»Hrvatska je meni omilila kao mati...«

Stanko Vraz, jedini Slovenac među hrvatskim ilircima, autor Đulabija ‒ romantičkog kanconijera ljubavnih pjesmama te pokretač i urednik časopisa »Kolo«, jedan je od trojice najvećih hrvatskih romantičkih pjesnika.

Rođen je 10. lipnja 1810. godine u Cerovcu, u sjeveroistočnoj Sloveniji; pravo mu je ime Jakob Frass. U zavičaju je pohađao pučku školu, u Mariboru njemačku gimnaziju, a u Grazu – gdje se 1833. upoznao s Ljudevitom Gajem – započeo je studij prava. U početku Vraz je pisao pjesme na zavičajnome slovenskom, ali mu ih nisu objavljivali u »Kranjskoj čbelici«, jer nisu bile na kranjskome narječju, koji je uzet za slovenski standardni jezik. Hrvatski preporoditelji srdačno su ga primili u svoje kolo, a mladi se Vraz oduševio ilirskom idejom i duhom sveslavenske uzajamnosti.

Otpočetka počinje objavljivati u »Danici« potpisujući se Stanko Vraz, Ilir iz Štajera. Slovenski književnici, među kojima i France Prešeren, to su mu zamjerili, štoviše, proglasili ga izdajicom. Sasvim je napustio studij, te se 1839. preselio u Zagreb odlučivši stalno ostati u Hrvatskoj. Svoju odluku kasnije je ovako obrazložio: »Hrvatska je meni omilila kao mati, omilila kao sestra, omilila kao draga. Ne mogu nigdje mirno misliti nego u Hrvatskoj, nigdje mirno spavati nego u Hrvatskoj, niti ću nigdje mirno umrijeti nego u Hrvatskoj...«

Ozračje ilirskoga pokreta očito je odgovaralo Vrazu i njegovoj želji da bude slobodan umjetnik. U programu jedinstvene ilirske (južnoslavenske) književnosti vidio je brojnu publiku i mogućnost da kao pisac živi od svog pisanja. Kad se ubrzo uvjerio da je stanje u stvarnosti drukčije, traži stalno namještenje: u konkurenciji s Vjekoslavom Babukićem za profesora ilirskoga jezika na Akademiji Vraz ne uspijeva. Tek je 1846. dobio plaćeno mjesto tajnika Matice ilirske. Pobolijevajući već dulje, ozbiljno se razbolio, te je u umro 24. svibnja 1851. u tajničkoj sobi Matice ilirske, u Narodnom domu, simbolu hrvatskoga preporoda.

Još za života smatran je vodećim hrvatskim lirskim pjesnikom. Zbog svoje vanjštine i blage ćudi, vječni zaljubljenik i samac, »putujući bard i ilirski ’Minnesanger’, kojeg su kitice zaista mirisale svježinom i prirodnim čarom, poput crvenih jabuka Đulabija« (Milutin Nehajev), bio je Vraz naročito omiljen u ženskome krugu hrvatskih preporoditelja. Njegov prvijenac, zbirka Đulabije ‒ objavljivana u »Danici« 1835. godine, onda dijelom u knjizi 1840., a u cijelosti tek posmrtno ‒ kanconijer je ljubavnih pjesmama posvećen samoborskoj ljepotici, Ljubici Cantily (Juliji Kantilić). Pisane krakowiakom, jednostavnim oblikom poljske šesteračke pučke pjesme od dva katrena, koji je bio popularan i u drugim slavenskim književnostima; Đulabije su »postale ljubavni priručnik ilirske omladine, dok se junakinja tog kanconijera, Ljubica, petrarkistički otimlje pjesnikovim osjećajima, udaje za drugoga i naskoro umire« (Ivo Frangeš).

Sam je Vraz naveo svoje pjesničke izvore ističući kako se njegova vila odgojila »u bašti narodne poezije«, a pjesništvu mu bijahu »dadilje vile stare klasične i nove germanske i romanske«. »Romantika i njemačka knjiga bila je«, kako je to 1910. primijetio Dragutin Prohaska, »onaj milieu, u kojemu je Vraz odrastao, a narodna pjesma mu je bila jedna težnja, jedna tendencija, kojom se on iz toga milieua oslobađao. Narodna poezija bila je izvan njega, a romantika u njemu«. S jezične strane bio je očit Vrazov napor da se preko vukovskoga jezika što više približi štokavštini, ali i neskriveni trag njegovoga zavičajnog slovenskog jezika ‒ od riječi do naglaska. I pokraj toga Đulabije nisu nikakva konstrukcija, već duboko proživljena i uzorna romantička lirika u kojoj »ljubav i smrt spajaju se u jedno, a bol pjesnikova sklada se u ljubav prema domovini i cjelokupnom čovječanstvu« (Ivo Frangeš).

Za života objavio je Vraz još dvije zbirke pjesama: Glasi iz dubrave žeravinske (1841.) i Gusle i tambura (1845.). To su zbirke izvorne i prijevodne lirike. Prva je ispunjena baladama i romancama, drugom Vraz obnavlja sonet te uvodi u hrvatsko pjesništvo gazelu, oblik pjesme istočnjačkoga podrijetla; u sonetima i gazelama dosegnuo je Vraz vrhunac svoje intimne lirike. Ciklus soneta »Sanak i istina«, sastavljen po uzoru na Petrarcu i Mickiewicza, formalno je najuspjeliji dio Vrazova pjesništva te s pojedinim gazelama čine »biserje hrvatske erotike« (Branko Vodnik). Romance i balade (povjestice) pisao je prema motivima iz narodnoga pjesništva koristeći se pritom i narodnim desetercem.

Kao izraziti romantik, zadivljen narodnom poezijom, Vraz je sakupljao te objavio u Zagrebu zbirku slovenskih narodnih pjesama Narodne pjesni ilirske koje se pjevaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske. U zrelijim godinama pisao je i satiričke pjesme i epigrame u kojima ponajviše ismijava umjetničku ispraznost preporodnih pjesnika (Nadriknjištvo), a revolucionarne 1848. godine obračunava se i s narodnim protivnicima, mađaronima (Hrvat pod otvorenim nebom). Iako je prigrlio ilirce i njihov program, Vraz se s njima nije sasvim slagao. U pjesmi »Braći, što ištu da pjevam davorije«, braneći zapravo svoje Đulabije, odbija pjevati budnice, nego radije pjeva »čar Ljubice«. A u pjesmi »Istrošeni predmet« odbija slagati pomodne stihove o preporodnoj slozi.

»Poznavao je i razumio ‒ kako ističe njegov prijatelj Ljudevit Vukotinović ‒ malne sve jezike, te je čitao u originalu: Byrona, Shakespearea, tako i grčke i latinske i francuske pjesnike, a slavenske osobito ruske i poljske«. Naravno, mnoge je i prevodio. Upravo po prijevodima najbolje se vidi kako se taj ilirac formirao u ozračju moderne europske književnosti te kako je nastojao hrvatsku književnost što jače povezati s europskima. U trećem dijelu njegove knjige Gusle i tambura mnogi su Vrazovi prijevodi suvremenih europskih romantičara, kako sam kaže, »najsvjetlijih alema krasne književnosti naroda daljnjih i bližnjih, srodnih i inoplemenih«, pa današnji kritičari u njemu vide »zametak svjetske pjesničke antologije na hrvatskome« (Ivan Martinčić).

Vraz je pratio je suvremena književna zbivanja te sudjelovao u aktualnim raspravama u hrvatskoj književnosti. Tako je iznio i svoje mišljenje o staroj dubrovačkoj književnosti i o značenju baštine za razvitak hrvatske poezije. Prema dubrovačkoj književnosti odnosio se kritičnije nego ostali ilirci; tiče se to i Gundulićeva Osmana, koji je za ilirce bio kultno djelo. Cilj je cijele ilirske književnosti, prema Vrazovu mišljenju, stvaranje umjetničke književnosti na osnovi narodne poezije, pa odbacuje pretjerano uzdizanje dubrovačkih pisaca za čija je djela držao da su po obliku naša, a po jezgri odraz talijanskih djela. No, iako je »udarao na dubrovačke pisce«, koje je dobro poznavao ‒ štoviše, nazivao ih »božanstvenima« ‒ i sam je »od njih preuzimao i riječi i duh ljubavne poezije; njegov zahtjev, da se hrvatska književnost povodi za narodnom poezijom, i da traži svoj specifičan, slavenski izraz, niti je originalan niti ispravan« ‒ zaključio je svojedobno Antun Barac, te dometnuo: »Nije originalan, već preuzet od romantičara, i napose od Čelakovskoga, a nije ispravan, jer je sva hrvatska književna kultura zapadnjačka«.

Nastojeći hrvatsku književnost izdići na razinu europskih nacionalnih književnosti, Vraz je prvi ozbiljno nastojao odijeliti književnost od politike, pa je pred pisce postavio visoke estetske zahtjeve: književnost treba da bude po vrijednosti umjetnička, a po duhu i stilu narodna, slavenska, ne smije biti odraz stranih uzora, već plod naših prilika. Vrlo kritičan i prema drugima i prema sebi, Vraz je izgradio sasvim čvrste nazore o književnosti i njezinoj ulozi. U tome se s vremenom razišao s Gajem i njegovom književnom koncepcijom u »Danici«. Zato je zajedno s Rakovcem i Vukotinovićem pokrenuo 1842. godine »svegrani« časopis »Kolo«. S podnaslovom članci za literaturu, umjetnost i narodni život »Kolo« je izlazilo do 1853. godine, s ukupno devet knjiga od kojih je prve tri supokretač, suurednik i suizdavač, a do smrti je bio urednik još četiri iduće knjige, pa se u književnoj povijesti ovaj književni časopis s pravom naziva i »Vrazovo ’Kolo’« (Branko Vodnik).

U »Kolu« su izlazili prilozi o svim slavenskim književnostima, naročito o južnoslavenskima, te članci o glazbi, kazalištu, nakladništvu i knjižarstvu. Pod pseudonimom Jakob Rešetar Vraz je kritički prikazivao nova izdanja držeći naročito do stila, metrike i jezika u pisaca; bio je prvi koji je u nas o tome pisao. Nastojao je zabilježiti svaku novu knjigu, a među prvima istaknuo je izrazitu vrijednost Preradovićeve poezije, Mažuranićeva Smail-age Čengića, putopisa Matije Mažuranića itd. Isto tako znao je otvoreno napasti neznanje i neukus, jednako kao i povođenja za stranim uzorima. Tako je Vraz sa svojim »Kolom« diktirao ne samo smjer književne kritike nego i same hrvatske književnosti. Iako je »Kolo« nailazilo na žestoke otpore, to ga nije pokolebalo u stajalištima kojima je »prvi ukazao na put, kojim hrvatska književnost mora ići, ako hoće da bude i narodna, i samostalna, i da bude umjetnost« (Antun Barac).

Književnik europske kulture »dobar Slaven, a još bolji zapadnjak« (A. G. Matoš) Stanko Vraz ‒ pjesnik koji je ostavio traga i u slovenskoj lirici ‒ u hrvatskoj književnosti ostaje kao »prvi uspjeli primjer univerzaliziranja ilirske poezije« (Ivo Frangeš). On i danas zadržava mjesto u slavnome trolistu preporodnoga hrvatskog Parnasa koji čine: Ivan Mažuranić, Petar Preradović i Stanko Vraz.