Brijeg nije brdo

ROĐENI U NEDJELJU

Ako čovjek pri zalasku sunca
ode do mjesta gdje se netko ubio,
može svašta saznati, piše Bergman.
Recimo, koliko dugo će živjeti,
boju svrakine zjenice,
ili što znači poludjeti od straha.

Prije nego li dođem k tebi,
pokucat ću ti na prozor.
Jer se sumrak zavlači pod jezik,
a šišmiševo krilo šuška u nosnicama.

Puno trajanja,
prekoračiva dužina nježnosti,
i šutnja očima
kao vapaj vjetra zaokrugljen u noć.

Sedmi dan
pod bijelim obodom mjeseca
djevojkama rastu dojke,
gradić miruje,
a sjene padaju s drveća.
Nečiji sat kuca na grani.

ANTILOPA

Sve ono što smo uzalud obećali.
Isprani glasovi talože se u zidnim šupljinama,
srastaju s lišajevima,
plutaju u tamnim škropionicama.
Plivaju potom kao male narančaste ribe
u pramenu prvog mraka
ili uvojku zore.

Mozgovi su nam različito izbrazdani
i naše tišine različitim glasovima šute.
Tvoja mama pretvara se da ne postojim,
moja mama izgovara samo trotočja i uskličnike.
Svijet je promukao i ne može ozdraviti.

Kao antilopa, upravljam svojim svemirom,
piše Gordana, da piše Adrijana.
Istodobno, na drugom kraju pustinje,
vjetar u nanosima razmazuje povrede,
tetovira slabosti kao alfabet po koži.

Od prašnih riječi obolijevaju krošnje
i čudno se trza gazelino oko.
Prvi put, pišem pjesmu za tvojim stolom.

SIMULAKRUM

Oblik jutra u kuhinji
koju samo zovemo tvojom.
Kava razmućena u polumraku,
na polici ukrasne kugle poredane po veličini,
nečiji snijeg zatočen u njima.

Kamo odlaze doživljaji
koji se ne mogu upotrijebiti?
Zašto nestaju prozori
na koje kiša može ravno pasti?

Na klupi pod prozorom
rukopis za tebe iz neke druge bjeline.
Na parkiralištu auti: koji je moj
i koji nije moj.
Sve je već napisano,
samo je ožujak uvijek nov.
Rub s kojeg je moguće vidjeti večer.

Mali pas malo pronjuška stanom
potom nađe najsunčaniju točku
i legne na nju.

* * *

Ti i ja, i dva psa.
U stanu prazne utrobe koji nije naš.
Zametnuti i bezbojni
posađeni u ožujak
kao krv u stisnutu čašku.

Kako je ne biti rođen,
pita se mlada pjesnikinja.
Križić. Kružić.
Moja nijema usta i tvoje slijepo oko.
Križić. Kružić.

Kada se nešto poništi sobom,
ono što dalje ostaje.
Konac kojim ti šivam lice,
povezujem rascijepljenu usnu.
Šav iz kojeg će niknuti ljeto,
ili šifra za dom.

PREPELICA

I budem tada sva od perja,
kada si ti od neistine.
Roje se zrakom male kugle,
paperje zvuka prhne u grlo,
na tavan gdje su šćućurene pjevice:
tamni kovčeg za crveno jutro.
Jer je rana
ono od čega je rana.

Govoriš da je sve je drugačije
i glasom mi potkivaš krilo
kao kopito.

Kada bi se moglo ponovno odlučiti o svemu,
opet bi bilo proljeće, divlje životinje,
rekvijem za odbačene zmijske frakove.
Sve je drugačije,
samo su krletke obješene u parku
kao šnalice u drvoredu.

Smeđa sam i čučim u travi.
Drhtiš i udaraš se rukama
po kosi od lana.

TAMNA SOBA

Dok čitam Rođendanska pisma Teda Hughesa,
shvaćam da je moguće sasvim mirno prići
jednom prisnom paklu:
u pokušaju da se sretne glas
iz budućnosti koja se nije dogodila.

Sylvia otvara prozore
da pjesmu napuče pčele.
Sylvia posvuda crta mala srca.
Sylvijine su ruke tvrde hrastove grane
koje padaju uz prasak.

U danima pred rođendan
ulazimo u mračnu sobu:
tijela nam prisvajaju
ožiljci spaljene zemlje,
otoci koji će zauvijek ostati nenastanjeni.
Prošlost nije prošlost,
šapće Faulkner, šapće Plath.
Njezine riječi, skrivene od svjetla,
titraju u mraku.
Tvoje riječi, raspakirane na svjetlu,
miliju jedno mokro tijelo
pokapano pod tušem.

Čujem ih u rano jutro, po buđenju,
kao krik srebrnog fazana koji rubi noć.
Fantomski tumor utrobe, kaže Ted.

UVRNUTI U SEBE

Ponekad mislim da imamo
životinjske duše.
Spužvinu, probušenu.
Rakovu, ukliještenu.
Krijesničinu,
za koju ne znaš je li tu.

Pa titramo tako
svatko na svome kraju sobe,
a bolovi se pale
i gase.

Sebe je nemoguće ispljunuti.
Kao i dodirnuti tjeme ljeta,
ili spremiti sigu u potkošulju
na ulici zime.

Makovi u mraku.

Izrezat ću nam taj stih
kao zaklon
za dan kada budemo spremni.

USPAVANKA ZA TUŽNI MISTERIJ

Pod bijelom dojkom neba
ugledala sam smeđe ptice –
umjesto krila, sa svake strane tijela
izraslo im lišće:
kao da ih je porodilo drvo.
Nakon toga
sa žutom mrenom preko oka
gledala sam grad.

Ulice su tonule u vlagu,
park je tonuo u korijenje,
zgrade su prekrile oči.
»Vi ste ljudi,
a ne meta-vaze«,
govorio je netko iz sna.

Na internetu prosvjedi,
azil uskličnika
izbjeglih iz mekih grla.
Pod prozorom razmahan susjed
u trenirci
trči i viče nekome
da nije normalan,
da nije normalan.

Film traje predugo
kao i svaka potraga.
Slabost se ponavlja
kao pogreška vrpce
i unaprijed izgubljen rat.

Probušeni suncem
listovi drhte,
drhti i trup,
čudi se da ga nose.

Jedna djevojčica doručkovala je pticu,
na tajnom mjestu sahranjena su godišnja doba,
uspavanka ne prestaje.
Da nije normalan,
da nije normalan.

TAMNA MATERIJA

U našem stanu postoje trenuci
u kojima sve utihne.
Sjedneš u kupaonicu
kao u medvjeđu maternicu
i zakukuljiš se u toplom brlogu.
Ni šum, ni trepavica, ni disanje.
Pretvorit ćeš se u gusjenicu, pomislim,
dok slušam mrak kako se taloži na krovove.

Tamna materija zakrivljuje prostor
i u njoj nema vremena.
Pulsira u prostranstavima
i u nama
kao da sve to nije isto.

Svemir, pa još jedan,
drugi korijen nečije smrti
n-ti je korijen svačije smrti,
intimna arka.

Pas je uvijek tamo gdje gleda.
I čovjek je tamo u prvim trenucima ljubavi
kada u licu pred sobom vidi svoj produžetak.
Izvan toga posprema kosti, dane ispred i dane iza,
u unutarnji džepić svijeta.

Pružiti zaklon stvarima
može još samo veliki pogled životinje.
Možda i tvoje ptičje tijelo
koje vraćaš u malo jaje:
naseljava te geometrija,
paralelne tišine.

DETONACIJE

Ono što stalno titra:
napetost između discipline i spontanosti.
Ponekad eksplodira
pa nas primakne rubu, poricanju, kriku
kao smrt Che Guevare
pod obnovljenim milovanjem metaka.

Nakon ponora i raznesenih nogu
preostaju oblici nenasilnih otpora
dani šutnje
štrajk glađu
opustošena zemlja
između uma i tijela.
Zamrznute geste, usne i lica
nešto kao Jelena Topić
na trgu u Prijedoru ili Banja Luci.

Od rasparanih oblaka
ponad nabreklih mliječnih žlijezda
lijepimo perje
od njega ponovno sadimo šumu
pa kružimo oko naših nutrina
kao oko bolesnih zvijezda.

VRLO DUGI KADAR

Ako razmotam zimu kao uže,
i preko konopca prebacim tanke silhuete,
vidim kako se cijede sjene
i ukrućuje sunce.
Prvog toplog dana ove godine
otići ću od kuće
(tako je pisao moj kolega Taneski).

Neobjašnjiva nepomičnost trava
koja prethodi roju opnokrilaša,
minute u kojima se oplođuje roman.
Kao samozagrljaj šake
ili hipnoza pupa.

U mom je džepu mrak,
u mraku je rana.
Oči navikom šaljem od kuće
kao tvrdoglavo stado,
dlanove čuvam za brezik
i mokro krzno vjeverice.
Za tebe mi pogled ne treba:
nemoguće je istjerati proljeće iz ploda.

Kao i mnogi oko nas
čekamo da se nešto dogodi.
Smiraj. Parenje ptica.
Kamera koja snima iz ruke.
Horizont. ­