Apel za nacionalni identitet

Iako je 2020. godina obilježena krajnje neuobičajenim i u određenoj mjeri tragičnim događajima, ipak je iznjedrila i neke velike stvari. Kao jedna iz grupe potonjih jest knjiga Identitetske aporije Milorada Nikčevića. Akademik Milorad Nikčević istaknuti je hrvatsko-crnogorski znanstvenik i književnik koji je u prošlih pet desetljeća odigrao jednu od ključnih uloga u učvršćivanju svijesti o posebnosti crnogorskoga jezika, književnosti i kulture. Da je i u novome djelu naslovljenom Identitetske aporije ostao dosljedan svojoj neumornoj borbi za promicanje i očuvanje crnogorskoga integriteta, otkriva i sam podnaslov djela koji glasi Odbrana crnogorskog identiteta. »Odbrana identiteta konstanta je Nikčevićeva javnog angažmana, pa ne čudi što je najveći broj njegovih tekstova te vrste posvećen crnogorskome jeziku, crkvi i kulturi«, navodi Aleksandar Radoman, recenzent ove knjige.

Ova knjiga znakovitoga naslova Identitetske aporije (grč. ἀπορία = prijepor, prepreka, teškoća, sporno pitanje, problem, dubitacija) predstavlja prvu samostalnu knjigu akademika Nikčevića u kojoj je sabrao isključivo svoje kritičke osvrte, kolumne, polemičke tekstove i intervjue. Djelo je sastavljeno od sedam logično strukturiranih poglavlja. Uvodno poglavlje uz ostalu građu sadržava i proslov iz pera Aleksandra Radomana koji se osvrnuo na rad i stvaralaštvo akademika Nikčevića, za kojeg tvrdi da svojim »nesmanjenim elanom ukazuje na sve devijacije aktuelnoga društvenog trenutka, nepokolebljivo braneći visoke postulate etike i humanizma«. Uvodno poglavlje krije još i nekoliko intervjua akademika Nikčevića čijim se temama najavljuje ton i smjer djela – znanstveni i intelektualni rad u dvjema »domovinama«, odnos hrvatske i crnogorske književnosti te individualni prijepori oko očuvanja crnogorskoga identiteta.

Jezik / kultura / identitet naslov je drugoga poglavlja koje simbolično počinje tekstom »Tako je govorio Vojislav P. Nikčević«. Ne čudi takav izbor otvaranja elaboracije o ključnim temama s obzirom na to da se izborom tema i samim pristupom tematici Milorad Nikčević nadovezuje na svojega brata i jezikoslovca Vojislava P. Nikčevića, kojega Aleksandar Radoman s pravom označuje kao »utemeljivača savremene montenegristike«. Gorljiva strast za propitivanjem jezičnih problema što su se ovili oko crnogorskoga jezika, značajka je koju dijele dvojica braće Nikčević.

Na tom tragu u tekstu »Tako je govorio Vojislav P. Nikčević« problematizira se pitanje jednakosti i različitosti »balkanskih« jezika, a Vojislav P. Nikčević neoborivim argumentom zaključuje da »Crnogorci po svim deklaracijama o ljudskim pravima imaju pravo na svoj jezik«. Također treba dodati da je Jezik / kultura / identitet najopsežnije poglavlje Nikčevićeva djela koje sadrži izlaganja, besjede, studije, razmišljanja o ratu objavljena u Glasu Slavonije, novinske članke, intervjue i predavanja – strukturirana u 17 potpoglavlja.

Jezik i religija među stožernim su odrednicama identiteta gotovo svakoga naroda. Upravo se tim temama akademik Nikčević posebno posvećuje u vidu očuvanja i osnaživanja crnogorskoga identiteta. O problemu autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve progovara u trećem poglavlju koje nosi naslov Kulturni promašaji i postignuća. Ganut osobnim naporima i konačnim uspjehom da utemelji Crnogorsku pravoslavnu crkvu u Republici Hrvatskoj, ističe gorku spoznaju da je Crnogorska autokefalna crkva »survana pred licem cjelokupne Evrope, a sa njom je nestao i crnogorski narod, crnogorski jezik i crnogorska cjelokupna državotvornost«. Zaključuje da je stanje kako za Crkvu tako i za državu bilo povoljnije prije obnove neovisnosti jer su tada svi Crnogorci dijelili jednu ideju kojoj su stremili i kojoj su posvetili svoje privatne interese.

Četvrto poglavlje nosi pomalo provokativan naslov – Harange i ciljevi. U ovome poglavlju akademik Nikčević progovara o tužnoj sudbini svoje domovine koja je u rukama snažnijeg susjeda, žednog teritorijalne moći, duhovno oskvrnjena te gubi svoje identitetsko vrelo koje presušuje. Ipak, Milorad Nikčević u sebi gaji nadu u Crnu Goru »da ne posustane na svome evropskome putu i da ostane dovijeka i Strašnoga suda u svojoj volji i slobodi«. Autor u ovome poglavlju otvara i neriješena ili pogrešno riješena pitanja iz posljednjega rata otkrivajući tragično osobno iskustvo života u ratnom Osijeku.

U zadnjim se dvama poglavljima autor okreće razmatranjima pozitivnih i nadom ispunjenih događaja iz povijesti Crne Gore. U radosnim trenucima naslov je petog i ujedno opsegom najskromnijega poglavlja. Milorad Nikčević u ovom dijelu svoje knjige progovara o primitku vijesti da je crnogorski jezik priznat u Washingtonu. Podsjeća da je očuvanje crnogorskoga jezika moralni dug crnogorskoga naroda prema prošlosti, crnogorskim velikanima, prema crnogorskom duhu, tradiciji i pisanoj riječi. Uz opći je osjećaj radosti autor u ovome poglavlju spojio i osobni uspjeh pišući o primanju Povelje za poseban doprinos montenegristici, pri čemu se akademik Nikčević ponovno osvrnuo na vrijedan rad i viziju svoga brata Vojislava P. Nikčevića kao ustrajnoga nositelja afirmacije crnogorske kulture, književnosti i jezika.

Svoju knjigu Identitetske aporije: odbrana crnogorskog identiteta: rasprave/ kolumne/ intervjui Milorad Nikčević završava Apelom za mir. Apel za mir, apel za ljubljenje svoga i poštivanje tuđega, apel za slobodu, apel za identitet – sve su to apeli koje akademik Nikčević tijekom svojega dugoga i strastvenoga radnoga vijeka neumorno propagira i za kojega se bez premca zalaže. Djelo Identitetske aporije stoga predstavlja svojevrsnu kulturološku misiju obrazovanja i širenja svijesti o traganjima Crne Gore i njezinih sinova za nesputanim i suverenim identitetom koji im se desetljećima grčevito uskraćivao.