Prva tranzicijska pjesnička antologija

1.

Među suvremenim hrvatskim kritičarima koji zadnjih desetljeća pomnije na stranicama naše periodike prate pjesničku produkciju, a zadnjih nekoliko godina s pojačanim angažmanom u prvom redu hrvatsko egzilno pjesništvo, nalazi se – i sam zapažen pjesnik – Stijepo Mijović Kočan (1940.). Negdje početkom osamdesetih u riječkim Dometima Mijović je Kočan ponudio nacrt za sintezu hrvatskog pjesništva od 1945. do 1980., a nekoliko godina poslije u izdavačkom programu jednoga zagrebačkog nakladnika bila je uvrštena i njegova tada planirana antologija istoga pjesništva. Okolnosti su htjele da se Mijovićeva još tada najavljena antologija pojavi tek u proljeće 1993. godine. Ova je činjenica zacijelo utjecala da njezina prvobitna koncepcija doživi neke promjene, tim više, jer su nestale i one zadnje ideološke prepreke koje su još doskora svaki sličan projekt prikraćivale prvenstveno u izvandomovinskoj njegovoj dimenziji. U tome smislu već se sada može govoriti o prvoj tranzicijskoj antologiji.

U pravilu, pojava svake slične knjige pobuđuje naročitu pažnju kulturne javnosti, i to uglavnom s dvaju razloga: prvi, jer se ovakve knjige pojavljuju relativno rijetko i, drugi, jer zbog svoje arbitrarnosti imaju ili barem pretendiraju na naročitu kulturološku vrijednost. Sve to nije mimoišlo niti Mijovićevu Skupljenu baštinu, antologiju suvremenoga hrvatskog pjesništva 1940-1990. Nakladnik su joj Školske novine iz Zagreba, u čijem je istoimenom glasilu Mijović jedan od urednijih suradnika.

Da bi se izrekao valjan i koliko-toliko objektivan sud o ovakvoj i ovoj knjizi, valja u prvom redu vidjeti te uvažiti autorovu nakanu i koncepciju u realizaciji ovakva projekta, a onda vidjeti koliko je ostvareno djelo uspjelo udovoljiti očekivanjima svoga autora. Potom je moguće iz perspektive našega očekivanja i »objektivnih« potreba naše kulture ocijeniti mjesto i ulogu ponuđenoga nam projekta.

Prvi dio posla unekoliko olakšava sam autor Skupljene baštine, jer je svoju selekciju popratio dvama tekstovima: prvi je Predgovor u kojemu autor iznosi i pojašnjava načela na kojima je u formi knjige skupio baštinu hrvatskog pjesništva zadnjih pola stoljeća, drugi završni esej u kojemu nudi vlastito kritičko viđenje te iste baštine i njezine »osnove nove periodizacije«.

2.

Dva osnovna problema očituje Mijovićev pristupni tekst: prvi je istraživačke, a drugi metodološke naravi. Prvi, istraživački, Mijović rješava tako da uzima u obzir sve pristupačne mu zbirke i cikluse pjesama (na standardu, dijalektima, socio- i idiolektima) u našoj periodici. Dakle, ne oslanja se na već postojeće razne izbore, panorame i antologije, kako je to, na žalost, nerijetka antologičarska praksa u nas. Mijović ide na izvor, nastoji iščitati što više građe, te je onda selekcionirati prema određenim kriterijima. Činjenica da se netko upušta u iščitavanje »iz prve ruke« vrijedna je svake pažnje, iako u isto vrijeme krije niz zamki kojima – čini se – ni Mijović upravo u metodološkom aspektu obrade tako iščitane građe nije umakao.

Naime, nakon što je otkrio svoju nakanu da prikupi svu diljem svijeta razasutu hrvatsku pjesničku baštinu, te je izabere bez ikakvih ograda, osim estetskih, da bi prikazao raznorodnost nastojanja naših pjesnika – podrazumijevajući ipak estetsko jedino kao »osobno-estetsko«, dakle u skladu s vlastitom shvaćanjem lijepoga i vrijednoga, Mijović ipak nakon svih kolebanja između mogućeg značaja svojeg djela (antologija – hrestomatija – panorama) odlučuje se za čitanku, što je, smatra, sve pomalo: i antologija, i hrestomatija, i panorama. Dakle, valja je prihvatiti upravo tako – da je sve to zajedno, i ništa od toga posebno, i to je njezin najozbiljniji rizik. U najmanju ruku Mijović računa na preveć dobrohotna čitatelja koji bi bio dovoljno tolerantan da iza simpatične geste ne ugleda i stvarne nedostatke upravo tako naizgled lakoga rješenja; u ovome poslu to je bez ikakve dvojbe poprilično naivno, pa me ne bi nimalo začudilo da Mijovićeva antologija bude jednostavno – prešućena.

Sljedeći mu je problem bio način na koji rasporediti prikupljenu i izabranu građu, pa u tome pribjegava žanrovskoj kronologiji, tj. rasporedu pjesnika prema vremenskom slijedu njihova pojavljivanja s knjigom pjesama. Time kao da se ujedno priznaje uvjet da se bude u takvoj baštini upravo – knjigom, pa se sastavljaču onda desi da krugovaš Miroslav Slavko Mađer, katolički neomodernist Golub, razlogovac Machiedo iliti Ivo Kalinski, Petko Vojnić Purčar, Zvonko Plepelić i drugi svoje mjesto na toj imaginarnoj vertikali zauzmu iza mnogo mlađih pjesnika samo zato što su se uknjižili prekasno, ali su zato na stranicama naše periodike i uživo aktivni dok se pojedini mladi nisu još niti rodili. O slučaju Antuna Barca, koji je već odavna mrtav kad mu pjesnički prvijenac biva tiskan – da se i ne govori!

S knjigama proze ovakav se implicirani kontinuitet još može uspostavljati, ali osnova pjesnička mjera nije zbirka kao književnopovijesna činjenica, već pjesma, i u tome smislu reljefnija bi se slika svakako dobila kada bi se Mijovićeva panoramičnost oslanjala na biografsku kronologiju uvrštenika. Isti pristup rješava i one paradokse koji zbog rečenih razloga nastaju kada se na početak stavi Kaštelan, pa onda – do još aktivnoga Tadijanovića – uslijede gotovo odreda od Kaštelana stariji pjesnici čiji je pjesnički opus do Kaštelanova Crvenoga konja, od kada Mijović računa novi hrvatski pjesnički modernitet – bio onoga istog tipa modernosti kakav i prije 1940. Ili Mijović možda misli da jedan kasni Cesarić moderniji od mladog Cesarića, čije su – nota bene – sve antologijske pjesme mahom iz prvijenca mu, dakle 1931., a nastale zapravo još dvadesetih godina! Posebice se to tiče Vinka Nikolića koji iz poznatih razloga izbiva iz jezične i druge duhovne nacionalne matrice već od 1945. godine, dakle, koji se baš kao pjesnik ne ostvaruje nakon Mijovićeve »markinacije za početak« drugoga hrvatskog moderniteta. A koliko je značajna upravo periodika, najbolje pokazuje slučaj jednoga od svakako stožernih pjesničkih neomodernistaTončija Petrasova Marovića i njegove Sonate za staro groblje na Sustjepanu objavljenu u Krugovima 1957., dok mu se knjiški prvijenac pojavljuje 1958. godine. Itd.

3.

Ostavimo li po strani ova metodološka pitanja koja su posljedica jedne u osnovi hvalevrijedne i tek u »logistici« nespretne ambicije da se usustavi uistinu prebogata hrvatska pjesnička praksa, ostaje sastavljačeva interpretacija te iste prakse, tj. njegovo osmišljavanje u završnome eseju.

Imajući u vidu cilj da ponudi osnove nove periodizacije, Mijović višeznačni pojam suvremenosti uzima kao termin koji treba odrediti promjene ključne za stanje u našem pjesništvu u minulih pola stoljeća. Međašnom uzima Kaštelanovu zbirku Crveni konj (iz 1940.) kojom je otpočeo »četvrti val moderniteta«. Taj val nije bez aporija, pa dotičnu pjesničku praksu autor razgrađuje na četiri razdoblja: prijelazno, razdoblje krugovaša, razlogaša i razdoblje rasutih. U prvome, tj. četrdesetih i ranih pedesetih, pjesništvo je sluškinja »novog poretka«, ali s imenima koja ukazuju na raznorodna poetička obilježja koja ionako neplodni socrealizam nije mogao zatrti. Krugovaši u nekoliko godina preobraziše književnost u svakome pogledu (Kočanu je to nalik na ilirizam, što teško drži vodu!); razlogovci na svoj način nastaviše s ponešto zatvorenosti, pa i »militantnosti u svome esteticizmu i svojoj filozofičnosti«; dok su kasne šezdesete i sedamdesete u znaku »pluralizma estetskih zbivanja«.

U svim tim razdobljima ključnu ulogu imali su naraštajni časopisi, pa tako i u razdoblju rasutih s Pitanjima i »pitanjskim osluškivanjem jezika«. Mijović bilježi i pokušaj naraštajnoga uspostavljanja časopisa Off s Brankom Malešom i suradnicima ‒ »od pjesnika dosjetke do semantičara i konkretista«. Inače, sedamdesete godine Mijoviću se čine zlatnima za hrvatsko pjesništvo, dok su osamdesete i današnje godine »repetiranja, reteriranja i stagnacije« i ne sluteći koliko zapravo pogađa strategije upravo jedne nove paradigme. U tome smislu uputit će i na »neke ovovremene naznake« pjesničke prakse, na naraštajno pozicioniranje Qurouma (možda, ali više u prozi!), sve uspješnije zanimanje za dijalektalno pjesništvo i njegovanje klasičnih oblika te na religiozno pjesništvo. Na kraju će autor i taksativno nanizati glavna obilježja pjesništva »suvremenoga razdoblja pet desetljeća« kao što su skrb za vlastiti jezik i nacionalni entitet, otvorenost svim estetskim utjecajima, intelektualizam, oniričnost, angažiranost, avangardizam... Svoj esej autor okončava u trenutku započinjanja obrambenog domovinskog rata u Hrvatskoj, a s njime i stvaranja hrvatske ratne lirike.

Bez obzira na Mijovićev metajezik i relativnu konfuznost i zalihost koje su plod s jedne strane tereta jedne uistinu goleme građe s kojom se teško nositi, s druge, svojevrsnoga sukoba interesa autora-proizvođača i autora-tumača, tj. pjesnika i nepjesnika, a oslanjajući se više na vlastitu intuiciju i bogato iskustvo nego na referentnu ionako ne baš sasvim relevantnu literaturu, može se reći da su sve neuralgične točke uglavnom pogođene i uglavnom sukladne onome što se o istoj temi u nas misli (npr. A. Stamać, Z. Mrkonjić, T. Maroević, C. Milanja, B. Maleš, M. Stojević, N. Jurica...). U tome smislu Mijović i kad ne govori ništa novo svojim tezama osnažuje sliku hrvatskoga pjesništva minulih desetljeća kao izrazito potentnih, zapravo raskošnih partija nacionalne književnosti koja proživljava višestruke lomove – od ideoloških do poetičkih.

Mijovićeva čitanka-antologija Suvremeno hrvatsko pjesništvo, 1940.-1990., ma koliko na prvi pogled nepretenciozna, u žanrovskom smislu čini jedva zamjetan, ali vrlo važan pomak prema antologičarskoj praksi koja bi jednom mogla biti ne samo ažurnija već i odvažnija, tj. u autorskom smislu vjerodostojnija negoli je bila ona do jučer – s dobranom iznimkom nedavne Jedne antologije Igora Mandića. Napokon, njezin nezanemariv problem je i trenutak u kojemu se pojavljuje, a koji se u Kočanovu knjigu upisao na svim razinama – od naslova i izbora, pa sve do zadnjega arka krcatoga sponzorima koje je ovo naše, eufemistički rečeno, tranzicijsko vrijeme preko noći pomelo.

__________________

* Ovaj je prikaz izvorno napisan 20. prosinca 1993. godine, u povodu izlaska iz tiska antologije Stijepe Mijovića Kočana Skupljena baština. Suvremeno hrvatsko pjesništvo, 1940.-1990. (Zagreb, 1993.). Prikaz tada nije nigdje objavljen, uglavnom zbog toga što je autor u svoj izbor uvrstio i nekoliko mojih pjesama. Vratio sam se ovom tekstu u povodu obilježavanja 70. rođendana Stijepe Mijovića Kočana. Na prigodnome kolokviju koji je održan u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, 22. rujna 2010., nisam mogao sudjelovati, ali sam prilog poslao za tematski broj časopisa Dubrovnik, gdje je i objavljen. (Vidi: Dubrovnik, br. 4, Dubrovnik 2010., str. 57-61.)