Pomak u preslaganju romanesknih sižea

U proteklom desetljeću Anita Martinac, djevojački Mihić (Mostar, 7. ožujka 1973.), vrlo je plodna pjesnikinja te autorica novelističke i romaneskne proze, aktivistica u brojnim udrugama, sudionica i dočasnica Domovinskoga rata, članica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Ogranka Matice hrvatske u Čitluku, Kulturnog društva Napretka u Mostaru, udruge Hrvatska žena, a posebno ističemo da je predsjednica Središta Hrvatskoga svjetskog kongresa, udruge koja je i nakladnik njezinu četvrtom romanu Grad bez ptica, koji je i predmetom ovog kritičkoga teksta. Prvu misao koja se nametnula o dosadašnjim književnim prinosima Anite Martinac pripisujemo njenim darovima hrvatskoj historiografiji stoga što je donijela svjedočenja brojnih preživjelih sudionika povijesnih zbivanja, pohranivši njihove ispovijesti na magnetofonskoj vrpci, ali i u svojim romanima kronikama. Da ona to nije učinila, ne bismo imali dokaze za ono što se u Hercegovini zbivalo.

Važnost navedenih iskaza tim je veća što su mnogi od sudionika u međuvremenu preminuli. Iz dragocjenih svjedočenja doznajemo o velikom zbjegu hercegovačke djece udomljene u obiteljima u Slavoniji i zapadnom dijelu Srijema, potom o skrivanju, progonu i istrebljenju škripara, o sudbini njihovih bližnjih i svih onih koji su im iz svoje humanosti htjeli pomoći. Potresna su svjedočenja o golemim nevoljama i stradanju preživjelih sudionika bleiburške tragedije i kasnijih križnih putova i marševa smrti zatvorenika i logoraša, među kojima je bilo golobradih mladića. Iz svega mogu se samo naslućivati kakve su bile patnje i stradanja nedužnih ljudi koje su komunističke vlasti istrijebile, protjerale ili likvidirale. U sjeni tih historiografskih prinosa rasle su i autoričine spisateljske i književne ambicije.

* * *

Naslov kritičkog osvrta Pomak u preslaganju romanesknih sižea priziva i neznatan uvid u romane koji su prethodili ovom četvrtom. Medaljon joj je prvijenac, tiskan 2015. sa značajkama kronike o škriparima, ljudima u Hercegovini koji su pri svršetku Drugoga svjetskog rata izbjegli novačenje u partizane. Plašeći se odmazde i usuda brojnih ubijenih nakon svršetka rata, a ne želeći služiti novoj vlasti, prisiljeni su bili odmetnuti se i skrivati po planinskim špiljama i škrapama. Roman ima jednostavnu kompoziciju koju čine 50 sukcesivno nanizanih odjeljaka u kojima su prikazana zbivanja iz života škripara od 1944. do 1951. godine, obračuni s njima sve do konačnog sloma i presuda na smrt, također doživotnog robijanja njihovih bližnjih. Strijeljanje petero nevine dječice Sliškovića Kuljića, djevojke Ive Soldo iz Dobrkovića te Dragice Glavaš iz Drinovaca unijelo je psihozu straha, nesigurnosti i stalne ugroze.

Središnjom fabulom autorica prati škripare Nikolu i Antu Matića Kenića, koji su povjerovali kako će im neki dotad bliski ljudi osigurati bijeg u Argentinu, ali su navlakušom, prijevarom uhićeni u Cerovu docu i odvezeni u mostarski zatvor Čelovinu, gdje su osuđeni na smrt. Ubijeni su premlaćivanjem lancima i palicama poput najvećih mučenika. Antina djevojka Blagica, osuđena je na doživotnu robiju i usmrćena, a Nikolina djevojka Milica, u tom istom zatvoru rodila je dječaka Ivana, kojeg je rodica Marica donosila majci na dojenje. Dobrotu stražara Simića, Marica je nagradila udajom za njega. Svi likovi u romanu su stvarni, no nekima od živućih, iz opravdanih razloga autorica nije navodila prezimena. Duhovni etimon romana koji se skriva već u simboličnu naslovu otkrivamo na kraju u prizoru u kojem je majka Ruža dočekala dolazak iz zatvora svoje Ive kojoj pruža medaljon blažene Djevice iz ostavštine svoje babe Pavkuše, ušiven u postavu šavova kape koju je nosila. Fotografija medaljona na autoričinu je vratu istaknuta na naslovnici knjige. Svim žrtvama autorica je na kraju romana prizvala pokoj vječni, a oprost i mir svakoj nespokojnoj duši, čime je svojim gestama pribavila humanu auru oprosta svakom tko bi bio spreman izraziti pokajanje za počinjena nedjela.

Roman Posljednji (1916.) donosi sukcesivni niz od 35 odjeljaka koji nisu ni poglavlja, a ni sekvence. Prikazuju se tragične sudbine posljednjih hrvatskih oružnika, gotovo golobradih mladića, unovačenih u veljači 1945. godine, u doba kad su partizani već zauzeli Široki Brijeg. Fabulativni niz započinje opisom obiteljskog ispraćaja Šimuna Marića iz Goranaca i okupljanja u Sjevernoj vojarni u Mostaru, zatim vožnje vlakom u Zagreb i odlaska na tromjesečnu obuku u vojarnu na Mirogoju. Već prije dovršetka obuke, pitomci su prisiljeni tražiti spas. U Karlovcu su na prijevaru razoružani, kao što je to doživjelo i stotinu deset tisuća Luburićevih vojnika. Odlaze preko Celja i Zidanoga Mosta prema Dravogradu, ali je zbjeg usmjeren u kolonu smrti. U Mariboru su razdvojeni braća Šimun i Andrija Marić, a u Varaždinu se kolona razdvojila na dvije od po dvanaest i pol tisuća tisuća vojnika i civila, među kojima su starije osobe i djeca. Jedna odlazi prema Virovitici, druga prema Osijeku.

Autorica postupno posuđuje i druge naratore: već navedenog Šimuna Marića, pa Juru Jurića i Slavka Šumana, pa opet Šimuna koji svjedoči o svom, ali i putu Mate Stojića i Petra Čuljka. Doznajemo također o Ivanu Markotiću i Mirku Džidiću, te ocu Slavka Šumana, ustaškom zastavniku. Nitko u virovitičkoj skupini nije preživio križni put. Osječka kolona nastavlja prema Šidu, Beogradu, Pančevu i Beloj Crkvi. Izdvajamo nekoliko karakterističnih rečenica: »Dat ćeš mi te rajtoze sa sebe!« (63), »Poznam ja ustašku kopilad« (94), »Daj mi sat!« (97), »Njima ne treba voda!« (100), »Nema Boga! Džaba se molite, budale!« (105), »Ustaj, stoko ustaška!« (114).

Samo oni koji su spletom okolnosti izbjegli likvidaciju i koji su mogli podnijeti patnju, glad, mučenja i brojna poniženja dočekali su amnestiju: »Vas pet stotina ide kući. Uključite se u rad. Prijavite se u omladinske akcije i uključite u život« (132). Čak su i na povratku vlakom umjesto u Mostaru neki izašli u Drežnici da budu manje uočljivi. »Majko, ja sam!« obratio se Jure Jurić svojoj majci koja ga nije prepoznala jer je tada s navršenih 17 godina imao samo 38 kilograma. »Sine moj, šta ti učiniše?« (147). Pri dolasku Šimun Marić odslužio je četiri mjeseca zatvorske kazne u Čelovini, potom su ga poslali četiri godine na prepariranje u mornaricu. Sva je iskušenja Šimun izdržao, a bio je posljednji novak Hrvatskih oružanih snaga, i jedan od posljednjih koji je preživio križni put i dočekao ispraćaj svog sina Ivana u Domovinski rat.

Treći roman-kronika Od Franje do Franje ima 50 odjeljaka. Započinje odlaskom hercegovačke djece svih vjeroispovijesti u Slavoniju i zapadni Srijem, čime su spašena od gladi nakon nedaća koje su nastupile poslije kuge tzv. španjole, filoksere i sušnih godina u prvim desetljećima prošloga stoljeća. Veliki zbjeg pripremio je i proveo fra Didak Buntić. Anica Čerkez, najstarije deveto dijete u obitelji, središnja je protagonistica u romanu. Fabula se razvija njezinim oproštajem s bližnjima u Dužicama i putovanjem u Lovas, smještajem i udomljenjem u njemačkoj obitelji Franza Raka, prijateljevanjem s djevojčicom Katljikom, povratkom u Hercegovinu i udajom za Martina Škrobu, rađanjem petorice sinova Vinka, Nikole, Žarka, Rajka i Grgice. Martin odlazi raditi u Belgiju, Vinko na školovanje u Zagreb, a uskoro se s četvoricom mlađih Anica seli u Slavoniju. Ratne nevolje i nove ugroze, osobito niz intimnih pisama, odlazak Martina i trojice starijih sinova u hrvatske bojovnike, u doba partizanskih nadiranja i novih raseljavanja, traganja jednih za drugima, potom Aničina novog povratka u Dužice i odvođenjem u Čelovinu na četverogodišnju zatvorsku kaznu. Nakon oveće prolepse susrećemo devedesetogodišnju staricu koja 22. rujna 1991. u Tovarniku izlazi pred kolonu oklopnih vozila i tenkova Jugovojske, istog dana kad je u tom gradu ubijeno 69 Hrvata, a među njima i svećenik Ivan Burik. U romanesknu strukturu autorica je unijela niz intimnih pisama te povijesnih intertekstualnih unosa važnih za razumijevanje odnosa, zbivanja i drugih okolnosti.

* * *

Romanom Grad bez ptica Anita Martinac progovorila je o svom gradu uoči i tijekom srbijansko-crnogorske agresije na Hrvatsku i na kantone s većinskim hrvatskim stanovništvom u BiH. Miloševićevoj politici stvaranja Velike Srbije priklonila se okrnjena prosrpska JNA uz potporu paravojnih četničkih postrojbā. Ovaj roman-kronika u odnosu na prethodne donosi blagi pomak u strukturi i kompoziciji, osobito u preslaganju sižea. On započinje opisom upada jedanaesterice mladića u vojarnu u Rodoču, u trenutku kad je vojska u strci i uz brujanje motora napuštala vojarnu, spremna za borbena djelovanja i prodor prema graničnim područjima na jugu Hrvatske. Divljak i Baja u toj su akciji ubijeni, a neimenovani junak ranjen. Veliki Medo ga je izvukao da bi potom hitnom vožnjom odvezen na kirurški zahvat na splitske Firule.

Prva tri odjeljka samostalna su epizoda, a velikom prolepsom u četvrtom, svenazočna naratorica s ratnim je veteranima u ritualu ispijanja kave. Pronicavim gestama naslućuje i lako otkrije hvalisavce, ponizi ih i odbacuje. Istinski ratnici u pravilu ne govore puno. Od jednog među njima posuđuje naratora (»Ne piši mi ime!«). Razvojačen je, ima znakove pitiespija, supruga ga je napustila i odvela djecu. Druga epizoda otvorena je prolepsom. Posuđeni pripovjedač ‒ oslovljavat ćemo ga Nepišimiime ‒ priča o svojim početcima, zanemarenu studiju strojarstva, tiskanju letaka i pisama, osnivanju stranke, strahu od odgovornosti, kaotičnim okolnostima i nesporazumima oko odabira zapovjednog kadra pri čemu se redovito griješilo. Za Stjepana Kljuića, predsjednika HDZ BiH, spisateljica je zapisala: »... izgubio se pod fesom Alije Izetbegovića« (51), stoga što je i on gandijevski promatrao velike pokrete Jugovojske. A upravo je JNA računala na obezglavljenost naroda i htjela ugrabiti priliku.

Goloruki narod kolonom je kamiona, automobila, autobusa i drugih prijevoznih sredstava kraj Balinovca spriječio prolaz stotini sivomaslinastih oklopnih vozila i tenkova, koji su kako tvrde oficiri pošli na vojnu vježbu, a ne prema Dalmaciji. Tada se razboritošću i neustrašivim duhom nametnuo Tihomir Mišić. Žene s transparentima pjevale su duhovne, vjerske pjesme, fratri su smirivali narod, ročnici na transporterima bili su zbunjeni, a njihovi pretpostavljeni nisu znali što bi učinili. Zatvoreni sa svih strana, nisu mogli ni naprijed, ni natrag, ostali su u okruženju, tako da su pregovori dignuti na najvišu razinu. Potrajalo je to dva-tri dana. Konvoj je, doduše, pušten prema Bugojnu, ali je narod osjetio slast pobjede i učvrstio samopouzdanje.

U grad se uvlačila jeza, postao je opasnom zonom. Od Nevesinja pristizali su brojni rezervisti, širile su se vijesti o silovanjima. Nakon onog što se dogodilo u Borovu Selu, Vukovaru, Škabrnji i Ravnom, državni vrh u Sarajevu tvrdi da to nije njihov rat, a drugi pak misle da rata ne će biti. Izetbegović im je čak izrazio dobrodošlicu. Naratorica opisuje svoje skrivanje od pijanih rezervista, novim žrtvama, zapaljenim kućama, okupiranim selima i zaposjedanju novih nadzornih točaka s kojih je vojska imala grad na dlanu. Smjenjuju se dijaloški odjeljci o nedjeljnoj kavi i razgovorima u kafiću poslije mise s ratnim veteranima izneseni prolepsama, tj. naknadnim uvidima iz sadašnjih očitovanja različitih naratora koji se prisjećaju ratnih zbivanja, osnivanja bojni, ranjavanja, zarobljavanja i smrtnih stradanja.

Drugi glas (»Nosio sam oružje kao križ i kao stijeg«, 105) svjedoči o Vladimiru Perku, zapovjedniku KŠ, koji je nagovarao minirati cestu što bi bila navlakuša, povod za napad JNA, a kad je vojska krenula na Široki, preporučuje neka svi odu na pecanje. Odlučno mu se suprotstavio Tiho Mišić. Treći glas pripovijeda o stražama, nijekanju godina kako bi se unovačio, pjevanju gange i pucnjima iz puške kroz solunar kojim su unosili strah u neprijateljske redove, o iseljavanju srpskih civila iz grada i prave psihoze koja je nastupila 3. travnja 1992. nakon snažne eksplozije cisterne u vojarni Sjevernom logoru. Nakon što autorica unese svoje opservacije, u dijaloškoj formi intertekstualnim unosom donosi Zapisnik Križnog štaba od 29. travnja 1992. godine.

Četvrti glas svjedoči o muškarcu kojem se majka razvela od Srbina, udala za Hrvata i odselila u Njemačku. Obilježen je prezimenom, a djevojka koja mu se sviđala, izbjegava ga, a i otišla je u Tučepe. Dao je otkaz u Elektri, branitelj je od ožujka 1991., a HVO je osnovan tek 8. travnja 1992. U satniji je na Cimu, potom u HOS-u, u kojem je dočekao i oslobađanje grada. Peti glas zapis je o motriteljskim postajama, barikadama, punktovima, okršajima s vojskom tijekom zaposjedanja kota na mostarskim uzvisinama te o postavljanju Jadrana Topića i Petra Zelenike u zapovjedništvo Kriznog štaba. Šesti glas govori o starijem bratu i još dvojici mlađih, a sva četvorica su u raznim postrojbama, tako da su postupno vodovi prerastali u satnije, satnije u bojne. Sedmi glas je iz Rodoča, radio je u Aluminijskom kombinatu, sukobio se s prkosnim radnicima, Srbima. Suprug je i otac dvoje djece. Kupio je pušku i 50 metaka. Žena mu je odvela djecu u Makarsku. Govori o eksploziji u Sjevernom logoru, granatiranju Širokog, zapaljenoj kući u kojoj je našao skriveni obiteljski fotoalbum.

Osmi glas svjedoči o prijetnji Jugovojske da će ubiti sve civile u Rodoču, ako HVO ne napusti položaje. Deveti glas je o poljuljanim bošnjačko-hrvatskim odnosima nakon što su 17. svibnja 1992. momci Arifa Pašalića ubili Tihu Mišića. U tijelu su mu našli tri vrste streljiva, ali je obdukcijski nalaz nestao. U romanu je dragocjeno svjedočenje o generalu Slobodanu Praljku, akciji oblaganja mosta daskama, potom akciji u kojoj su jugovojnici protjerani sa svih uzvisina, o napuštenim položajima i ostavljenu oružju. Deseti glas stapa se s prvim, zapravo nastavak je iskaza o smrti Baje i Divljaka, o ranjavanju i izvlačenju iz Heliodroma iz svjedočenja s početka. Na taj način spisateljica je uokvirenom kompozicijom uobličila roman. Navedenih deset glasova nipošto ne moraju značiti kako je riječ o toliko sudionika i svjedoka, dopuštamo da ih je manje. Nakon prvog čitanja nametnuo nam se dojam da su samo dva ili tri, čak i da je autorica htjela pretpostaviti jednog sugovornika, ali su se lako mogli nazrijeti šavovi priča, koji nipošto ne znače slabost narativne gradnje, njego njezino osvježenje.

Svaki novi naslov Anite Martinac spremni smo glasno i od srca pozdraviti. Odgovorni među nama s literarnim darovima i oni pozvaniji šute, ne usuđuju se progovoriti. Kao da očekujemo da nam stranci pišu o patnjama, progonima, zatvorima, križnim putovima i kolonama unesrećenih ljudi, o stotinama tisuća martira, o svjedočenju njihovih života i smrti. Istina, potresna svjedočenja o zbivanjima u Drugom svjetskom ratu i robijašnici na Dugom otoku darovao nam je Michael O’Brien, irski književnik koji je suosjećao s našim ljudima što su mu svjedočili i u njemu pronašli iskrenoga prijatelja. Od osobite je važnosti književnim artefaktima progovoriti o onom što bi bezimeni stradalnici uskoro odnijeli sa sobom u grob.

Grad bez ptica Anite Martinac ispunio je već svoju svrhu ako bismo ga čitali samo kao historijsku građu. Svatko tko ga pročita dobit će neki novi uvid i neki novi pogled u ratne okolnosti u kojima se zatekao grad Mostar, koji je izbjegao sudbinu Sarajeva zahvaljujući hrvatskim braniteljima i njihovim žrtvama, a time je spašen i jug Hrvatske. Svjedočanstva su tim značajnija stoga što su viđenja većeg broja veterana, sudionika i svjedoka zbivanja, koji ih se u sivilu svakodnevice i ne žele sjećati, ali ih često sanjaju kao noćne mȍre uz prisjećanja iscrpljenosti na terenu, stalnih ugroza, noćnih straža, spavanja na podu, vlažnih odora, slabe ishrane, upale pluća i drugih bolesti, ratnih okršaja, brzih vožnja na dometu snajperista, ranjavanja i izvlačenja iz opasnih zona i liječenja u bolnicama.

Duhovni etimon romana kojim se otključava važni semantički sloj jest nestanak ilićkih štiglića, ptica u gradu i praznih gnijezda, ali zato nad njihovim gradom kruže sive ptice i donose strah. Iako mnogi od svjedoka žele zaboraviti rat, on im navire iz svakog mirisa: »Utopio se u moju kožu i osjetim ga unutra« (64). Oplemenjena duhom istine, autorici je osobito stalo svjedočiti i od istine ne odustati, pa makar tonula duboko poput bačenog kamena. Citat Umberta Ecca na početku, kojim autorica namjerava istodobno tragati za istinom i čarolijom umjetnosti, ovakvim odabirom teme sebi je zadala pretežak zadatak. Iako je isključivo govorila o ratnom vremenu, dubokom je humanošću osudila ugroze slobode mirnog života ljudi i planove agresora za osvajanjem tuđih prostora.