Poriječja narječja

U prvom broju časopisa »Kolo« za 2020. godinu na završnim je stranicama otisnut vrlo zanimljiv prilog Marija Kolara. Naslov je žestok i izazovan »Nastavak opasne antologičarske prakse ili amputacije vitalnih grana hrvatskog pjesništva«, a podnaslov (istina, stavljen u fusnotu) opravdano domišljen i primjeren: »Jedno razmišljanje o Svjetlacima, antologiji hrvatskog pjesništva trećeg poraća (1996-2019) Tonka Maroevića (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2019). S obzirom da taj tekst ima načelno značenje i da je pisan s ljubavlju za predmet (dapače, možda i s pretjeranim uvažavanjem tangiranog priređivača), nemam nikakve potrebe s njime polemizirati, nego pokušati problem sagledati iz ponešto drugačijeg rakursa.

Neosporna je činjenica da vernakularni govori obogaćuju ekspresivne raspone hrvatske književnosti i da njihovo korištenje proširuje iskustvena polja i uvećava uvjerljivost, mimetičnost i diferenciranost izraza. Dovoljno se prisjetiti filmskih, televizijskih, kazališnih i radijskih izvedbi u kojima je faktor neposrednosti gotovo sasvim ovisan od upotrebe odgovarajućega dijalekta. Također na razini usmene prezentacije, kajkavština ili čakavština, u vlastitim sredinama, svakako bolje prelaze rampu nego li poezija pisana na standardu. Organska narječja, dakle, imaju veću prirodnost, čuvaju stanovitu prvotnost, odlikuje ih elementarnost, pa bi se moglo kazati da su i lirskiji i dramatičniji i komičniji po svojim najizravnijim učincima.

Nisam filolog ni teoretičar, još manje filozof, da bih mogao izvoditi mjerodavne zaključke o tome koliko nas dijalekt, više nego li standard, ravnije i bliže vodi »kući bitka«, ali kao empiričar, pa i kao običan govornik svojega lokalnog mjesnog idioma, svjestan sam neponovljivosti i ukorijenjenosti nazivlja stečenoga u najranijem djetinjstvu, imenâ što se odnose na bliske stvari i pojmova što izražavaju prve afektivne odnose. Priznajem da se rado služim čakavštinom, da u stanovitoj mjeri pratim i dijalektalno pjesništvo i da sam rado i s poštovanjem popratio niz autohtonih vernakularnih knjižica, posebno onih što potječu iz bliskoga mi srednjedalmatinskoga otočnog područja (Brača, Hvara i Visa, povijesnog prostora »hrvatske biskupije«). Štoviše, u Selcima na Braču, znao sam se koji put oglasiti i stihovima »po domaću«, a jednom zgodom i sonetom u kojemu su korištena sva tri hrvatska narječja.

S druge strane, odani sam čitatelj Marulića i Hektorovića, Zoranića i Lucića. Zanosi me dijakronija i stratifikacija naše tradicije i često se pozivam na originalno geslo pjesnika Tonča Petrasova Marovića: »Iz jazika ditinstva u ditinstvo jazika!« Sigurno da mi praćenje tzv. starije hrvatske književnosti olakšava iskustvo govora što sam ga upio takoreći s majčinim mlijekom, a nipošto nisam ravnodušan ni na posredništvo naraštaja između davnih klasika i suverenosti, onih koji su znali koristiti resurse dijalektalne muze (od Tina do Nazora, preko Pere Ljubića i braće Franičević, Balote i Gervaisa, Dulčića i Cettinea, Ivaniševića i Vučetića, pa do upravo spomenutoga moćnoga Marovića).

Ljubav za čakavštinu uvela me i u praćenje kajkavskog izraza. Baš preko Hektorovića i Marulića odvažio sam se – još kao gimnazijalac – poduhvatiti čitanja »Balada Petrice Kerempuha«, shvaćajući kako Krleža i tematski i stilski i leksički »vuče« na prethodeće mu slojeve (tada nisam još morao znati za Habdelića, Belostenca ili Vramca), a arhaična patina ili politura davala je fascinantnu mjeru »očuđenosti«. Prema Domjaniću morao me voditi Paljetkov kritički senzibilitet, a apropos Paljetka mogao sam uvidjeti kako i štokavština ima svoje gotovo »aloglotske« pritoke, primjerice, njegove »Pjesni na dubrovačku« ispisane su u nemalom odmaku od standarda i tvore zaseban jezični slučaj. Razumije se, izvan regionalne mi čakavštine krećem se s manje znanja i pouzdanja, s dostatnim zanimanjem ali sa smanjenom mjerodavnošću praćenja i razumijevanja.

Sve ovo možda i nisam trebao ispisati, budući da mi načelni kritičar mojega antologiziranja priznaje odgovarajuće afinitete i orijentaciju. Ali Mario Kolar i ja ponajviše se razlikujemo po shvaćanju stupnja autonomije i individualnosti dijalekta u odnosu na standardni jezik. Nisam ni ja radikalan da bi tvrdio kako dijalekt nema veze s bliskim mu standardnim jezikom, često je on samo ogranak ili pritok, inačica ili izvedenica sa slične ili čak jedinstvene matrice. Međutim, u poetskoj funkciji, gdje ispunjava sve nužne uloge i sastojke, dijalekt doista preuzima ingerenciju cjelovitoga – ako ne sasvim autonomnoga, ali nikako ne i podložnoga – jezičnog sustava. Ta me diskriminanta dominantno vodila u odluci da ne uvrštavam pjesme i pjesnike koji imaju svoje mjesto/svoja mjesta u nekom paralelnom sustavu.

Uostalom, primjeri antologičara na koje se moj kritičar poziva kao na autoritete koji su afirmirali dijalekte, to jest pokazali kako kajkavski i čakavski ne zaostaju za standardom u poetskim dometima, na svoj način opravdavajući moj postupak, a ne svjedoče u korist Kolarova zauzimanja. Naime, i Joža Skok i Milorad Stojević priredili su antologije kajkavskoga, odnosno čakavskoga pjesništva kako sasvim autonomne i samosvojne dionice, a nisu se »pomučili« integrirati njihove rezultate u centralni, »matični«, standardni tok. Naravno, oni su možda još svjesniji od mene kako je dijalekt svoj jezik, recimo kolokvijalno: onaj bez podrške vojske i policije, no utoliko čak miliji i draži.

Mjesto i količinu dijalektalnih prinosa u »nacionalni« korpus doista nije lako odrediti i dozirati, svaki je pjesnik gotovo slučaj za sebe, a neki su i posebno specifični. Složit ćete se, možda, kažem li da po dva-tri kajkavca i dva-tri čakavca ne bi dostajalo za pokrivanje već vrlo proširenoga i razvedenoga teritorija, a uvećavanje proporcija dovelo bi do novih neravnoteža. Od nazorovskog i matoševskog buđenja domaćega nam »félibrigea« proteklo je mnogo vremena i sve je teže pratiti puteve i stranputice lokalnih ili mikroregionalnih nakupina. Prvi koji su se odlučili uvrstiti dijalektalne autore u nacionalni tok bili su Tadijanović i Delorko (»Hrvatska moderna lirika«, 1933), a učinili su kao prilog i dodatak na kraju, posebno odijelivši pet kajkavskih (Matoš, Galović, Domjanić, Prpić i Pavić) i pet čakavskih pjesnika (Tin, Nazor, Ljubić, Gervais, Balota). Dakle, htjeli su i uspjeli reagirati na svojevrsni procvat dotad potiskivanih glasova (pa i društvenih slojeva), ali su izveli to također s mjerom uvažavanja neuklonivih posebnosti.

U većini hrvatskih antologija koje su potom uslijedile, dijalektalni je prinos suvremenika pretežno simboličan, više kao dokaz jezične raznolikosti i bogatstva nego li predstavljanja cjelovitijih poetskih svjetova (jer je to u tjesnacu stranica i korica gotovo nemoguće). Valjda je red također priznati kako se znatan dio produkcije na dijalektu i ne kvalificira ozbiljnije za strožu selekciju, jer se zadovoljava pukom slikovitošću, banalnim metaforama, izlizanim rimama, očekivanim slikama, sentimentalnim obrisima bližnjih i daljnih srodnika, ali takvi stihovi i na standardu predstavljaju često tugaljivu većinu. Međutim, kad je riječ o dorađenim i zaokruženim poetskim svjetovima, njihova vrijednost ne ovisi o narječju na kojemu su pisani, ali se najjasnije vidi i očituje u usporedbi sa susjednim po leksiku i sintaksi.

I u talijanskoj poeziji, koju pratim, fenomen dijalektalnosti u poeziji sve je markantniji, izrazitiji, ali je mnogo češće verificiran u pregledima i panoramama vernakularnoga izraza (od Pasolinijeve, preko Sciascine do Brevinijeve), nego li je uklopljen u općenite zbornike i antologije čitavoga talijanskog pjesništva. Istina, iznimka koju je načinio Pier Vincenzo Megado predstavivši šest dijalektalnih autora među pedeset predstavnika nacionalnog Parnasa Novecenta zaslužuje pažnju i pohvalu, ali priznajem da je nisam umio slijediti.

Moram se nakratko osvrnuti i na svoju naizgled skandaloznu sintagmu »nelojalne konkurencije«, koju sam pustio u opticaj upravo povodom odnosa pisanja na dijalektu i na standardu. Svjesno sam to učinio pomalo provokativno kako bih bio jasniji. A dva će primjera pokazati kako to i nije sasvim ishitreno kako na prvi pogled izgleda. Uzmimo Krležine »Balade« i usporedimo ih s njegovom »Lirikom«, vjerujem da bi se i sam autor složio kako je prvonavedenom zbirkom sasvim nadmašio i stavio u drugi plan svoje ranije lirsko pisanje. Pogledajmo »Kalnovečke razgovore«, s jedne strane, a »Molitvu vrtloga«, s druge. Nadam se da bi se njihov pisac, pokojni prečasni Ivan Golub, s kojim sam prijateljevao, morao složiti kako je na rodnom govoru (»od zemlje na kojoj se čovjek rodi«) stvorio snažnije i autentičnije djelo nego li na naučenom standardu.

Otvaram novu zagradu, novu digresiju, a to je pitanje moga općenitoga odnosa prema kajkavskome, koji čitam i koji cijenim i volim, ali za koji ne mogu jamčiti da ga primam i razumijem kao vlastiti čakavski. A ne samo da me privlači, nego povremeno i zanosi, možda mi se čini ekspresivniji čak ondje gdje mi je manje protočan, manje izravno proziran, gdje je enigmatičniji, višesmisleniji, ponorniji. Činim li nepravdu autorima kao što je već spomenuti Ivan Golub, kad preferiram njihove dijalektalne uradke nad onima pisanima na standardu? Molim oprost od većine kajkavskih pjesnika što sam ih čitao i čitam, budući da mi je njihova poezija na dijalektu izgledala mnogo uvjerljivijom i snažnijom nego ona što su je objavljivali na govoru većine. Pritom ne mislim da su »zlorabili« mjesno narječje i išli na efekte »drugosti« nego su kreativno asimilirali i organski nadogradili na govor predaka, na slojeve dugoga trajanja. Upravo svojom kajkavskom dionicom Ivo Kalinski, Ernest Fišer, Zvonko Kovač, Božica Pažur, Stanislav Petrović, Valentina Šinjori, Božica Brkan, Zdenka Maltar i ini pridonose nezanemarive parcele autentičnoga doživljaja i jezičnog senzibiliteta. Ali dvojim da sam u stanju ravnopravno ih tretirati kao čakavce.

Dodajmo raspravi i činjenicu kako sam se pri priređivanju antologije »Svjetlaci« (kako uostalom, i kod »Uskličnika«) unaprijed odlučio za numerus clausus, to jest za »pedeset prepoznatljivih pjesnika« (ne želeći prevršiti mjeru s tolerancijom i dobrohotnošću), a to mi je na svoj način obremenilo koordinate i kriterije da se otvorim i prema dijalektima (eto, ipak drugačijim ekspresivnim sustavima). Da sam sa svakoga od dijalektalnih područja uzeo po dva-tri pjesnika bilo bi, kazao sam već, premalo, a da sam ih uzeo po desetak bilo bi neprimjereno, preveć. A sa čakavske grane, onako usput, mogu navesti desetak relevantnih autora (Božanić, Čapalija, Makjanić, Načinović, Rudan, Orlić, Radovanović, Tićac, Vrandečić, Vuković), a vjerujte mi da su mi mnoge pojave promakle i da nikako nisam bio u prilici fenomene cjelovito sagledati.

Počne li se antologičar opravdavati, tome nema konca ni kraja. Zanimljivo je kako se gotovo jednoglasno primjećuje da u knjigu nisam uvrstio pjesme Monike Herceg. Ta je neosporno darovita autorica u trenutku priređivanja antologije imala za sobom samo jednu zbirku, pjesnički prvijenac »Početne koordinate« (tiskane godinu prije prije), pa se nisam osjećao obaveznim dati joj mjesto i pritom ukloniti nekoga od već odabranih. Volio bih da zagovornici uvrštavanja novih imena budu ujedno i predlagači uklanjanja »zauzetih« mjesta, tako bismo se možda bolje razumjeli.

Otišao sam predaleko i preširoko, a nisam iscrpio problematiku. O snazi i ograničenjima dijalekata, o vrijednosti i mogućnostima (šire, vanregionalne) recepcije pojedinih narječja vrijedi ozbiljnije raspravljati. Riječ po riječ i ušli smo u meandre i delte našega razvedenog jezičnog poriječja, iz kojih se i nije najlakše izvući. Ako i nisam u stanju udovoljiti željama i, na svoj način, domoljubnim zahtjevima Marija Kolara, zahvalan sam mu na dobronamjernosti i poticaju da pokušam donekle objasniti svoj postupak.

____________________
* Ovo je jamačno posljednji napisani tekst akademika Tonka Maroevića, dostavljen Uredništvu za objavu u »Kolu«, kao njegov odgovor na polemički tekst književnoga kritičara dr. sc. Marija Kolara (tiskan u »Kolu« br. 1/2020.). (Op. ur.)