Ljubazne ponude Stanka Vraza

Podudarnost u brojnim crtama hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta) i našeg vremena reaktualizira pjesnika Stanka Vraza (pravim imenom Jakob Fras) u tolikoj mjeri da ga je danas moguće čitati ne samo kao najznačajnijega lirika svoga doba, nego i kao pisca kojemu stoljeće i pol od pojave Đulabija (objavljenih 1840.) nije oduzelo gotovo ništa od privlačnosti, s koje treba samo malo, restauratorski, ukloniti prašinu. Te pjesme, napisane kao »ljubazne ponude za Ljubicu«, ne prestaju biti i ljubazne ponude za nas, usudimo li se, unatoč svim oscilacijama duha i ukusa na svjetskoj književnoj sceni, priznati da nikad nismo ni prestali biti romantični u stvarima srca, pa čak ni u stvarima uma.

Vraz je upravo bio to ‒ romantik. Barometrom njegova života upravljali su cvjetni tečaji: skretanje od Roze k Ljubici nije značilo samo novu ljubav nego i nov jezik, novu domovinu posvojenu upravo zbog te i iz te ljubavi, pa je tek onda došla i ideologija. »U Hrvatskoj razmahao se velikom silom narodni pokret kojemu su na čelu bili samo mladi ljudi, vršnjaci i prijatelji Vrazovi (...). Pjesnik nije trebao tek nuditi svoje sile mladim pokretačima ‒ oni su ga sami zvali u svoje kolo i usrdno ga pričekivali. Vraz je dakle u prvi čas prionuo uz ovo kolo ne osjećajući nikakvih prepreka (...); jednom riječi: pjesnika je sve privlačilo, a ništa ga nije odbijalo, i on je jedva čekao da (...) ovamo dođe« (Branko Drechsler, Stanko Vraz).

Romantičarski amalgam

Uostalom, sve se poklapalo: majka Vrazove Ljubice (Julije) Cantily bila je sestra Ljudevita Gaja koji je, čini se, i sam bio u Juliju zaljubljen. Vraz je tu svoju presudnu crnooku ljubav i sreo/otkrio u Gajevu domu u Krapini. »On piše Gaju 20. novembra god. 1835. iz Graca: Pošli mi također naskoram prvi tečaj D(anice), po kojoj moj odstavlen duh žeđa, kakti moja usta po ustima Ljubičinima, i mozbit još više« (B. Drechsler, isto). Prirodno je stoga da će najveći dio izbora iz Vrazova djela, što ga je u desetoj knjizi Školske knjižnice »Erasmus« priredio Ivan Martinčić, obuhvatiti upravo Đulabije koje u svom nazivu, kako sam Vraz objašnjava, kriju rumene jabučice (Rosenäpfel), ali i moguća je i pomisao da je Vraz tim naslovom pokriti i ime Julija (tal. Giulia), kako to misli Davorin Trstenjak.

Šteta je što je, zacijelo zato što se radi o izboru namijenjenom školskoj lektiri, izostavljen motto u kojem Vraz navodi Byrona (I sun’d my heart in beauty’ eyes; stihovi su iz pjesme »All is vanity, saith the preacher« iz Byronovih Hebrejskih melodija), Pelica (O Patria! Dolce nome...) i Vincenza Da Filicala (stihovi iz zbirke Sonetti al’ Italia). Upravo iz takva motta vidljiv je karakteristični romantičarski amalgam: spoj ljubavi prema ženi i domovini, prisutan u gotovo svih naših preporodno-romantičnih pjesnika, premda u prvo i drugom dijelu Đulabija prevladava ljubav, čineći te Vrazove »teško nastajale na oko tako lagane« (Drechsler) ljubavne pjesme pravim »malim kanconijerom preporodnih gospoja«, kako kaže F. Marković.

»Đulabije su Vrazov osobni i pjesnički životopis. U njima se ogleda i Vrazov pjesnički razvoj i njegov pjesnički ‘vjerujem’. Pri analizi Đulabija povjesničari književnosti navodili su gotovo sve utjecaje u Vrazovu pjesničkom razviću: utjecaj narodne književnosti, njezine svježine, ali i sirove stilske neuglađenosti; utjecaj vukovskog jezika u težnji da se što više približi štokavskom izrazu, ali i utjecaj slovenskoga zavičajnog jezika; utjecaj hrvatske renesansne i barokne književnosti, stilske obojenosti njezina izraza, ali i manirizam i gongorizam retorike dubrovačke; utjecaj stroklasičnih reminiscencija, ali i općeslavenske mitologije; utjecj slavenske romantike (napose Mickiewicza), ali i zapadnoeuropske, osobito njemačke romantike (npr. Uhland)« Ivan Martinčić.

Upravo zbog hrvatske renesansne i barokne književnosti i »retorike dubrovačke« Đulabije je, čini se, ovdje trebalo donijeti s izvorno prisutnim, stegnutim oblicima posvojnih i odnosnih zamjenica ‒ mâ, tvâ, kâ, ne pretvarajući ih u moja, tvoja, koja, kako je to već učinio F. Marković, a preuzela i edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti (knj. 30). Zašto? Zato što ta promjena kvari ritam tih gipkih Vrazovih krakowiaka (i njih je na poljskom, budući da su motto svakom odjeljku, uz prijevod u blilješci ili na kraju, također trebalo ostaviti).

Preokret u Đulabijama

Kao ni Prešeren sa svojom Julijom (Primic) tako ni Vraz nema sreće u isprva zacijelo uzvraćenoj ljubavi svoje Julije (Ljubice), koja se od srednjovjekovno-renesansne donne, koju Vraz vidi u uzdušju staroga Samoborskoga grada ‒ valja naime zapaziti da svaki od tri odjeljka Đulabija počinje slikom grada/dvorca (»Sred zemlje slovinske/ bio se grad vidjeva// Onkraj Ilirije/ grad stoji na stijeni// U zemlji slovinskoj/ grad se vidi jedan«) ‒ polako pretvara u sliku okrutne, nesmiljene djeve (Prešernova Sevéra).

Preokret u Đulabijama nastaje nakon Ljubičine udaje; razlozi tome nisu samo Vrazova romantičarska nesklonost braku, nego i socijalne razlike između djeve i »onoga koj’ prstena dat ne smi« (II, 113). Pjesme ovoga kanconijera tako se polako pretvaraju u pjesme prije i poslije vjenčanja gospoje Julije.

Ljubičina smrt koja je, međutim, ubrzo uslijedila, dala je konačni romantični pečat ovoj ljubavi, koja i danas na Ljubičin grob, kraj samoborske župne crkve, gdje »crvena ruža na grobu nesretne, mlade žene kao da i danas dočarava žarku ljubav nježnog pjesnika, koji joj je spleo vienac svojih najosjećajnijih stihova« (Bogumil Toni, Grob Vrazove Ljubice, 1939.), dovodi pjesnike privlačeći ih onom snagom zbog koje su i Vraz i Matoš postali Samoborci, »jer naša su ona mjesta, koja najviše volimo, pošto smo tu najviše ljubili, za najviše se oblike života rodili. Što su mjesta rođenja, ako smo tamo samo rođeni?« (A. G. Matoš).

Nakon Julijine smrti 22. svibnja 1842. (rođena je 26. prosinca 1812.) u Vrazovoj poeziji sve više prevladavaju domoljubni motivi, a uskoro se, pokazujući da je i u tome Vraz predstavnik karakterističnog europskog, bajronovskog romantizma (Vraz je Bayrona i prevodio), javljaju prvi satirični tonovi kao reakcija na pjesnikovu svijest o postojanju svijeta i društvenog poretka (kao) neovisnih o pjesničkoj vizuri, budući da smrću upražnjeno mjesto ljubljene djeve/gospoje (koja i dalje zauzima prostor transcedentnoga, pa tako u IV. odjeljku Đulabija umjesto uvodne slike grada/dvorca na brijegu, sada »stoji jedno brdo/ na njem crkva slavska«) zauzima društveno-politička zbilja na koju Vraz reagira sve oštrije, jer »Vrazova satirička poezija nije strančarska. On nigdje ne zatvara oči pred pogrješkama preporoditelja« (Branko Drechsler, isto); tako da se neke od svojih satiričkih epigrama ni on sam nije usudio objaviti.

Vrazovi epigrami i satire

S pravom su stoga u ovaj izbor uvršteni i Vrazovi epigrami i satire, jednako kao i izbor proza (kritikā), jer se Vraz, pod primjerenim pseudonimom Jakob Rešetar, pokrenuvši časopis »Kolo« (Školska knjižnica naklade »Erazmus«, napomenimo, izdavač je i pretiska »Kola« 1842.-1853., priredio I. Martinčić), prvi ‘svegrani’ (‘enciklopedički’) hrvatski časopis« (I. Martinčić), pokazao kao oštar europski obaviješten rešetar naših društveno-kulturnih prilika.

Izbor iz djela Stanka Vraza u ovom izdanju odražava dakle sve bitne oznake Vrazova stvaranja. Možda je ipak najzreliji Vrazov ciklus soneta »Sanak i istina«, napisanih lijepoj Hildegardi Karvanić (kasnije Cuci), mogao biti zastupljen s još kojim, barem onim poznatim sonetom (»Amanet«), u kojem ‒ pjevajući na Uhlandovu žicu ‒ Vraz još jednom i Ljubici i nama prinosi svoje »najvjernije« srce »U soneta (...) zlaćanom sudu«.

Lijepo je (bilo) biti Julija, ne samo zbog Romea, nego i zbog Stanka!

____________________
* Ovaj tekst akademika Luke Paljetka prvotno je objavljen u knjizi Stanko Vraz, Izbor iz djela, Školska knjižnica »Erasmus«, Zagreb, 1994. Ovdje ga donosimo u izvornom obliku. (Op. ur.)