Prispodobe iz rodnoga grada

Antun Pavešković (rođ. 1957.), znanstvenik zaposlen u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predavač na Hrvatskome katoličkome sveučilištu u Zagrebu te dugogodišnji suurednik biblioteke »Mala knjižnica« Društva hrvatskih književnika ‒ dokazao se i kao uspješan i zanimljiv pisac priča, pripovijesti i novela. Nakon dviju prethodnih knjiga (Oproštaj i Suvišna roba), pred nama je njegovo novo djelo Prispodobe, koje obuhvaća petnaest proznih uradaka tematski vezanih uz autorov rodni grad Dubrovnik, koji je i inače njegova omiljena tema.

Tematiku prelijepoga grada Dubrovnika i život njegovih stanovnika Pavešković već obrađuje u knjizi naslovljenoj Suvišna roba, u kojoj je obuhvaćeno jedanaest priča. U njoj se nižu povijesni i suvremeni događaji vezani uz Grad. Mogli bismo reći da je knjiga Prispodobe njezin uspješan nastavak, te da grad u kojemu je rođen i gdje je proveo djetinjstvo i mladost i dalje zaokuplja Paveškovićevu pozornost.

Knjiga započinje zanimljivom i poučnom pričom naslovljenom Hambaša i gospari u kojoj je obrađena uvijek aktualna tema odnosa vlasti i umjetnika. U ovome se slučaju govori o razdoblju renesanse, ali možemo pronaći poveznice i s današnjim dobom – ni u suvremenome svijetu odnos prema umjetnosti i umjetnicima nije se puno promijenio. I u naše doba oni najvećim dijelom ovise o volji pojedinih birokrata koji im kroje sudbinu. U priči se govori i o vezama između kršćanskoga i muslimanskoga svijeta. Na vrlo suptilan način ukazuje se na njihove sličnosti i razlike. Da bi nam ispričao ovu priču o povijesnim događajima i vječnoj temi odnosa prema umjetnosti i umjetnicima u pojedinome društvu, autor je zasigurno morao posegnuti u arhivske spise. Priča završava zaključkom da se glavni junak-umjetnik uspio osvetiti sredini koja ga je odbacila na način da su njemu i družini kojoj se priključio nakon neshvaćanja njegove ljubavi prema glazbi u rodnome gradu, morali platiti za odlazak iz njega jer vlasti nisu željele da život stanovnika gosparskoga Dubrovnika narušava neugodna buka koju je stvarala turska glazbena skupina.

Obrađujući tematiku Dubrovnika, osim povijesnih događaja i realističkih opisa života njegovih stanovnika, Pavešković poseže i za onostranim – u stvarnost i svakodnevnicu vješto upliće fantastične elemente. Primjerice, u priči Nesanica pribjegava mistici kako bi što vjernije opisao snagu svetoga Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, i njegov utjecaj na stanovnike Grada. Život u tome gradu i njegovo zapravo zatvoreno i nepristupačno društvo opisuje i u priči O pitanjima, besanici i odgovorima, gdje je glavni lik pobožni Petar koji redovito ide u crkvu i kojega zbog posvećenosti vjeri sugrađani ismijavaju. Teološkim temama naš se autor na osebujan način bavi i u priči Skromnost.

Posebno su privlačne priče Sedmi kat i Čudovište, pisane u borgesovskoj maniri. U njima autor uspješno isprepliće stvarnost i fantastiku. Na istome je tragu i priča Staričica koja je živjela da hrani mačke koja je ujedno i opis života na mediteranskome području, za koje je dubrovačka sredina upravo idealan primjer.

Dobar poznavatelj književnosti i njezin ljubitelj, Antun Pavešković rado piše i o književnim temama te slijedi svoje književne uzore – Vetranovića, E. A. Poea, Buzattija, Gundulića... Njegovu posebnu sklonost duhovnoj tematici primjećuje i kritičarka Mira Muhoberac, također rođena u Dubrovniku, koja u tekstu objavljenom u »Vijencu« broj 671 kaže: »Vjerojatno nije slučajan autorov naslov cijele knjige – prispodobe. Asocira prije svega na Isusove prispodobe, karakteristične za Evanđelje«. Nema dvojbe da se radi o vrlo obrazovanome i načitanome piscu koji je svoju erudiciju odlučio staviti u službu čitatelja.

U nizu zanimljivih priča pisanih raznovrsnim stilovima, posebnu pozornost izaziva i ona naslovljena O licu i naličju dobrote. Radi se o fantastičnoj priči nadahnutoj dramom Mavra Vetranovića u kojoj su glavni junaci nestašni vražići Krivorilo i Gadnidah. Budući da se radi o vragovima, oni bi, logično, trebali činiti zlo. Ali, autor nam na duhovit način ukazuje na činjenicu da je linija između dobra i zla, odnosno između vragova i anđela, vrlo tanka i stoga se pita: Kako bi vrag znao što je zlo da u njem nema traga dobroga i kako bi anđeo znao činiti dobro da u njegovoj naravi ne čuči barem mali vražićak? (str. 121). Znači, ni u svijetu gdje vladaju anđeli i vragovi nije sve crno ili bijelo. A čini se da i vragovi nisu više ono što su nekada bili, jer u ovoj Paveškovićevoj priči ipak nastoje ljudima ne nanositi zlo.

Fantastične elemente nalazimo i u pričama Propast svijeta, Suzana vječna i Bajka o povratku, kao i u onoj naslovljenoj Astronaut gdje uz fantastiku nailazimo i na autobiografske elemente. Autobiografija se nazire i u zanimljivoj i posebno toplo napisanoj priči Čovjek koji je volio knjige. U doba kad se knjiga sve više zamjenjuje internetom, lijepo je pročitati rečenice poput ovih:

U međuvremenu, uzimao bi knjige sa stola. Držao ih u rukama ne gledajući naslova, omjeravao ih, upijao njihov miris. Najprije nasumično. Potom sustavno, po redu, jednu po jednu. U njegovim rukama postajale su bića, poput ljudskih sudbina, svaka sa svojim tajanstvom, svaka u svojoj pojavnosti, u izgledu, formatu, boji, težini. Dodir s njima ispunjao ga. Sve više postajao potrebom. Na kraju, ne bi prošao ni jedan dan, a da ne dohvati neki od svezaka, opipava ga, okreće s raznih strana, pa ga odloži na stol da bi dohvatio drugi, a s njim iznova kao s onim prije (str. 211). Ove rečenice bude nadu da knjiga, ona od papira i s patinom vječnosti, neće tek tako otići u zaborav.

Na kraju ovoga zapisa možemo zaključiti da su Paveškovićeve priče uistinu zanimljivo štivo u kojemu uz raznovrsne i znalački obrađene teme pozornost privlači i njegov istančan stil pisanja te izbrušeni jezik koji pojačava estetski dojam čak i onda kad opisuje posve trivijalne stvari. Time još više do izražaja dolazi piščeva vještina ispreplitanja prošlosti i sadašnjosti, realnoga i nadrealnoga, ali i raznih književnih stilova – realističkih opisa suvremenoga doba i povijesne tematike, fantastike te znanstvene fantastike.