Noć u planinskom pansionu

Nakon leta iz Zagreba, putujem iz Dubrovnika večernjim autobusom za Budvu. Kako je lijepo izgovoriti to ime, Crna Gora! Zajedno sa mnom, na lijepe se crnogorske ceste spuštala noć, gusta kao u rogu. Kroz prozor ne vidim ništa osim svjetala primorskih gradova. Noć koja, oparena zrakom ljetnog dana, kipi svojim mineralima u korijenu roga stoke što skita planinskim vrhovima nad Svetim Stefanom. Kad je autobus stao, omamljena tamom i vijugavim putom, skočila sam nekako nespretno s kovčegom na asfalt. U velikom kolodvorskom restoranu, ugodno obloženom drvom, naručila sam od vitke brinete crnu kafu za jedan euro. Zaključila sam da me samo espresso može ponovo uspostaviti.

Negdje već blizu ponoći u restoran po mene dolazi par pisaca, Đorđe i Vitka. Pozdravljaju me veselo, kao da se znamo još od postanka svijeta, uzimaju mi prtljagu. Vode me. Promatrala sam njihova leđa kako se spretno kreću po autobusnoj stanici u Budvi. Kako je legla noć, srčana i najdublja, ona noć koja se sklapa u jedno tkivo s mojim umorom, uopće ne vidim okolinu, gdje sam. Ništa ne pokazuje da sam u mondenoj Budvi. Mogli sam biti bilo gdje. U Budimu i u Budvi. U Pazaru kao i Parizu. A Đorđe i Vitka su mogli biti Gorge i Vivian.

Ne opažam okolinu ‒ kako ću sljedećih dana, recimo, vidjeti da je blizu kolodvora sva sila zelenila, mesnatoga bilja i života; da se uz kolodvor naslanja tajanstvena, skrovita kuća s malim, ali bogatim botaničkim i zoološkim vrtom; ne vidim ni duge aleje s palmama, bijele i robusne luksuzne hotele, brbljave ruske turiste, presoljeno more i stroge, izazovne planine...

Crnogorski pisac Đorđe vozi i priča; crnim se roverom penjemo na neki tajanstveni vrh gdje se diže – čini se, nad sav bijeli svijet, naš kameni, otmjeni hotel. Vrh se zove Kuljače, i ima svega nekoliko domaćinstava. Golemi, rustikalni pansion Pastrovski konak je kao kamena višnja na toj planini crnog šlaga; do njega vodi čak 27 okuka, serpentina. Đorđe me i Vitka izvještavaju da samotni pansion na planinskoj visoravni vodi neobičan par; pomalo svojeglav, čudan u svojoj rigidnoj maniri prema gostima. S gostima se bore sami na orkanskim visovima njih dvoje, jako mršava majka i visok, tanak sin. Edipovac, pomislih.

Njima, čujem, posebno pisci idu na živce. Vele, glasni su i neuredni, pa me upozoravaju da moram biti tiha. Dok se vijugamao u moćnoj oklopnjači gore prema Kuljačama, iz opravdanih razloga padaju mi na um svakojaki krimi zapleti. Kao da su mi čuli misli, i Đorđe i Vitka su se sjetili majstora Hitschocka, Agathe Christie i slične ekipe. U toj vrtoglavoj tami koja se – osjećam tijelom – uspinje u neki svoj visoki ce, strašan i divan klimaks, nas troje u autu sve se glasnije smijemo svakojakim mogućim zapletima vezanima za ovu književnu koloniju. Pa naravno, nas pisaca je u toj visinskoj, izoliranoj koloniji šest, sabranih iz cijele regije. Ex –Yu pera. Što ako se posvađamo? Ako nestane hrane i vode u toj nigdini? Struje? Osobito ako nestane struje i kad se ista vrati, nekom zlom srećom ‒ recimo baš ja koja sam uvijek gladna ‒ zapnem za kakav leš u blagovaonici, pa moram rješiti ono slavno pitanje: Who did it?

Radujemo se toj nenadanoj plodnosti bizarnih ideja, ali i osvježavajućoj čudovitosti, apsurdnosti prizora koji se naziru u tami okolice. Stroge siluete grmlja, maslinovih stabala i raznih objekata pozdravljaju nas kao da su uhvaćene u djelu, tek kratko osvijetljene farovima automobila. Brojimo serpentine kao krugove Danteova raja; na okukama se nazire groblje automobila, zatim omanji manastir, pa stroge zidine tajkunskih utvrda, odbačene hrđave kamp kućice. I na koncu, dočekaše nas na raskršću rebusni smjerokazi za naselja Kažanegre, Čelobrdo. Kakve riječi! Jedna tabla pokazivala je put negdje još više gore, za poznati ženski manastir Duljevo.

Kad smo stigli, na prostranoj terasi začudno nije bilo nikoga; pripiti i umorni pisci su se već razmiljeli po sobama. Dobila sam pažljivo dotjeran, prostran apartman na najvišem katu. Spektakularan pogled na more i svjetla Budve u daljini. Ostavila sam stvari, preobukla se, i sišla do trijema da cijelim tijelom upijem planinskoga zraka. U svečanoj se tami nije čulo ništa osim glasanja noćnih životinja. Zvijezde i planinski mir. Odjednom sam začula vrisak i tup udarac iza sebe. Okrenula sam se, nigdje nikoga. Ili ipak? Za masivnim hrastovim stolom na verandi sjedila je neka otmjena, mršava žena. Odjeća na njoj kao s početka minulog stoljeća. Odakle se sad ova čudakinja stvorila? I još k tomu, vidim, moči noge u limenom lavoru i nešto zapisuje tintom na papiru. Pretpostavila sam da to ipak nije naša kućepaziteljica.

Prišla sam nekoliko koraka bliže, u polumraku nisam mogla posve razaznati crte lica; tek valiće sijede kovrčave, kratke kose. Strankinja je opazila moj strah i polako se okrenula prema lobiju, odakle se maloprije čuo vrisak i udarac. Svjetlo je bilo ugašeno, ni koraka ni šušnja. Starija dama se samo nasmiješila, podigla je kvrgavi tanki kažiprst polako, kao revolver i prošaptala:

»Lady Dorta, enough with all that boredom with poetry! So, darling, who did it?«