Bilješke o bogatom pjesničkom opusu

Ernest Fišer (Zagreb, 1943.) hrvatski je književni doajen i dobitnik niza prestižnih književnih nagrada od kojih posebno vrijedi istaknuti nagradu Tin Ujević za zbirku Preludij za anginu pectoris 2017. godine. Ukoričenje naslovljeno Trošenje nade. Izabrane pjesme 1959 –2019. u izdanju Matice hrvatske usustavljeni je pregled autorova bogatoga pjesničkog opusa uz, uvodno valja napomenuti, izvrsno obavljen urednički posao Davora Šalata koji je, k tomu, na temu istoga ispisao značajne pogovorno-esejističke stranice pritom objasnivši koncepcijsku strategiju ovoga vrijednog projekta. A samo je ukoričenje pritom podijeljeno u četiri velike cjeline koje zbrojno daju ukupno tri stotine i dva pjesnička uratka (od čega je tri stotine uradaka prethodno otisnuto u jednom od dosadašnjih dvanaest autorovih samostalnih ukoričenja te ranijih kompilacija).

Cjeline su naslovljene prema četiri, shodno urednikovoj procjeni, pjesnikove ključne zbirke sljedećih naslova: Pohvala tihom slogu 1959 – 2003., Macbeth na fajruntu 1978 – 2003., Doba nevremena 2016. te Preludij za anginu pectoris. Valja napomenuti kako ova velika kompilacija sadrži i tekstove pisane na standardu kao i one pisane na kajkavskom narječju. Unutar sadržajnih cjelina, pak, tekstovi su poredani kronološki, prema kriteriju nastanka. Urednik pritom napominje kako je za ovu prezentaciju pjesničkoga opusa autor obavio manje izmjene u pojedinim tekstovima primarno leksičko-stilske naravi što, međutim, ne umanjuje njihovu prvobitnu autentičnost. Prva je cjelina podijeljena u osam blokova, druga u tri, treća u pet te četvrta u četiri bloka što, prema tome, nudi dvadeset blokova tematsko-motivskoga, ali i rukopisno-naslovnoga predznaka.

Prvu cjelinu otvara tekst iz autorovih srednjoškolskih dana naslovljen Pjesma o majci objavljen 1959. godine u mladežnom časopisu Polet i ona već poprilično ukazuje na autorovu estetičku osjetljivost razvidnu i s obzirom na promišljeno posezanje za figurom ponavljanja (stih: Kada kažem: majka otvara svaku od triju strofa teksta). Slijede dva nenaslovljena pjesmoprozna zapisa pročišćenih sintaktostilističkih rješenja te posljedično visoke protočnosti. Tekst Silazak tristrofični je zapis efektnih narativnih natruha te jedan u nizu primjera izvrsno korištenoga opkoračenja, napose na prijelazu iz druge u treću strofu: u jednom bijesnom nizu događaja, bez ishoda // Preostaju, doduše, zdenci do kojih svraćamo.

Blok naslovljen Drugi silazak, 1965–1968. otpočinje rubnom monostrofičnom pjesmoprozom naslovljenom U jednostavnom življenju jakoga egzistencijalnog predznaka te lucidno izvedene anaforične središnjice: gdje gase se plahe zvijezde / gdje zamire i usamljen čovjek. Istoj možemo, primarno na sadržajno-semantičkom planu, dopisati tekst Mala pjesma o čovjekovoj riječi s posvetom Milivoju Slavičeku. Rubnu minijaturu nastalu 1966. godine te naslovljenu Za jednu buduću zemlju možemo, pak, čitati kao kakvo ne odveć optimistično proročanstvo; usprkos gustom narativnom sloju unutarnji je ritam teksta, dijelom zahvaljujući jakoj anafori, pritom vitalan. Egzistencijalni predznak biva naglašenijim u tekstu nimalo slučajno naslovljenom Mučnina, poglavito u prvoj strofi: Svoju zebnju najbolje ću izgovoriti šutnjom / tišinom koja će je izraziti na bezbroj načina / ili strogom slikom male zadavljene ptice / izmemorirane u kristalnom kvadratu leda.

Blok Otisci, 1968–1970. otpočinje narativno progresivnim zapisom naslovljenim Putovati na što se izvrsno nadovezuje anksiozna minijatura naslovljena Strah, ističem: Moja vlastita riječ / već me ne prepoznaje. U prvom fragmentu niza naslovljenoga Otisci (fragmenti su istoga numerirani rednim arapskim brojevima) uočljiva je, a što je kod autora razmjerno rijetkim postupkom, grafostilistička gesta u vidu posezanja za velikim tiskanim slovima (točnije, u drugom dijelu drugoga stiha), a uz iznova izvrsnu primjenu opkoračenja. Istu gestu nalazimo i u završnom, osmom fragmentu spomenutoga niza (PRAVE RIJEČI i TOČNA RIJEČ).

Blok Ishodišta, 1970 –1972. otvoren je tekstom Riječ u vrtu najsmrtnijih ruža istovremeno anksioznoga te visoko intimističkoga semantostilističkog progresa. Niz naslovljen Ishodišta (odlomci) donosi pet pjesmoproznih zapisa numeriranih rimskim rednim brojevima (I., II., III., VIII. i IX.) te ih je izvjesno čitati kao programatske uratke; prvi od navedenih ulomaka pritom možebitno ukazuje na autorovu oduševljenost francuskim esteticizmom druge polovice devetnaestoga stoljeća, ističem: Pjesmu valja usmjeriti njenom snu, ne treba je silom voditi / nekom ishodu. Naprosto je prepustiti zračenju: nespokojstvu / onih trajnih, jakih značenja. Alkemijskoj semantici. U tekstu Prave ćemo svjetlosti i u sumračju čuti uz efektan naslovni sinkretizam, diskretno je naznačena subjektova ontološka budnost, osobito u drugoj strofi kojom je promišljena spoznajna limitiranost jednoga doba (onoga, dakako, kojemu subjekt egzistencijalno primarno pripada).

Blok Majstori zebnje, 1972–1976. otvoren je jednom od neupitno antologijskih Fišerovih pjesama naslovljenom Tu se više ništa ne da učiniti. U tekstu Taj svemir što nam čuči u susjedstvu nalazimo i ponešto sofisticiraniji leksički plan (konzervirajmo tu stravu sebi ususret). Dojmljiv je i tekst Panem et circenses posvećen, sklon sam zaključiti, danas recepcijski nedovoljno usvajanom meštru Josipu Severu, svakako jednom od najtalentiranijih hrvatskih pjesnika druge polovice dvadesetoga stoljeća. Odlomci pjesmoproznoga kolopleta naslovljenoga S Neizrecivim (tekst je posvećen, kako piše, sjeni Ludwiga Wittgensteina) numeriran je arapskim rednim brojevima (navedeni su 1., 3., 4., 6. i 10. tekst) očekivano je naglašenije filozofičnosti što podrazumijeva gusta, višestruka čitanja.

Blok Sjeverozapad, 1976–1981. otpočinje tekstom Homo ludens razvidne citatno-intertekstualne osjetljivosti (završnica je teksta citat kultne Šimićeve Opomene). Tekst Vijesti iz unutrašnjosti čitljiv je i kao smjelo angažirano pismo, a što osobito do izražaja dolazi u trećoj strofi: Javljaju konačno o tome da će zašutjeti / jer sve je odveć jasno, do golog besmisla / pa bi se ponetko još mogao otrijezniti ili / upitati o šupljoj savjesti, o lišću jesenjem / kao donjem rublju metafizike, socrealizmu / u pilulama, svemoćnoj gluposti usprkos. U tekstu Začudni pjesnici, stavljanjem završnih stihova svih triju strofa u kurziv, polučen je efektan grafostilistički efekt s tim da tri kurzivna stiha ujedno tvore zasebnu, semantički logičnu cjelinu koju kao takvu i navodim: nekad posvećenima otvarahu se oči krtica // kao da uvrh noći srlja marljiva stara muzika // i više se ne zna čiju će sudbinu pjesnici dijeliti. Posezanje za imperativom u prvom licu množine u tekstu Povratak u psihoanalitički folklor rezultira atmosferom na tragu antologijskoga Ginsbergovog Kozmopolitskog pozdrava. Pjev sve jači, pak, minijatura je koja prvoplanski ističe autorovu teorijski osnaženu svijest o jeziku; pojam svemir pritom je lako čitati jezikovim semantičkim ekvivalentom.

Blok Varaždinski medaljoni, 1989–1997. otvara tekst Varaždinska suita; tekst je to posve diskretne, no uočljive intermedijalne osjetljivosti. Barokne večeri 1991. lirsko je svjedočanstvo ratne apokalipse očekivano ogoljenije sintakse, a čemu možemo dopisati izvedbeno bravuroznu minijaturu Jesen u katedrali (cinkopis) koju navodim u cijelosti: U tamnoj preši stoljeća / neznana ruka / drhtavo riše / rujanske anđele, snene / i ljubavnike / kojih nema više. Uvodno spomenutom tekstu intermedijalne osjetljivosti valja dopisati i nedvosmisleno intermedijalne tekstove kao što su Merkaš i Festival (aquatinta); blok zatvara trima katrenama ustrojen tekst melankoličnoga naslova Varaždinski nocturno jake, pak, intertekstualne završnice: Zgranuta od tolike ljepote, od riječi / skrivenih u tajnim škrinjama Grada / noćas Katarina Patačić po sjećanju / sklada pjesni horvatzke, ljuvene.

Blok Hrvatski san, 1989–2003., otpočinje tekstom Pohvala tihom slogu u kojem je mogućim razaznati bitno pesimističnije, čak štoviše, rubno nihilističko preispitivanje odnosa jezika i subjekta kao njegove gradivne sintaktičke jedinice i ujedno korisnika. U melankoličnom tristrofičnom zapisu naslovljenom Sjaj voća na stolu posebno valja podvući iznimno snažnu poredbu u završnici: Budi spokojan: tvoja sposobnost čuđenja / još uvijek nas krijepi i poljepšava / poput nekog davnog proročanstva što zrači / sutonski. Tekst Hrvatski san ogledni je primjer patriotskoga pisma lišenoga klizanja u zonu demagogije i pamfletizma; na to se nadovezuje i osobito potresna pjesma Grad kojega nema posvećena vukovarskim braniteljima – pjesma je, ukoliko me pamćenje služi, uvrštena i u Bratulićevu Spomenicu posvećenu Vukovaru te objavljenu povodom desete obljetnice Gradove tragedije (2001.).

Druga cjelina, kao što je uvodno naznačeno, naslovljena je Macbeth na fajruntu. Njezin prvi blok, Morje zvun sebe, 1978., otpočinje pjesmoprozom upečatljivoga egzistencijalnog predznaka naslovljenom Zlamenke iliti rieč človečja koja se sastoji od devet fragmenata numeriranih arapskim rednim brojevima. Tekst Črlena noč / Jesen melankolični je pjesmoprozni zapis vrsno izvedenih deskriptivnih dionica poput, primjerice, one uvodne: Škriple nebeska nihalka, miesi pogaču domaču, kak truden / ketač resušenog živlenja: spod trepavic jeseni zmirom teče gosto / zlato plodov zemeljskih, v času gda male smrti metafuljov lečeju / povsud naokol, i smejeju se, blagdanske, švicnate, naše. Semantički osnaženu sjetu, pak, možebitno je detektirati u tekstu Hiža brez dece, dok tekst Drobi se vrieme prvoplanski ističe ontološko-gnoseološki narativ.

Blok Cajngeri živlenja (Pohvala tihom slogu, 1979–2003.) otvoren je sartreovskom pjesmoprozom Prah zemeljski, tenja. Tekst Protuletje brez imena, iz ovogodišnje perspektive gledano, proročanskoga je prizvuka. U tekstu Europa, mater naša primjetna je grafostilistička gesta izdvajanjem četiriju stihova pisanih kurzivom koji, kao i u sličnom ranije navedenom primjeru, tvore zasebnu, semantički funkcionalnu cjelinu koju kao takvu i navodim: Europa, nigdar zišla z puberteta! // Europa brez korune, vrieme samopozablenja! // Europa, mater naša! // Europa, vu nadrima hrepenjenja! Hommage Krleži naslovljen Velki mešter rieči ispovjedno je intimistička pjesmoproza, dok tekst Cajngeri živlenja (Križni put Domovine, A. D. 1989.) možebitno je čitljiv kao još jedna proročanska slutnja nadolazeće najgorega; pritom osobitu koncentraciju valja usmjeriti na treću strofu ovoga četverokatrenskog uratka: vekvečne ludske gnusobe, vniščenja / vsega kaj nas postiha rastače znutra. / Kaj nam je joščer preostalo, i kam / vujti, gda ne znamo kaj bo – zutra? Tekst Oblaki, ponoreli glagoli pjesmoprozna je dijalektalna posveta Vukovaru.

Blok Garestinske luči i kmice, 2004–2013. otpočinje tekstom Glasi črvojedni obilježenim izvrsno realiziranim opkoračenjem u drugoj strofi. Primjetno je kako je niz tekstova iz danoga korpusa pisan vezanim stihom (primjerice, Ajngel na gradski hiži, Najemput zaroblen v puščavi sumlji, Rieči z dalšine, Dohojduče leto, cajti hrepenjenja, Tiha nočka vu samini i dr.). Garestinski nocturno još je jedna estetički očaravajuća posveta Varaždinu (Garestin je, naime, prvo povijesno ime Varaždina). Kaj sme zgrešili? četverokatrenski je posvetnički tekst A. G. Matošu, ali i kajkavskom narječju ili, bolje rečeno, materinskom jeziku (u užem semantičkom smislu dane sintagme). Barokne večeri (2010.) tekst je koji može poslužiti ujedno i kao primjer iznimno uspjeloga patriotskoga komada osobito bravuroznoga ritma koji svoju kvalitativnu eskalaciju doživljava u središnjem sedmostihu istoga: Vu nadrima cirkve Višnjin čembalo miluje / našu dušu i tielo: to poj ajngelov se čuje / z njenih čarovnih prstih na klavijaturi / gdi i senje plešeju po taktu nočnih vuri. Ritamsku bravuroznost ističem i u šestokatrenskoj uspješnici I onda neš klel? Tekst Farizeji vu gradu baroka možemo čitati i kao diskretnu, ali lako prepoznatljivu društvenu kritiku osobito opominjuće završnice: Gda farizeji buju odišli z grada baroka? / Tekar gda jih bu pomela Božja roka!

Blok Detelica ze štiri lista otpočinje sadržajno-semantički rezignirajućim tekstom Večer je dišala na snieg čemu valja supostaviti tekst Obitel za stolom, v nedelu koji s osobitom osjetljivošću podvlači vrijednost polazišnih osnova tradicije te ujedno tradicije kao polazišne osnove civilizacijskoga progresa (s čim se, dakako, možemo, a i ne moramo složiti).

Blok Triptih o duši i smerti čine ontološki predznakovljeni tekstovi Dej mi, Božek, iti spati (izvrstan primjer bravurozno realiziranoga petrarkističkog soneta), tristrofični komad naslovljen Metek kaj leti brez reda (iliti prestrašeno jutro) posvećeno vusamlenom Človeku (interesantnoga strofičnog ustroja: tekst čine petostih te dva šestostiha uz također jasnu primjenu vezanoga stiha) te Oči zaprte, duša brez greha.

Naslov je treće cjeline Doba nevremena (2010–2015.). Prvi blok cjeline, Na Noinoj arci sveopća je zbrka, otvorena je tekstom Posvaja nas suton, polistrofičnim uratkom vezanoga stiha uz također efektno primijenjeno opkoračenje: stvarne oblike starine: stvari posvaja suton, a sve / živo i neživo, pretci, potomci, poput šišmiša vise // u vitrini s porculanom; na Istoku pak bjesne olujê, / gube se domovinê, i u sumrak već lepeću vampiri. Tekst Zavičaju u pohode guste je narativnosti, mogli bismo reći graničnom pjesmoprozom strofičnoga ustroja (čine ga, naime, dva sedmostiha). Na Noinoj arci sveopća je zbrka tekst je kojim je razmotren onaj vid civilizacijskoga regresa uvjetovanoga nestankom empatije te posljedičnom ravnodušnošću prema patnji drugoga. Tranzicijska pjesma također je primjer angažiranoga stvaralaštva sa semantički usredišnjenim subjektom-promatračem ruinizacije tradicijsko-identitetskih društvenih obilježja. Vukovarski nocturno, pak, tekst je posvećen Siniši Glavaševiću.

Blok Doba nevremena otpočinje tristrofičnim zapisom naslovljenim Na sjeverozapadu ništa novo, osobito naglašenim društveno-kritičkim komadom usmjerenim k preispitivanju kontinuirane revitalizacije pojedinim strukturama iskoristivoga stanja poraća. Na tragu jakoga angažmana čitati je i tekst Dijete u utrobi pjeva (svjetonazorski čvrsto pozicioniranoga subjekta s čime će se dio čitateljstva jamačno složiti, a dio ne). Doba nevremena rubno je pjesmoprozni zapis obilježen intertekstualnom gestom. Tajni pejzaži svemira, Bach, jedan je od primjera izuzetno realiziranoga refleksivnog teksta očekivano gustih gnoseoloških slojeva. U ime napretka, pak, kritika je suvremenoga doba obilježenoga, uz ostalo, degradacijom pojedinčeve intime, ističem posve rezignirajuće finale: ipak trošni svijet još traje, / i travnjaci se, kao nekim čudom, u proljeće zazelene, / a o nasljeđu zvukova, ili prošlosti, nitko ne želi znati // je li to i stvarnosti došao početak ili kraj, svejedno je.

Blok Na brisanom prostoru otpočinje tekstom naslovljenim Nomadizam riječi, polistrofičnim opominjućim zapisom o prijetnji usmjerenoj k jeziku jednoga umirućeg naroda koji je, samim tim, umirućim jezikom. Subjekt, pak, teksta Na brisanom prostoru vlastito spasenje nalazi u distanciranju u odnosu na sinkronijski kontekst (u, aktualnim rječnikom rečeno, svojevoljnoj samoizolaciji). Još jednu snažnu kritiku suvremenoga svijeta nalazimo u tekstu Plutokracija, sjena svijeta čija je završnica, suprotno neizrečenom (a ipak osjećanom kondicionalu), navještajem propasti koja će obuhvatiti čitavu civilizaciju: Kad gomilanje bogatstva postane konačnom svrhom, / pobunit će se rijeke, podivljati mora, i bit će zaludno / tražiti krivce: gospodari i podanici, i oligarsi i robovi, / podjednaki u nemoći, više neće naći domovinu spasa. Tekst Misionarka milosrđa nadasve je emotivno pismo posvećeno Majci Terezi čemu je, nimalo slučajno, supostavljen angažirani tekst naslovljen Pod teretom mediokriteta. Tekst Zapis o smrti, u snu, pak, čitatelja časti razmjerno umirujućim (da ne kažem utješnim) sadržajno-semantičkim planom pri čemu je jezik protumačen kao isključivi jamac egzistencijalne (ili metaegzistencijalne) trajnosti: samo u jeziku / može otvorit se vječnost, kada dođe kraj povijesti.

Blok Plesač na žici otpočinje tekstom Hod po mukama, teozofski predznakovljenim pismom tematsko-motivski zaokupljenim promišljanjem metaprostora. Molitva za bezimene sućutno je atmosferičan i semantički utješan tekst, rekao bih, šopovske provenijencije – status trpećega subjekta pritom je subjektovim izborom: Ništa me ne može učiniti boljim od straha, i križa / koji nosim u sebi: ne lišavam se vlastitih slabosti, / robujem, umjesto da prihvatim kaznu pomirenja / sa samim sobom. Još jedan zapis u obranu tradicijskih vrijednosti tristrofični je tekst naslovljen Za obiteljskim stolom, dok je Epistola o gluhim adresama korak dalje na planu angažiranosti u odnosu na prethodno navedene primjere (u istom tekstu, primjerice, izrijekom je spomenuta korupcija kao jedna od neupitnih društvenih rak-rana). Putovanje u Nigdinu promišljanje je svjetonazorskoga repozicioniranja ili depozicioniranja (ili, pak, trajne depozicioniranosti onih struktura koje su u danom slučaju imenovane ljudima-mravima).

Balada, svagdašnja uvodni je tekst bloka Korak do oluje; isti je, uz ostalo, čitati možebitno i kao kritiku konzumerizma: išteš razloge / zašto se ujutro budiš tmuran, premda dan je tek počeo i / prepun je trgovačkih rasprodaja. Identitetna uloga te posljedično sudbina jezika razmotrena je i tekstom Jezik, pun tajni ustrojenim u tri katrene te obilježenim vezanim stihom; istom valja dopisati tekst BHS – čudnovati jezični kljunaš koji nedvojbeno može rezultirati svjetonazorskim prijeporima upravo shodno tomu da praksa ne prepoznaje ideologije posve lišeno promišljanje jezika. Zapis je, u fusnotnoj bilješci stoji, nastao uz petu obljetnicu međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika, a pojedine su leksičko-sintaktičke konstrukcije, malo je reći, izvan domene politički korektnoga diskursa (BHS-bastard, primjerice). Dakako, inzistiranje na političkoj korektnosti u kontekstu pjesničkog stvaralaštva, pritom ne mislim samo na ovu pjesmu i samo na Fišerovo stvaralaštvo, opasno je barem u kontekstu potencijala angažiranoga predznaka koji poezija nudi. U tom je duhu utoliko čitati i tekst Zlatna formula: ča – kaj – što koji također otvara prostor za polemiku o jeziku kao sustavu, po skromnom sudu potpisnika ovih redaka, vrlo teško odvojivom od ideologije.

Korak do oluje, pak, angažiranim je pismom čiji je predmet kritike potrošačka priroda suvremenoga društva (iako je, usudim se reći, konzumerizam pitanjem trajnog civilizacijskog kontinuiteta). A Tlapnje o novoj pravednosti zapis je koji tematizira politički diskurs temeljen na lažnim te posljedično iznevjerenim obećanjima danim društvu, preciznije, biračkom tijelu; nova pravednost pritom, jasno je, u sebi ne sadrži ništa novo, njezina je tautološka priroda utoliko konstantna. U dužničkom ropstvu osobito je potresan polistrofično ustrojeni zapis koji aktualizira položaj zaduženoga mnoštva čija je pozicija pritom opisana kao put bez povratka. Tekst Razgovor s mrtvima, pak, semantički podvlači nadasve utješnu narav dijakronijske metaegzistencije. Let iznad topovskih gnijezda, s druge strane, dojmljiv je hommage književnom geniju neponovljivoga Slavka Mihalića.

Četvrta cjelina, kao što je uvodno naznačeno, nosi naziv Preludij za anginu pectoris (2015–2018.). Njezin je prvi blok naslovljen Moj brod u boci koji otpočinje tekstom Balada o licemjerju, zapisom povremenih leksički sofisticiranih rješenja domišljato inkorporiranih u, s obzirom na postmodernistički kontekst, ponešto tradicionalniju sintaksu (što se posebice ispostavlja u prve dvije strofe). Tekst Crni krugovi na vodi tematsko-motivski te sadržajno-semantički podvlači problematiku pojave terorističkih struktura u Europi; intertekstualna je gesta pritom realizirana spomenom Jendričkove sintagme evolucija ludila (prema naslovu jedne zbirke sisačkoga barda suvremenoga hrvatskog pjesništva). Blažene mahnitosti tekst je koji možemo čitati i kao razmjerno izravnu kritiku globalizacijskih procesa; na isti se idejno naslanja tekst Moj brod u boci, ovdje s jakim intertekstualnim linkom na Josipa Pupačića: Još gledam more gdje se k meni penje, i govorim mu / more zlato, poput Pupačića, štiteći moj brod u boci / na putu bez povratka.

Tekst Molitva na morskome žalu tematsko-motivski razmatra vezu čovjeka i u kontekstu njegove egzistencije uskraćenoga prijašnjeg mikroprostora. Tvoje oči, po sjećanju jedan je od razmjerno rijetkih primjera ljubavne poezije obilježen povremenim začudno sofisticiranim leksičko-sintaktičkim rješenjima. Djeca (samo)ubojice dojmljiv je komentar kondicioniranja djece u ratno-terorističke svrhe, s naglaskom na videosnimke danih postupaka koje, kao propagandni materijal, završavaju na mreži; tomu, donekle, možemo dopisati i autorov tekst U globalnom svijetu.

Blok Sezona kiselih kiša otpočinje snažno reminiscentnim zapisom Mirisi davnih uspomena. Oštru kritiku primarno političkoga elitizma nalazimo u tekstu Sos za elitnu divljač. Tekst Genij iz Smiljana, dakako, posveta je Nikoli Tesli. Grad mrtvih gayeva, pak, jedan je od najpotresnijih Fišerovih tekstova posvetno označen kao sjećanje na žrtve u Orlandu iz 2016. godine, a čiju kvalitativnu kulminaciju nalazimo u trećoj strofi: Niti jedna sumanutost ne bira ubojice, / oni se sami nude na audicijama zloće, / s nevjerojatnom lakoćom: pogledom / uprtim iza zvijezda sve im je moguće, / i ništa im nije sveto do konačnog cilja. Estetski je efektan narativni komad i zapis naslovljen Jesenski motiv, s groblja (andante cantabile) čemu, osobito tematsko-motivski, valja dopisati i tekst Pjesma o gromoglasnoj tišini.

Blok Gospodari nostalgije otpočinje trikatrenskim zapisom vezanoga stiha Melankolija jeseni. Tekst Kradljivci budućnosti, pak, tematizira gušenje Hrvatskoga proljeća, s naglaskom na dogovor u Karađorđevu 1971. godine. Božićni sonet nešto je naglašeniji primjer religiozne poezije. Pobratimstvo terorista, u nigdini dotiče se već spomenute suvremene tematike, no ovaj put s naglaskom na potrebu za individualizacijom krivnje: Ja više ne želim da sve grijehe drugi s nama dijele; / svako zlo ima svoje ime; živ sam čovjek, od riječi, / a moja vjera od smrti me brani; kad se oči zabijele / od nebeskog svjetla, onda ću i ja u vječnost prijeći. Tekst Pod plaštom demokracije oštar je komentar sve razvidnije degradacije političkoga diskursa čiji, dakle, dezavuirani narativ dopire do intelektualno podjednako ruiniranoga posttranzicijskoga društva. Tekst Večernja sonata, žalostinka dojmljiva je posveta Anti Stamaću.

Blok Na dnu neba otpočinje egzistencijalističkim polistrofično ustrojenim zapisom naslovljenim Preludij za anginu pectoris koji, na mahove takoreći dokumentarističkom pribranošću, opisuje srčani udar. Na danom su tragu, vrlo jasnoga promišljanja smrtnosti dakle, i tekstovi Pohvala nebeskome miru te A vječnost je već tu. Domovina kao metaprostorna činjenica naznačena je tekstom Ono neizrecivo, šutnja (pritom je, dakako, samu šutnju ocijeniti kao metajezik). Posvete Varaždinu nalazimo i u tekstovima Varaždinski nocturno (2017.) te U odsjaju mjesečine (A. D. 1776.). Završni je tekst bloka i knjige naslovljen Trošenje nade. Petokatrenski je to zapis vezanoga stiha, snažno angažiran, nameće se kao kakvo zlosretno proročanstvo čiji će nam stupanj (ne)utemeljenosti naznačiti, dakako, vrijeme; pesimizam kao subidejna nit teksta rezultira tragičnom semantičkom eksplozijom u pretposljednjoj strofi: Ako se u metafori još uvijek krije stvoriteljeva moć / moguće nije sve izgubljeno ili potrošeno u riječima: / ostajući bez daha, u ozonskoj rupi, pisat ću i očima, / jer kad pale se knjige – bliži se i nova Kristalna noć.

* * *

Knjiga čiji je kratki pregled ovdje ponuđen iznova potiče na promišljanje nedostatne (re)valorizacije brojnih davno dokazanih imena suvremene hrvatske pjesničke proizvodnje. Razmjerno sam nedavno nabasao na komentar jedne generacijske kolegice koja je, spominjući pojedina imena stasala u posljednjih desetak godina na ovdašnjoj sceni, nespretno konstatirala kako su ista podigla letvicu pritom kao argumente posežući za onim fenomenima koji su, u kontekstu domaćega pjesništva, bila razvidnima i desetljećima ranije. Slijedom toga nespretnoga komentara posljednjih sam mjeseci intenzivno razmišljao upravo o pitanju recepcijskoga usvajanja književnih doajena od strane novogeneracijskih glasova čiji rad svesrdno podupirem te nastojim osvrtno i u kontinuitetu pratiti. I utoliko sam sklon zaključku potrebe za usustavljivanjem opusa književnih doajena što njihov dugogodišnji rad čini bitno dostupnijim te preglednijim. Premda, valja i to imati na umu, mrežom zagarantirano informacijsko ludilo upravo strahovito odvraća od strpljivih čitanja značajnih prethodnika među kojima je, nedvojbeno, i Ernest Fišer.

Tim više bilo je bitnim spomenuti knjigu Trošenje nade te izvrstan Šalatov urednički posao obogaćen pogovornim esejističkim štivom koji takoreći znanstvenom pribranošću, metodološki pregledno, razlaže pjesnikovo gotovo šezdesetogodišnje stvaralaštvo. Ne mogu ne spomenuti i pitanje dijalektalnoga pjesničkog stvaralaštva u kontekstu jedne nedavne antologije čiji je priređivač isto odlučio diskvalificirati bez, po skromnom sudu potpisnika ovih redaka, suvislijih argumenata, a o čemu je povedena i zanimljiva rasprava u časopisu Artikulacije podravskoga ogranka Društva hrvatskih književnika. Sve u svemu, ovaj tekst ne treba shvatiti kao temeljiti uvid o Fišerov opus već kao poziv na čitanje dojmljivog ukoričenja o kojemu, koliko mi se čini, do sada nije dostatno pisano.