Začudnost i poetički minimalizam

Solinska spisateljica Nada Topić (rođena u Splitu 1977.) prvu je knjigu, zbirku pjesama Svetac u trajektnoj luci, objavila još 2005., no na nacionalnoj je, pa i takozvanoj regionalnoj književnoj sceni ozbiljnije zamijećena tek deset godina kasnije, kad je njezina druga knjiga Meteorologija tijela ušla u uži izbor pjesničkih nagrada »Ristko Ratković« (u Crnoj Gori) i »Tin Ujević«. Obogaćena zanimljivim crtežima Hrvoja Marka Peruzovića (i sam piše poeziju), koji kao da povezuju cyber punk i Egona Schielea, ta zbirka s pjesmama bez strofa, interpunkcija i naslova (zamjenjuju ih redni brojevi) nekom je lakonskom mudrošću i izravnim, jasnim metaforama govorila o tijelu kao drugom, kao prisnom prostoru u kojem se boravi i koje se mijenja u vremenu, a uz tijelo glavni su motivi bili osamljenost, samoća, tišina i nestajanje.

Primjetne autoričine konceptualističke sklonosti do punog su izražaja došle dvije godine kasnije, 2017., u pjesničkoj zbirci Bezbroj i druge jednine, jasno konceptualistički strukturiranoj (složena je od deset ciklusā, pri čemu prvi sadrži jednu pjesmu, drugi dvije, treći tri i tako redom do desetog, a junaci, odnosno bolje je reći junakinje pjesama brojčani su entiteti nalik ženama ili obratno), knjizi koja se motivsko-tematski možda najbolje može opisati kao razigrana, ali dijelom i tužna, melankolična geografija i povijest svijeta i čovjeka koja uključuje valjda sve meridijane i paralele te veći dio ljudske kulture shvaćene u najširem smislu – umjetnost, znanost, filozofiju, politiku, sport, astronomiju, mitologiju, religiju, kozmologiju. Kao u prethodnoj zbirci pjesme su bile nestrofične, bez naslova i interpunkcija, pisane malim slovima (uz iznimke poput Zemlje i Svemira) te jednostavnim jezikom s podosta lako razabirljivih metafora i inih figura asocijacije, potvrđujući da je riječ o vrlo samosvjesnoj autorici jasnih namjera i suverenih načina oblikovanja, ovaj put s većim naglaskom na slikovitosti i, recimo tako, s otvoreno-prozračnom atmosferom naspram više »komornog« ugođaja prethodne knjige.

Godinu ranije, 2016., Nada Topić objavila je i prozni prvijenac, zbirku kratkih priča Male stvari, koja može funkcionirati i kao osebujan roman. U središtu narativa infantilna je, po riječima autorice i autobiografski utemeljena pripovjedačica, djevojčica od nekih desetak godina, iz čije su perspektive sagledana sva zbivanja. Ona pripovijeda o svojoj obitelji i eponimnim malim stvarima koje ju okružuju u domu i izvan njega (ormar, noćni ormarić, haljina, klompe, prašina, kamen, kupine...), a kroz njih dolazi do vrlo ozbiljnih tema poput osamljenosti, bolesti, smrti, zaljubljenosti, bavi se sestrinskim i prijateljskim odnosima, relacijom s majkom i tsl. Autorica je koncentrirana na ono bitno, uvjerljivo demonstriravši mogućnost valjanosti formulacije »manje je više«, iza koje inače često stoji mistifikacija.

Nema tu šokantnosti izvanrednih zbivanja u ratno doba, niti se tematizirana djevojčica i njezina obitelj postavljaju na poziciju žrtve, kao u srodnoj knjizi priča 4 brave Željke Horvat Čeč (objavljenoj iste godine). Topić dostatnu zanimljivost pronalazi u takozvanom običnom, svakodnevnom životu i njegovim malim zgodama. Pritom se lako može steći dojam da bi »svatko« mogao pisati tako jednostavnim stilom i da je pomak u dječji glas izvedbeno nezahtjevan, međutim usporedba Malih stvari s knjigom 4 brave pokazuje koliko je jezik Nade Topić sugestivan, koliko je njegova infantilizacija dojmljivija i učinkovitija.

Tri godine nakon Malih stvari, solinska spisateljica objavila je svoju četvrtu zbirku pjesama, koja se autobiografskim utemeljenjem u vlastitu obitelj nastavlja na autoričin prozni prvijenac. Dok je u njemu rano preminuli otac obitelji funkcionirao kao takozvana figura odsutnosti, pjesnička knjiga upravo taj lik postavlja u središte, što jasno sugerira i njezin naslov Otac. Međutim, ja-perspektivu djevojčice iz Malih stvari smjenjuje obiteljska mi-perspektiva velike većine od 42 pjesme zbirke (nekoliko ih je napisano iz neutralnog očišta koje se može shvatiti i kao implicitna mi-perspektiva, a samo dvije iz prvog lica jednine), i ta mi-perspektiva zanimljiva je već sama po sebi jer se rijetko rabi, a posebno je zanimljiva jer mi ovdje označava jedinstvo neeksplicirane, ali podrazumijevajuće obitelji koja živi u interakciji s već 36 godina mrtvim, ili u ovom slučaju bolje je reći neživim ocem.

Konvencionalno bi se moglo reći da je riječ o duhu, tim prije što se eksplicira da otac nema tijela, no on je toliko konkretno prisutan da je jedna od prvih asocijacija koje se mogu javiti preminuli voljeni otac iz Bergmanova klasičnog filma Fanny i Alexander, koji svojoj supruzi i djeci dolazi u posve realnom tjelesnom obličju. Međutim ton pjesama Nade Topić različit je od tona Bergmanova slikopisa; dok su im zajednički svojevrsni lakonski nadrealizam pa i, recimo tako, lakonska metafizičnost; umjesto Bergmanove prevladavajuće ozbiljnosti Topić poseže za otvorenijom ili prigušenijom razigranošću, i kad se radi o korištenju paradoksa omiljenog kod nekih avangardističkih pravaca, i kad je riječ o sarkazmu, o nekoj vrsti crnog humora i apsurdizmu, te ironiji koja boji cijelu zbirku. Pa onda i čuveni Lorcini stihovi – »Umrem li, ostavite balkon otvoren« – postavljeni kao moto zbirke, u njezinom kontekstu (djelomično) zadobivaju humoran prizvuk.

U svakom slučaju, interakcija između obitelji i oca doima se, ili se može doimati, nekom vrstom igre, ne toliko po sadržaju tog odnosa, iako i po njemu, na primjer u pjesmi Otac, zid gdje kao da se pomalo priziva igra skrivača, nego najprije po stilskim postupcima, ugođaju i općem duhu koji proizlazi iz pjesama. Već sami (minimalistički) naslovi većine uradaka, sastavljeni od dviju riječi od kojih je prva uvijek otac, a druga, odvojena zarezom, obilježava neki predmet, događaj ili stanje povezano s ocem (npr. Otac, pismo; Otac, nogometno prvenstvo; Otac, nevjerica), sugeriraju stanoviti pomak koji same pjesme potvrđuju, obično u vidu lakonski predočene začudnosti zbivanja odnosno stanja. Uostalom, otvarajuća pjesma zbirke ‒ Otac, kartonska kutija ‒ programatski, od neobične početne situacije do završnog paradoksa, ocrtava ono što slijedi u ostatku knjige pa ju je najbolje u cijelosti citirati: »Otac čuči u kartonskoj kutiji / na vrhu ormara / Čuči i čeka / da netko dođe / da podigne poklopac / i ode // Onda će ustati / izravnati leđa / i kihnuti / zbog prašine na obrvama / i na kosi // Nazdravlje, oče! / Živio! // Tako ćemo reći / iz susjedne sobe / njemu mrtvome // Živio!

Sljedeća pjesma, Otac, Sveta obitelj, metatekstualnom igrom pak, i pomalo blasfemično, povezuje očevu i kršćansku svetu obitelj (»Noću otac siđe s ormara / da ugasi svjetlo u banju / i zatvori vrata // Boga vam vašega / Isusa i Gospu / Sveta Obitelj na njegovom jeziku / ponovo je na okupu«), dok Otac, šijavica kao da metatekstualno upućuje na samu igru, simboliziranu naslovnom šijavicom, kao bit, ali i poseže za konkretnom igrom riječima, suprotstavljajući u samoj završnici citiranju očevih povika u igri ‒ povika od kojih se gotovo cijela pjesma, nastavljajući se na modernističko-avangardističku tradiciju, sastoji ‒ ohlađenu imenicu otac (»Šije! / Šete! / Oto! / Nove! / Tuti! / Oto! / Moje! / Oto. / Ot // Otac«). Igre riječi kao stilsko-značenjska poanta prisutne su i u pjesmama Otac, pismo (»Kad nema nikoga / otac uzme moju olovku / i piše pismo / svome ocu // Piše pa izbriše«) i Otac, zastava, koja se intertekstualno, interesantnom kombinacijom citiranja i parafraziranja (ironijski) poziva na Šimića (»Na državni praznik / kuća se ori // Otac pjeva / i njegov glas // Vijori / Vijori«).

Knjiga Nade Topić, može se naslutiti i iz citiranih stihova, nipošto nije, ili u najmanju ruku nije samo, reprezent poetike igre radi igre. Iako se dublja pozadina može osjetiti u većini pjesama, neke od njih eksplicitnije su, recimo tako, filozofične. Tako uradak Otac, utičnica de facto doslovno postavlja esencijalno pitanje o bitku i egzistenciji na individualnom slučaju, bez obzira što začudni kontekst pjesme svemu daje ironijski prizvuk, istovremeno polučujući i neku nejasnu metafizičku sugestiju (»Stisnutih usana / s rukama u krilu / otac gleda / praznu utičnicu u zidu // Pita se: / Tko me isključio? / Zbog čega?«). Intrigantno filozofična je i pjesma o samopotrazi Otac, nevjerica (»Otkako je umro / otac ne izlazi iz kuće // Već trideset i šest godina / traži samoga sebe // Ide iz jedne u drugu sobu i pita nas: / Jeste li me vidjeli? / Gdje sam?«), dok je Otac, sjena, čini se djelomična aluzija na Lorcin Oproštaj iz kojeg su uzeti ranije spomenuti stihovi za moto knjige, još jedan uzoran primjer lakonske metafizičnosti (»Za sunčanih dana / otac širom otvori balkonska vrata // Dovuče plastičnu stolicu / do bijelih rešetki / i gleda // Čudi se // Sve ima sjenu / osim njega«).

Začudnost, redovno temeljena na lakonskom tonu, i minimalizam najuočljivije su značajke zbirke. Poneka pjesma odlikuje se i dojmljivom slikovitošću, kao Otac izlazi iz zida (»Noću / otac izlazi iz zida / i gleda nas kako spavamo // Umjesto snijega / s njega / sipi bijeli kreč / i pada po debelom pokrivaču / i po našim glavama«), a jedna se izdvaja neočekivanom, možda sarkastičnom grubošću – Otac, kauč (»Nekad zaboravimo / da je otac s nama // S vrata bacimo torbu na kauč / i pogodimo ga / ravno u glavu«). Najbolji je pak primjer sarkastično-apsurdističkog pjesma Otac, nogometno prvenstvo (»Finale uvijek gledamo skupa // Otac se poslije drži za prsa / i kaže: // Skoro sam opet umra«). Zbirka ima i donekle pripovjedački karakter, ne samo u smislu djelomične narativnosti niza pjesama, nego i stanovitog narativno-motivskog kontinuiteta između pjesama koji se povremeno javlja: tako motiv oca koji boravi na ormaru povezuje prve tri pjesme, Otac, kartonska kutija, Otac, Sveta obitelj i Otac, kovitlac ničega, a prve dvije povezane su i protokom vremena; srodna vrsta kontinuiteta povezuje i pjesme Otac, zid i Otac izlazi iz zida, te pjesme Otac, radijator I. i Otac, radijator II., inače među najefektnije začudnima.

Treba napomenuti i da se pjesme od onih u prethodne dvije autoričine pjesničke knjige, osim po naslovljenosti i uvođenju strofa, razlikuju i po korištenju velikih slova na početku (pretpostavljenih) rečenica te dvotočki, upitnika i uskličnika, dok dvaju temeljnih interpunkcijskih znakova, točke i zareza, i dalje (gotovo) nema (zarezi se javljaju samo u naslovima i citatima verbalnih iskaza, a točka jedan jedini put, u pjesmi Otac, šijavica). I dalje je, logično za konceptualni pristup, cjelina pjesničkog rukopisa važnija od samostalne vrijednosti pojedinačnih pjesama, no balans općih i individualnih vrijednosti kod Nade Topić uvijek je bio optimalan, a u ovoj zbirci može se reći da je gotovo idealan – ne samo da je cjelina savršeno uspjela, nego je svaka pojedinačna pjesma visoke ili najviše vrijednosti.

Nema sumnje, Otac je jedan od književnih događaja 2019., i ne samo te godine u Hrvatskoj. Nada Topić osmislila je poticajan koncept, ne toliko originalan koliko maestralno ostvaren, i uvrstila se, drugi put nakon Malih stvari, među one autore koji na naizgled beskrajno jednostavan način polučuju duboke učinke, i čine to mimo svake pretencioznosti, takoreći šaleći se. Vrijeme je da se pri kraju ovog teksta napokon kaže i da je riječ, bez obzira na sve lakonstvo i neizravnost, o emotivnoj knjizi koja na dirljiv, ali, jasno je iz svega do sad napisanog, i najmanje patetičnosti lišen način slika svoju temu, odnos oca i obitelji. Obitelj se prema ocu suštinski odnosi s nježnošću s kojom se pristupa djeci, ali i otac se ponekad zaštitnički postavi prema obitelji, a vrlo rijetko zatekne se u nečem nalik tradicionalnoj kontrolirajućoj patrijarhalnoj poziciji kao u kratkoj pjesmi Otac, ključanica (»Otac napokon vidi / što se događa / u svim sobama«), koja djeluje više transcendentalno nego patrijarhalno.

Najzad, kad je riječ o nježnosti, vjerojatno je najnježnija, i po tome možda također paradoksna pjesma Otac, mesar, jer govori o nježnosti ne prema bliskim ljudima nego životinjama, i to nježnosti onoga čiji je posao bio trančiranje životinja; ujedno, to je bila prilika autorici da se nakon posvete A.B. Šimiću dotakne i Dragutina Tadijanovića. Ne vidim bolji način za završavanje ovog teksta od te pjesme: »Na slici otac ima bijeli mantil / natopljen krvlju domaćih životinja // Kad otvori vrata / one uđu za njim / i mirno legnu / pod stol / na kameni pod // Krava, koza i vol // On ih jedini vidi // Spusti svoju tanku ruku / na njihova leđa / pa ih gladi // Gladi ih / Dugo u noć«.