Igra za pet nogu

Na lijepom plavom Dunavu*

Trebao sam još jednog čovjeka. Moja kovačka tehnologija počela je zaostajati za novitetima u bezbrojnim područjima pa i mojem vrhunskom obrađivanju metala. Na drugoj, rezervnoj protezi skidao bih stare dijelove i zamjenjivao ih kompozitnim materijalima. Ne onima koje možete kupiti kod razvikanih firmi. S onim materijalima koje nigdje nema u prodaji. Zamjenjivao sam ih kompozitnim materijalima stvorenim u mojim radionicama. To je išlo dosta brzo. Došao sam do zida.

– Dovedi mi Judy – kratko sam naredio Johnnyju. Ako je očekivao da sam previdio njihovu vezu ljuto se varao. Samo je kimnuo glavom i svojom čuvenom brzinom se teleportirao.

– Judy, kakva si s gazdom?

– Vidim ga jednom godišnje na domjenku povodom utemeljenja firme.

– Jesi li upućena tko vodi tehničko napredovanje »Verticala«?

– Kako ne bih bila upućena!? Gospodin Samuel Skelton nas upoznaje sa svim novostima što ih uvodi na našim proizvodima.

– Kako stojite s kompozitima?

– Što bi to trebalo biti?

– Gospodin Samuel mogao bi više znati o tome. Možeš li mi ugovoriti sastanak s njim?

– Mogu ako mi kažete razlog.

– Imam prijedlog za neke inovacije. Znaš i sama da sam majstor posebne vrste. Pogledaj!

Johnnyju sam dao znak da pusti glazbu. »Na lijepom plavom Dunavu« me ponijelo, poduhvatio sam Judy za ruku i rame, bila je nadarena, kao i Johnny, za brzo usvajanje novih pokreta. Uskoro smo bili u Beču na dočeku nove godine nije važno koje – plesali smo kao da smo članovi baleta u Bečkoj operi.

– Ne mogu vjerovati. Pokažite mi nogu!

Mogao sam podići nogavicu i vidjela bi se gotovo cijela noga. Radije sam skinuo hlače. Judy se navikla na muškarce u gaćama.

Promatrala je dio po dio. – Tu ste promijenili kut! Ovo nije čelik! Ovdje je bio vijak, sad ga nema! A plešete kao mladić! Kupili ste novu protezu! Koja firma radi tako dobre proteze?

Bila je oduševljena, ali i izgubljena.

– »Vertical«!

– To ne može biti.

– Ako mi dogovoriš sastanak sa Samuelom Skeltonom tvoja firma uskoro će ih proizvoditi. Bit ćete najbolji u toj branši.

Samuel Skelton odmah je sve shvatio. Ostao je kod mene cijelo popodne. Pokazao sam mu radionice u kojima eksperimentiram s kompozitnim materijalima. Krio je, kao iskusni poslovni čovjek, svoje oduševljenje.

– Dajem vam tri dana za razmišljanje. Ako ne dođete s konceptom ugovora obratit ću se drugoj firmi. Imam samo jedan uvjet: u ugovoru mora stajati da meni pripada polovica povećane zarade.

– Brzo sam tu! – viknuo je umjesto pozdrava. Njegovi inženjeri osvanuli su već sljedeće jutro. U ugovoru je bilo sve kako sam tražio. Inženjere sam upućivao ja, a kad bih se umorio na scenu je stupao Johnny. Treći dan Samuel Skelton došao je s pravnikom na potpis ugovora. Tražio sam da se unese rok kada će početi s proizvodnjom novih modela proteza. Pojavila se golema limuzina. Došao je direktor »Verticala« Geoffrey Lowry s gospođom.

– Ugovor ćemo potpisati ali prije toga vas molim da otplešete valcer s mojom suprugom Imeldom.

Kad smo otplesali desetak taktova Imelda me poljubila u oba obraza!

Hefolit

Nova noga činila me mekšim. Nisam pripadao u ljigave mekušce ali moje sve iskrenije i dublje druženje s novom nogom unijelo je u mene nešto od početaka života kada su se bića najbolje osjećala u vodi. Postupno sam se odvikavao od života na kopnu, evolucijski sam krenuo unatrag. Nisam imao ambicija da plivam ili igram vaterpolo, ne, samo sam se bolje osjećao u mekome, podatnome, finijem. Bilo je i tu teškoća koje su vrijedile napora da ih se riješi. Uz to su me zaokupljali ozbiljni, pa i vraški ozbiljni skokovi. Osjećao sam u sebi da sam dio novih tehnologija.

Tko bi drugi nego Sally Huxley postavila udicu koju sam odmah zagrizao.

– Znam da nisi baš neka sirotinja – rekla je i zašutjela.

– Nisam ni siromašan, nisam ni bogat – lukavo sam parirao.

– Predlažem ti nešto što nije preskupo. Postat ćeš bogat kad »Vertical« krene s kompozitnim protezama. Plivat ćeš u novcu – rekla je i opet zašutjela.

– Neće biti baš tako. Oni neće moći pratiti moje svako jutro drukčije kompozite.

– Znam. Tvoj hefolit nema premca. Ali, moći ćeš dodavati na ugovor amandmane. Njihova sudbina bit će u tvojim rukama … bolje reći u tvojem mozgu!

– Laskaš?

– Laskam! Usavršit ćeš protezu izradom dijelova u 3D printeru…

– Nije bez vraga, skoro da bismo mogli doseći Judynu preciznost.

– I više od toga. Prah za printanje s lakoćom bi dozirao. Toliko u postocima ovog, a toliko onog. Prije ili kasnije dobio bi slitinu još idealniju od hefolita.

Ustao sam i poljubio je u čelo: – Pametno moje. Kako si znala da ću odmah pristati na tu avanturu?

– Tko te ne bi znao … Svaku poteškoću želiš što prije svladati.

– Hoćeš li da zajedno uđemo u posao?

– Što ću ti ja?

– Ti bi mogla programirati pisač.

– Ne bih. Radim nešto malo oko programiranja za potrebe Web dizajna, ali za tako osjetljive i složene poslove trebat ćeš uzeti iskušanog programera.

– Nadam se da taj nije neki od onih s kojim me varaš – pokušao sam biti šaljiv.

– Takvog ti nikad ne bih predložila – veselo mi je uzvratila.

– Jesi li ga iskušala?

– Sigurno da jesam. Ne samo ja. Mali je provjeren.

– Još mu majčino mlijeko izlazi kroz uglove usta!?

– Još nije punoljetan. Ali je genije. Šteta što ne voli pričati.

– Dovoljno si rekla. Neka što prije svrati do mene.

Johnny je dobio zadatak da temeljito istraži ponude i mogućnosti 3D pisača. Uzet ćemo nešto dobro, najbolje. Moramo samo još vidjeti što kaže Derek Wodehouse, Sallyna akvizicija, potrošač digitalnog mlijeka.

Sutradan je na dogovor oko podneva došao 3D mliječni momak Derek. Dojašio je na električnom romobilu, uparkirao je na jedno od desetak slobodnih mjesta za takvu vrstu vozila, otiskom prsta ugasio i blokirao paljenje motora. Skinuo je kacigu i gledajući po prostoru kao da je detektiv rekao: ‒ Netko od vas mi je preko Sally poslao poruku … ‒ Krenuo sam prema njemu ispružene ruke. Predstavili smo se. – Tu je i Johnny koji je stigao preletjeti ponude 3D ispisivača – Johnny je također ispružene ruke prišao bijelom ET-u. Koliko god da smo bili svaki na svoju stranu ozračje razumijevanja nas je preplavilo. Krenuli smo odmah u radionicu gdje je trebalo postaviti uređaj.

– Johnny, što predlažeš? – pitao je Derek mutiranim glasom, muškijim nego bi se od bijelog mladca očekivalo.

Johnny je na laptopu pokazao fotografiju ovećeg printera. – Koliko sam uspio snimiti ovu mladu industriju model koji predlažem čini se da bi udovoljavao našim potrebama.

– Da, radio sam na njemu – dometne Derek. – Nije loš ali samo prvih pola godine. Poslije toga počinju muke sa serviserima, što i nije strašno kao što postaje poslije godinu dana kad istekne garantni rok.

Počeli smo izabirati iz Derekovog asortimana. Bilo je tu svega i svačega. Velik broj uređaja ispisivao je u reljefu i bareljefu razna ispupčenja iako je bilo jasno da će se koristiti prije svega za izradu portreta a još više autoportreta. Ljudskoj potrebi za veličanjem nije se moglo stati na kraj. »Sve, sve, ali poslije mene!« ‒ kao da je strčalo iz svake ljudske glave. S novim tehnologijama razvijala se i nova narcisoidnost.

– Pokažite mi što točno ćemo raditi u 3D tehnici – tražio je Derek premještajući šljem pod drugu mišku.

– Šljem možete odložiti na ovaj stol ovdje – ljubazno će Johnny. – Hvala – uzvrati Derek i stavi šljem na potpuno prazan stol.

Pažljivo je promatrao protezu. – Od čega je?

Detaljno sam objasnio komponente legure, analizirao svaku pojedinost, doktorirao sam na sebi. Malo sam se i inatio pitajući se kad će Derek izgubiti živce. Najzad sam shvatio da je Derek čovjek u nastajanju koji nema vremena za gubljenje živaca. Bio je spužva. Sve je upijao, hranio se znanjima.

– Mislim da sam razumio što ćemo raditi. Evo, ovaj uređaj je idealan – začas je na svom laptopu otvorio stranicu s 3D pisačima i u roku keks odvojio jedan veličine putnog kovčega na Divljem zapadu.

I sve drugo smo brzo dogovarali. Derek neće cijelo vrijeme boraviti u mojem Centru, dolazit će po potrebi a raditi za računalom kod sebe doma. Bilo bi i njemu a pomalo i nama nezgodno da se tu mota živ čovjek umjesto da kopulira s programima koje uvodi u život.

Ploče

Mnogo sam se kretao. Vježbao sam sebe a dodatno još i nogu koja mi je uvijek trebala biti na raspolaganju. Obilazio sam pogone. Poslije svega bih završio u svom poslovnom tornju. Rješavao poteškoće. Od milijuna kombinacija izabirao onu koja mi se činila korakom u budućnost. Ploče vremena dosizale su već dimenzije piramide. Energiju u meni stvarao je sam problem. Bez problema bio bih teret sebi i svijetu. Vukao me Svemir. – Pričekaj još malo – molio sam ga. – Moram prvo riješiti mnogo toga ovdje na Zemlji Poslije me se nećeš samo tako riješiti. Kad uđemo u klinč neće biti suca da nas razdvoji. Postat ćemo nerazdvojni.

Volio sam tepati Svemiru. O tome nikome ni riječ nisam rekao.

Iz promatračnice vidim da mi dolazi moje premilo dijete. Dao sam joj punu slobodu. Prihvatio sam njenu želju da dobije vremena kako bi se mogla odlučiti čemu da se posveti u životu. Bila je oštro protiv toga da mlad čovjek ulijeće na životnu stazu kojom će ići do samoga kraja a da u početku nije imao prilike upoznati što ga sve može očekivati na tom sudbonosnom putu. Osim toga više nego korisno je i upoznavanje alternativnih putova.

Promatrao sam moje neodlučno dijete i primijetio da je Jessy potištena. Tjeskoba joj je izvirala iz očiju. Kad mi je prišla jedva sam držao mučni teret koji je tutnjao u njenoj duši.

– Reci! – bio sam prividno strogi otac.

– Enokido i ja smo noćas bili do nogu poraženi.

– Igra ne bi bila igra da ne uključuje poraze.

– Ne radi se o tome.

– Nego?

– Nije problem u nama.

– Nego? Reci već jedanput!

– U tehnici. Moja oprema jednostavno je prespora. Gubit ćemo zbog toga sve češće.

– Što kaže Japanac na to? Kad će konačno osvanuti kod nas?

– Rekla sam ti, doći će kad uhvati vremena. Za igru ne mora ništa reći. Oboje znamo da bez vrhunske tehnike nema vrhunske igre. Ne možeš ići na formulu jedan s traktorom.

Naslućivao sam da je Jessy ovisna o financijama. Na vrhu jezika mi je bilo da kažem da isto tako kao kod formule jedan ni u jednom vrhunskom poslu ne možeš opstati ako je kod tebe bilo koji pogon traljav.

– Ljubavi, novac ne smije biti u pitanju. Zabranjujem krpanje. Ne možete ti i Japanac raditi za suhu šljivu.

– Što bi ti učinio na mojem mjestu?

– Rekao bih ocu koliko mi treba da obnovim svu opremu koju zahtijevaju vrhunske igre.

U njenom tamnom pogledu počela se nazirati svjetlost džepne svjetiljke. – Reci, ne oklijevaj!

Bljesnuo je reflektor. – Sve ću ti vratiti. Kad budemo pobjeđivali novac će krenuti.

– No, jesam li bio jasan? Reci koliko ti treba i dobit ćeš.

– Puno, puno mi treba. Moram se onda dogovoriti s Haruhitom kako bismo imali opremu iste kvalitete.

– Ne brini, Jessy. Poslovi se kod mene dobro razvijaju. Kad budeš znala što moraš nabaviti samo reci, račun će ti biti otvoren.

Vremenske zone su i u ovom slučaju rezale svoje ploče. Morat ću što prije svladati kretanje među tim pločama da ne bih gubio ni najmanji dio bilo koje od njih. Atomski sat ionako ću uskoro trebati kad uđem u biotransformacijska bespuća.

Japanac

Prvi Japanac u mojem dvorištu, u mojoj kući, u sobi moje kćeri, Haruhito Enokido spavao je u krevetu moje Jessy. Noću su bili bučni. Zbog igrica. Dio zvukova je proizlazio iz njihovih glasnica a onaj nešto neobičniji iz podrhtavanja upravljačkih sjedišta, iz oružja svih vrsta, iz glazbenih opisa atmosfere u nekim scenama. Da, morao sam platiti dvostruku gejmersku opremu. Japanac neće dovlačiti opremu iz svoga doma, tako je obznanila Jessy. Neće je ni odnijeti kad se jednoga dana bude vraćao. Dobro će doći mojoj miloj kćeri kad se nešto pokvari. Umjesto Enokida bit će tu dijelova za totalnu ili za djelomičnu zamjenu sve dok tehnologija ne zagrabi u nove gabarite.

Na svu sreću Enokido je vrlo rijetko spominjao dinosaure. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da je to njegova životna tema. U naše dvorište nije dopremljen ni jedan dinosaur. Kretali smo se mirno, bezbrižno, nije postojala opasnost da nas zasjeni golema sjena i sekundu kasnije zdrobi nožurda teža od lokomotive. Pretpostavljam da su njih dvoje u zagrljaju diskretno šaptali o pitanjima dinosaurologije.

Jednako tako nemam nikakve pouzdane informacije o njihovom seksualnom životu. S tog područja nije dolazio ni najmanji zvuk. To nije bio dobar znak jer me dovodio do paranoične bojazni da bi moja Jessy mogla ostati trudna i poslije ni sam ne znam koliko mjeseci na svijet donijeti bebu dinosaura. Nisam bio od onih koji bi odrasli već s dvadesetak godina. Volio sam gledati svijet očima začuđenog mudraca u razvoju.

– Jessy, molim te da budeš potpuno iskrena. Nemoj pred ocem glumiti djevicu. Reci mi kad ćeš na svijet donijeti malog dinosaura – pitao sam je strogo očinski.

Pola sekunde gledala me raskolačenih očiju, a onda pala na travu i prelamala se od smijeha.

– Dobra ideja, tata – rekla je kad se malo oporavila i uhvatila daha. – Morat ću to prenijeti Enokidu čim se probudi.

Pružila mi je ruku, podigao sam je. – Dobar si, vidim da si čvrsto na nogama – rekla je možda s malom primjesom kontraudarca na bebu dinosaura.

Krenuli smo u šetnju. – U ovih nekoliko dana Enokido i ja se još nismo pošteno ni poljubili – odgovorila je na moje prešućeno pitanje. – Znamo se godinama ali uživo se upoznajemo tek sada.

– I? Ima li vaša veza šanse da se u ovom besmislenom svijetu razvija po holivudskim pravilima?

– Ima – rekla je poslije kratkog razmišljanja. – Čini mi se da ima. Makar, u ljubavi važe neki drugi zakoni i nikad se ne možeš zakleti da će ljubav trajati i poslije datuma označenog na pakovanju.

– Izgledate kao savršen par. No to može biti i zbog toga jer ste savršen igrački par – ubacim silogizam.

– Ne bih mogla podnijeti da Enokido sutra mora otputovati u Tomioku.

– Pa što da i ode, trajala bi i dalje vaša veza bez dodira.

– Ne radi se samo o dodirima. Ne možeš začeti u elektronskim zanosima. Ljubav ima organe smještene u nama. Ako ne mi onda ti organi jako dobro uočavaju razlike.

Približavao nam se Enokido. I mi njemu. Bili smo svo troje stvarni. Iako, bilo je tu i troje ljudi koji nisu bili čista stvarnost.

Hrvatska

Vrlo smo se zahuktali, na sve strane se radilo sve u šesnaest, a ipak nisam imao srca da Johnnyju ne dam odobrenje da ode na tri dana u Europu. Radilo se o mahnitanju ženskara koji je nanjušio veliki plijen, neku kapitalac curu, ali kako da stopiram njegov nagon koji će usprkos svemu ostati neuništiv. Znao sam mnoge ženskare koji su zbog vagine ostajali bez svega što su posjedovali. Ni kuće ni kućišta, sve je odnijela sila međunožja, sve kao da je završilo u njenoj dubinskoj tvornici života. Ženskari su kao i kockari: um koriste da bi se dočepali trofeja, ali im je stvarnost zamračena. Ni strane svijeta više ne razlikuju.

Johnny je znao da ga neću odbiti. Bezbrojne sate i dane uložio je u razvijanje započetih poslova. Znalo se dogoditi da odspava svega sat-dva dnevno i da nekim čudom obnovljen kreće u nove pothvate. I škrtog i razmetljivog Henryja 505 i njegovu četveronožnu ekipu za olfaktornu analizu pratio je iz stope u stopu i nije više bilo mjesta sumnji da će jadni psi uskoro biti poraženi. Jedino gdje nam je donekle škripalo bio je ritam pritjecanja novca. Trošili smo iz više razloga nešto brže nego je bio osiguran priljev. Život je dijete. Sve želi uzeti, čak i oteti, za uzvrat ne brine. Vraća ali povremeno, ponekome, nikad sve i svima. Otud njegova snaga. Uzimanje ga hrani. Apetit mu je sjajan i guta kao ponornica. Nisam pronašao zamjenu za život. Razmišljam o tome, ali uzaludno. I znam da je uzaludno. Znam da ga ne mogu pobijediti.

Je li Johnny preuzeo od života dio sposobnosti? Trebam li ga uopće nadvladavati? Johnny je moje drugo ja i nema razloga da se s njim sukobljavam. Kad se vrati bit će kao da sam se ja vratio. U meni će biti doživljaji, zapažanja, osjećaji kakve će Johnny imati na tom putu. Ono što me ne prestaje mučiti jest pitanje je li Johnny bio moje drugo ja i prije nego smo se upoznali. Niti on o toj svojoj fazi priča, niti ga ja ispitivanjem mogu navesti na išta suvislog. Po mnogočemu mi se čini da je ranije postojao Johnny koji nije bio moje drugo ja. Nevidljivo ili neprepoznatljivo drugo ja! Jesam li i ja bio tada neki drugi Heff?

Morao sam ga pitati kamo i zbog čega ide na put. Na pitanje kamo pokazao mi je na laptopu zemljopisnu kartu jugoistoka Europe i na gradić Zagreb u nekoj džepnoj državici koja se zvala Hrvatska. Pogled mi je zapeo za Peloponez. Nalazio se u sličnoj oblikom ispresijecanoj državici umočenoj u more i oslonjenoj na planinske strahotne krajolike.

– Što je ovo? – pitam stavljajući prst na tu mokru tvorevinu.

– Grčka. Nekad je tu bila slavna država Grčka i neke sitnije državice. Sada je to prošlost koja živi jednim dijelom u svakome od nas…

– Budi određeniji. Kakve veze ja imam s tom ovdje raščerupanom zemljom?

– Velike veze imaš, dragi moj Heff. Tu se razvijalo mnogo što čega je kasnije postalo dio nas.

– Hm … pa što onda ne ideš tamo nego u ovu još sićušniju zemlju? – stavim prst na Hrvatsku.

– Tu živi Matko. Davno smo se upoznali. Volimo slične stvari. Javio mi je da se u njegovom gradu pojavilo žensko čudo. Kako da odolim takvoj atrakciji!?

Oko naših poslova Johnny je sve sinkronizirao, stvari će teći ovih nekoliko dana kao da je on tu. Za financije ništa ne pita. Ima on svoje prihode, na vrijeme se uključio u podjelu dobiti firme s kojom ćemo i mi uskoro ući u zajedničko poslovanje. Budući da sam se ja uglavnom usidrio i ne plovim prostranstvima svijeta nije loše da se Johnny otisne u nepoznato i vidi što se sve zbiva ili bi se moglo zbivati u tim prevrtljivim ljudskim srcima.

– Što ne povedeš i Haruhita. Kad je već tu ne bi bilo loše da malo virne u druge dijelove Europe – pitam čisto iz običaja da nadodam nešto svojega na bilo čiji plan.

– Razgovarao sam s njim. Jako je zauzet oko konstrukcija nove igrice i nema govora da bi sada rezao svijet u nastajanju. Heffe, tvoja ljepotica i japanski mozak začeli su to virtualno dijete i moraju ga dovesti do samostalnosti.

Nisam si mogao pomoći. Igricu koju navodno stvaraju dvoje zanesenjaka držao sam kao ispriku za njihov ljubavni život. Igrica je samo ljestva na prelasku iz virtualne veze na Internetu u stvarnu vezu ovdje u Jessynom krevetu. Od igrice Enokido bi se na nekoliko dana odvojio bez pitanja, ali jer je to uključivalo odvajanje i od Jessy stvar je zapela. Ako bude trebalo udarit ću put pod noge sve do Tomioke i svjedočiti bračnoj zajednici jedne Engleskinje i jednog Japanca. Sretno im bilo!

_____________________
* Ulomak iz autorova romana u nastajanju »Oboje smo ničiji«. (Op. ur.)