Pijanist u nijemom filmu

Konačno je izašao iz zatvora.

Ispod svibanjskog sunca, dugačkim je nasipom morao polagano krenuti naprijed i kasnije, poput slobodnog čovjeka, bezazleno stajati na autobusnoj postaji sve dok ne dođe autobus.

Kao da su znali da je taj prolaznik obilježeni čovjek, kamioni su spokojno pravili oblake od pijeska.

Ali, on je bio optimist; uvijek je to bio. Nije se slučajno dogodilo da je baš on bio jedini bivši zatvorenik na svijetu koji je u to vrijeme hodao cestom.

Lukavo je isposlovao da zbog dobrog vladanja dvadeset burnih godina zamijeni za deset koje su upravo sada istekle. I premda se kamioni nisu zaustavljali, bio je sretan tip. Toliko sretan da ni u snu nije zamišljao nesreću.

Jer, na kraju puta, baš uz autobusnu postaju, čekao ga je brat ubijenog zbog kojega je odrobijao deset godina.

Njegova nesreća.

Kad je zamijetio oštar nož, proželi su ga trnci.

To se naziva »dramatična situacija«, rekao je profesor i čitav je razred nastojao zapisati definiciju koje su izrekla njegova usta.

Nakon toga, šetao je učionicom ruku prekriženih na trbuhu, pogledao kroz prozor i spokojno uzdahnuo.

Gotovo kao i uvijek u to vrijeme, susjeda je prostirala robu nagnuvši stražnjicu prema njemu.

Radilo se o ugodnome i spokojnom obredu obostranog razumijevanja između jednog razreda i jedne terase.

On je znao da ona zna da je promatra. Nagnuta nad robu u lavoru, profesoru humanističkih znanosti djelovala je prirodno i savršeno.

Ili se barem tako činilo.

Jao, žene, tko bi ih razumio.

Rekao je nasmiješeni poznavatelj njenog obreda. Celulitis se ne vidi na daljinu.

Dramatična je situacija, djeco, ona točka u kojoj naš junak više nema dovoljno snage da se nametne nadmoćnoj stvarnosti koja mu škodi. Ni više ni manje.

Nakon toga je ispio vodu iz lijepe zelene čaše. Stojeći već iza prozora, istaknuo je da se na sceni nikada ne bi trebala pojaviti »lijepa zelena čaša« samo zato što se nekome sviđa.

Nikako.

Ah, jadna ova zemlja, ovdje ne znaju pričati lijepe priče.

Uvijek ih sjebu.

Ne znaju procijeniti dramatičnu situaciju.

Ni zaplet.

Ni prekretnice.

Ni strah koji čovjek izaziva čovjeku.

Čitajte suvremene romane i shvatit ćete.

Malo se njih može prožvakati.

Toliki vas bljutavi filmovi zbog nečeg čine bijesnima.

U svima nedostaje dramatične situacije.

Poput pijanista su u nijemom filmu koji nastavlja svirati premda se već pojavio zvučni film.

Ali, Berta Arismendi je s ljutnjom u glasu rekla: Profa, objasnite mi jer ništa ne razumijem. A on ju je nastavio iznenađeno promatrati; upravo onako kako je užurbani zatvorenik gledao u kamion koji je zakočio nekoliko metara ispred njega.

Zatvorenik je potrčao.

Na kraju krajeva, bio je optimist koji je dopustio da ga vode planovi.

Kao da se radi o volji ili milosti više sile, da bi ovdje prekinuo dramatičnu situaciju, jedan se kamion prepun šljunka zaustavio između njega koji je tek izišao iz zatvora i nesreće u vidu noža u ruci.

Činilo se da je taj kamion koji se nenadano pojavio i naglo zakočio, u tome prvom presudnom trenutku na neki način ublažio agoniju našeg junaka u trenutku dok je ovaj molio poput redovnice u problemima. Nemojte tu stati, molim vas, nemojte se zaustaviti ispred siluete onoga tamo dolje, ispred njegovih psovki i noža.

Na njegovu sreću, vozač je, pun razumijevanja, poslušao to preklinjanje i podigao oblak prašine, veći od onih koje su izazvali drugi kamioni.

Što ti nije jasno, da vidim, što ne razumiješ?

Što je dramatična situacija?

Kćeri moja, to je bistrije od vode.

Ljudi čitavo vrijeme prelaze iz nesreće u sreću i iz sreće u nesreću.

Taj prelazak još iz vremena stare Grčke nazivaju raspletom.

Brzo će se morati pojaviti druga dramatična situacija. U suprotnom, zanimanje će popustiti.

Izvjesni predasi poput ovih su dobri, ali trebamo napetost koja će djelovati kao da će se nešto dogoditi.

U priči čija radnja glatko teče, mrtvačev će ga brat morati progoniti. Možda u drugom kamionu, možda u autobusu koji će tek stići.

Naš će junak, pak, morati osjetiti fizičku prijetnju.

Sve će pokvariti svojim blebetanjem; govorit će o životu u zatvoru, bez ikakva razmišljanja prenositi jezu i neprestano gledati kroz retrovizor dok će se onaj drugi, jadni vozač i sporedni lik u priči, silno znojiti i voziti nervozan.

Slušat će o životu u zatvorima.

Zamišljat će premještanja, sukobe zatvorenika koji ukazuju na mržnju, lošu hranu, hrapave žlice, krv, obiteljske posjete, zgradu.

Da je znao što ga čeka, nikada ne bi zakočio.

Taj neugodni tip ne bi ni bio u kamionu punom šljunka.

Kako bi mu bilo malo lakše, vozač je upalio radio.

Umjesto glazbe, na radiju je bio neki govor.

Njegov je suparnik, za promjenu, osjetio da mu je narušeno samopoštovanje.

Misija mu je bila slijediti toga označenog čovjeka.

Gomilao je mržnju koja ga je sada, na vrućoj cesti, divljački spopala.

Nije bio zadovoljan kaznom od deset godina koju je ovaj dobio; radilo se o njegovom bratu, o prijetnjama obiteljskom okružju, o ugledu u četvrti, o davnome vjerskom dogovoru.

Odlučio je sam izvršiti pravdu.

Profesor je, pak, jako znojan, zadovoljno mokrio. Zaustavio je pogled na svome trbuhu i osjetio se loše.

Po drugi put u tjednu.

Nije trebao doći na posao, nitko ga nije trebao takvog vidjeti. Takvi se poremećaji rješavaju u potpunoj samoći.

Počeo se znojiti, imao je vrtoglavicu koja bi ga mogla učiniti smiješnim, drhtala mu je donja usna.

Više si nije mogao gledati pimpača kao ranije. Ni kao nekad jahati u vodoravnom položaju na nekoj dražesnoj ženki. Dakako, čitave noći.

Primjerice, na vlastitoj ženi koja bi mu okrenula stražnjicu ili na bilo kojoj drugoj koja mu nije bila dugogodišnja supruga. Takav je život. Neprestano laganje drugima i sebi, sve dok ne dođe do kraja.

Sada se, nakon običnog seksa, znoji, ima groznicu, trpi bolove, jako ga boli u donjem dijelu leđa.

Ah, moj pimpač, moj veliki pimpač kojega više ne mogu vidjeti.

A sve zbog ogromnog trbuha koji je bio posljedica radničkih objeda.

Brzih objeda u radničkoj blagovaonici.

Jao, moj veliki pimpač.

Pomazan sada anđeoskim otvorom Berte Arismedni.

Na sreću.

Koja je mačketina ta Berta.

Na koji se samo način pokreće i na koji njega pokreće.

Život je nešto sasvim drugo otkako je u nj ušla Berta Arismendi.

Kao izvor iz XXI. stoljeća.

Predavala je svoje tijelo i dušu, bila je opako žestoka, činilo se kao da plače nad svojom vlastitom dramatičnom situacijom. U svojoj je klasi, dakako, bila za pet.

Pokušao je napraviti jedan korak, ali osjetio se još gore. Obuzela ga je strašna vrtoglavica, činilo mu se da čitav svijet nestaje; to nije slutilo na dobro.

Berta Arismendi, zadovoljna i zahvalna što je ovoga puta u ovoj klasi ona bila odabrana ženka, silno mu se divila iz kreveta. A kad je shvatila u kakvom je stanju, pokušala mu je pomoći. No, bilo je prekasno da spriječi pad koji je privlačio pozornost.

Jao, dušo, što se dogodilo…

Hidalgo Sarmiento bio je ministar ogromna ugleda i u posljednje su se vrijeme jako cijenila njegova mišljenja.

Govorio je da zemlja treba žurne promjene.

Proizvodne su se snage, poput umjetnih valova u olimpijskom bazenu, osjećale zarobljenima zastarjelim načinima proizvodnje.

Došlo je vrijeme promjena: internet za sve, telefonske govornice na svakom uglu, neiscrpna proizvodnja, gradnja stanova, profesionalni bejzbol, izgradnja cesta, razvitak poljoprivrede, kraj vječnih problema vezanih uz promet, dopuštenja svih vrsta putovanja svim stranama svijeta, prodaja i kupovina, jedinstvena valuta, opipljiva sreća u sadašnjosti.

Ali, o nama ovise te promjene, druže.

Ministar Hidalgo je završavao svoje vatrene govore; činilo se da će mu se žile raspuknuti, ali osjećao se odgovornim, sretnim.

Imao je sedamdeset godina, a klizio je pozornicom kao da ima puno manje.

Bio je niski mješanac velikih očiju, šaljivdžija i karizmatičan.

Njegove su govore prekidali pljeskom. Sve je bilo savršeno.

Čak su i u kamionskoj kabini zatvorenik i vozač slušali njegov govor, ali naš se junak zapravo pitao nešto drugo.

Nije shvaćao da ga je, dođavola, čekao mrtvačev brat.

Upozorenje. Prikriveni neprijatelj kojega nije moguće otkriti.

Život u zatvoru bio je jeziv, nisi imao mira.

Niti na ulici ga nisi imao.

Razdvajala nas je dvostruka valuta, stari moj.

Nikome nisam polagao račune.

Činilo se da se novac udaljava poput crte na obzorju.

Ljudi su nakupljali vlastite izdaje, preljube, bijedu.

Činilo se da se od udaraca nožem i klinom, te bolesti i čaranja spašava onaj tko može.

Vozač ga je, znojan, slušao.

Prošao je malenim ručnikom po licu, hladio se svojom jenkijevskom kapom, potvrđivao kimanjem glave, žudno gledao na cestu, u retrovizor.

Iza njega su dolazili drugi kamioni. Autobusi.

U kojem je od njih bio mrtvačev brat, za zatvorenika koji tek izišao iz zatvora, pravo otjelovljenje nesreće?

Kako će reagirati kad sazna?

Kupujem i bezvezni komadić zlataa, kuuujem srebro, kuupujem seedefff!

Možda je zadobio grozan udarac u trbuh i zbog bijesa prestao najavljivati svoje govore u četvrti te pribjegavati psovkama i nožu.

Bila je to točka na kojoj je moralo doći do promjene, točka koja je obilježavala čitavu priču.

Govor je bio iznimno strateški pripremljen, sve dok nije postignut vrhunac.

Ali tu se prepoznaju znakovi promjene.

Koje ne znaju rabiti.

Pa onda tu nailazimo na mnoštvo prekida, lijenost, ozbiljne probleme.

Promjene se trebaju pripremati kao mehanizmi kod proizvodnje satova.

To se u Hollywoodu ne događa; njih jebe nešto drugo.

Ali, nije se prevario u Shakespeareru, Čehovu, ni u Borgesu; ni u kome tko drži do dobre priče.

Cilj je vrhunac.

Pronalaženje te uzvišene točke, prepoznatljive u priči.

Možda se zbog toga pojavio spomena vrijedan stari crnac.

Novi lik u iznošenoj vojnoj odori prekapao je po kanti za smeće u otmjenoj četvrti.

Stari je crnac bio snažan.

Tako snažan da mu se ostali prosjaci radije nisu približavali sve dok on ne bi završio.

Nisu željeli imati probleme. Osobito to nisu htjeli Grubijan Miranda i Šepavi López koji su već iskušali njegove udarce šakom ili ciglom.

Dokazi su bile rane koje im nisu zacjeljivale.

Bilo je bolje toga usranog crnca ostaviti na miru.

Nastavili su ga gledati proklinjući njegovu jedinstvenu snagu i mrzeći ga sve dok se nije udaljio.

Crnac je, kao da vadi iz čarobnjakovog šešira, na svoje veliko zadovoljstvo iz kante za smeće izvukao gotovo nove cipele kojima je zamijenio svoje; izvadio je i gotovo novi ručni sat, vrećicu s pljesnivim kruhom gotovo u dobrom stanju, nekoliko netaknutih, još toplih tamala1), dvije vrećice gotovo pune mlijeka u prahu, gotovo novi strani časopis na španjolskom jeziku.

Prokleti stari crnac. Već je gotovo krenuo dalje sa svojim vrećicama; ostatak skupine sad je mogao bez problema odraditi svoje; počinjala je zabava.

Crnac ih je ostavio uz kantu za smeće i polagano se udaljio od vila. Nekoliko sati kasnije okupao se u rijeci, rasporedio hranu i odlučio večerati tamale; mogli bi se pokvariti ako ih bude čuvao.

Već puna trbuha, imao je dvije mogućnosti: potražiti debelu koja je bila nova u skupini i povaliti je u zamjenu za malo mlijeka u prahu, ili čitati časopis.

Ležeći, odlučio se za ovo drugo.

Čitao je neki članak o rasizmu koji je napisao istaknuti javni dužnosnik i umirao od smijeha.

Tko bi rekao da ih je ovdje toliko. Ne zajebavaj, stari! Debela plavuša koja je nedavno došla, mješanac Grubijan Miranda i Šepavi López, bjelji od mlijeka u prahu koje sada mislim progutati.

Bilo je malo rasizma, ali ne onoliko koliko bi čovjek mogao zamisliti pročitavši taj članak. Ni traga Mapuchima, Ciganima ili Kurdima.

Kad se piše o takvim stvarima, treba to učiniti na ozbiljan način.

Istina, od crnaca su često zahtijevali osobnu iskaznicu na ulici; to je činjenica. Biti mlad i crnac gotovo da je bila prava nesreća. Uobičajene sumnje. Jedva da su ih prikazivali na televiziji. Oni nisu predstavljali istinski život. Ako bi se i pojavljivali u sportskim obrazovnim emisijama, bilo je to zbog njihovih pogrešaka koje je ispravljao neki bijelac i privlačio pozornost.

Ali sve je to bilo prilično daleko od toga da bi činjenica da si crnac bila nešto opasno kao u nekim drugim zemljama.

Više su zabrinjavale drugačije razlike. Primjerice, nova i blistava golf igrališta te natjecanja s jedne, i povećanje vojske prosjaka svih boja kože, s druge strane.

Upravo u trenutku razmišljanja, udarili su ga časopisom po glavi.

Probudili su ga Grubijan Miranda i Šepavi López.

Niti na cesti stvari se nisu dobro odvijale. Mrtvačev je brat na nevjerojatan način uspio ući u unutrašnjost kabine kamiona prepunog šljunka da bi dodirnuo tijelo bivšeg zatvorenika koji je užasnuto uzviknuo i odjednom se, zbog iznenađenja izazvanog nožem, pomokrio.

Nakon što je spriječio prvi ubod, pokušao je zaustaviti ruku suparnika, ali nije imao snage da izbjegne drugi, treći, i novi, i novi. Krv mu je kapala po kabini, a užasnuti je vozač naglo zakočio, da bi zatim, brzo poput bolida, izletio iz svojega kamiona.

To je bio vrhunski izražaj u priči, krajnja točka do koje je konačno stizao.

Vrhunac.

Neki je vozač koji se tresao, s ceste uspio vidjeti noge mrtvačevog brata podignute u zrak, a kroz vjetrobrane, djelovanje noža u punoj snazi.

Što je bilo zabavnije na toj krajnjoj točki, to bolje.

Bilo je to djelotvorno jamstvo protiv zaborava.

Užasnuti vozač, krvožedni brat, zatvorenik.

Ta vježba smrti, koliko god o njoj pričao, djelovala je nevjerojatno. Premda se trudio djelovati vjerodostojno, uvijek će preispitivati njegovo poštenje. Kako li je samo uspio upasti u kamion tako, u samom tijeku vožnje? Odakle se pojavio? Iz nekog autobusa ili iz nekog drugog kamiona? Možda se vozio otraga, sklupčan na šljunku?

Pitanja sada nisu bila važna. Ispred njega su masakrirali bivšeg zatvorenika koji je prije nekoliko minuta analizirao situaciju u zemlji, koja je djelovala jezivo.

Smrt izazvana nožem. Srdžba što ulazi i izlazi iz tuđeg tijela. Pakleni krik bivšeg zatvorenika. Zaprljana kamionska kabina. Užasan bijes mrtvačeva brata, izvršitelja toga čina. Vjetrobrani obojeni krvlju u tolikoj mjeri da ih se više nije moglo vidjeti. Vrhunski adrenalin. Vrtoglavica. Vrućina. Vrtoglavica. Gušenje.

Vozač je osjetio miris govna; pomislio je da se usrao od straha i osjetio snažan grč u lijevoj ruci te silnu bol u grudima. Kleknuo je i polako pao na cestu koja je ključala.

Hidalgo Sarmiento pak nije uspio dodirnuti tlo. Bljeđi nego ikada, naslonio je svoje tijelo na zid kod sportskog centra i zatvorio oči. Kad ih je otvorio, već je bio na odjelu hitne službe u jednoj bolnici. Netko mu je pomogao, neka od mnogih dobrih duša. Tada je otkrio da je još uvijek u sportskoj odjeći, da leži na plahti prljavoj od silne uporabe, da je na neobjašnjiv način izgubio moć govora, da se jedva može pokretati i da nikada nije bio u takvoj bolnici.

Zapazio je žurno kretanje nosila i bolesnika, pokojeg liječnika ubrzana koraka, nekoliko pratitelja koji su sjedili u foteljama. Osjetio je snažnu mješavinu teških mirisa i slušao krikove, jauke, smijeh, plač.

Osim toga, ispred svoga je kreveta otkrio trbušastog starca koji je pio vodu iz lijepe zelene čaše. Bio je u društvu neke debele žene, sigurno supruge.

Na jednom je zidu otkrio ugrađeni televizor kineske marke i prije nego što su prikazali neki film, nekoliko je minuta slušao riječi nepoznatog čovjeka koji je prilično oholo bulaznio o nesposobnosti drugih redatelja, nabrajajući svoja djela i namećući ih kao primjer sposobnosti.

Otkrio je da film nosi čudan naziv: »Pijanist u nijemom filmu« i da s njegove desne strane neki usamljenik užasnutog lica i s jenkijevskom kapom iz New Yorka pokušava otići u zahod. Prije toga je pogledao na sve strane kao da sumnja u nešto i sa svoje lijeve strane otkrio da neki stari crnac odjeven u istrošenu vojničku odoru, glave obavijene zavojima, pati zbog jakih bolova i da mu čitave noći neće dopustiti da spava.

Ali, zatvorio je oči i začuo zvuk nekog klavira u daljini; uspio je čuti glazbu i zamislio da se nalazi na beskonačnoj cesti kojom polagano napreduje bivši zatvorenik i na kojoj kamion što prevozi šljunak iza sebe ostavlja veliki oblak prašine.2)

Izbor i prijevod sa španjolskog
Željka Lovrenčić

_____________________
1) Tamal – jelo od kukuruznog tijesta punjenog mesom i drugim sastojcima, uvijenog u list kukuruza ili banane (n. prev.).

2) Alberto Guerra Naranjo (Havana, 1963.) diplomirao je povijest i društvene znanosti. Profesor je, književnik, scenarist i kulturni promotor. Predaje režiju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Havani. Jedan je od najznačajnijih suvremenih kubanskih prozaika.

Objavio je sljedeće zbirke pripovijesti: Pucnjevi u učionici (Disparosenel aula, 1992.), Paradoksi na sajmu (Aporías de la Feria, 1994.) i Bogohuljenje bilježnika (Blasfemia del escriba, 2000., 2002.) te roman Samoća vremena (La soledad del tiempo, 2010.). U Brazilu mu je 2013. objavljena knjiga pripovijesti Com tato cubano (Kubanski dodiri), a u Argentini 2015. knjiga pripovijesti Rapsodia para los amantes del segundopiso (Rapsodija za ljubavnike s drugog kata).

Pripovijest Pucnjevi u učionici zastupljena je u antologiji Od kamena do atoma (De la piedraalátomo, 2003.) uz pripovijesti Jorge Luisa Borgesa, Juana Rulfa i Augusta Roa Bastosa. Pripovijest Crni poklisari (Los heraldosnegros) objavljena je u časopisu Grand Street koji izlazi u New Yorku, uz pripovijesti Borgesa, Nabokova i Tarkovskoga, među ostalima, a pripovijest Ispred Coopelije (Frente a Coopelia), objelodanjena je 2007. u argentinskoj nakladničkoj kući Colección Geografías Literarias (Zbirka književnih zemljovida) uz tekstove Joséa Lezame Lime, Jeana-Paula Sartrea i Aleja Carpentiera.

Četiri njegove pripovijesti su dramatizirane i prikazane na Kubanskoj televiziji. Djela su mu prevođena na engleski, finski, talijanski, francuski, njemački, portugalski, češki, kineski i hrvatski jezik. Dobitnik je nekoliko nagrada za književna i scenaristička djela, od kojih izdvajamo nagrade časopisa La Gaceta de Cuba 1997. i 1999., nagradu Ernest Hemingway 1998. te nagradu Broad Casting Caribe za scenarij 1999. godine.

Do nedavno je bio predsjednik Odbora za prozu Udruženja kubanskih književnika (UNEAC).