Putovanja, putovanja 2019.

KOSTARIKA

Suprug i ja ponovno idemo na put preko mora. Ovoga puta još malo duži, u trajanju od gotovo mjesec dana. Plan nam je posjetiti Kostariku, Ekvador i Kolumbiju. Nešto sasvim novo (Kostarika), nešto što sam posjetila prije dvadeset godina i nije me se dojmilo (Ekvador) i nešto što mi se toliko svidjelo da mislim da se treba ponoviti (Kolumbija). Vidjet ćemo koliko su moje procjene točne.

Krećemo u subotu, 23. ožujka. Na balkon slijeću »naši« vrapčići koji kao da znaju da odlazimo. I ptice i mačak su zbrinuti i sigurno neće biti gladni, ali svejedno nam je žao što ih napuštamo. Životinjama teško pada promjena navika.

Letimo preko Pariza. Čini se da su usprkos općoj histeriji na europskim aerodromima (ne mislim pritom na zračnim prometom manje opterećene zemlje poput nas) još samo Francuzi ostali relativno normalni. Druge velike zračne luke postale su pravi pakao. Ni kriva ni dužna osjećam se kao posljednji kriminalac samo zato što dosta putujem.

Imamo dnevni let što je puno napornije jer noćni većinom prespavamo. Ali, dvanaest sati zapravo brzo prolazi. Slijećemo u San José, u toliko hvaljenu Kostariku. No, iznenađenje slijedi uskoro. Umjesto nasmijanih aerodromskih činovnika dočekuju nas ozbiljni i mrki pogledi. Odmah mi je jasno da nismo u Argentini gdje je u zračnoj luci jako ugodno jer su svi djelatnici vrlo opušteni i simpatični. No, osim namrgođene i stroge činovnice, što i nije neki problem, sve je u redu. Uzimamo taksi i krećemo u hotel. Vozimo se čitavu vječnost jer je velika gužva. Vozač kaže da je vrijeme odlaska s posla i da su gužve nesnosne. Napokon hotel. Izgleda vrlo pristojno premda se nalazi usred ničega. Sutra ćemo istraživati gdje smo jer smo silno umorni i odmah krećemo na spavanje.

Sutradan ustajemo i prije nego što smo planirali – u osam ujutro. U Hrvatskoj je tri poslijepodne. Kao i kod kuće, probudila nas je ptičja graja. Dan je sunčan. Silazimo na doručak – ljubazni konobari, bogatstvo namirnica i začina, prirodni sokovi, tipična kostarikanska hrana, odlična kava. Svi uvjeti za užitak su ispunjeni.

Nakon doručka odlazimo u središte grada. Dobro je čuvan; policija je posvuda. Kao što smo i očekivali, za San José se ne može reći da je lijep. Zbrkane ulice, kuće građene bez ikakvog plana, nema tipične podjele na bogate i siromašne četvrti kao u drugim zemljama Latinske Amerike. Šećemo oko četiri sata; vrlo smo opušteni. U »Švicarskoj Srednje Amerike« nema straha. Na prvi se pogled vidi da se jako brinu za kulturu i da su ekološki iznimno osviješteni. Također zapažam mnoštvo debelih ljudi. Ovdje žene uopće ne paze na liniju. Odmah mi je lakše premda imam namjeru izgubiti nekoliko kilograma.

San José djeluje nekako spokojno. Čini se da je Kostarika zemlja (relativnog) blagostanja. Kako je lijepo ustajati bez obveza, bez stresa i žurbe te opušteno uživati u bogatom doručku i tipičnim kostarikanskim specijalitetima nalik meksičkoj kuhinji (dosta se rabe tortilje, grah, riža)... U hotelu ima puno Sjeverno-Amerikanaca što je za očekivati jer im je prelijepa Kostarika blizu. Naše istraživanje grada se nastavlja: središte, pošta, tržnica. Obilazimo prekrasni pretkolumbovski muzej na pet katova i upoznajemo bogatu povijest ove zanimljive zemlje. Već se prilično dobro snalazimo i izvrsno osjećamo. Tome pridonosi i ugodna klima babljeg ljeta. Posjećujemo i zoološki vrt i uživamo gledajući tukane, ljenivce, rakune, dugonose rakune, razne ptice... Poslije se odlučujemo za kavu u jednoj od kavana u središtu grada; posebnog je okusa. Mlada konobarica nas pita odakle smo. Ugodno čavrljamo.

Premda sam Kostariku drugačije zamišljala – prije svega, s puno manje socijalnih razlika,krajnji je zaključak da se, iako četvrti nisu strogo odvojene već se one siromašne isprepliću s bogatima, (ipak) radi o tipičnoj latinsko-američkoj zemlji. Primjerice, pokraj našega luksuznog hotela nalazi se bijedna četvrt po kojoj nije ugodno šetati ni danju a kamoli noću. Naš je hotel izvrstan i uglavnom jedemo u njemu. U njemu je odsjela i nogometna vrsta Jamajke s kojom Kostarikanci igraju prijateljsku utakmicu. Puno se ljudi želi fotografirati s mladim nogometašima. Mi sve to promatramo sa svojega mjesta u baru u kojem ručamo. Usput, čujem na radiju da je šezdeset novinara pobjeglo iz Nikaragve i zatražilo azil u Kostariki. Sva sreća da je Mladen odabrao Ekvador. Ja sam htjela ići baš u Nikaragvu.

Kostariku se uglavnom posjećuje zbog plaža, vulkana i nacionalnih parkova. I mi se odlučujemo za posjet privatnom parku Jardines de Cataratas (Vrtovi slapova) u okrugu Heredia, udaljenom oko dva i pol sata vožnje automobilom od San Joséa. Dok krećemo prema autocesti, pogled mi zapinje za oglas klinike Orlich. Premda nisu organizirani, znam da i u ovoj zemlji ima Hrvata. Jedan od njih, Francisco José Orlich Bolmarcich, bio je predsjednik Kostarike od 1962. do 1966. godine.

Prolazimo životopisnim selima i mjestima – Santo Domingo, San Rafael, El Roble itd. u smjeru vulkana Poas. Saznajemo da je kostarikanska nogometna vrsta pobijedila simpatične dečke iz našeg hotela 1:0. Prekrasan privatni park mješavina je botaničkoga i zoološkog vrta. Uz mnoštvo turista iz svih krajeva svijeta i mi se divimo tukanima, papigama, kolibrima, pumama, jaguarima, majmunima, ljenivcima, ocelotima, cibatki... Svi gledamo u Francuza kome se veliki i lijepi leptir smjestio na leđa. Uživamo u bogatoj vegetaciji, penjemo se bezbrojnim stubama, divimo se ljepoti slapova Catarata Encantada (Čarobni slap), Catarata Escondida (Skriveni slap) i Catarata de Paz (Slap mira). Nakon povratka u hotel, naš uobičajeni ručak u hotelskom restoranu. U ovoj su turističkoj zemlji svi osim činovnika u zračnoj luci jako ljubazni i uistinu se trude da se gosti dobro osjećaju.

Dani nam brzo prolaze između šetnji po gradu, ispijanja kava po ugodnim kavanama te posjeta muzejima, galerijama i restoranima. Premda smo mi urbani turisti i nismo previše zainteresirani za plaže i vulkane, nakon posjeta prašumi odlazimo do lijepoga turističkog grada Jaco. Vozi nas isti vozač s kojim smo išli u prašumu odnosno u park. Zastajemo na mostu rijeke Tarcolesi, promatramo krokodile koji se odmaraju u pijesku. Jako je vruće. Onako kako meni odgovara. Plaža u Jacou nam i nije nešto privlačna. Ne volim pijesak. Vezano uz kupanje, ništa mi nije bolje od Mediterana. No, valja priznati da je ovaj grad lijep i da ima sve što turistima treba.

Vrijeme je za odlazak iz Kostarike. Mi smo u San Joséu bili relativno dugo (šest dana) jer ljudi obično u glavnom gradu provedu dva dana pa idu dalje. Na tržnici rukotvorina kod ljubazne prodavačice kupujemo suvenire, još malo šećemo i fotografiramo.

Povratak u hotel i pakiranje. Neugodnost s Mladenovom kreditnom karticom koja iz nepoznatih razloga »ne prolazi« rješavamo mojom, ali slijede zvanje Zagrebačke banke i gotovo neprospavana noć jer jako rano putujemo u Quito.

Sve smo uspješno sredili i idemo dalje.

Zbogom lijepa, ekološki osviješćena zemljo! Možda dođemo opet.

EKVADOR

Quito

Krećemo za Quito i »presjedamo« u Bogoti. Premda smo se gotovo čitave noći bavili kreditnom karticom i razgovorima sa Zagrebačkom bankom, nismo umorni. Pa, na praznicima smo i nemamo nikakvih obveza! Zrakoplov, quesadille i crno vino, slijetanje u Bogotu, ljubazni ljudi u zračnoj luci, poznati restorani.

Stižemo u Quito. Oštetili su mi novi kofer – nije ni čudo kad se pomisli kako ih bacaju s jedne na drugu stranu. Pada kiša. Pravi pljusak. U glavnom gradu Ekvadora brzo smo gotovi s formalnostima; službenici u zračnoj luci iznimno su ljubazni. Ovdje je valuta američki dolar pa ne moramo mijenjati novac. Premda jako pada kiša, iz taksija uspijevamo vidjeti nešto od grada. Više mi nimalo ne sliči na onaj u kome sam bila prije dvadesetak godina. Vidno se promijenio nabolje. Odsjedamo u hotelu NH u kojemu zbog čestih boravaka imam popust. Večeramo u hotelskom restoranu jer i dalje pada kiša. Lagana osvježavajuću juha od plodova mora dovoljna je prije spavanja.

Ujutro odlazimo na doručak koji nije bogat kao onaj u Kostariki, ali je dobar. Potom obilazimo dojmljivi Nacionalni muzej u kojem je sažeta povijest ove lijepe zemlje. Idemo u stari dio grada. Svi nas upozoravaju na oprez, ali nonama se Quito ne čini opasnim. Ljudi su divni; silno simpatični i topli. Ulice u središtu odjekuju smijehom i glazbom, parkovi su puni. Nedjelja je i svi su opušteni. Svejedno, pazimo na svoje stvari. Po povratku u hotel navraćamo u samoposlugu u blizini hotela. Večeramo u restoranu »Casanuestra« (Naša kuća) u kojoj se uistinu osjećamo kao u svojoj kući. Simpatični konobar upoznaje nas s vlasnikom s kojim se fotografiramo za društvene mreže restorana.

Quito je zaista ugodno iznenađenje! U tome prekrasnom gradu posebno je zanimljiv njegov stari dio, gdje dominira katedrala koju su počeli graditi 1882. godine. Papa Ivan Pavao II. blagoslovio ju je 30. siječnja 1985. godine. Saznajemo podatke da je duga 150 metara i široka 35. Središnji dio visok je 35 metara, a tornjevi oko 80 metara. Ima sedam ulaznih vrata; tri na glavnom pročelju i četiri sa strane te tri kripte. Uz nju se nalazi nacionalni panteon predsjednikâ države.

Nakon obilaska katedrale, tražimo poštu. Nikako je ne pronalazimo pa pitamo policajce. Ljubazni mladi policajac odvodi nas do samih vrata. (Premda je prošlo mjesec dana otkako smo se vratili, razglednice još nisu stigle.)

Iz središta grada pješice se vraćamo u hotel. Jako smo umorni jer nas je osim visine (Quito se nalazi na gotovo 3000 metara nadmorske visine) ošamutilo i neugodno vrijeme pred kišu. Opet idemo u »naš« restoran. Jedemo paelju na ekvadorski način i prisjećamo se boravka u Madridu i tamošnjih paelja.

Quito je i sretan grad. Od opasnog grada u kojem sam davno boravila, pretvorio se u ugodno i lijepo mjesto boravka. Zbog prosvjeda nismo uspjeli ući u predsjedničku palaču, ali policija nam je dopustila ulazak u dvorište. Barem smo je snimili izvana. Čini mi se da je Ekvador prilično stabilna demokratska zemlja u kojoj je ugodno živjeti. Navodno puno stranaca, prije svega Sjeverno-Amerikanaca, dolazi živjeti u nj jer ima ugodnu klimu i sve druge pogodnosti koje upravo otkrivamo.

Ali, osim grada valja vidjeti i njegovu okolicu: idemo na izlet na Nultu paralelu odnosno u »Središte svijeta«. Pratitelj nam je gospodin koji je pripadnik naroda Kečua. Osim španjolskog, govori i kečuanski jezik. Kaže nam da Quito ima oko dva milijuna i osamsto tisuća stanovnika, a Guajaquil tri milijuna. Saznajemo da je prosječna ekvadorska plaća 400 USD (oko 3000 kuna). U posljednje vrijeme i Ekvador kao i Kolumbija ima problema s izbjeglicama iz Venezuele (poslije smo vidjeli gdje je gora situacija), između ostalog i zbog toga što Venezuelci prihvaćaju bilo koji posao i rade za znatno nižu plaću nego domaće stanovništvo.

Quito se nalazi u pokrajini Pichincha. Na sjeveru je dolina Guayllabamba. U tome su smjeru, u blizini Tabacunda, piramide iz Cochsquíja, odnosno ruševine iz vremena prije Inka. Na sjeverozapadu od Quita nalazi se velika dolina Cayamba, smještena ispod istoimenog vulkana na visini od 5790 metara. Godine 2011. Quito je proglašen Američkim gradom kulture.

Prolazimo kroz nekoliko sela i mjesta – Pusuqui, Pomesqui, Antonio de Pichincha... – i dolazimo do Nulte paralele. Tu nas vode kroz muzej da bismo upoznali povijest Ekvadora. Nulta paralela ili »Polovica svijeta« je nakon mnoštva geodetskih mjerenja proglašena središtem svijeta. Kad stojimo na njoj, istovremeno se nalazimo na obje hemisfere.

Poslije odlazimo do vulkana, posjećujemo turistički sklop oko spomenika na Nultoj paraleli, obilazimo gradske četvrti Flores i Zona Mariscal u kojoj je smješteno mnoštvo restorana i barova. Za objed naručujemo tipično jelo locro, pijemo canelazo (piće napravljeno od alkohola od šećerne trske, naranče i cimeta), a za desert jedemo smokve sa sirom.

Slijedi novo pakiranje stvari. Iz Quita odlazimo sretni i ispunjeni.

Guayaquil

Prije odlaska u Guayaquil uspjeli smo i doručkovati, što je meni osobito važno. Taksi vozi polako jer su jutarnje gužve velike. No, zato je u zrakoplovu prilično mirno – nema puno putnika. Let je kratak; oko pola sata. Nakon prohladne klime u Quitu, zapljuskuje nas tropski zrak. Čeka nas vozač i odvozi u lijepi hotel smješten uz rijeku Guayas. Ručamo i malo šećemo uz šetnicu, odnosno malecón.

Sve djeluje jako ugodno i poticajno. Doručak je bogat kao u Kostariki. Čini se da u ovaj hotel većinom dolazi poslovni svijet – i domaći i stranci. Ima dosta Kineza i, naravno, Sjeverno-Amerikanaca. U hotelskoj turističkoj agenciji sređujemo put u Cuenku – ne da nam se putovati autobusom i redovnom linijom. Odvest će nas vozač i doći po nas za tri dana. Svaki dan za vrijeme boravka u Guayaquilu šećemo sigurnom šetnicom dužine 2 i pol kilometara na koju su stanovnici Guayaquila jako ponosni. Na njoj se nalaze galerije, privlačni restorani, trgovine i butici, parkovi. U jednom od njih mogu se hraniti patke. Kupujemo vrećicu njihove hrane i uživamo u pernatom društvu.

Odlučujemo izaći sa šetnice i otići u grad. Fotografiramo katedralu. Pored nje nalazi se tzv. park iguana. Neka djevojka hrani salatom maloga zelenog »zmaja«. Pita me bih li joj se htjela pridružiti. Malo se dvoumim, a zatim, naravno, pristajem. Kupujemo vrećicu salate i dobra tri sata boravimo među tim simpatičnim i ljupkim životinjama koje su tako pitome da ih se može držati u krilu. Ima ih sigurno stotinjak i mislim da odlično žive.

U hotelu čitam vodič i zapisujem podatke. Saznajem da je Ekvador zemlja u kojoj se miješaju razne kulture, ali i različite prirodne ljepote. Pun je planina, rijeka, prašuma,vulkana, prekrasnih gradova i slikovitih mjesta. Ekvadorska je kuhinja također nadaleko poznata. Zemlja je značajan izvoznik banana, a ekvadorska se čokolada zbog iznimno kvalitetnog kakaa smatra najboljom na svijetu. Ekvadorje podijeljen na tri zemljovidna područja i jedan otok: La Costa (obala), La Sierra (planina), Amazonija i Galapagos.

Glavni grad pokrajine Guayas, Guayaquil, najveći je ekvadorski grad, glavno industrijsko središte te trgovački motor zemlje. Poznat je također kao »Pacifički biser«. Nakon izgradnje šetnice odnosno malecóna »Simón Bolívar« kojega nazivaju »Malecón 2000«, u Guayaquil dolazi milijun posjetitelja mjesečno. Na kraju šetnice nalazi se slikovita kolonijalna četvrt i jedno od najzanimljivijih mjesta u ovome lučkom gradu – Las Peñas. To je kolijevka današnjeg Guayaquila. Na obroncima brda Santa Anna, odnosno na području na kojem su nekada živjeli ribari i obrtnici, nakon gospodarskog booma niču otmjene aristokratske vile. Ta je četvrt 1982. proglašena kulturnom baštinom. Brdo Santa Anna također privlači turiste. No, da bi se došlo do njega treba proći 444 stube...

U Guayaquilu svakako treba posjetiti i bogate muzeje poput Antropološkog ili Muzeja suvremene umjetnosti. Odlučujemo se za obilazak grada. Nemamo puno vremena za hodanje pa nas vozi vodič. Klima je tropska; više je od 35 stupnjeva uz puno vlage. Ja to dobro podnosim, ali Mladen nikako. Kad dolazimo na poštu ritualno predati razglednice (koje su jedine stigle u Hrvatsku) sav je mokar. Usprkos neugodnoj klimi, ne propuštamo druženje s našim prijateljima u parku (uz salatu, dakako).

Guayaquil je grad zanimljive povijesti. Naš vodič Antonio kaže nam da posljednjih nekoliko godina njime vladaju vrlo sposobni gradonačelnici iz redova desnice te da je gospodarski i kulturno procvjetao. Kao zanimljivost spominje nam gradonačelnikov plan da se iz jedne u drugu četvrt grada s tri milijuna stanovnika putuje zračnom željeznicom. U jednome od parkova nailazimo na biste značajnih ekvadorskih književnika – Joséa de la Cuadre, Alfreda Pareja Diezcaca, Joaquína Gallegosa Lare, Enriquea Hila Hilberta i Demetria Aguilera Malte. Izradio ih je poznati kipar Juan Sánchez. Pitam Antonija za hrvatsku zajednicu u Guayaquilu o kojoj sam nešto čula. Kao što sam pretpostavljala, nemaju sjedište nego se aktivnosti odvijaju privatno. Povezuje me s gospođom Lourdes de Pandzic, vlasnicom tvrtke Chchukululu koja se bavi proizvodnjom kakaa i kave, udanom za Simona Pandzica Arapova čiji su preci u Ekvador stigli iz okolice Zadra. Rekla mi je da je sa suprugom nekoliko puta bila u Hrvatskoj.

Zadnju večer boravka u Guayaquilu u hotelu jedemo izvrsnu kombinaciju lososa, škampa i brancina. Plaćamo gotovinom – u dolarima. Novčanicu provjeravaju na licu mjesta i skeniraju je. Morali smo potpisati da je naša. Dakle, usprkos svojoj ljepoti i dobro odabranom čuvanom hotelu, Guayaquil je opasan grad. Tko zna što se sve krije u kutcima koje nismo uspjeli vidjeti. (Nije neophodno.)

Cuenca

Napuštamo Guayaquil i njegovo ugodno ozračje. Odlazimo u Cuencu koju mi je toplo preporučio prijatelj Juan Mihovilovich, čileanski književnik hrvatskih korijena koji je živio u tome gradu u vrijeme Pinochetove diktature.

Nakon ukusnog doručka i formalnosti vezanih uz izlazak iz hotela, krećemo na četverosatno putovanje. Malo je duže zbog odrona nastalih nakon obilnih kiša koje su nedavno zadesile ovo područje. Iz tropske klime odjednom prelazimo u planinsku. Ponovno idemo u visinu – na otprilike 2600 metara. Mijenja se i flora i fauna. Na zelenim pašnjacima vidimo ljame i krave koje zadovoljno pasu. Prošli smo kroz četvrt Durán koja će prva dobiti ono »čudo« od zračnog prijevoza kako bi se brže povezala sa središtem grada. Pred nama su mjesta Machala (prisjećam se svojih kolega iz Nacionalne knjižnice, bračnog para Diane i Lobela Machale) i Puerto Inca, šume prepune palmi, mnoštvo rijeka i rječica – Bulo Bulo, Churute, Cañar, Chorro te poznati nacionalni park Cajas... Vrijeme je sunčano, ali kako se približavamo Cuenki, sve je oblačnije. Čini se da će opet kiša.

Dolazimo u hotel. Prvi dojam – prava latinsko-američka provincija; mirno mjesto u kome se svi manje ili više poznaju. Čitam o Cuenki koja se punim imenom zove Santa Ana de los Cuatro Ríos de Cuenca i koja je 1999. godine proglašena kulturnim dobrom. Na području toga grada prepunog kolonijalnih zgrada iz XVI. i XVII. stoljeća, prije dolaska Inka živjeli su pripadnici plemena Cañans koji su današnjoj Cuenki dali ime Guapdondelig (Dolina velika kao nebo). Inke su tu osnovale svoj grad po imenu Tumipampa ili Tomebambra (Dolina svetih noževa). Na njegovim su temeljima Španjolci podigli današnju Cuenku. Taj je ljupki grad, među ostalim, poznat po dvjema katedralama na istom trgu – jedna je iz XVI. stoljeća i pripada među najstarije u Ekvadoru – a druga je najveća u toj zemlji i jedna od najznačajnijih u Latinskoj Americi.

Nakon ukusnog objeda u hotelskom restoranu, u kojem su svi zaista jako ljubazni, krećemo u šetnju. Kupujemo vodu u obližnjoj apoteci – traže nas osobnu iskaznicu kako bi provjerili dvadeset dolara. Možda se ipak malo pravimo važni. Sumnjam da se u Cuenki »peru« silne količine dolara...

Večernji spokoj grada nagoviješta da se ovdje ugodno živi. Kao, primjerice, u Punta Arenasu na koji je naviknut moj prijatelj Juan, koji je meni u mlađim danima bio previše dosadan. Sada mi nije nimalo čudno što se sjeverno-američki umirovljenici odlučuju za život u Cuenki. I ja bih...

Budimo se u blaženom nedjeljnom miru. Hotel je toliko ugodan da se osjećamo kao kod kuće. Idemo u obilazak grada. Dolazimo do središta, fotografiramo katedrale, sjedamo u parkove koji su puni ljudi, odlazimo na tržnicu. Jednostavno uživamo. Tu je toliko dobro da se želim što prije vratiti i boraviti ovdje duže vrijeme.

Nažalost, sad ne možemo ostati; moramo se vratiti u Guayaquil jer napuštamo Ekvador i idemo u Kolumbiju. Nakon doručka opraštamo se sa svim dragim ljudima koji su se brinuli za nas s toliko pažnje. Uvijek bismo porazgovarali s djelatnicima u restoranu, konobarima, recepcionarima. Pitali su nas odakle smo, što radimo i kamo dalje idemo. Jedan od menadžera hotela, gospodin Diego koji je znao napamet imena gostiju i obilazio restoran za vrijeme obroka kako bi ih pozdravio, bio je iznimno ljubazan. Taj je hotel zaista zeleno zlato (zove se Oroverde), oaza sigurnosti i topline u zelenom okruženju. Uistinu nisam željela nikuda dalje ići. Ostala bih u Cuenki, u »Zelenom zlatu« uz rijeku, šetala ulicama i otkrivala nepoznate dijelove grada, njegove kavane, restorane...

Ali, vozač je stigao. Kad su zaredali oproštaji i zagrljaji divnih ljudi,oči su mi se ispunile suzama. Rekli su mi da se što prije vratim svojoj kući. Nikada se nisam toliko vezala uz neki hotel i njegovo osoblje. A možda ni uz grad ukoliko nisam u njemu dulje boravila. Divna, predivna Cuenca odjednom je, uz Santiago de Chile, Havanu i Salamanku, postala moje omiljeno odredište.

U Guayaquilu nas je dočekalo sunce i vrućina. I »hladan tuš« na aerodromu. Strogo i službeno ispitivanje kamo idemo i koliko dugo ostajemo (što ih briga!), kao da nismo u Ekvadoru nego, primjerice, u Njemačkoj gdje se u posljednje vrijeme ne mogu baš pohvaliti ljubaznosti osoblja u zračnim lukama. Diskretno »režim«. Dakako, problem je Kolumbija. Ta je prekrasna zemlja vječni problem. Obilježena je drogom. Ne pomaže joj ni slavni nobelovac, ni mnoštvo uspješnih književnika.

Konačno nas puštaju. Vidimo kako nekog čovjeka odvode u Ured za narkotike. Sve je jasno.

KOLUMBIJA

Bogota

Evo nas u Bogoti. Na poznatom nam aerodromu. I ovdje su mjere predostrožnosti na najvišoj razini, ali budući da su Kolumbijci na to naviknuti, nema nikakve histerije ni predstave kao u nekim europskim zemljama (demokratskim i liberalnim, dakako) koje putnike iz Kolumbije i Bolivije obavezno dočekuju s psima i namrgođenih lica kao da su najgori kriminalci. Pa ne bave se svi u tim zemljama trgovinom drogom! Možda njemački djelatnici u zračnim lukama to ne znaju, ali nizozemski bi svakako trebali biti upućeni jer je Kolumbija mnogim njihovim građanima omiljena zemlja i veliki broj Nizozemaca ima stanove i kuće u njenom karipskom dijelu.

Odsjedamo u poznatom nam hotelu NH. Hotelska službenica koja nas dočekuje u zračnoj luci me prepoznaje. Čini mi se da smo se vidjele nedavno, a prošla je (već) godina dana otkako sam s kolegicom Božicom Brkan boravila u Bogoti. Poznate ulice, »naša« ugodna četvrt. Večera u hotelskom restoranu, moje tradicionalno jelo od lososa i čaša crnoga čileanskog vino, noćna šetnja i miran san.

Vrijeme je dosta »teško«, vlažno. Četvrt u kojoj je naš hotel čuvana je i sigurna. U njoj ima puno restorana i kavana otvorenih dugo u noć. Ali, primjećujemo i mnoštvo izbjeglica iz Venezuele koji prose po ulici. Sada svaka tvrtka i trgovački centar na ulazu ima par čuvara s psima. Prije godinu dana nije bilo tako. Mislim da je zanimanje zaštitar u Bogoti (vjerojatno i u čitavoj Kolumbiji), jako cijenjeno i iznimno dobro plaćeno. Od središta grada, popularne Candelarije, udaljeni smo oko dvanaest kilometara. Ne da nam se uzimati taksi ni toliko hodati jer Bogotu poznajemo. »Istražujemo« dio grada bliži našem hotelu, odnosno Zona Rosu (Crveno područje), živahnu četvrt bogata noćna života. Ovamo smo ionako došli više radi obnavljanja uspomena nego upoznavanja grada. Naš je cilj Santa Marta, odnosno rodno mjesto Gabriela Garcíje Márqueza, Aracataca.

Santa Marta

Još jedno rano ustajanje. Krećemo za Santa Martu, na karipsku obalu. To nam je promaklo prije dvije godine. Malo smo umorni od dolazaka i odlazaka, od zrakoplova i provjera. U kolumbijskim zračnim lukama sve teče mirno kao da nema problema. A ako ih i ima, rješavaju ih vrlo diskretno. Zrakoplov je pun. Mnoštvo obitelji s malom i većom djecom, mlađi i stariji parovi te brojne skupine prijatelja žele provesti uskrsne blagdane na moru.

Stigli smo u sjeverni dio Kolumbije. Nismo daleko od granice s Venezuelom. U zračnoj nas luci oplahne silna vrućina. Tražim taksi. Odmah nam je jasno da je ovo nešto sasvim drugo od Bogote.

Nakon prilično duge vožnje, stižemo u hotel. Čuvar provjerava jesmo li na popisu hotelskih gostiju. Jesmo. Sve je u redu. Možemo ići na recepciju prijaviti se. Hotel je nov i prepun. Upada mi u oči natpis da se gostima zabranjuje unositi u sobe hranu i piće ukoliko nisu kupljeni u hotelu. Gdje su cijene tri puta skuplje nego u trgovinama, pretpostavljam. Već se »rogušim« jer mislim da mi, ako nešto plaćam, nitko ne može nešto zabraniti, a još više stoga jer zamišljam koji profil gostiju odsjeda u razvikanom, a zapravo lošem hotelu – sigurno su bogati, primitivni i bahati. Dakako da sam bila u pravu. Osoblje je neljubazno, konobari nespretni i spori, u hotelu ne mijenjaju novac, vino i voda su užasno skupi. Prava pljačka. Imam dojam da bi pretežno crnačko osoblje koje nas poslužuje radije bilo na plaži nego se brinulo o dosadnim gostima. Ali, barem je hrana ukusna. Večeru plaćamo karticom. Konobar je vrti – ne zna što bi s njom. Valjda svi gosti troškove »stavljaju« na račun sobe i sve plaćaju po izlasku iz hotela. Poučeni iskustvom s karticom u Kostariki, mi to sada ne radimo. Naš »dražesni« konobar na kraju na računu zapisuje našu adresu u Zagrebu i Mladenov broj mobitela. Nek’ se nađe. Nevjerojatno, ali istinito.

Ovaj hotel nudi sve ono što nas uopće ne zanima – spa, bazen, lošu teretanu. Mi nismo dokoni turisti koji će se izležavati u njemu i piti koktele »od jutra do sutra«. Idemo na ulicu, »u opasnost i neizvjesnost«. Već se bolje osjećamo. Adrenalin raste. Tu je zanimljivije i životopisnije nego u »šminkerskom« hotelu za bogate Kolumbijce i manje bogate Hrvate koji su se u njemu zatekli igrom slučaja. Nakon dužih »pregovora«, uspjeli smo srediti prijevoz u Aracataku.

Putovanje u Aracataku moj je rođendanski dar. Po nas dolazi vozač iz provjerene tvrtke koja posluje s hotelom. Usput mijenjamo novac koji nismo uspjeli promijeniti u hotelu jer ovdje dolar nije ravnopravna valuta kao u Kostariki ili jedina kao u Ekvadoru. Vožnja do Aracatake traje sat i pol a ne tri i pol kao što nam je rekla nezainteresirana djelatnica agencije. Jedino za što postoji iznimno zanimanje je novac. Tu su vrlo brzi. Za sve ostalo ima vremena. Premda je u hotelu gužva, u restoranu nema problema s mjestima; ipak se nekako organiziraju što u Cartageni nikako nisu uspijevali (u to ćemo se kasnije uvjeriti).

U Aracataku vodi prilično dobra cesta. Uz nju se nalaze ogromni posjedi s bananama, a mršavi konji i krave pasu od sunca gotovo sprženu travu. Na tome području ima dosta kamenoloma. Odmah idemo u Muzej Garcíje Márqueza, odnosno u kuću u kojoj su živjeli književnikovi baka i djed. U njoj je slušao bakine priče koje su ga nadahnule da napiše svoja djela poznata u čitavom svijetu. Zapravo, to je sve što Aracataca ima – u prenesenome i pravom smislu. U rodnom mjestu nobelovca koji mi je bio susjed dok sam živjela u Meksiku, nisu se pobrinuli čak niti dovesti turiste.

Osim tog muzeja, željezničke postaje i spomenika ispred nje ukrašenog žutim leptirićima, ništa ne podsjeća na činjenicu da je tu rođen književnik koji je obilježio čitavo jedno razdoblje svjetske književnosti. Ovdje je vrijeme stalo. Vjerojatno je tako bilo i u doba Márquezovih djeda i bake. Mjesto je jezivo; prljavo, prašno, raskopano jer nešto sređuju. Osim toga, užasno je vruće. (Vozač nam kaže da je na ovom području najniža temperatura 28 stupnjeva). Čini se da svi stanovnici Aracatake voze motocikle i nesmiljeno jure. Gledaju u nas kao u duhove – vjerojatno nemaju puno prigoda vidjeti turiste. Fotografiramo crkvu i gradsku knjižnicu i sretni zbog ispunjene misije, vraćamo se u Santa Martu.

Santa Marta, taj, kako mu vole tepati turističke agencije, »raj u srcu Kariba koji oplakuju vode Atlantika«, u usporedbi s Aracatakom ipak djeluje »ljudskije«. Možda samo zato jer je veća. Subota je i svi su vani. Guramo se među bezbrojnim prodavačima svega i svačega. Idemo do gradskog trga i katedrale. Policije i vojske ima posvuda. Odjeveni i naoružani, stoje u sjeni stabala i vjerojatno »umiru« od vrućine. (Nisam baš sigurna da im sjena drveća puno pomaže). I naš hotelski čuvar pozorno prati tko ulazi u hotel. Nadzor je zaista na zavidnoj visini. Ništa se ne prepušta slučaju. Možda zbog toga nismo doživjeli nikakve neugodnosti.

Jedemo u jednom talijanskom restoranu. Hrana je vrlo ukusna. Navečer šetamo po malecónu. Ulični prodavači prodaju svoju robu, u parku preko puta okupljaju se »prijateljice noći«, bogataši u countryclubu ispijaju svoja skupa pića. Mnoštvo domaćih a sada i venecuelskih prosjaka kruži oko otmjene zgrade očekujući neki sitniš. To je Kolumbija. Do sada nisam obraćala veliku pozornost na to. Moji su kolumbijski prijatelji ionako više izvan Kolumbije nego u njoj.

Na ovome području ima prelijepih plaža i nacionalnih parkova među kojima se ističe Park Tayrona. U njemu živi oko 2000 vrsta ptica – od toga 28 endemskih. Zanimljivo je i ribarsko mjesto Tganga okruženo kaktusima i malim drvećem.

Cartagena

Usprkos tome, Santa Marta me nije oduševila i veselim se odlasku u Cartagenu. Vožnja traje četiri sata. Idemo uz obalu. Bijeda je strašna. Neopisiva. Nevjerojatna. Prljavština, blato, prašina. Prolazimo kroz Baranquillu, odvratan lučki grad u kojem vjerojatno ni u podne nije sigurno izaći na ulicu. Zahvaljujem Bogu da nismo slijedili putove Garcíje Márqueza i, recimo, rezervirali hotel u Baranquilli. Nije ni čudo da je iz nje, a kasnije i iz Kolumbije, nobelovac pobjegao glavom bez obzira. Ne osjećam se dobro. Jako sam prehlađena. Vjerojatno od klima uređaja i naglih promjena temperature.

Kad smo prošli put bili u Cartageni, bilo nam je izvrsno. Hotel je bio odličan. Ovoga smo ga puta promijenili – mislili smo da je na drugoj strani grada koju smo željeli upoznati. No, nije bilo tako. Bio je udaljen samo par metara od bivšeg... Zamijenili smo dobro za loše.

Naš nam je vozač u Cartageni ispričao da kolumbijska vlada na ovome području posebnu pozornost poklanja crnačkom stanovništvu kako bi se što bolje uklopilo u društvo. To znači da Crnci imaju prednost u zapošljavanju. Kako to izgleda u praksi, imali smo prigodu vidjeti kasnije.

U hotelu s pet zvjezdica nisu nam rekli ni dobar dan. Još smo bili na ulazu kad se tamnoputi recepcionar proderao: passports. Uzeli smo veliki apartman jer smo mislili da ćemo u Cartageni uživati. Sada mislim da bi bilo puno bolje da smo je preskočili. Ostala bi nam u lijepom sjećanju. Ne znam jesam li prehlađena ili alergična ili jedno i drugo, ali užasno se osjećam. Ogromni je hotel prepun sličnih gostiju kakve smo imali prigodu vidjeti u Santa Marti i još za nijansu gorih. Primjerice, u restoranu u kojem smo objedovali, za susjednim su se stolom neodgojena dječurlija penjala po stolcima, lupala priborom za jelo i urlala. Gospođa majka s noktima od pola metra obojenim drečavom crvenom bojom nije ni trepnula zbog toga. Otac iliti pater familias nije obraćao pozornost na nestašluke svojih nasljednika jer on se ne bavi (ne)odgojem svoje djece. On zarađuje novac. Baš me zanima kako! Lijeni su se konobari vukli i razmišljali tko zna o čemu. Živnuli bi samo onda kad je trebalo naplatiti. U tome je hotelu sve bio čisti užas, ali čistačica i kuhar bili su vrhunski. Barem nešto.

Inače, Cartagena de Indias je prelijepi grad o kojemu vlasti uistinu brinu. Još su ga malo dotjerali. Izgleda bolje nego prije dvije godine. No, i ovdje se zapaža kriza; zbog blizine Venezuele, ima puno više izbjeglica nego u Bogoti. A ulice su pune prosjaka.

Vrijeme je sunčano i ugodno toplo. Vesele crnkinje u narodnoj nošnji pozivaju me da se slikam s njima. Pazim na torbicu s novcima. No, ništa se nije dogodilo. Vozač dolazi po nas u dogovoreno vrijeme i vraća nas u naše (nasreću) privremeno boravište.

Sutradan se ponovno odlučujemo na odlazak u središte grada, udaljeno od našeg hotela oko osam kilometara. Da smo u nekom drugom gradu (ne tako opasnom) i da nisam bolesna, tu bismo udaljenost bez problema prošli pješice. Ali, ovaj put nismo mogli. Dogovaramo se s vozačem da dođe po nas. Odlazimo u park gdje su prije dvije godine boravile iguane. Nema ih više, otišle su. (Možda u Ekvador.) U parku je sve nekako tužno, zemlja suha; ni drveće nije više zeleno. Ovo nije grad koji sam obožavala.

Hotel je uistinu prava noćna mora. Previše ljudi, previše buke, prevelika gužva, predugo čekanje na bilo što. Kao vrhunac svega, još su nas i opljačkali: iz ruksaka koji je Mladen nosio na leđima neka je žena koja je uporno hodala iza nas uzela moj mali fotoaparat. Trenutak nepažnje i eto! To nije ništa neuobičajeno, niti se radi o pretjeranoj novčanoj vrijednosti, ali, ipak, na njemu je bilo četiristo snimaka, uglavnom iz Quita. Bijesna sam i nemoćna; svega mi je dosta. Hoću se vratiti kući!

Jedva dišem. Sve mi je gore; bojim se upale pluća i moguće »karantene« u Zagrebu. Idemo za Amsterdam. Nizozemci su mi uvijek bili simpatični. A kad tamo... doček s psima i sveopće ludilo. Valjda su mislili da svi nosimo kokain. Pregledi nikako da prestanu... Neka madam, najvjerojatnije iz neke bivše nizozemske kolonije, bila je silno razočarana što kod mene nije ništa pronašla. Za svaki slučaj, vraćala me je par put. Jedva sam se suzdržavala da ne izvrijeđam nju i »liberalnu« Nizozemsku, ali zaista mi je bilo jako loše pa sam se suzdržala.

Konačno Zagreb. Uistinu demokratska Hrvatska. Divna naša zemljo, evo nas natrag!