Pulsacije u pjesminom rudokopu

Denis Ćosić, mladi pjesnik koji se već prilično visoko pozicionirao na sceni suvremenoga hrvatskog pjesništva, objavio je drugu pjesničku knjigu Crveno prije sutona. Naime, pozicioniranje prati nagrađivanje mladih autorskih rukopisa (Neonski bog mržnje nagrađen je pjesničkom nagradom u Drenovcima, a Crveno prije sutona dobiva Gorana za mlade pjesnike). Dvije nagrade uz dvije knjige govore da je riječ o jednom zaista zavidnom pjesničkom početku.

Formalno gledajući, Crveno prije sutona ima koncept pjesničke knjige, konzistentne izvedbe lirskog junaka koji se okušava u pjesničkom obliku pjesme u prozi. Knjiga počinje objašnjenjem simbolike sutona iz klasičnog i vječnog Rječnika simbola Jeana Chevaliera i Alaina Gheerbrandta, a završava pogovorom Eveline Rudan.

Ulomak koji objašnjava simboliku daje knjizi konceptualni značaj i pruža referencijalne okvire od naslova zbirke prema tekstu svake pjesme u prozi. Ti referencijalni okviri recepcijski su strogo zadani. Kroz njih čitatelj na razini cjeline ulazi u orbitu Ćosićeva pjesmozora, a poetska ga letjelica na trenutke spušta u vruće jezero svakog pjesmovnog uratka. Tako sam se ja, kritičar koji ima stanoviti kritičarski staž, osjećao čitajući Ćosićeve stihove.

U pogovoru koji je ujedno i deviza izbora ovog rukopisa za nagradu Goran za mlade pjesnike, Evelina Rudan ističe nekoliko kategorija. To su vanjska i unutarnja kohezija i koherencija rukopisa knjige, vizualnost kao poetski konstitutivni element koji preteže nad zvukovnošću, predcivilizacijski impulsi kao književno-antropološki interpretativni dio, floralističke i faunističke slike kao izraz primordijalnog impulsa izvedena iz navedenih književno-antropoloških silnica, snažne vizualne slike u jakim metaforičkim spojevima kojima se insinuiraju neke od ideja koje podržava entropijski, kaosni i agonalni predcivilizacijski sloj pri čemu se stvara civilizacijska potka. U pogledu na lirskog junaka govori kako se on nalazi u stanju rasapa i stapanja s neizdiferenciranim drugima.

Iako je sam pogovor više obrazložbene, a ne analitičko-interpretativne naravi, u njemu postoje poticaji za pisanje o ovoj knjizi. To je prije svega zahvaćenost antropološkom paradigmom koja, po mojem mišljenju, suviše prelazi granicu tematsko-idejne jezgre rukopisa. Kako bi se poetika mogla usmjeriti prema agonalnom i kaosnom kao predcivilizacijskim impulsima, potrebno je imati veći broj knjiga ili jedan slijed poetičkih očitovanja. S druge pak strane, termin jaka metafora može proći ispod radara impresionističko-pasatističke kritike jer se pod njim počesto podrazumijeva snaga posredovanog diskursnog efekta, no ona primarno vuče podrijetlo iz baroknoga končetizma, tj. takvog pristupa metafori i procesu metaforizacije.

Izbor pjesme u prozi jako je zanimljiv s obzirom na tematsko-idejne koordinate. U horizontu suvremenog pjesništva, njegova se mijena kao tradicijski zadanog oblika romantičarske žanrovske interferencije u suvremenom pjesništvu zbiva na osi deprozaizacije proznog sloga. Vodeći se tezama Marine Kovačević iz rasprave Poetika mijena, temeljne su izvedbene niti akustička, vizualna i semantička deprozaizacija. Ćosićeva se pjesma u prozi ogleda u semantičkoj deprozaizaciji; poetizaciji slikom, realiziranom metaforom i sintaktičkim stilizacijama koje se očituju u parataktičkim ulomcima.

Druga je stavka žanrovska opstojnost pjesme u prozi kao oblika koji mora strogo držati ravnovjesje između poetskog i proznog, tj. pripovjednom strukturom maziti zgusnutu liričnost. Kako je takva stavka kritičko-estetske, a ne teorijsko-interpretativne naravi, ne možemo joj se dovinuti pomoću neke određene konceptualizacije, već kritičarskog osjećaja i literarne kompetencije. Ćosiću katkad sjajno uspijeva izgradnja pjesmovno-prozne rešetke, a katkad se zagubi, pogotovo u duljim stavcima koji se žanrovski zibaju između pjesme u prozi i fragmenta koji se načelno može izjednačiti s lirskim mikro-esejem.

Tematsko-idejni okvir ove knjige počiva na dubokoj intimističkoj drami lirskog junaka. Stilske odrednice ove knjige rasprostranjene su na već spomenutoj manirizaciji, iznimnoj izgradnji pjesničkih slika, osjećaju za poetsko/lirsko kao neprolaznu pjesničku konvenciju i mitološko-simbolički izvedbeni diskurz koji mami čitatelja među vlastite ponornice. U manirizacijskim krajolicima nalazimo raskošnu sintagmatiku (rascvale amebe, zaljev pogleda, kruta masa spaljenog neba) i poetske rečenice (U crvenicu zbila korijenje, procvjetala aluminijska smokva.). Pjesničke se slike grade iz manirizacijske sintakse i semantike (Bio je moj – tanka sunčeva linija na horizontu.) po načelu semantičke inkompatibilnosti (Janosz Petöfi). Lirski se odvojci očituju u spomenutim slikama i ponekim aliteracijskim sintagmama koje proizvode snažno eufonijsko začelje (slani sati sutona).

Navedeni mitološko-simbolički diskurz izveden je preko referencijalno odčitljive motivike i simbološko-simboličke interpretativne vage, no povremeno ga sijeku odvojci različitih diskurza koji estetski i stilski kontaminiraju čudesne semioze Ćosićevih stihova. Pretpostavljam da je riječ o tome kako se u unutarnjim prostorima pjesminih disanja nije još zbilo jasno odvajanje od prethodne knjige koja je, kako sam u prethodnoj kritici naglasio, raskošna polidiskurzivna tvorba. To su primjerice biologizmi (koštana srž galebova, dioba stanica), geografizmi (tišina oseke, misaona oluja), medicinsko-razgovorna frazeologija (Kapitalizam je priključen na aparate.), administrativizmi (obročna otplata), ideologizmi (padanje komunističkog lišća) i metajezični inputi (značenjska veza, promjenjivi leksem). Iako je riječ o neznatnim detaljima, bolje bi bilo da su oni izbjegnuti i da se dosljedno cijeli teskt izveo u mitološko-simboličkom kodu što je njegova jezgra.

Možda je prerano o tome govoriti, ali s poetičkog stanovišta možemo kazati kako se u prvoj zbirci Denis Ćosić okušavao u označiteljskoj pjesničkoj matrici, a u drugoj opipava tzv. pjesništvo slikovnog mišljenja (po Sorelovoj tipologiji, samo bez stvarnosne arhipoetike). Kamo će ići daljnje pjesme, pokazat će vrijeme i rad, ali zasad mislim da se autor podjednako dobro snalazi u objema matricama.

Dvije nagrađene zbirke smjestile su Denisa Ćosića među najbolje mlađe suvremene pjesnike (kao što su Marija Dejanović, Monika Herceg, Alen Brlek i Anita Pajević). Iako u knjizi postoje nezamjetne, ali kritičkom zanovijetanju nepromičuće pojedinosti koje su se mogle zaobići, ona nosi intimnu odiseju jednog pjesnika na početku literarnog, a možda i jednog od stvarnih života. U svakom slučaju, ovu zanimljivu pjesničku knjigu treba pozdraviti i oplemeniti je još pokojom kritičkom opaskom.