima sasvim posut golub bez jedne noge koji po kolodvoru šepucka i proganja ljude koji u rukama nose sendvič, perece ili bilo što jestivo.

»Kad se poniziš pred nekim, to ti je, sinko, kao da si mu dopustio da ti se posere na glavu«, znao je mudrozboriti djed kad bi bio osobito dobro raspoložen. Ili kad bi postao svjestan da mi nešto mora ostaviti u amanet kako me ne bi ostavio glupog na ovom užasnom svijetu. »Sjedni, Mato«, kažem mu i rukom zamahujem prema naslonjaču od umjetne kože boje trule višnje. Bez riječi sjeda i gleda me staklastim očima. Znam da čeka da mu ponudim rakijicu. Znam da zna kako u ormaru pokraj stola uvijek ima pića koja mi uporno donose ljudi koji se nadaju da šefovi kolodvora još imaju neku moć. Premda im ponavljam onu »i iznad popa pop«, kao i neka mi ne donose ništa, budući da ništa ne mogu. No, ljudi su uporni. Onoliko koliko i ja uporno odbijam piti te rakije i konjake.

Gledam kako me Mato gleda i čeka da ga ponudim. I žao mi ga je. Znam da je teško iz ruke ispustiti bocu čak i kad znaš da s njom putuješ u naprasnu, prebrzu smrt, u ludila u kojima se i najpametniji izgube, a cijele obitelji izbezume u poniženju upinjući se od drugih skrivati »pijanu budalu«, kako je baka znala nazivati didu pred njegov kraj.

»Šefe, može rakijica?« Pruža Mato ruku ispred sebe i razmiče palac i kažiprst kako bi mi dočarao koliko bi u čaši trebalo biti te rakijice. Šutim i gledam ga, čekam da odustane, premda znam da neće. Pogled mu je molećiv premda mu oči nisu pseće.

Preko razglasa odzvanja Sabinin glas koji svima, a zapravo gotovo nikome, objavljuje kako je na treći peron upravo stigao vlak iz Osijeka. Refleksno pogledavam kroz prozor, pogledom pratim desetak putnika koji se iskrcavaju iz vlaka, kojima taksist Mile prilazi i pita ih treba li im taksi. Svi mu odmahuju glavom.

Prilazim ormaru i nasumično dohvaćam jednu od boca. Po boji bih rekao da je viljamovka. Nalijevam Mati previše iz te boce koju se nekom nije dalo nataknuti je na granu kruške nakon odlaska pčela. Susjed Pavo imao je u dvorištu krušku prepunu boca. Kad sam porastao, imao sam dojam kako je to drvo zatvor za voćke, za kruške koje rasle su u staklenim samicama i čekale smrtnu presudu zalijevanjem alkoholom.

Kao mrtav od žeđi, Mato trza ručnim zglobom i u gutljaju ispija brlju. Ni ne trese se, samo staklasto zuri u mene.

»Kreši nisu produžili ugovor«, kaže, gledam ga i ne shvaćam o čemu govori. Tek sa zadrškom na pamet mi pada njegov sin Krešo kojemu su dvadeset četiri ili dvadeset pet godina.

»Gdje je radio?« Pitam ga premda vidim da me ne sluša.

»Dvije godine ga vuku za nos. Stalno na određeno. Svaki mjesec. Iz mjeseca u mjesec.« Uzdiše. »Kao da znaš da će te ubiti, ali ne znaš kad. Ovaj ili sljedeći mjesec ili za šest mjeseci.« Mato naglo ustaje, prilazi mom stolu i uzima onu bocu bez kruške, nalijeva si punu čašu, ispija je. »Mater im jebem!«

Šutimo. Sabina preko razglasa ispraća vlak koji se valjda prazan vraća u Osijek iz kojeg će se naša djeca početi vraćati oko dva, kad završi jutarnja smjena u srednjim školama ili predavanja na fakultetima.

»Plakao je kao malo dijete kad me maloprije nazvao. Pas mater! Nisam ga čuo da tako plače već, već…« Ponovno uzdiše, pali cigaretu i zrak natopljen kruškama mu škripi u plućima. »Krešo će otići«, stenje naposljetku i naginje se naprijed kao da se klanja. Mislim da plače. Ne usuđujem se pogledati ga dok mi se ured u kojem se ne bi smjelo pušiti puni plavičastim dimom kojeg nema što odnijeti van. Vani zrak stoji, zagrijava se na suncu koje se penje preko krovova, preko krošnji koje se žedne poput Mate spuštaju u naklon i smežuravaju.

Želim Mati reći kako su moji već otišli. I Hrvoje i Kruno, kako im se, kada dođu, radujem kao mudracima s Istoka, jer dolaze sve rjeđe. No, grizem se za jezik, jer znam da bih trebao tješiti, a ne riječima bosti kao šilom.

»Što će biti s našim kućama kad umremo?« Govori Mato svojim koljenima i jedva ga čujem, no ipak čujem. Na pamet mi padaju ona sela na pola puta između Broda i Vinkovaca, sve one napuštene kuće koje su pokojnici ostavili djeci koja se ne žele vratiti, kuće kojima vrijeme kišom, snijegom i omarama ždere pročelja i krovove, satire ih do ledine, do neprepoznavanja.

I povraća mi se. No, moram biti priseban.

____________________
* Ulomak iz autoričina romana u nastajanju »Put u maglu«. (Op. ur.)