Može li ljubav biti samo ljubav?

Kad ne bi bilo jezika, ljubav bi jednostavno bila ljubav. A ovako je pojam, ideja, što li već. Kad već, dakle, postoji jezik, možemo se njime poigrati i pokušati definirati ljubav, kao što je to u svojoj najnovijoj zbirci Vrijeme prije jezika pokušala Monika Herceg. Svjesna je, dakako, da radi jalov posao zato što ljubav nije dosegljiva jezikom. Štoviše, jezik zamućuje i gotovo onemogućuje njezino spoznavanje. No, suptilna i pronicljiva pjesnička potraga za suštinom ljubavi, kako pokazuje ova zbirka, može imati smisla. Moguće je doći do važnih spoznaja, poput one »da je čovjek mjesto u kojem / uvijek može biti svjetlosti / koju netko treba upaliti« (Teorem o ljubavi). Takve spoznaje vrijedne su svakog truda.

No, govoriti o najnovijoj, ukupno trećoj pjesničkoj zbirci Monike Herceg danas je nemoguće bez barem kratkog osvrta na izvanserijsku recepciju njezina stvaralaštva otkako se prije svega četiri godine pojavila na hrvatskoj književnoj sceni. Sve je počelo pjesničkim rukopisom koji je 2017. godine nagrađen Goranom za mlade pjesnike, a objavljen godinu potom. Radi se o zbirci pjesama Početne koordinate, koja je nakon objavljivanja ovjenčana domaćim (Kvirin, Fran Galović, Slavić) te nagradama u inozemstvu (nagrada Mostovi Struge u Makedoniji). U međuvremenu je prevedena i objavljena na nekoliko stranih jezika. Druga zbirka pjesama, naslova Lovostaj (2019.), nagrađena je nagradom Na vrh jezika, a kontinuitet nagrada nastavljen je nagradom Zvonko Milković za najbolju zbirku intimističke poezije.

Osim poezije, Monika Herceg piše i prozu, za koju je također nagrađivana (spomenimo samo nagradu Lapis Histriae 2019. za najbolju kratku priču), a nedavno je dobila i nagradu za neobjavljeni suvremeni dramski tekst zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, za dramu Gdje se kupuju nježnosti, koju ćemo sljedeće godine moći gledati na kazališnim daskama. Monika Herceg kroz tih svega nekoliko godina istaknula se i kao blogerica (Pjesnikinja petkom), urednica (u časopisu Poezija i pratećoj biblioteci HDP-a) i kulturna promotorica (ponajprije u Frakturi i HDP-u), postavši, dakle, općenito jednim od najznačajnijih imena suvremene hrvatske književnosti, i to sasvim opravdano.

Na tragu – ali možda i pod teretom – takvog velikog uspjeha, Monika Herceg uspjela je u svojoj trećoj pjesničkoj zbirci zadržati dio sasvim osobite pjesničke individualnosti predstavljene u antologijskoj prvoj zbirci, koja se očituje prije svega u brutalnoj iskrenosti lirskoga glasa i problematiziranju čovjekove ranjivosti. Poslije možda preradikalnog odmaka od prve zbirke koji je predstavila u drugoj (Lovostaj), u ovoj trećoj Monika Herceg kao se da ipak, dakle, znatnije vratila prvoj, ako prema Početnim koordinatama, koje zasigurno pripadaju najznačajnijim domaćim pjesničkim zbirkama posljednje dekade, a možda i šire, smijemo omjeravati sve što će poslije napisati. Da ne bih previše potencirao takav pristup, koji nije, međutim, niti sasvim pogrešan, ustvrdit ću još samo da se poslije spomenutog pjesničkog prvotiska, koji je bio okupiran djetinjstvom, obiteljskom genealogijom i ruralnim zavičajem, te Lovostaja, koji se okrenuo društvenoj pragmatici, pogotovo feminističkom okularu, Monika Herceg u zbirci Vrijeme prije jezika, čini mi se, znatnije vratila tankoćutnoj analizi ljudske fragilnosti i potrebi za »zarastanjem« – dakle za ljubavlju – poslije ožiljaka koje život neumorno ostavlja. Poveznica s objema prethodnim zbirkama najvidljivija je pak na planu pjesničkog diskursa, koji obilježava slobodni, uglavnom kraći stih bez interpunkcija, kao i osebujna metaforika i sugestivnost, koji su već postali zaštitni znak naše pjesnikinje.

Iako se, kako je nagoviješteno, bavi intimističkom tematikom, zbirka Vrijeme prije jezika donosi pedesetak teorema, hipoteza i iskaza, kojim riječima započinju naslovi pedesetak pjesama razvrstanih u tri gotovo simetrična ciklusa. Pjesnička svijest odlučila je, dakle, u prvi dio naslova svojih pjesama uvrstiti znanstvene termine, koji međutim odmah dolaze u sukob s ostalim riječima u naslovima. Tako dobivamo npr. naslove Teorem o povjerenju, Hipoteze o dobrobiti dodira ili Iskaz o pokušaju da ti nametnem oblik svjetla, pri čemu se, dakle, spajaju znanstveni i pjesnički vokabular. Istovremeno imitiranje i iznevjeravanje – a možda i omjeravanje –znanstvenog i pjesničkog diskursa vidljivo je i s obzirom na raspored pjesama. Naime, treći ciklus iznevjerava brojčanu simetriju pjesama u ciklusima (sadrži ih 17, dok ih prvi i drugi sadrže 16), a drugi ciklus po neistovjetnim počecima naslova pjesama (u prvom sve pjesme imaju naslove Teorem o..., u trećem Iskaz o..., a u drugom se među pjesmama naslova Hipoteze o... nalaze i dvije naslova karakterističnih za treći ciklus). Kritika je spomenuto remećenje simetrije već zamjerila zbirci, no možda je to ipak bio smišljen i opravdan potez pjesničke svijesti. Naime, jedno od mogućih objašnjenja bila bi namjerna želja pjesničke svijesti da izbjegne savršenu simetriju, odnosno apsolutni red, jer se ipak radi o poeziji, a ne o znanosti. Drugim riječima, autorici je s jedne strane očito bilo stalo do određenog reda i simetrije, no s druge je strane željela unijeti i malo nereda, kako bi ukazala na slobodu i neukrotivost poezije.

Podjela pjesama na teoreme, hipoteze i iskaze, međutim, vjerojatno nije samo u funkciji ciklusnog razvrstavanja pjesama i – mogli bismo reći – svojevrsnog imitiranja strukture znanstvenih knjiga, nego ima i svoju semantičku dimenziju. Autorica, čini mi se, takvom organizacijom zbirke želi ukazati na činjenicu da joj je stalo do svojevrsnog bistrenja, gotovo definiranja određenih pojmova, čime se u načelu bavi znanost. No, kao što je najavljeno, kada pogledamo o čemu govore spominjani teoremi, hipoteze i iskazi, jasno je da se radi o pojmovima koje nije moguće gotovo ni opisati, a kamoli definirati – povjerenje, samoća, šutnja, ljubav, bol, iskrenost, čekanje, odlazak itd. Autorica je toga, dakako, svjesna, ali namjerno pokušava dovesti u vezu ustaljene načine definiranja pojmova i pojmove koje nije moguće definirati, kako bi pokazala da je pjesništvo upravo nešto između – djelatnost koja uočava fenomene, ali ih ne definira, nego tek naslućuje njihovo značenje; smisao poezije možda i jest u potrazi i slutnjama.

Podjela na teoreme, hipoteze i iskaze ima svoju logiku i u svojevrsnom gradiranju (ili degradiranju, ovisno o perspektivi) mogućnosti spoznaje. Kada se usporedi važnost i složenost spomenutih triju pojmova u znanstvenom svijetu, jasno ja da teoremi imaju primat, slijede ih hipoteze, dok su iskazi najniži stupanj. Nije, stoga, slučajno da su ciklusi poredani upravo spominjanim redoslijedom. Počinje se, dakle, u prvome ciklusu od teorema, koji predstavljaju potvrđenu znanstvenu tvrdnju. Za razliku od teorema, hipoteze nisu potvrđene tvrdnje, nego pretpostavke koje tek treba potvrditi i dokazati. I konačno iskazi, koji čine posljednji, treći ciklus, čak niti nisu dio uže znanstvene hijerarhije, već predstavljaju tek određena mišljenja o nečemu. U svakom slučaju, jasna je, gledano kroz znanstvenu hijerarhiju, degradacija od važnijeg prema manje važnom, dok se, pjesnički gledano, radi o gradaciji, dakle o putu od manje važnog prema važnijem – u poeziji su iskazi važniji nego tvrdnje, dok je u znanosti obrnuto. Put od teorema preko hipoteza do iskaza možemo shvatiti i kao put od općeg prema pojedinačnom, od objektivnog prema subjektivnom, od misli prema emociji – dakle od znanosti prema poeziji.

A o subjektivnom, emocijama i poeziji je riječ. I pticama, ponajprije pticama, tom višeznačnom motivu koji se provlači cijelom zbirkom, simbolizirajući nježnost, slobodu, mekoću, šutnju, a možda i ljubav samu. Oslobođene ljudske racionalnosti ptice se smiju »iz vrtoglavih visina / gledajući kako zapinjemo za riječi« (Teorem o zraku) i svojevrsni su ideal u koji se lirski akteri žele preobraziti ili su već preobraženi. A tih je aktera više; jedanput je to ženski subjekt, drugi put muški, jedanput individualni, drugi put kolektivni.

Osim promjene lirskoga glasa, mijenjaju se i njegov adresati, koji su također i individualni i kolektivni, i konkretni i opći. Radi se, dakle, o različitim intersubjektivnim relacijama, u kojima se nerijetko iznose i svojevrsne pouke, ponajprije o ljubavi, koja se uglavnom upravo i shvaća kao odnos: »Kome odrežeš ljubav / ne naraste nova / kao zmiji rep« (Iskaz o postavkama nesigurnosti); ili: »Ljubav je ta dobrovoljna samoća / na koju se uspinju mravi / Stotine ticala zna kako nositi / tuđi oblik toliko teži od vlastitoga« (Hipoteze o dobrobiti nesanice). U zbirci se pritom ne priziva ideal ljubavi (»Ako ne mi, netko drugi već će se voljeti kako treba, Iskaz o početku jezika), već ljubav kao takva, ona koja se jednostavno dogodi, kao kad jedna glad drugoj naprosto skuha svoje srce (Iskaz o imperativu ljubavi). A za takvu ljubav potrebno je vratiti se u vrijeme prije jezika, vrijeme u kojem se leti slobodno poput ptice ne postavljajući pitanje »koliko je metara do tla / ni što je tlo uopće« (Teorem o zraku).