Bajkoviti portreti (izbor)

KAKO SAM VIDIO ANDRIJANU ĐORDAN

Pepeo ružinog snatrenja
i zvukovi božanskog lima
prosipaju se svijetom
kad ona pleše na žici
ili radi špagu između
dvije zvijezde.

Jutrom kosu natapa
u emulziji sna i očaja.
Resi je školjkastim šnalama
i gleda u nebo.

Na njemu vidi dvije crte,
starinske tapete
i cvjetne rezede koje se zalijevaju
suzama.

Htjela bi postati
kineska carevna
ili
kopljonoša koji ide na Istok.

Pod rupcem svakodnevlja
grebe narasle zidove
i opustoši cijelu Afriku svojih slutnji.

Potom,
stavi slutnje
kao naušnice
u ladicu
i potone
u
san.

KAKO SAM VIDIO SANJU FRANKOVIĆ

Svileni rupci
na južnim padinama
ovijaju njene
unutarnje vrtove.

U njima se zibaju
nebeske rezede,
blještave mahovine,
kipuće ruže
i bakrom optočeni
zavjetni vrčevi.

Hoda ulicom
koja miriše na kestene
i praškaste knjige.

Kako li samo pjeva u predvečerje
dok zmajevi spašavaju
zatočenu
djevojku
na zmijolikom otoku!

U tihe noći
posprema svoje dvore
i čisti olovke
od ugljene sjete
i paučinastog lišća.

Gleda se u mjesečevo zrcalo
i misli na tamne sobe
koje stepenasto vrte
kulu njezina postanja.

U uhvaćenom pogledu
ili nesmotrenoj kretnji ruke
čovjek bi pomislio
da proriče sudbinu.

KAKO SAM VIDIO MORANU PAPUCCI 

Da, vidio. Možda je bolje reći kako znam.
Ili ne znam. Još. Doista.
Crveni tulipani liče na zastave.

Živi usred pustinje u dvorima od granitnog papira.
Svako jutro osluškuje zidove.
Miris ružmarina širi se prostorom
dok glasno pjeva i pali mjedene baklje
u uljanom suncu.

Osupnuta gleda prema obzorju.
Je li možda stablo lješnjaka uzorilo,
prozor ostao otvoren, vulkan se ugasio?
Podiže pogled i misli.
Iz očiju joj izlaze lastavice.

Šeće vrtom punim agava i dozrelih šipaka.
Nebeski se patuljci sjate
oko njezinih haljina
ne bi li pomogli
zalijevati bilje iz zlatnih ibrika.

Kad sjedne u sjenicu,
misli na ispečen kruh,
brdo
i jastuke od ognjene svile.

Oko nje se roje
božanski crvi
i prosuta bakrena dugmad.

Često ne zna
kako bi ih obuzdala,
pa češlja lutke
i mrtve junake.

Predvečer,
baci kose u kosi kenotaf
iz kojeg ujutro izrastu
južni kontinenti.

KAKO SAM VIDIO JASNU ŠEGO

Vodeni zavjetni znakovi
i mačevi vjetrenog dima

padaju s neba

kad ona ustaje
iz svilene steljke
jasenova lišća.

Oblači se u granje i kukuruzne klice.

Ulazi u svoje
pojastučene dvore
i šije repolike kape
za Božju služinčad.

Zavrti se u krug i
postaje
rebus
plamenih
cvjetova.

Uslika se na zemljovid
i čvrsto zavije
oštrice kompasa.

Hodam ulicama
stožastoga grada
kako bih je našao.

Vozim se željeznicom i
prelazim na splav.

Vidim pero
i prah što pada
po šetačima obližnjeg trga.

Njena je to prisutnost, znam.

Zaklopim oči
i nastavim spavati
u obližnjoj ulici.

KAKO SAM VIDIO MAGDALENU DOŠEN

Sreo sam je usput,
u ulici mjedenih zmija.

Isprobavala je haljine
za mjesečev bal.

Smijala se kao dijete
kad bih nabacio šalu
ili pokazao horizonte
na putenim ulicama.

Njen snažan
zamućen pogled
pada u grotlo
božanskih kopriva
iz kojeg izlaze
tri zelena sunca.

Muči se sa svemirskim rukopisom.

Ispunivši tri ogromne bilježnice,
uzlazi kao sveta leptirica
i radi gnijezdo
među nebeskim žaruljama.

Meni su ostali
kruh i melankolija,
a vidim vjedra
na Božjim konopcima.

KAKO SAM VIDIO ANITU PAJEVIĆ

Živi nasred otokā
koji nastanjuju
dvoglave zmije.
Svako jutro
sjedne na magarca
i donosi vodu
iz obližnjeg bunara.
Vrativši se u dvor,
češlja jelena vitoroga
i mijesi glinene perle
za nebeske kokoši.
Kuje zlatno prstenje
galebovima
i šije tintene oprave
ribama.

To sam popodne
dugo šetao
i kupao se
u obližnjem zaljevu.
Neki je dječak
nosio rogati vrč
i pokazao mi put
u središte otoka.
Došao sam
do njezina dvora.
Izuo cipele
kadli iz najviše sobe
počeše letjeti tkanine.
Pretvarahu se
u božanske vodopade.
U buci jeke
pomislih
kako se češlja
ili maže lice
uljem timijana.

KAKO SAM VIDIO VALENTINU HAIĆ

Ugledao sam je jučer.

Šetala je bulevarom
mjesečevih klica
i stala kraj stare
pekare.

Unutra je bilo mračno.

Dizalo se tijesto
za kozmičke žemlje,
a srebrni brioši
bjehu povješani
na tankom užetu.

Rukom je dotakla
zamaštano staklo

i

pekara se pretvorila
u smaragdni dvor.

Oko dvora šetali su
paunovi, djevojčice
vezle zlatne zvijezde,
a dječaci češljali kose
snenim lutkama.

Ušla je u dvor,
pobijelila dvorjane
i dugo se penjala
prema crnom tavanu.

Tamo se obukla
u riječnu trsku
i poletjela
duž svijeta
bezglavih heroja.

Umila ih mlijekom
i oni se dizali
iz zaraslih grobova.

KAKO SAM VIDIO BARBARU BAŽDARIĆ

Vidio sam je jučer
u uvelo popodne...

Hranila je tri psa
i rukovala se s vilama.

U trenu pokreta
mog očnog kapka
nebom su letjeli
avioni od kolaža,
obješenjaci,
probušene tikve
i bezubi klaunovi.

Podno mjedene gore
sijala je grah u zlatnom loncu.

Zemljina ploča postade klackalica.

Sve zlo Bog je skupio u pletene košare.

Probudio sam se.

Zidovi su bili ispisani kredom u boji.

Razmišljao sam:
Je li svijet
krakata jednadžba
ili igra
razbijenih
posuda?

KAKO SAM VIDIO MIRELU ANDREIS

Među snovitim brdima
i razbijenim mjesečevim kaležima
izvijaju se rijeke
poput pamučnih zmija.

U uzibanoj dolini
ona sjedi
i promatra
izraslo stablo kestena.
Kreće prema njemu,
zapinje o krhotine mjeseca
i snatri o dalekom svijetu
iz djetinjih glasova.

Nabere košaru kestena,
a dvije nejake vile
kite joj kosu
leptirastim ukosnicama
i listićima žetvenog srpa.

Probudi se iz sna
i postane
pustinjakinja.

Hoda oko brončane kule
i tišinom siječe
uzbibale
valove.

Ulazi u kulu,
leti njenim podzemljem
kako bi pronašla
čudesno vreteno
na kojem će tkati
suknene oprave
otočkoj sirotinji.

Kad večer padne,
prosijava unutarnje žito
i slika
uljane planine
svoje zamišljenosti.