O značenju i recepciji Stanka Vraza u povijesti hrvatske književnosti

… jer je prvi ukazao na put, kojim hrvatska književnost mora ići ako hoće da bude i narodna, i samostalna, i da bude umjetnost.
(Barac, 1954.)

1.

Kada se govori o ulozi i značenju Stanka Vraza (1810.-1851.) u povijesti hrvatske književnosti, redovito se naglašavaju činjenice koje ga uklapaju, ali na svoj način i izdvajaju iz pripadajućega mu književnoga i kulturnoga konteksta. Kao prva, poznata zanimljivost vezana za njegovu književnu karijeru ističe se da se, premda je bio nehrvatskih etničkih korijena, priključio ilirskome pokretu, u okviru kojega se ostvario kao jedan od glavnih promotora ključnih ideja hrvatskoga narodnog preporoda, a kao »pjesnik prvog reda« (Frangeš 1987: 143) i kao jedan od najreprezentativnijih predstavnika tzv. novije hrvatske književnosti. Svojim angažmanom u hrvatskome narodnom preporodu on je, poput još nekih glasovitih sudionika toga pokreta, primjerice Dimitrije Demetra, podrijetlom Grka, ili Slovaka Bogoslava Šuleka, pa i samoga Ljudevita Gaja, čiji se otac u Krapinu doselio iz Slovačke, dok mu je majčina obitelj potjecala vjerojatno iz Pruske (usp. npr. Murray Despalatović 2016: 28-29), vlastitom praksom pokazao, a zapravo i prokazao kako moderna, romantičarska ideja nacije koja se poziva na primordijalističke i perenijalističke argumente o zajedničkoj etničkoj i kulturnoj prošlosti (Smith 2003: 21-24 i [149]-173) zapravo tek nastaje u knjigama pisaca, uglavnom pjesnika i povjesničara (Taylor 1990: 39).

Osim kao istaknuti pripadnik te uz Ivana Mažuranića i Petra Preradovića i najuspjeliji pjesnik preporodnoga razdoblja, Vraz se pamti i kao prvi hrvatski profesionalni književnik, odnosno kao prvi hrvatski pisac koji se dobar dio svoje književne karijere posvetio isključivo literarnome radu, pa je tek 1845. godine podnio molbu za mjesto profesora hrvatskoga (»ilirskoga«) jezika na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu, a kada to mjesto, na koje je izabran Vjekoslav Babukić (usp. P.[etračić] 1877: XII-XIII), nije dobio, imenovan je, uz Jakova Užarevića, za tajnika Matice ilirske (ibid.: XIII; usp. npr. i Barac 1954: 224). U međuvremenu, od kraja 1830-ih, kada se nastanio u Zagrebu, uzdržavao se dijelom od prihoda koje je dobivao od obiteljskoga nasljeđa u Sloveniji, dijelom »od prodaje knjiga i od honorara«, a dijelom i kao »gost kod različitih prijatelja u Hrvatskoj« (npr. Barac 1954: 224).

Dok se u hrvatskoj književnoj povijesti Vrazov odnos prema književnosti kao i njegovo pristajanje uz hrvatski preporodni pokret tumače u (neo)romantičarsko-idealističkom svjetlu, te se naglašava da je, kao »pjesnik životom i nadahnućem« (Frangeš 1987: 143), svoj »književni poziv« držao »glavnim životnim zadatkom«, zbog čega više godina »nije htio primati nikakva namještenja, da ne bi izgubio slobodu« (Barac 1954: 224), sa slovenske su mu strane još od njegovih suvremenika pristizale kritike, poput one Franca Prešerna, koji ga je u jednome epigramu prikazao kao »narodnog odmetnika, kojeg u njegovim ilirskim kombinacijama vodi samo briga za materijalnu korist: želja, da od knjiga ima i zarade« (ibid., usp. i Barac 1951: 9).

Prije negoli je godine 1846. bio imenovan za tajnika Matice ilirske, Vraz je toj instituciji oporučno prepisao svoju književnu ostavštinu. Kasnije mu je Matičin odbor, na Badnjak 1848. godine, obustavio plaću, da bi u studenome 1850. godine za drugoga tajnika imenovao Andriju Torkvata Brlića, a 7. svibnja 1851. umjesto teško bolesnoga Vraza, za svojega člana izabrao Antuna Mažuranića. Bilo je to dva i pol tjedna prije Vrazove smrti, uoči koje je on i promijenio oporuku, slijedom koje je knjižnicu i rukopise ostavio Narodnome muzeju, smještenome u istoj kući, u Narodnome domu, gdje je stanovao i on sam kao Matičin tajnik i urednik njezina časopisa Kolo, a ostalu imovinu ostavio je svojoj sestri, Anki Mohoričevoj u Ilovcima u Štajerskoj te nekim drugim rođacima i legatima (Ježić 1953: 34).

U prvoj je oporuci Vraz iznio molbu prema kojoj bi se Dragutin Rakovac, Jakov Užarević te Antun i Ivan Mažuranić pobrinuli za njegove manuskripite »izdajući jih na světlo izabravši žito od plěvi« (ibid.). Pošto su se braća Mažuranić odrekla tih prava i prenijela ih na Maticu, ona je Ivana Mažuranića i Adolfa Vebera Tkalčevića zadužila da pregledaju i kritički ocijene Vrazove spise, no kada su oni to učinili, ustvrdili su da »bi jedan čověk punu godinu dana dosta posla imao, dok bi ta fragmenta ikoliko uredio, jer ima koješta započeta, malko nastavljena, a ništa dovèršena; uz to je sve izprepisano, da se i najvěštiji čověk jedva bi u njemu našao« (ibid.).

Budući da je, prema Vrazovoj oporučnoj volji, dobit od posthumnih izdanja njegovih djela trebala pripasti njegovoj sestri, razvila se i dulja polemika u hrvatskim i slovenskim časopisima (Neven; Novice), poslije čega je došlo do dogovora te je Matica, kao ne samo središnja hrvatska književna i kulturna institucija nego i kao institucija u kojoj je Vraz bio zaposlen, u svoju zadaću uzela izdavanje njegovih djela (ibid.). Zbog rješavanja pravnih odnosa, ali i zbog nepovoljnih političkih i kulturnih prilika tijekom Bachova apsolutizma, s objavljivanjem se tih djela čekalo sve do 1863. godine, kada su kao prva knjiga Děla Stanka Vraza bile tiskane Djulabije, potom Glasi iz dubrave žerovinske (1864.), Razlike pjesme (1867.; 1868.) te Pěsme, pabirci, proza i pisma (1877.), potonji s predgovorom Franje Petračića (usp. npr. ibid.: 34-35; Coha 2019: 125).

Prije nego što je Matica ilirska izdala posljednji, peti svezak sabranih Vrazovih djela, njezin je odbor pjesnikovu ostavštinu na slovenskome jeziku predao odboru Slovenske matice (usp. Ježić 1953: 35), a prvi su put Vrazovi slovenski tekstovi u cijelosti objavljeni stotinu godina poslije pjesnikove smrti, 1952., u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Posljednji svezak Vrazovih Děla kao nakladnik je potpisala Matica hrvatska, koja je u svojemu nazivu 1874. godine pridjev ilirski zamijenila pridjevom hrvatski, a u njezinu će izdanju svjetlo dana tijekom 19. te kasnije i 20. stoljeća ugledati još nekoliko izbora Vrazovih tekstova (prir./ ur.: Marković 1880.; Barac; Cesarić; Tadijanović 1951.; Slamnig 1963.; Barac 1965.; Brešić 1999.), kojima valja pribrojiti i izbore iz Vrazovih djela drugih nakladnika (npr. prir./ ur.: Grdenić 1924.; Bogdanović 1925.; Barac 1954.; Martinčić 1994.; Šicel 2000.; Čebušnik 2010.). Prvu od tih Matičinih publikacija, Izabrane pjesme, priredio je Franjo Marković, povodom obilježavanja 70. obljetnice pjesnikova rođenja opremivši je i uvodom koji predstavlja prvu iscrpnu studiju Vrazova života i djela, s posebnim naglaskom na estetičku analizu Đulabija (usp. Ježić 1953: 36). Iste je, 1880. godine Matica hrvatska obilježila Vrazov rođendan »velikom slovensko-hrvatskom narodnom svečanošću kod rodnoga mu doma u Cerovcu«, prilikom čega je uzidala u nj »mramornu spomen-ploču s poprsnim likom pjesnikovim« (Smičiklas; Marković 1892: 266).

2.

Iako je zajednička proslava imala sugerirati da je došao kraj vremenu tijekom kojega su se hrvatski i slovenski književni povjesničari »gotovo natjecali, tko će o njemu [tj. Vrazu] iznijeti više gradiva – s neizrečenom, ali očitom težnjom, da u njemu nađu ili više slovenskih ili više hrvatskih crta« (Barac 1951: 7), izgleda da rečena kompetencija još uvijek nije bila izgubila na aktualnosti, o čemu između ostaloga svjedoči pjesma koju je tim povodom napisao August Šenoa, otvorivši je izravnim pitanjem: »Je l’ vaš, je l’ naš, kom danas krijes se pali,/ […]/ Slovenci, vi ste njemu zipku dali,/ Hrvati daše Stanku slavnu raku;/ […]/ Iz vaših gora donije slatki pjev: / Mi javor-gusle tisli mu u ruke,/ / […]/ Pogađaj sada, brate, ako znaš,/ Je l’ Stanko vaš je l’ naš?« (prema ibid.).

U duhu sloveno- i slaveno-filstva, kojim se vodio u svojemu književnom stvaralaštvu, ali i u kulturnome djelovanju uopće, Šenoa je pjesmu što ju je započeo u diobenjačkome stilu završio kao pomirbenu: »I vaš i naš! Čuj, jeknu jeka groba,/ Oh, podajmo si k ljubavi sad ruke,/ I prokleta med nami svaka zloba./ Ta jedna nam je krv i jedne muke!/ Da, Stanko nam spisa evanđelje,/ / […]/ K slobodi, k sreći vodi pjesnik nas!/ Ma škrino vrag od ljuta jeda baš,/ Slovenac, Hrvat klikće: On je naš!« (ibid.: 8). S druge strane, prema Barcu, a što ispada prilično paradoksno, »gotovo neposredno nakon Šenoine pojave objavljeno je literarno-historijskih sastavaka, u kojima se među redcima odriču Vraza i Hrvati i Slovenci«, pa bi to stanje, konstatirao je Barac, najbolje reflektirala varijacija na Šenoin zadnji stih: »[N]i vaš, ni naš« (ibid.).

Vrazov status u hrvatskoj i slovenskoj književnoj povijesti i kulturi nije se sasvim stabilizirao ni kasnije, tijekom prve polovine 20. stoljeća, kada je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije njegovo ime služilo »često kao izlika onima, koji su htjeli uvesti što krući centralizam« (ibid.). Štoviše, i prije uspostave stare Jugoslavije, u kontekstu koje se o njemu pisalo kao o jednome od prvih graditelja te države odnosno kao o pjesniku »slavenske uzajamnosti i jugoslavenskog jedinstva« (usp. Dodigović; Martinović 2010: 74), bio je Vraz također očito prezentiran kao pjesnik koji nije samo hrvatski i(li) slovenski, pa se primjerice još za Austro-Ugarske Monarhije stota godišnjica njegova rođenja, osim u Zagrebu i Osijeku te u Ljubljani, Mariboru i Cerovcu, obilježavala i u Beogradu (usp. ibid.: 70-71).

Kao reakcija na spomenute tendencije, sa slovenske se strane javljao animozitet spram Vraza, pa se njegovo »skretanje prema ilirizmu« interpretiralo kao zabluda štetna za »nacionalni i kulturni razvitak Slovenaca« te kao proračunata i sebična gesta koju je vodio »račun«, pri čemu je posebno na cijeni dobio Prešernov epigram, ustanovljen kao »konačna presuda« (Barac 1951: 9): »Lakota slave, blaga vleče pisarja drugam./ […]/ Stanko Slovencev uskok, Vraz si narobe Katon« (prema ibid.).

Po Barčevu sudu, Vrazov je »ugled među Slovencima rastao i padao prema tome kako su pojedine grupe slovenskih intelektualaca gledale na odnos Slovenaca prema Hrvatima« (Barac 1954: 227). Dok se u takvoj atmosferi govor o njegovoj umjetnosti ne samo u slovenskoj nego i u hrvatskoj kulturi znao svesti na prijepore između južnoslavenskih (inter)nacionalnih politikā, Vrazovu su poziciju u hrvatskoj književnoj povijesti zasigurno dalekosežnije odredili Antun Gustav Matoš ili Milutin Cihlar Nehajev, koji su inzistirali na ekskluzivnoj, umjetničkoj vrijednosti njegove književnosti. Prema Matošu, Vraz je »prvi kod nas realizovao tip potpuna, apsolutna književnika: tip kakav se nalazi u velikim literarnim kulturama« (Matoš 1973: 82), »kao idealista, i kao čisti, pravi, potpuni književnik« (ibid.: 85). Slično tome, i Cihlar Nehajev ga je u članku »O breviru Stanka Vraza« proglasio jednim od prvih lirika, »ne samo naših« (Cihlar Nehajev 1934: 105).

Držeći Nehajevljevu ocjenu donekle pretjeranom, Barac je, kao u svoje vrijeme glavni autoritet hrvatske književne znanosti posvećene (post)preporodnoj povijesti hrvatske književnosti, zaključio da Vrazu pripada mjesto tik do, ali ipak iza vodećih južnoslavenskih pjesnika njegova razdoblja, Franca Prešerna, Ivana Mažuranića ili Petra Petrovića Njegoša (Barac 1951: 11; 1954: 241). Sudeći prema njegovim objašnjenjima, Barac time nije imao namjeru umanjiti Vrazovu reputaciju u povijesti slovenske i hrvatske književnosti, nego upravo suprotno, vratiti dignitet pjesniku za kojega je ustvrdio da su mu »periodički poricali gotovo sve: i književnu vrijednost i političku ispravnost« (Barac 1951: 7). Jer, nalazi Barac, ako »Vrazu kao liriku pripada u hrvatskoj književnosti ilirizma drugo ili treće mjesto, u narodnom životu ide on među prve naše ljude svoga doba – jer je prvi ukazao na put kojim hrvatska književnost mora ići, ako hoće da bude i narodna, i samostalna, i da bude umjetnost« (Barac 1954: 245).

U hrvatskoj književnoj povijesti poslije Antuna Barca, a dobrim dijelom u tradiciji karizmatičnih Matoševih rečenica o Vrazu kao apsolutnome pjesniku, ali i na tragu Barčevih konstatacija o Vrazu kao najizrazitijem romantiku među ilircima i kao pjesniku koji je od svih preporoditelja »najviše znao« i usudio se »biti svoj« prkoseći književnim trendovima svoje najneposrednije sredine (usp. ibid.: 231), do rješenja obaju pitanja, odnosno pitanja o njegovoj književnoj vrijednosti i o političkoj ispravnosti, nastojalo se doći po jednome ključu, u kojemu se apostrofirala imanentna mu izrazita subjektivna stvaralačka motivacija, uslijed čega ga se uvriježilo interpretirati kao uvelike apolitičnoga pjesnika koji se prevladavajućemu domoljubno-agitacijskome diskursu preporodnoga razdoblja suprotstavio koncentriranjem na intimnu, poglavito ljubavnu tematiku. Sukladno tome, iznimno je popularnom postala teza koju je primjerice Milorad Živančević artikulirao sljedećim riječima: »Odbijajući da pjeva budnice i davorije […] taj graciozni lirik pjevao je o ljubavi dok su drugi pozivali na oružje; dok su drugi do umora eksploatirali patriotsku heroiku, on se oduševljavao goblenskim pejzažom rokokoa i sentimentalnom romancom« (Živančević 1975: 94).

Premda se s obzirom na moguće izabrane presjeke njegova stvaralaštva ova i slične prosudbe mogu nametnuti kao beziznimno važeće, proširivanje perspektive na cjelinu Vrazova djela kao i na uvjete, procese i okolnosti oblikovanja njegove poetike pokazuje kako je više od apolitičnosti odlikuje znakovita prožetost romantike i politike. Odnosno, kako je ustvrdio još Barac: »Jedna je od najplićih fraza, koja se često spominje u vezi s Vrazom: da je bio samo lirik, bez smisla za važnija pitanja života« (Barac 1951: 13). Oponirajući takvim tvrdnjama, Barac je konstatirao: »Po svojim pogledima na život i književnost izrazit romantik, Vraz je u isto doba realistički gledao na društvene odnose u Slovenaca i u Hrvatskoj, na književne prilike i veze između politike i literature« (ibid.: 227). Potonja je Barčeva ocjena bez sumnje utemeljena, i to u smislu da se pod terminom romantika podrazumijeva ono što je podrazumijevao i Vraz kada ga je i sâm koristio kao i ono što podrazumijeva hrvatska književna historiografija kada njegovo stvaralaštvo, ali i njegovu osobnost vezuje za taj pojam. U tome smislu, pojmom romantike mogli bi se označiti i načelno naglašeno zanesenjaštvo, emocije i idealizam, kao i pripadnost specifičnoj kulturi i poetici razdoblja romantizma koje su, uz još neke, i nabrojene fenomene isticale kao svoje imperative (usp. npr. Blanning 2012).

Pod politikom se pak, govoreći na taj način o Vrazu, misli jednako na zaokupljenost društvenim odnosima utemeljenima na romantičarskoj ideji nacionalnog identiteta kao i na poimanju književnosti kao institucije, ne samo u nacionalnome, nego i u estetičkome, ali i u socijalno-ekonomskome značenju. Osim toga, kada hrvatska književna historiografija Vraza proglašava nepolitičnim pjesnikom, za razliku od drugih preporoditelja, jasno je da je ona sama pod utjecajem romantičarske ideologije (McGann 1985.), čije se geslo umjetnost radi umjetnosti (Blanning 2012: 69), poput drugih romantičarskih »samokonceptualizacija kao što su ‘spiritualnost’, ‘kreativnost’, ‘proces’, ‘jedinstvenost’, ‘raznovrsnost’« (McGann 1985: 32), prihvaća kao fundamentalno i samorazumljivo, kao nešto što se ne treba i ne može propitivati (usp. ibid.).

3.

Za prikaz Vrazova lika i djela koji bi nadišao takve, postojeće i uvriježene, okvire otežavajuća bi okolnost mogla biti da se, bez obzira na to što je on prvi pjesnik tzv. novije hrvatske književnosti tiskanje čijih je djela pokrenula Matica hrvatska (svojedobno ilirska) (usp. npr. Coha 2019: 125) i što su njegova sabrana djela označila »prvi slučaj u hrvatskoj književnosti, da se objavljuju sabrani spisi jednoga domaćega pisca« (Barac 1951: 22), njegova književna ostavština ‒ što zbog svojega izvornog stanja, što zbog odnosa drugih spram nje ‒ pokazala se prilično problematičnom. Skepsu spram te ostavštine izrazili su još, kako je već navedeno, prvi Matičini povjerenici koji su je imali srediti, Ivan Mažuranić i Adolfo Veber Tkalčević. A kako se kasnije postupalo s njom, ilustrirao je primjerice Franjo Kuhač u jednome članku objavljenome u Viencu, u godini pjesnikove sedamdesete obljetnice.

U tom je članku Kuhač konstatirao da je od onih »300 napjeva« koje je »Vraz sam ukajdio« našao samo osam, i to na podu hodnika Matije Mesića, razbacane među drugim na pol poderanim kajdnim spisima koji su čekali da ih Mesićev sluga hiti van, jer da više nisu dobri »uprav za ništa«, ni za zamatanje (usp. Ježić 1953: 35-36). Matija Mesić, kojemu je uz Adolfa Vebera Tkalčevića Matica naposljetku povjerila redakciju Vrazovih sabranih djela, drage je volje Kuhaču ustupio dotične papire, no upozorio ga je da se neće »s njimi mnogo okoristiti jer što je boljega bilo: mise, opere i druge glasbene komade, raznesoše«, te je netom »iza Vrazove smrti uzeo […]svatko od njegovih nota, što je mogao i htio« (ibid.: 36).

Ne osporavajući da su učinili »najznatniji dio njegove hrvatske ostavštine pristupnim« (ibid.), Slavko Ježić je u kritičkome, Akademijinu izdanju sabranih Vrazovih djela upozorio na to da su priređivači prvih Matičinih izdanja toga pjesnika, Mesić i Tkalčević, uz njegove za života objavljene naslove, Glasi iz dubrave žeravinske (1841.) i Gusle i tambura (1845.), koje su pretiskali prema prvim izdanjima, najpoznatiju Vrazovu zbirku Djulabie (1840.), koja je u prvotisku imala samo dva dijela, izdali prema »zadnjoj rukopisnoj redakciji, što ju je za štampu pripremio sam Vraz«, pri čemu ne samo »da su prva dva dijela ‘Đulabija’ znatno izmijenjena i dopunjena, nego je tu prvi puta izdan u knjizi III. i IV. dio« (ibid.: 35). Prema Ježiću, to je izdanje »rađeno kritički i vrlo savjesno, ali ne spominje rukopise ni načela, po kojima je rađeno« (ibid.). Osim toga, odstupanje od Vrazovih prvih izdanja evidentno je i u promjenama naslova Matičinih knjiga, koje za razliku od Vrazovih Djulabia i Glasa iz dubrave žeravinske nose naslove Djulabije i Glasi iz dubrave žerovinske. Ježić je u naslov potonje knjige vratio prvu Vrazovu inačicu, Glasi iz dubrave žeravinske, a sva je izdanja prilagodio suvremenoj (orto)grafiji. Za treću i četvrtu knjigu Matičinih Vrazovih sabranih djela ustvrdio je da su »rađene prema rukopisima, ali i opet se ne spominje po kom kriteriju« kao i to da u svakom slučaju u njima »imade ispuštanja« (ibid.). Drugo Matičino izdanje Vrazovih djela, Markovićevo, izbor je iz prvoga, ali i dopuna rađena prema nekim rukopisnim varijantama.

No, kako je ustvrdio Ježić, Marković »nije samo donio neke nove stihove nego je podosta toga i izostavio«, a kadšto je, ukoliko su mu se činile ljepšima, u obzir uzimao neke rukopisne inačice»koje je Vraz napustio ili korigirao« (ibid.: 37). I ne samo to, Marković je »išao i dalje: on je sam proveo čitav niz korektura, koje su Vrazov katkada zastarjeli, a katkada i pogrešni jezični izraz popravile i osvježile, i više puta spasile pjesmu od trivijalnosti« (ibid.). Prema Ježićevu sudu, Marković je »svojim korekturama znatno pomogao Vrazu, jer baš njegovo izdanje bilo je u svačijim rukama i ‘Đulabije’ su kasnijim generacijama poznate u Markovićevoj verziji, u kojoj su Vrazovi stihovi dotjerani s pijetetom, ali i s mnogo takta i ukusa« (ibid.: 38). Ježićev niz u tri sveska (Pjesnička djela I. Đulabije, 1953.; Pjesnička djela II. Glasi iz dubrave žeravinske. Gusle i tambura, 1954. i Pjesnička djela III. Cvjetnik slovinski/ Kita cvijeća zamorskog. Proza, 1955.) najpotpuniji je i kritički najargumentiraniji zbir Vrazovih djela, na temelju kojega se, između ostaloga, doista može potvrditi Barčeva prije spomenuta tvrdnja da je taj pisac, bez obzira na to što je bio »izrazit romantik«, ujedno i »realistički gledao na društvene odnose« (Barac 1954: 227).

Ne dovodeći u pitanje važnost i kapital koji za potencijalne nove analize Vrazova stvaralaštva i za moguće (re)valorizacije značenja toga pisca u hrvatskoj književnosti u sebi nose tri sveska Ježićeva kritičkog izdanja, treba, međutim, navesti i to kako s njima sređivanje Vrazove ostavštine nije u svakome smislu završeno. Koncentrirajući se posebno na ciklus »Sanak i istina«, koji prema Ježićevu izdanju (Vraz, 1954.), kao uvodni dio druge knjige Gusle i tambura, čini četrdeset i sedam soneta što ih je Vraz, posvetivši ih Hildegardi Karvančićevoj, zamislio kao dio ljubavnoga kanconijera po uzoru na Petrarcu i Mickiewicza, Mirko Tomasović je podsjetio da se u njemu nalazi »pokraj izvornih 34, i 13 prepjevanih soneta« (Tomasović 2002: 54), uz dvije Petrarkine pjesme te jednu pjesmu Antónia Ferreire, i prepjevi Prešerna, Kollára, Byrona, Mickiewicza i Uhlanda (usp. ibid.).

Premda Ježić nije zanemario činjenicu da među tim sonetima, od kojih je Vraz dio objavio u Danici (1845, dvanaest njih), a dio u Iskri (1846, šesnaest), ima i prijevoda, te je čak ustvrdio da ti prijevodi »iz starijih i novijih pjesnika djeluju doduše nekako kao ‘tuđe tijelo’« (Ježić 1954: 9), ostavio ih je kao sastavnice ciklusa, nalazeći da se time najviše približio izvornoj autorovoj nakani da »dade zaokruženu lirsku historiju jedne ljubavi: od prvih početaka, preko različitih faza i kasnijih trzavica, pa do završne rezignacije« (ibid.: 8-9). Prema Tomasoviću, međutim, bez obzira na to što je po uvodnim originalnim stihovima koje je na njihovim počecima, poput mota, zabilježio Vraz, jasno da se radi o prijevodima, nepriličnost je u tome što »Sanak i istina, svih 47 soneta, tvore i u Matičinu izdanju iz 1863.-1868. i Ježićevu iz 1954. dio izvornih pjesama« (Tomasović 2002: 55): »Prepjevi, dakle, nisu izdvojeni i objavljeni u posebnom svesku s drugim prijevodima iz navedenih edicija (1868., 1955.). Nisu razvrstani u odgovarajući svezak, neki nisu ni identificirani, pa ih se uzimlje za izvorne Vrazove pjesme« (ibid.).

Osim što zrcale Vrazovu fascinaciju stranim pjesnicima, o kojoj je i eksplicite svjedočio, primjerice u »Predgovoru i zagovoru« prve knjige Gusle i tambura (Vraz 1954: 116), a s tim povezano i njegovo romantičarsko, goetheovsko razumijevanje koncepta i pojma svjetske književnosti (usp. npr. Coha 2016: 28-29), evidentno je Vraz »namjeravao pripremiti antologiju hrvatskih prepjeva svjetske lirike, od koje je uspio objaviti samo začetak (poglavlje ‘Iza mora’ u zbirci Gusle i tambura, 1845.)« (Grgić 2012: 213). Prijevodi uklopljeni u ciklus »Sanak i istina« otkrivaju još dvije stvari. Prvo, da je, kao i inače u svojoj prijevodnoj praksi koja »uključuje tekstove izvorno napisane na 11 jezika, ili podrijetlom iz 14 nacionalnih književnosti (slovenska, češka, slovačka, ruska, poljska, litavska, engleska, škotska, irska, njemačka, talijanska, francuska, španjolska i portugalska)« (ibid.: 214), i u slučaju prijevoda integriranih u ciklus »Sanak i istina« ‒ Vraz postupao na način koji je sam, u spomenutome »Predgovoru i zagovoru«, opisao kao prikrajanje robe »inostranih zemalja« po »naški«, koja se potom prodaje »(tako rekuć) pod svoje« (Vraz 1954: 115).

Osim navedene činjenice, i ona druga koja je važna, a na koju je upozorio Mirko Tomasović, da hrvatska kultura još uvijek nema dokraja kritički sistematizirane i apsolvirane Vrazove tekstove. Tome bismo mogli dodati i onu da se Vrazovi tekstovi na slovenskome jeziku u pravilu izuzimaju iz kroatističkih analitičko-interpretativnih vizura, kao i onu da se zaključci o njegovim književnim i publicističkim djelima izvode (ili, još češće, samo preuzimaju) na temelju danas već petrificiranih izbora, bez primarnih im i cjelovitih konteksta, pa rezultiraju time da nam je mnogostrukost, iznimnost i kompleksnost poetičkih i političkih dimenzija Vrazova stvaralaštva još uvijek velikim dijelom, u mnogim detaljima, a time i u cjelini, golem izazov.

Odgovornost je recentne kroatističke znanosti i struke hoće li na taj izazov odgovoriti daljnjim proučavanjima i predstavljanjima kakve bi, riječima Mirka Tomasovića, Vrazovi »višestruki i dragocjeni napori i ostvaraji« (Tomasović 2002: 63) na polju hrvatske preporodne i(li) romantičarske, a time i tzv. novije i hrvatske književnosti uopće, zasluživali, ili ćemo dopustiti da i taj klasik našeg romantizma ostane još jedan od simbola nemara prema vlastitoj nacionalnoj»literaturi, zapuštanj[a] njezina istraživanja i objavljivanja« (ibid.: 64), simbola kakvih nam nažalost ne nedostaje.

Literatura:

1. Barac, Antun: »Za stogodišnjicu Vrazovu«, u: Stanko Vraz: Stihovi i proza, ur. Antun Barac; Dobriša Cesarić; Dragutin Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1951, str. 7-22.
2. Barac, Antun: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije. Knjiga I. Književnost ilirizma, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1954.
3. Blanning, Tim: Romantična revolucija, prev. Ivan Zrinušić, Alfa, Zagreb, 2012.
4. Coha, Suzana: »Svjetska književnost, nacionalna književnost i nacionalni identitet: hrvatski slučaj – od 19. stoljeća do početka postmoderne«, Croatica, 2016., 60, str. 27-43.
5. Coha, Suzana: »Uloga Matice hrvatske u hrvatskoj kulturi i književnosti 19. stoljeća«, u: Damir Barbarić; Stjepan Damjanović (ur.): Skrb za duh nacije. Prilozi za povijest nakladništva Matice hrvatske, Matica hrvatska, Zagreb, 2019., str. 105-133.
6. Dodigović, Ana-Marija; Martinović, Sonja (ur.): Stanko Vraz u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu: povodom 200. godišnjice rođenja hrvatskog književnika, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, 2010.
7. Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Cankarjeva založba, Zagreb, Ljubljana, 1987.
8. Grgić, Kristina: »Vrazovi prepjevi s engleskoga jezika«, u: Cvijeta Pavlović; Vinka Glunčić-Bužančić; Andrea Meyer-Fraatz (ur.): Komparativna povijest hrvatske književnosti. Zbornik radova XIV. (Romantizam – ilirizam – preporod) sa znanstvenog skupa održanog od 29. do 30. rujna 2011. godine u Splitu, Književni krug Split, Odsjek za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Split-Zagreb, 2012., str. 213-233.
9. Ježić, Slavko: »Vrazove ‘Đulabije’«, u: Stanko Vraz: Pjesnička djela I. Đulabije, prir. Slavko Ježić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1953., str. 5-40.
10. Ježić, Slavko: »Predgovor«, u: Stanko Vraz: Pjesnička djela II. Glasi iz dubrave žeravinske. Gusle i tambura I-II, prir. Slavko Ježić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1954., str. 5-26.
11. Matoš, Antun Gustav: »Prigodom stogodišnjice«, u: Sabrana djela. O hrvatskoj književnosti II, ur. Dubravko Jelčić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Liber, Mladost, Zagreb, 1973., str. 82-85.
12. McGann, Jerome J.: The Romantic Ideology. A Critical Investigation, The University of Chicago Press, Chicago, London, 1985.
13. Murray Despalatović, Elinor: Ljudevit Gaj i ilirski pokret, Srednja Europa, Zagreb, 2016.
14. Nehajev, Milutin C.[ihlar]: »O breviru Stanka Vraza«, Hrvatsko kolo, 1934., 15, str. 92-105.
15. P.[etračić], F.[ranjo]: »Stanko Vraz«, u: Děla Stanka Vraza. Peti dio. Pěsme, pabirci, proza i pisma, Matica hrvatska, Zagreb, 1877., str. [V]-XXV.
16. Smičiklas, Tade; Marković, Franjo: Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen-knjiga, Matica hrvatska, Zagreb, 1892.
17. Smith, Anthony D.: Nacionalizam i modernizam. Kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizma, prev. Mirjana Paić Jurinić, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2003.
18. Taylor, A. J. P.: Habsburška monarhija 1809-1918, prev. Omer Lakomica, Znanje, Zagreb, 1990.
19. Tomasović, Mirko: »Vrazovi nerazvrstani prepjevi iz romanskih poezija«, u: Domorodstvo i europejstvo. Rasprave i refleksije o hrvatskoj književnosti XIX. i XX. stoljeća, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2002., str. 54-64.
20. Vraz, Stanko: Djulabije. Ljubezne ponude za Ljubicu, Matica ilirska, Zagreb, 1863.
21. Vraz, Stanko: Glasi iz dubrave žerovinske. Pověstice, Matica ilirska, Zagreb, 1864.
22. Vraz, Stanko: Razlike pjesme, Matica ilirska, Zagreb, 1866.
23. Vraz, Stanko: Razlike pjesme. Prevodi, Matica ilirska, Zagreb, 1868.
24. Vraz, Stanko: Pěsme, pabirci, proza i pisma, Matica hrvatska, Zagreb, 1877.
25. Vraz, Stanko: Izabrane pjesme, prir. Franjo Marković, Matica hrvatska, Zagreb, 1880.
26. Vraz, Stanko: Izabrane pjesme, ur. D. Grdenić, Narodna knjižnica, Zagreb, 1924.
27. Vraz, Stanko: Đulabije, prir. David Bogdanović, St. Kugli, Zagreb, 1925.
28. Vraz, Stanko: Stihovi i proza, ur. Antun Barac; Dobriša Cesarić; Dragutin Tadijanović, Matica hrvatska, Zagreb, 1951.
29. Vraz, Stanko: Slovenska djela, prir. Anton Slodnjak, knj. 1 i 2, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1952.
30. Vraz, Stanko: Pjesnička djela I. Đulabije, prir. Slavko Ježić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1953.
31. Vraz, Stanko; Preradović, Petar: Djela, ur. Antun Barac, Zora, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1954.
32. Vraz, Stanko: Pjesnička djela II. Glasi iz dubrave žeravinske. Gusle i tambura I-II, prir. Slavko Ježić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1954.
33. Vraz, Stanko: Pjesnička djela III. Cvjetnik slovinski/ Kita cvijeća zamorskog. Proza, prir. Slavko Ježić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1955.
34. Vraz, Stanko: Poezija i proza. Izbor i pogovor: Ivan Slamnig, Matica hrvatska, Zagreb, 1963.
35. Vraz, Stanko; Preradović, Petar: Pjesme i članci. Pjesme, Prvi ljudi, Zapisi, prir. Višnja Barac, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965.
36. Vraz, Stanko: Izbor iz djela, prir. Ivan Martinčić, Erasmus naklada, Zagreb, 1994.
37. Vraz, Stanko: Izabrane pjesme, prir. Vinko Brešić, Matica hrvatska, Zagreb, 1999.
38. Vraz, Stanko: Izbor iz djela, prir. Miroslav Šicel, Riječ, Vinkovci, 2000.
39. Vraz, Stanko: Đulabije, prir. Mira Čebušnik, Gradska knjižnica Samobor, Samobor, 2010.