Širina kroatističkoga zahvata

Knjiga Tihomila Maštrovića Nad jabukama vile Hrvatice prvi je put objavljena godine 2001. kao 4. knjiga u biblioteci Croaticum Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu kojoj je urednik bio akademik Radoslav Katičić a recenzenti akademik Miroslav Šicel i akademik Nikica Kolumbić. Kako je prvo izdanje rasprodano i već desetak godina do te se knjige teško moglo doći, a kako je dosta tražena, autor je odlučio objaviti i drugo izdanje, ali sada znatno dopunjeno i izmijenjeno u odnosu na prvo, pa je gotovo polovica knjige nova u odnosu na prvo izdanje. U drugom izdanju knjige Tihomila Maštrovića Nad jabukama vile Hrvatice objedinjeno je 29 poglavlja kroatističkih rasprava, a uvršteni književnopovijesni radovi obrađuju široki raspon tema. S jedne strane autorova analiza obuhvaća hrvatske književnike, njihova djela i središta njihova književnog djelovanja te skupinu ogledā posvećenih kritičkom sagledavanju odabranih književnih razdoblja, te kazališno-povijesne priloge.

Urednik drugog izdanja je akademik Mislav Ježić a recenzenti dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek i prof. dr. sc. Robert Bacalja. Ujedno, to je Maštrovićeva dvanaesta autorska knjiga; time da se, uz izbor tekstova objavljenih do 2001., donosi izbor iz autorovih znanstvenih i stručnih radova objavljenih proteklih godina, što su do ovog izdanja bili razasuti po znanstvenim zbornicima i časopisima. Objavljeni na jednome mjestu dotad raštrkani radovi sada su dobili nov smisao i vrijednost zaokruženog autorskog djela koje obilježava interdisciplinarni kroatistički pristup različitim temama iz hrvatske književne i kulturne baštine u širokom vremenskom razdoblju, od XI. do XXI. stoljeća. Određujući poveznice naizgled raznolikih ogleda u ovoj knjizi jasno je da su to nedvojbeno kroatistički eseji i rasprave, te da je pristup temama uglavnom filološke naravi, štoviše u najvećem dijelu, književnopovijesni i književnokritički. Međutim, kako su neki od priloga obrađeni interdisciplinarnim komparativno-kroatističkim postupcima zapravo ih valja smatrati kroatološkim prilozima, a to je potpuno na tragu stvaralačkih postupaka što ih je Tihomil Maštrović koristio u svojim prethodnim autorskim knjigama: Neukrotivo svoji (2011.) i Kroatološki ogledi (2017.).

Drugo izdanje knjige Nad jabukama vile Hrvatice znatno je dopunjeno; u njoj je čak 13 priloga kojih nema u prvom izdanju. To su sljedeći članci: »Tisuću godina hrvatske drame i kazališta«; »Petar Zoranić i njegov zadarski renesansni krug«; »Najstarije novine na hrvatskom jeziku i prvi hrvatski novinar Nikola Dominik Budrović«; »Čudnovati likovi Kovačićevih pripovijesti«; »Croatica Mehitaristica«; »Dramski pokušaji Silvija Strahimira Kranjčevića«; »Milan Begović i Zadar«; »Drama između sna i jave (o drami Pustolov pred vratima Milana Begovića)«; »Zadarski Ogledi Antuna Gustava Matoša«; »Pisma Iva Vojnovića – najopsežnija korespondencija u hrvatskoj književnosti«; »Je li Ante Tresić Pavičić pisao (i) socijalne drame«; »Pripovjedač Neretvanske Krajine (o Niki Andrijaševiću)«; »Jezik kao domovina (o pjesniku Joji Ricovu)« te »Kodifikacija hrvatskoga jezika u međunarodnom kontekstu«.

Međunarodno priznanje hrvatskog jezika

Posebno se izdvaja prilog o kodifikaciji hrvatskoga jezika u međunarodnom kontekstu. Iako se o tom događaju ponešto već govorilo, ipak njegova recepcija u široj javnosti nije našala ono mjesto koje svojom znatnošću zaslužuje. Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno je godine 2008. kada mu je nadležno međunarodno tijelo dodijelilo zasebni kod hrv, a izbrisalo dotadašnji kod scr koji ga jeodređivao tek kao varijantu zajedničkog tzv. srpskohrvatskog jezika. Poznata je činjenica da je početkom te godine, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, upravo kada je Tihomil Maštrović bio njezin glavni ravnatelj, poslala zahtjev nadležnim međunarodnim tijelima da se hrvatski jezik napokon prizna kao zaseban jezik. Autor podsjeća da je zahtjev NSK za izmjenu međunarodnoga jezičnog koda za hrvatski jezik podnesen Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu s ciljem da se srpskohrvatski jezik, što je od strane međunarodne organizacije bilo favorizirano ime i kod jezika, izmijeni jer nije u skladu sa znanstvenim činjenicama i hrvatskim nacionalnim interesima.

Kako bi navedena akcija bila uspješno ostvarena inicijativi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pridružio se i Hrvatski zavod za norme, a pokrenuto je i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenom postojećih međunarodnih kodova za jezike s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije. Zajedničkim zahtjevom kojeg su potpisala četvorica ravnatelja, tražena je izmjena postojećih troslovnih oznaka hrvatskoga i srpskoga jezika iz norme ISO 369-2 i njihovo usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, na način kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadašnjega srpskohrvatskog jezika (dotadašnja oznaka scr koja se upotrebljavala za hrvatski jezik bila je kratica za Serbo-Croatian-Roman dok se za srpski jezik koristila oznaka scc, Serbo-Croatian-Cyrillic) u međunarodnu klasifikaciju jezikā uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp).

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. nadležno tijelo ISO 639-2 Registration Authority iz Washingtona potvrdilo je prihvaćanje zajedničkog zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i nadležnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije te donijelo odluku kojom se odbacuje daljnja uporaba oznaka scr za hrvatski i scc za srpski jezik, te odredilo oznake: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik, kao jedine važeće oznake za ta dva jezika, uz napomenu da je ta odluka za sve obvezna time da će se početi primjenjivati od 1. rujna 2008. Važno je pri tom podsjetiti, ističe Maštrović, da je neovisno od činjenice što je Ustavom iz 1991. hrvatski jezik u Hrvatskoj utvrđen kao službeni jezik, bilo potrebno ostvariti i njegovo međunarodno priznanje dodjelom zasebnog koda. Međutim, to prevažno postignuće za hrvatski jezik dogodilo se tek godine 2008., onda kada je on prvi puta dobio svoj samostalni jezični kod u svjetskim ISO-standardima, čime je napokon je ostvareno prepoznavanje hrvatskoga jezika, a preko njega i cjelokupnog hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta u svjetskom okružju.

Maštrović pojašnjava kako je navedeno postignuće osobito važno za sudbinu hrvatskoga jezika u svijetu za širu javnost, te da se službena promjena koda, koja praktično znači puno međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, može nedovoljno upućenima činiti bitnom samo za stručne, znanstvene, bibliografske, knjižničarske i nakladničke krugove. No, on ističe da su učinci te male troslovne oznake kudikamo dalekosežniji: »Ulazak u međunarodne baze podataka s ta tri dragocjena slovca za hrvatski jezik znači isto što i za pojedinca osobna iskaznica, JMBG ili OIB. To je identifikacijski znak koji hrvatski jezik čini osobom! Prepoznatljivom, posebnom i, koliko god sličnom nekoj drugoj ‘jezičnoj osobi’, ipak jedinstvenom i samo svojom! ‘Bratski zagrljaj’ sa srpskim, silom nametan i politikom i uskogrudnošću međunarodne slavistike, ovime je znatno izgubio na svojoj, za Hrvate, neugodnoj čvrstini«. Da će taj prisilni zagrljaj definitivno popustiti, potvrđuje činjenica da su i srpske institucije napokon napustile integralističku jezičnu politiku. Jer, naglašava Maštrović, istodobno s međunarodnim priznanjem oznake hrv, uvedena je, na traženje Narodne biblioteke Srbije (i Instituta za standardizaciju Srbije), oznaka srp za srpski jezik. Stoga se s pravom može reći da su podjeli u međunarodnoj klasifikaciji dvaju do jučer spojenih jezika, nedvojbeno pripomogle i dvije srbijanske ustanove. Hrvatski i srpski jezici jesu jezici u dodiru; bliski ali i različiti, toliko različiti da svaki od njih ima svoju povijest, svoje osobitosti, svoj razvoj, svoje norme, svoje funkcionalne stilove, svoja narječja, idiome i govore, svoje književnosti i svoje znanosti koje ih čine posebnima.

Time je ujedno hibrid srpskohrvatski jezik, taj »čudnovati kljunaš« hrvatske jezične povijesti, nadajmo se, zauvijek nestao iz našeg okruženja. Eto tako se, poručuje Maštrović, odsad zna da se npr. neko izdanje, neka knjiga, neka publikacija s oznakom hrv odnosi upravo na Hrvatsku ili dolazi iz Hrvatske, da potječe iz hrvatske kulture, književnosti i jezika ili se njima bavi.

Najvažniji pozitivan učinak međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika, ostvarenoga godine 2008. primjerenom kodifikacijom hrvatskoga jezika, prepoznao se u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. iz Europske zajednice, koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju neopozivo odustaje od dotadašnjega tzv. srpskohrvatskoga jezika. Da je hrvatski jezik postao i službenim jezikom EU-a određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010.) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Europske unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora. Ujedinjeni u različitosti – moto je i jedna od osnovnih ideja Europske unije. Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Hrvatska nije izgubila svoj nacionalni i kulturni identitet niti se odrekla svoga jezika i svojih običaja. Naprotiv, Hrvatska je ulaskom u EU svojom kulturom i običajima obogatila Uniju te donijela jezik koji će postati njezinim 24. službenim jezikom.

Ogledi o književnicima i razdobljima

Brojni su Maštrovićevi prinosi u proučavanju hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji, napose prvog preporodnog časopisa izvan Zagreba, zadarske Zore dalmatinske (1844.-1849.), pri čemu su njegovi eseji o Anti Kuzmaniću i kroatizmu Zore dalmatinske, te o vezama Ante Starčevića s krugom oko Zore dalmatinske vrlo kvalitetni prinosi poznavanju ne samo hrvatskoga narodnoga preporoda već i razdoblja književnoga romantizma. Autor naglašava bitnu točku u razvoju hrvatskoga književnog jezika i kulture – pojavu prvih novina na hrvatskom jeziku Kraljskog Dalmatina (1806.-1810.) s kojima zapravo započima, kako to autor lucidno utvrđuje, hrvatski narodni preporod, te upozorava na rad prvog hrvatskog novinara Nikole Dominika Budrovića, kao i na odabir štokavske ikavice u prvim novinama (odnosno, kako se to u prvom broju Kraljskog Dalmatina jasno ističe: »slavnog aratskog jezika«) koji anticipira rad Zadarske filološke škole.

Slijede prinosi o hrvatskoj književnosti u doba moderne, objavljeni u u posljednjoj »artističkoj« reviji hrvatske moderne – Lovor (1905.), urednika Milutina Cihlara Nehajeva. Tu spada i prilog »Zaboravljeni književni kritičar Zvonimir Butković«. Posebna pozornost autorova usmjerena je prema književno-kritičkoj percepciji dramskog opusa Milana Begovića (»Begovićev prinos hrvatskom političkom kazalištu«, »Milan Begović i Zadar«), a analiza Begovićeva djela u novom i potpunijem svjetlu nedvojbeno je rezultat autorova višegodišnjeg rada na priređivanju i uređivanju izdanja Kritičko izdanje sabranih djela Milana Begovića u 24 sveska; tako je na temelju ukupnog pregleda Begovićeva rada, ali i kritikā napisanih o Begoviću, dobio cjeloviti uvid u veliki opus, te u recepciju tog u svijetu najizvođenijega hrvatskoga dramatičara.

Knjiga Nad jabukama vile Hrvatice sadrži nekoliko rasprava o dramskoj književnosti i kazalištu. U raspravi »Tisuću godina hrvatske drame i kazališta« autor ukazuje na hrvatsko podrijetlo naših najstarijih liturgijskih igara Tractus stellae i Visitatio sepulchri (iz XI. st.), te ispituje temeljne označnice hrvatskoga srednjovjekovnoga kazališta. Proučavajući pak život kulturnog djelatnika i generala Nikole Maštrovića u domovini i inozemstvu, autor je došao do nepoznatih, novootkrivenih podataka o kazališnim predstavama koje je početkom 1844. u Otočcu organizirao taj kultivirani i visoko obrazovani domoljub. U fokusu Maštrovićevih kazališnih propitkivanja nalazi se i djelovanje talijanskog kazališta u hrvatskim krajevima, te gostovanja profesionalnog hrvatskog kazališta iz Zagreba u Hrvatskoj u XIX. stoljeću, a posebno dramskog ansambla zagrebačkog HNK u Splitu godine 1893. (kad je otvorena nova zgrada splitskog HNK-a). Prilog »Drama između sna i jave« posvećen je Begovićevoj drami Pustolov pred vratima (1926.) koju, zbog njezine bliskosti s pirandelovskim kazalištem relativnosti istine i freudovskim psihoanalitičkim istraživanjem čovjekovih psiholoških problema, kritika s pravom ubraja u autorova najnačajnija ostvarenja.

Skupina priloga vezana je uz hrvatsko autorsko književno stvaralaštvo (npr. književni rad Ante Starčevića, dramski pokušaji Silvija Strahimira Kranjčevića, književne kritike Zvonimira Butkovića, drame Milana Begovića, dramski rad Ulderika Donadinija, književno stvaralaštvo Stjepana Čuića), pri čemu se odraz književnih djela i pisaca prikazuje kroz pogled znanstvene recepcije – književne kritike i filologije. Ističu se prilozi o Bartulu Kašiću u kontekstu hrvatske kulture, o pripadnosti Ive Andrića (i) hrvatskoj književnosti, o književnim zaslugama prirodoslovca Spiridiona Brusine i dr. Neki ogledi posvećeni su književnim opusima kanonskih hrvatskih književnika: Petra Zoranića, Ante Kovačića, Antuna Gustava Matoša, Ive Vojnovića, ali i onih bez kojih bi hrvatska književnost bila znatno siromašnija, kao što su: Ante Tresić Pavičić, Đuro Andrijašević i Joja Ricov.

U prilogu »Je li Ante Tresić Pavičić pisao (i) socijalne drame« donosi se podatak da je godine 1912., u dvorani zadarske Hrvatske čitaonice, Ante Tresić Pavičić (1867.-1949.) čitao, kako tadašnji tisak najavljuje, »svoju novu dramu iz socijalnog života – Medvjed«. O toj se drami u literaturi o Tresiću ne zna ništa, a ni sam pisac je u svojim životopisnim bilješkama nigdje ne spominje pa su, koliko je do sada poznato, osvrti u zadarskim novinama Narodnom listu i Hrvatskoj kruni na autorovo čitanje drame Medvjed u Zadru, na koje upozorava Maštrović, jedini poznati podatci o postojanju tog Tresićeva djela, zanimljivi već zbog toga što bacaju novo svjetlo na lik Tresića kao dramatičara. Podatak da je, uz brojne historijske tragedije, Tresić Pavičić napisao i jednu suvremenu socijalnu dramu, dopunjuje dosadašnje viđenje dramskog stvaralaštva toga književnika kojega književna kritika i književna povijest poznaju isključivo kao pisca povijesnih drama.

Niku Andrijaševića (1882.-1951.) književna je javnost odmah prepoznala kao zanimljiva pripovjedača. Poseban je kuriozitet da je Antun Gustav Matoš, bard hrvatske književnosti na početku XX. stoljeća, prvi uočio Andrijaševićev književni talent te ga je s mnogo simpatija uvrstio među one književne umjetnike koje je cijenio i zagovarao. Zbog činjenice da je u svojim pripovijestima iznosio svijet malih ljudi, posebice iz rodnoga makarsko-neretvanskoga kraja, književni kritičari smatrali su Andrijaševića predstavnikom tzv. seoske novelistike. Maštrović podrobno analizira raznoliku recepcija njegova djela; od glorificiranja do potpunog prešućivanja.

Velik broj književnih djela što ih je napisao ugledni hrvatski književnik Kaljanin Joja Ricov (1929.-2017.) inspiriran je njegovim užim zavičajem, rodnim Kalima na otoku Ugljanu. Ne samo mjesto Kali već i cijeli zadarski kraj u književnom opusu Joje Ricova, kroz brojne književne radove, te u različitim široko profiliranim kulturološkim prilozima, navodi Maštrović, našli su svog pjesnika. Ricovljev pjesnički indidualizam osobito dolazi do izražaja u pjesmama pisanim na rodnom čakavsko-ikavskom narječju. Istodobno, svjedočenje o istini i pravim vrijednostima suprotno svakom konformizmu, donijelo je Ricovu, u kukavnim hrvatskim prilikama, nepravedno i neopravdano prešućivanje i marginaliziranje, te se za tog uglednog pjesnika, sjajnog književnog prevoditelja te antologičara i jednog od najistaknutijih suvremenih posredovatelja povezivanja kulturâ s dviju jadranskih obala, piscu europskih književnih vidika, u široj javnosti premalo znalo, jer se o njem premalo pisalo i govorilo, jer je političkim režimima, napose komunističkom, bio nepoćudan i stoga neprihvatljiv.

* * *

Cjelina ove Maštrovićeve knjige odlikuje se velikim brojem povijesnih, faktografskih nadopuna, malih, ali bitnih otkrića i pomaka, te potom sagledavanja književnih relacija između književnih istomišljenika i suparnika, između pisaca i njihovih proučavatelja, što sveukupno doprinosi složenom i detaljnom pregledu pojedinih povijesnih pravaca, pojava, stilova i razdoblja unutar povijesti hrvatske književnosti. U sastavu priloga drugog izdanja knjige Nad jabukama vile Hrvatice brojne se književnopovijesne činjenice dovode u suodnos sa stanjem hrvatskih društveno-povijesnih situacija, s tijekom političkih pokreta i previranja, koje se promatraju u korelaciji s umjetničkim kretanjima unutar srodnih umjetničkih grana i njihovih znanstvenih disciplina.

Takvim znanstveno-istraživačkim postupkom Tihomila Maštrovića, pored kroatističke književnopovijesno usmjerene stručnosti, dolazi se do stvaranja sintetičkog pogleda na cjelokupnu kulturno-društvenu sliku pojedinih značajnih razdoblja i pojava hrvatske kulture i baštine. I upravo je ta kroatologijski usmjerena, interdisciplinarna, komparativno-sintetička vizura i nadogradnja ostvarenog književnopovijesnoga znanstvenog istraživanja, ujedno i najvažnije obilježje autorova višegodišnjeg književnokritičkog i književnoznanstvenog rada.