Moderni Sancho Panza kao Don Quijote

Prije desetak godina objelodanio je jamačno najveći poznavatelj marksističke doktrine i ideologije Leszek Kołakowski članak Što je ostalo od socijalizma? i u njemu pokazao – da nije ostalo ništa. Usprkos animozitetima olinjalih marksofila, ne može se poreći da Marxovu misao nitko bolje nije poznavao od poljskog filozofa. Ako je prije svega konstatirao kako su se sva Marxova proročanstva pokazala neutemeljenima, tada je navedena tvrdnja o ništavnosti sasvim logična. Ostarjelim revolucionarima, veteranima utopija i »jehovističkim« svjedocima budućeg raja na zemlji preostaje utjeha pokojega mudroslova lijeve provenijencije da je marksizam koristan, ako ništa drugo, kao metodološko sredstvo znanstvene analize društva. No, kao i sve moralne i duhovne proteze, ona nas neprekidno podsjeća da utjeha ne jamči nadu, a nada, ako i postoji, govori tek o nama, a ne o našoj budućnosti, još manje o bilo kakvoj izvjesnosti. Pritom, Marx je izveo uistinu opasnu operaciju ‒ vlastitu nadu pretvorio je u religiju. Jedna od njenih dogmi jest i ona o revolucionarnoj pobjedi proletarijata idilično ujedinjenog pod eshatološkim sjajem crvene zvijezde.

Avaj, pobivši sva utopistička naklapanja njemačkog filozofa-proroka o radničkoj klasi i neizbježnosti proleterske revolucije, podsjetio je Poljak i na dvije, po marksizam porazne činjenice. Prvo, ruska velika revolucija nije se hranila sukobom industrijskog proletarijata i kapitala, nego je ruralističkim sloganima bila eonima daleko od socijalističke i, pogotovu, marksističke teorije. Dodali bismo i ono što Kołakowski  u doba pisanja svoga članka možda i nije znao – čedo njemačke tajne službe, tzv. Veliki oktobar, bio je ponajmanje izraz radničkog nezadovoljstva. Drugo, proleterskoj revoluciji najbliže zbivanje, ono osamdesetih u Poljskoj, pobuna radničke klase protivu eksploatatora, a to je bila država, nije bila nadahnuta crvenom petokrakom, nego je izvedena pod znamenjem križa i uz blagoslov Pape.

Konačan čavao u lijes mrtvih ideala ljevice zabio je i opet jedan ljevičar, disident, ali neosporno marksist, Boris Yulyevich Kagarlitsky, obarajući još jedan Marxov postulat, onaj da permanentna klasna borba nužno vodi veleprevratu pod vodstvom radničke klase. (Kao opravdana digresija – radnička klasa, što je to uopće? Možda ona hrpa jadnika koju ugnjetava jednako tako jadna novostasala tranzicijska, a to pak znači mahom lopovska, nova buržoazija?). Zakonite svjetske povijesne tijekove apsolvira Kagarlitsky tezom da kapitalizam ne će srušiti radnička klasa koja je danas sve više intelektualistička konstrukcija i lumpenproleterska himera, nego ona grupacija koja će u, marksistički govoreći, razvoju proizvodnih snaga prepoznati monopoliste nad kapitalom ključnom smetnjom povijesnog imperativa. Fantastične li ironije – marksizam je konačno dezavuirao sebe sama! Marx protiv Marxa – situacija definitivno dokazuje da je stari dobri bradonja čiji se lik na promidžbenim kimkastroksijinpingovskim plakatima nužno javlja dijelom rezidualnog trojstva, ponegdje i četvorstva, ipak bio u pravu, makar i posredno. Ako je tomu tako, onda je marksizam najveća filozofska misao svih vremena, neizmjerno potentna – jedina koja je uspjela precizno dokazati da nije u pravu!

Što onda preostaje svećenicima marksističkoga pravovjerja? Sve više podsjećaju na prizore s Montmartrea, nekada rodnog mjesta moderne likovnosti, a danas? Danas tamo nekoliko staraca za ne zahtjevnu cijenu pruža usluge naivnim uzorcima žanrovski banaliziranih poluprofila. Ostali su se ili afirmirali kao umjetnici profitabilniji od uličnih portretista ili su naprosto odustali, a mlade ionako više ne zanima romantičarski pluskvamperfekt. Pa ipak, šačica zanesenjaka »naprednoga pokreta«, svjesna da pripada muzeju pokojnih iluzija prije negoli viteškom polju mašte, još uvijek traži svoje vjetrenjače. One postoje, mada ih je otriježnjeni Don Quijote davno napustio. Njihova je sudbina sada u rukama Sancha Panze koji pustolovinu pretvara u roman, jedini preostali prostor slobode.

Igor Štiks, pobočnik konjanika čiji se galop istopio, svjestan da samo šeherezadinski projekt može nekadašnju vjeru održati na životu, sišao je s pustopašnog ata i zajašio mudrog i strpljivog magarca čija je zadaća sporo ali ustrajno gaziti stazama pripovijedanja kao jedina mogućeg »čuvara pamćenja«. Vitez tužna lika zaboravio je svoju ludost. Mudri pučanin ništa ne zaboravljajući, ispravno uvjeren da svako ljudsko iskustvo, ma koliko ludo, a ono možda i ponajviše, vrijedi pamćenja, odlučan je sačuvati ga pripovijedanjem. On zna: otkako je svijeta i vijeka ljudi pričaju priče i pričat će ih dokle bude svijeta i vijeka. Onoga časa kad priča zanijemi, nestat će i svijeta. A priča je pismohrana mudrosti, koliko i ludosti, zanosa i slabosti, junaštva i podlosti, priča je sve ono od čega je satkano krhko, kompleksno i tajanstveno tkivo ljudskosti. Priča je sve i o svemu i zato ima bezbroj glasova.

U ovom romanu Štiks je svjedok koji bi bio izvan priče, on je narator koji bi najradije svoj glas rastočio u suzvučja nekih drugih likova, ali mu to ne uspijeva. Točnije ‒ »ne uspijeva«. Označen navodnicima svoje čitatelje uvjerava kako je bespomoćan u stvarnosti koju njegovo pripovijedanje konstruira. Uistinu, to je najbolja moguća pozicija, najlagodnija i najelegantnija. Ipak, Sancho zna da je trenutkom osvještenja njegova gospodara svaka nevinost postala hinjena. Zna i da je svaka dobra priča istinita onoliko koliko je izmišljena. Upravo stoga izmišljanje »prepušta« svom junaku. A njih su, zapravo, dvojica, barem se tako čini u početku. I jedan i drugi djeca su bez prošlosti, siročad povijesti, ali i njen savršen porod. Ne bilo koje, naravno, nego povijesti prošloga stoljeća obilježena svjetskim ratovima, nasiljem, terorizmom. Ma koliko naizgled sekularno, bilo je to doba i snažne religioznosti, jače koliko je tradicionalna vjera gubila na snazi i uvjerljivosti.

Jedan od »zanosa naše mladosti« bio je i komunizam, a komunisti svakako najgorljiviji vjernici. Budući da svaka organizirana religija počiva na dogmama, i oni su imali svoje, a najčvršća je bila ‒ revolucija. Onog trenutka kad se ona iskazala u svom pravom licu, onoga časa kad je postalo jasno da je u pitanju potpuna obmana i opasna iluzija, njenim je svećenicima preostalo samo to da svijetu nesklonu bilo kakvoj vjeri, zabavljenu isključivo sebičnim probitcima, vlastite vizije nametnu silom. Tako je rođeno kopile revolucije – terorizam. Možda rabimo prejak, politički nekorektan izraz, ali bi sinonim, »nezakonito dijete«, bio preslab i netočan. Naime, dijete jest zakonito, jer drugoga puta, u trenutku kada se majka pokazala preslabom i malo izglednom, nema. Ipak, ono nije i legitimno, budući da svojom izoliranošću dokazuje kako je opći pokret globalne snage, nezaobilazan postulat revolucionarnog ljevičarstva, dakle, bez ikakva izgleda. Ako nije kopile, tada je bastard.

Štiksu je pošlo za rukom uvjerljivo prikazati, ali i mudro analizirati upravo taj hibrid. Naglašavam mudro jer je previše gluposti i nedarovitosti u suvremenoj hrvatskoj književnosti skrivano smokvinim listom ideologije, bilo da je u pitanju antinacionalizam, feminizam, ljevičarenje, domoljublje, vjera, ateizam... Nažalost, nisu sve feministkinje Slavenka Drakulić ni svi ljevičari Igor Štiks, ali ni svi desničari Ivan Aralica. Mogu samo zamisliti kako bi temu europske esktremne ljevice prikazao zagriženi i nedaroviti ljevičar/desničar. Baš onako kako to nije uradio auktor romana »W«. A on je naprosto pustio priči da se sama kazuje, likovima da se prirodno razvijaju, zapletu da nas zavede.

Glavninu pripovijedanja Štiks je smjestio u idiličan ambijent dalmatinskog otoka. No, kako se iza gotovo svake ljepote krije neka tama, tako i ovo prizorište krije zagonetnu i mračnu povijest jednog odrastanja koje završava naizgled bijegom u avanturistička bespuća svjetskog terorizma čiji odvjetci ne žele shvatiti ni prihvatiti da je šesdesetosmaški pokret danas groblje ideologije koju tek poneki krvavi zločin, otmica, egzekucija mogu na trenutak oživjeti, bez ikakve druge mogućnosti doli da bude ono što jedino može biti ‒ zombi. Doduše, i ta su stvorenja danas dio popularne kulture, ali tek kao izvozni proizvod za hranu bizarnoj mašti mladih generacija, ne otrovan toliko da bi ih potaknuo na igru živih mrtvaca.

Mašta može zavesti um, ali samo kada prestanemo vjerovati u nju kao vid duhovnog života, ako je, zapravo, ukinemo i njene simulakrume počnemo tretirati kao stvarna bića, ona se pretvara u bauk kakav je poharao ne samo Europu, nego i čitav planet. Kako u tom slučaju »upokojiti vampira«? Onako kako je to pošlo za rukom glavnom junaku ovog romana – tako da ga izmislimo! Jer, kako će se na kraju priče pokazati, dvojac Vladimir – Valter oko kojega se vrti sva priča, nikada nije postojao. Inicijali njihova imena nisu se samo grafički spojili u jedno slovo – W. Upravo da bi prokazao teror, bivši revolucionar izmišlja terorista. Terorizam njegova alter ega za kojim traga pola Europe, njegova je manipulacija, a cilj je pomalo mesijanski: iskupiti grijehe vlastite, ali i mladosti svih gnjevnika što su nepravdu težili ukinuti silom, zaboravljajući pritom mimetičko načelo da nekontrolirana, nelegitimna sila rađa samo silu, ne i pravdu.

Ima u Štiksovu romanu svega pomalo. Nije tu svaka rečenica stilski besprijekorna. Uz revolucionarnu romantiku dogodi se i pokoji romantični seks, ljubav se rađa pored samokresa, izranjaju iz nekih davnih prošlosti i autentični povijesni likovi, lektira mladih dana postaje sjećanje na prijateljstvo bez prijatelja, pustolovni zaplet seli se i u naše krajeve, ne zaobilazeći ni kontekst ne tako davnih ratnih zbivanja, a sve završava tamo gdje i počinje ‒ u sjeni vjetrenjača koje su i divovi, jer: »Istina nije važna. Samo priča«. Knjige starih revolucionara završavaju tamo gdje i njihovi ideali, na smetlištu. Dragane od samo jednoga ljeta postaju usputni susreti i slučajni nesporazumi na međunarodnim zračnim lukama. Kao i obično, žene brzo zaboravljaju, još brže mijenjaju identitet i ne haju za prošlo. One su mudre.

Ipak, postoji netko mudriji i od njih. Svakako ne onaj koji roman želi okončati u najmanju ruku dvosmislenim eksplicitom, otrcanim čak i kao parodija nekadašnjeg prevratničkog parolaštva: Samo je borba važna. Tim suviškom roman ne završava. Njegov se vrhunac nalazi nekoliko stranica ranije, tamo gdje Sancho Panza otkriva da je Don Quijote, zapravo bio on sam i da je upravo on i tvorac i ubojica junaka nasušno potrebna svijetu bez mašte, kulturi bez zanosa, civilizaciji bez okusa: »Rekao sam ti da sam istinsko dijete svog vremena koje je moralo živjeti njegove idiosinkrazije. Mnogi su prešli od komunizma do desnice u jednom životu. Mnogi, munjevito. Neki drugi, u manjini, ostali su na revolucionarnoj ljevici. Ja sam živio sve te sudbine. Do krajnjih granica!«