Jagoda Kralj Novak ili kako živjeti glumu

Živimo u vremenu čipova i kompjutora u kojemu, kako bi rekao Shakespeare, mijena stalna jest. Ali i koje kao da ne želi zapamtiti sadašnjost niti u budućnost unijeti išta od prošlosti. Stoga su današnji, suvremeni ljudi zarobljenici simulakruma i žrtve konzumerizma osuđeni na život bez emocija i uspomena, bez sjećanja i pamćenja. Pošasti hedonizma, koja je ljudski život podredila tijelu, kao da nema alternative. Rješenja je sve manje u kulturi pamćenja ‒ nedostaju Biblija, apokrifi, kronologije, razne i različite knjige, slike, kipovi i filmovi u kojima je zapisana ili se čuva prošlost. Čuvanje prošlosti mnoge često podsjeti na Francoisa Truffauta i njegov antologijski film Farenheit 451 o ljudima-knjigama koji su prošlost zapamtili i prenosili je nasljednicima. Premda još ne živimo u takvu dobu, ali kako se malo mari za ono što su živjeli i proživjeli predci, za ono što je zapisano u knjigama i pamćenju, trenutak je da se zapitamo: Što će od nas ostati budućim naraštajima, i treba li im uopće išta ostaviti ako se ne žele sjećati?

Dok se novi naraštaji ne odluče na što će potrošiti svoje živote i svoje pamćenje do tada će se, na sreću, ipak tiskati časopisi, knjige, enciklopedije, monografije, do tada će postojati filmovi, kazališne predstave, glazbena djela, umjetničke skulpture i slike, do tada će postojati dio čovječanstva pretočen u umjetnost u kojoj će živjeti dio nas prošlih u nekima budućima, ako ni zbog čega drugog onda barem za povremenu komparaciju. Po tome će se vjerojatno opet, jednog dana, mjeriti (be)smisao života budućih potomaka. Zbog toga će svoj smisao imati sve što je na neki način zapisano, naslikano, filmski zabilježeno, sve što će na neki način svjedočiti o prošlosti. Dio takve prošlosti je i monografija glumice Jagode Kralj Novak, nacionalne dramske prvakinje Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.

Monografija Jagoda Kralj Novak, nacionalna prvakinja drame je ne samo ili tek znanstveno, stručno i esejističko djelo o toj iznimnoj glumici nego je i, kako piše urednik monografije Marijan Varjačić, »povijest varaždinskog kazališta od prve polovice 1970-ih do danas ‒ varaždinsko kazalište stvorilo je Jagodu Kralj Novak, a ona je stvarala varždinsko kazalište«. Slijedeći tu premisu Varjačić u tekstu Kronologija iliti činopovest glumačko djelo Jagode Kralj Novak i varaždinsko kazalište spaja u nerazdvojnu cjelinu, oni se međusobno prožimaju i tvore čvrstu kazališnu strukturu trajanja. U vrijeme kada Jagoda počinje predano sudjelovati u stvaranju predstava i varaždinsko kazalište doživljava uspon i metamorfozu. Iz anakronog provincijskog kazališta, uz pomoć već prokušanih i dokazanih glumaca i redatelja, promeće se u kreativan, kazališno angažiran teatar novog rukopisa, igra tekstove uglavnom hrvatskih autora, koje režiraju tada mladi redatelji Petar Veček i Miro Međimorec, koji su itekako utjecali na formiranje, glumački izraz i karijeru Jagode Kralj Novak.

»Večekovo kazalište ostalo je sinonim za opreku lažnom i mrtvačkom teatru, a s njim i Međimorcem, Varaždin postaje predvodnik kretanja u Hrvatskoj koja su potaknuta zbivanjima u europskom kazalištu još potkraj 1960-ih (Grotowski, Brook, utjecaj Artauda)«, piše Varjačić. Precizinije o živom teatru i njegovu repertoaru u Varaždinu govorio je sam Veček u razgovoru za Vjesnik povodom dobivanja Nagrade Dubravko Dujšin za kazalište 1982. godine.

»Ogromnu pomoć pružio mi je Miro Međimorec, realizirajući na jedan potpuno nov način predstave, koje su bile šok i za ljude u teatru i za gledaoce, postavljajući na scenu Šnajderove Metastaze, Krležina Emeričkog i Bakmazove Vježbe u Goethe institutu. I ja sam režirao Mandragolu i Pir malograđana kao svojevrsne otpore malograđanštini, da bi se i repertoarom najavila borba protiv uhodanih shvaćanja...«, tada je izjavio Veček.

Tada je po inovativnosti varaždinsko kazalište prednjačilo, njihove predstave uvijek su pobuđivale zanimanje, a često i divljenje, kako zbog rezultata tako i radi malobrojnog ali iznimno kvalitetnog ansambla. U tom i takvom kazalištu Jagoda Kralj Novak ima važnu ulogu. Zahvaljujući takvu kazalištu, a ponajviše talentu, postala je bitna glumica intrigantnog repertoara kazališta, velikoga glumačkog dijapazona i iznimne ekspresivosti. Po zapisima recentne kazališne kritike od samih početaka bila je zamijećena kao netko tko plijeni pozornost publike.

Unatoč talentu i publici, neodlučnost, kolebanje i unutarnja borba između glumice i ekonomistice u Jagodi ipak traje do 1974., kada u sezoni sudjeluje u čak pet premijernih izvedbi. A konačna posvećenost glumačkom pozivu uslijedila je 1977. godine, nakon rada s Mirom Međimorcem u predstavi Vježbe u Goethe institutu, Ivana Bakmaza, u kojoj glumi s Ivicom Plovanićem, koja ju lansira i afirmira »na prostoru ondašnje Jugoslavije«.

Kako nije imala profesionalne glumačke naobrazbe, tajne glumačke umjetnosti učila je i naučila u radionicama glume kod Petra Večeka i Mire Međimorca. Međimorec ju je, kako je izjavila u razgovoru koji se nalazi u monografiji, naučio da »gluma nije ono što piše u rečenici, nego sadržaj koji čovjek nosi u sebi«. S njom i Plovanićem radio je vježbe za tjelesne pripreme po metodi Grotowskog, usavršavanje glasa po metodi Cicely Berry, proučavali su Stanislavskog i Artauda, teoretski i praktično, »a iza toga kretali bismo u probe«. Međimorec ju je naučio da u kazalištu mora »misliti svojom glavom«, da je »gluma krvavi rad i samo rad, a ne šetnja po pozornici«. Međimorec ‒ koji ju je uveo u tajne glume – napisao je da je od početaka bila spremna na »traganje u nepoznatim prostorima glumačkoga govora i tjelesne izražajnosti«.

O njezinu glumačkom daru redatelj Matko Sršen napisao je: »Što god joj kažeš, napravi savršeno, nema potrebe za pitanjima i odgovorima, zatim napravi i ono što joj ne kažeš, još savršenije. Mislio sam, nisi glumica nego vještica!« Ranka Mesarić, koja je režirala Elizabetu Bam, Danila Harmsa, napisala je: »Pratiti transformaciju Jagode – privatne osobe u Jagodu – glumicu, proces tijekom kojega se u središtu tijela i uma aktivira dar iz jedne druge dimenzije – bilo je očaravajuće iskustvo«.

Prvu odličnu ulogu, Gretu u Vježbe u Goethe institutu u Međimorčevoj režiji, stvorila je »jednostavnošću i šarmom, posebnošću glumačke intuicije... gipkošću tijela i bogatstvom intonacija«. Zahvaljujući svemu tome, zapisao je Međimorec, stasala je u glumicu; »zrelu, ekspresivnu, punu snage i osjećanja, nerva i šarma, ženske senzualnosti i pameti, bogatog kazališnog iskustva, s nizom velikih uloga koje duguje prvenstveno svojoj darovitosti, ali i svojoj odanosti varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu«.

Predstava Vježbe u Goethe institutu bila joj je prvo veliko glumačko ostvarenje. Za ulogu Grete dobila je 1977. dvije nagrade: u listopadu jugoslavensku Nagradu sedam sekretara SKOJ-a, a u prosincu iste godine i nagradu predstavi na Danima mladog teatra u Zagrebu. Tada su Nagradu sedam sekretara SKOJ-a dobili; za ulogu u filmu Ivo Gregurević i za glazbu Ivo Pogorelić.

Suradnja s Večekom i Međimorcem, osim što ju je glumački etablirala, ona je i utrla put uspješnoj Jagodinoj karijeri; od tada počinje njezin uspon do nacionalne prvakinje. Od početaka u Narodnom kazalištu August Cesarec pa do umirovljenja u istom kazalištu – Hrvatskom narodnom kazalištu, odigrala je više od stotinu uloga, dobila broje nagrade, između ostalih i godišnju Nagradu Vladimir Nazor za 2010. godinu.

U tom razdoblju režirali su joj brojni redatelji, već spomenuti Veček i Međimorec, prije njih Vojmil Rabadan, Borislav Mrkšić, Vid Fijan, Vjekoslav Vidošević, Petar Šarčević, Vlado Štefančić, Zvjezdana Ladika, Vanča Kljaković, a poslije njih Radovan Grahovac, Denis Carey, Dejan Šorak, Vladimir Milčin, Matko Sršen, Želimir Mesarić, Damir Mađarić, Tomislav Durbešić, Borna Baletić, Ranka Mesarić, Ozren Prohić, Ivica Kunčević, Robert Raponja, Lowrence Kiiru, Ivica Boban, Bobo Jelčić, Dražen Ferenčina, Vasilij Senjin, Petar Selem, Samo M. Strelec, Ksenija Krčar...

Odigrala je više od dvjesto uloga. Među njima bila je: spomenuta Greta, Dunjaška u Gogoljevoj Ženidbi, Roža u Svoga tela gospodar Slavka Kolara; Genja u Emeričkom, Bobočka u Povratku Filipa Latinovicza, Jedviga Jesenski u Na rubu pameti, Anka u Kraljevu, Laura Lenbach u U agoniji Miroslava Krleže; Hedviga u Divljoj patki H. Ibsena; Agnes, u Moliereovoj Školi za žene; Varja u Čehovljevu Višnjiku; Margarita u Hrvatskom Faustu i Agneza u Dumanskim tišinama Slobodana Šnajdera; Grušenjka u Braći Karamazovima i Dunja u Zločinu i kazni, F. M. Dostojevskoga; Reagan u Kralju Leareu i Lucijana u Komediji zabluda W. Shakespearea; Eva u Jesenjoj sonati Ingmara Bergmana (za koju je dobila Prvomajsku nagradu Udružnja dramskih umjetnika današnju Nagradu hrvatskoga glumišta); Karolina u Kazimiru i Karolini O. von Horvatha; Eleonora u Tangu Slavomira Mrožeka; Petra u Gorke suze Petre von Kant R.W. Fassbindera; Tinka u U noći Ksavera Šandora Đalskog; Ružica Sitarovu u Sluga Jenej i njegovo pravo Ivana Cankara; Jarmila Hašek u Doživljajima dobrog pisca Hašeka Hrvoja Hitreca; Elizabeta Bam u Elizabeti Bam Danila Harmsa; Chirinos u Glumištu čudesa M. de Servangesa i Fernanda Arrabala; Elizabeta u Elizabeta, skoro slučajno žena Daria Foa; Melita u Lažeš Melita Ivana Kušana; Ona u drami Posljednja karika Lade Kaštelan; Dona Elvira, Don Juan, Molierea; Ljubica Ružićeva u Ljubici A. Šenoe; Ala u Kokoši Nikolaja Koljade; Jokasta u Edipu tiraninu, Sofoklo; Celija Paechum u Operi za tri groša, B. Bercht-Kurt Weill; Biba u Kaj sad, Borivoja Radakovića; Laura u Dundu Maroju, M. Držića; Hanna Kennedy u Mariji Stuart, Frridricha Schillera; Juliška u Familiji u prahu, Nine Mitrović (za koju je dobila godišnju Nagradu Vladimir Nazor); Emica u vlastitu tekstu Emica; Filumena Marturano u Filumeni Marturano, Eduarda De Fillippa, i dr.

Spomenuo sam tek dio uloga koje je Jagoda odigrala u varaždinskom i drugim kazalištima. Za vrijeme njezina djelovanja varaždinsko kazalište osvojilo je brojne nagrade na festivalima diljem bivše Jugoslavije i izvan granica Republike Hrvatske, a Jagoda je bila, ako ne glavni oslonac, a ono svakako jedna od najbitnijih i najčvršćih kreativnih uzdanica. To je bila jer je pripadala glumicama koje »više žive, a manje glume«, kojoj je važna »razmjena energije s partnerima i gledalištem«, kako je o njoj zapisao Ante Armanini, dugogodišnji dramaturg varaždinskoga kazališta.

To je bila i ostala jer je vjerovala u kazalište koje je stvarala. O tome je u jednom razgovoru rekla: »Mi radimo predstave, mi stvaramo iluziju, mi smo laž, fikcija i onda kada na pozornici govorimo o gorkim istinama. Naša je zadaća svijetu otvoriti oči o humanim, o onim pravim, ljudskim, plemenitim stvarima... Zadatak nam je da pokrećemo i činimo nešto za neko dobro. Danas, međutim, ispada da je i sve oko nas to vani – kazalište, jer prikazuje se šarena laž o gorkim istinama. Sve je izokrenuto, samo što oni van gube publiku, a mi je dobivamo!«

Zbog svega što se zna i što je zaboravljeno, što je u njoj napisano ili između redova se iščitava, monografija Jagoda Kralj Novak, nacionalna prvakinja drame važan je spomenik-dokument ne samo o Jagodi Kralj Novak nego je možda i važniji za varaždinsko kazalište. Po toj monografiji će u budućnosti, ma kakva ona bila, mnogi koje će zanimati prošlost tog teatra, zaviriti i prolistati stranice monografije u kojoj će naći barem bitne podatke o radu tog kazališta kada je u njemu glumila Jagoda Kralj Novak.