Probiranje baštinskih jabuka

»Hrvatina bašćinca, krune slavne, / jezika i versa harvatskoga, glas / blažen i slovući biti će, i časʼ / Harvata do njega pisni starodavne.« Tako u prvoj strofi soneta Petar Zoranić pjeva Tin Ujević. Sintagmom »Hrvatin bašćinac« aludira pjesnik na djelo Planine, prvi hrvatski roman, što ga je Petar Zoranić dovršio, prema njegovu zapisu, »u Ninu gradu na 20. zrilvoća miseca [tj. rujna] 1536«.

Čini se poželjnim pripomenuti da je riječ bȁšćina ili, kako se danas uobičajilo, bȁština, slavenskoga podrijetla (i pogrešno ju je povezati s orijentalizmom bášća ili bášta, u značenju ʻvrtʼ, ʻgradinaʼ). Bȁština se odnosi na nasljedstvo i nasljeđe, djedovinu ili očevinu. Dalje nas etimologija vodi do crkvenoslavenskoga bȁšta u značenju ʻotacʼ, a duboki praslavenski korijeni dopiru do riječi *batja što znači ʻbratʼ. Zanimljivo je primijetiti da izraz bàćuška, koji u ruskome izvorno znači ʻotacʼ, ʻsvećenikʼ, a Rusi je pri oslovljavanju koriste u značenju ʻprijateljuʼ, ʻdragi mojʼ, ʻdragovićuʼ, dolijeće iz istoga praslavenskog tvorbenoga gnijezda kao i riječ bȁšćina ili bȁština. Mogli bismo reći da je baština nasljeđe koje su nam namrijeli očevi, djedovi i davnašnji predci – i s njome se imamo odnositi kao s voljenim bratom i dragim prijateljem.

Vratimo se Petru Zoraniću i njegovim Planinama. Hrvatin bašćinac u svojemu snohvatičnom poetskom putovanju susreće u »Perivoju od slave« vilu Hrvaticu, »vilu mlajahnu jednu s malo jabukami u krilcu«, a to »malo« je u usporedbi s drugim vilama, Kaldejkom, Grkinjom i Latinkom, koje obiluju jabukama, što hoće reći plodovima duha, literarnim djelima.

Simbolika jabuke nosi brojne binarne opozicije, nekovrsne antinomije: eros – thanatos, sklad – razdor, dar – kazna, zdravlje – otrov, spoznaja – iskušenje, život – pad u grijeh i smrt. U grčkoj mitologiji Paris je Afroditi dao »jabuku razdora«, što je dovelo do Trojanskoga rata. Jabuku u rajskome vrtu zagrizli su Adam i Eva, pri čemu je riječ o izvanbiblijskoj predaji jer u Knjizi Postanka, u izvještaju o stvaranju, jabuka se ne spominje, ni bilo koje voće, nego »plod stabla što je nasred vrta« (Post 3,3). Ali u biblijskoj Pjesmi nad pjesmama čitamo da zaručnik kaže zaručnici: »Probudio sam te pod jabukom / gdje te mati rodila« (Pj 8,5). U dalmatinskoj narodnoj pjesmi, koja pridolazi u redoviti klapski repertoar, možemo čuti: »Vilo, dvi jabuke / ča te majka dala / da bi meni, vilo, / obe darivala« (gdjeno su jabuke metafora za djevojačke prsi).

U bajci braće Grimm zavidna i zla maćeha dala je Snjeguljici otrovanu jabuku. Od bajke idemo do nekovrsne urbane legende; poveznica im je jabuka, otrovana. Naime, britanski matematičar i kriptograf Alan Turing, jedan od najvećih oštroumnika u povijesti, koji je u Drugome svjetskom ratu uzmogao odgonetnuti šifre njemačkoga stroja Enigma, čovjek utemeljeno smatran ocem računalstva i umjetne inteligencije, navodno je, prema nepouzdanoj predaji, počinio samoubojstvo zagrizavši jabuku u koju je ubrizgao cijanid. Kada je Steveu Jobsu u jednoj emisiji postavljeno pitanje je li odgrizena jabuka u logotipu kompanije Apple znak počasti koju su odali Turingu, glasoviti informatičar i suosnivač dotične tvrtke odgovorio je: »To nije točno, ali Bože, toliko bismo htjeli da je tako!«

Nakon otrovanih jabuka vraćamo se ljekovitim i životonosnim Zoranićevim Planinama. Opet se dohvaćamoZoraniću posvećenoga Tinova soneta, koji završava stihovima: »Pastira Marula / začinjavca, druže, poju svirale // milopojke tebi, i gremo k tebi baš / naresit cvićem mirisnih te jarula, / ča lipe su ga ruke deklic birale«. Posljednja riječ je »birale«. U izboru, odabiru, probiru, krije se izazov i opasnost. Kao u stvarnome ili metaforičnome zagrizu u jabuku.

Sav ovaj dugački, raznorodni i rasuti uvod, koji je nekako povezan umnogome nekontroliranim i skokovitim asocijativnim slijedom, bio je, kako sam sklon misliti, potreban da bismo dospjeli do dvije riječi u naslovu jedne antologije pjesama – Probrana baština – i dvije rečenice što ih je njezin sastavljač, antologizirani pjesnik Stijepo MijovićKočan, napisao u pogovoru:

»Ako je jabuka uvijek jabuka i ako je u punini spoznati možemo tek nakon što je zagrizemo – onda se u pjesništvu spoznajno uvijek isprepliće s recepcijskim. [...] A koliko će, kada i kako to umjetnikovo moguće posebno viđenje naći onoga tko će riječ mu i prihvatiti... kako će je prihvatiti... to je onoliko zagonetaka koliko je mogućih čitača!«

Čitači i odčitavanje čine veliku zagonetku, enigmu, ali u isti mah i, recimo to tako, nedohvatljivu predvidljivost, nepretkazivu nužnost, zakonitost koja vrijedi beziznimno. Jer sve što se prima, kako god to netko primio, prima se na način primatelja, u skladu s tradicionalnom metafizičkom i epistemološkom zakonitošću koju je formulirao sv. Toma Akvinski te izvorno glasi: Quid quid recipitur ad modum recipientis recipitur. Stijepo Mijović Kočan u predgovoru ističe da je njegov izbor ili, vjernije kazano, probir »ne samo posve osoban, nego i stanovito eksperimentalan« i objašnjava: »Štoviše, ekskluzivno je eksperimentalan: svega stotinu imena i svega stotinu pjesama, svega stotinu pjesnika. Ili, čak stotinu!«

Kočanova antologija Probrana baština podnaslovljena je 100 godina – pjesama – pjesnika hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća. Nastala je kao logičan nastavak Skupljenoj baštini (Školske novine, 1993.), gdje je Kočan skupio u hrvatskome pjesništvu, u domovini i emigraciji, sve što je prema njegovoj prosudbi bilo vrijedno zabilježiti između 1940. i 1990. godine i ta antologija ima opće vrijednosti svojstvene pjesničkoj čitanki, hrestomatiji. Probrana baština nadaje se kao posve drukčija knjiga, različito koncipirana, jer sadrži antologijski izbor iz čitava 20. stoljeća. Otvara se Matoševim sonetom Utjeha kose, a Kranjčević nije uvršten jer je, riječima sastavljača, »zasigurno pjesnik devetnaestog stoljeća iako je živio i pisao i u dvadesetom«. Vremenska granica kojom antologija završava pomaknuta je na 1960. kao godinu rođenja obuhvaćenih pjesnika, pri čemu je posljednji među njima, DelimirRešicki, predstavljen pjesmom Glaukom, ova pjesma započinje u motelu.

Ne kanim ovdje spomenuti niti jedno drugo pjesničko ime, osim rečena dva koja omeđuju antologiju, jer bih time upao u zamku i upustio se u opasno probiranje probranoga, a to je iz brojnih razloga nepoželjno i nezahvalno. To što je svaki od sto pjesnika zastupljen samo jednom pjesmom, nosi nedostatke kojih je izbornik duboko svjestan. Sam si je u određenome smislu u predgovoru prigovorio: »Samo jedna pjesnikova pjesma eliminira svaku drugu, što je očita nepravda: ova jedna upućuje i na ostale, naravno!« Prvi dio rečenice manje je dvojben od potonjega koji počinje »što je očita nepravda« i nastavlja se iza dvotočke. Naime, svaka je afirmacija u isti mah svojevrsna negacija svega ostalog. Omnis affirmatio est negatio, filozofsko je načelo koje se pripisuje Baruchu de Spinozi. U svakome izboru ili probiru šilji se strijela čovjekova prosuđivanja i opušta napeti luk njegove slobode odlučivanja između dvije ili više mogućnosti. Nepotrebno je isticati da kao i drugi sastavljači antologija, florilegija, hrestomatija, Kočan nije imao izbora – morao je birati. Dakle, izostavljati. Čak i kada strijela pogodi zdravu i sočnu jabuku, strijelac se može osjećati kao da je zagrizao kiselu, gdjekad i trulu. Na žalost, ne manjka ni otrovnih. Svjestan neizbježnih negativnih reakcija, probiratelj Kočan, sluteći da je zasadio i uzgojio jabuku razdora, piše:

»Dirnulo se u osinjak: jedni će, ali samo s osobnoga motrišta, ovome izboru davati pretjeran značaj i mrzjeti me (tip živjeti!) što njih nema u njemu, a drugi će, s time ili bez toga, tradicijski domaće – negirati sve. U svakom slučaju, u našim, posve hrvatskim okolnostima, stekao sam najmanje stotinu (novih!) neprijatelja. Naime, još je (i to posve ozbiljno kažem!) najmanje stotinu aktualnih hrvatskih pjesnika koji imaju izvrsnu umjetninu ravnu nekima izabranima, moguće i bolju?! Mogla bi se sastaviti još jedna antologija, nekih drugih sto. Uzaludno je, dakle, tražiti ʻkoga nemaʼ. Mnogih dobrih pjesama i pjesnika ovdje nema.«

Neotklonjivo se nadaje pitanje: Što je Kočanu značio, i još uvijek znači, etički i estetički atribut »dobar« kada spominje dobre pjesnike i dobre pjesme? Ističe da pri njegovu izboru nisu imali gotovo nikakve uloge ni sveukupan opus pojedinoga pjesnika, ni njegovo opće značenje u suvremenosti, ni cijenjenost kod recentne kritike, ni njegovi unaprediteljski doprinosi, ni estetske inovacije i sve ostalo. Sastavljač je pronalazio i izdvajao pjesme koje nam imaju što kazati, imamo ih razloga čuti. »Govori čovjek čovjeku... To je osnovni smjer ovog izbora: pojedinačna umjetnina!« objasnio je Stijepo Mijović Kočan. On je vlastitim pristupom i argumentacijom pokazao da u sastavljanju antologije izostavljanje ne znači odbacivanje; posrijedi je eliminacija, ali ne i degradacija.

Govoreći o bitnim parametrima svojega izbora, napominje da je od općih kritičarskih prosudbenih načela, estetskom dana prednost, ali ne i apsolutna dominacija. »Ni jedno opće kritičarsko načelo nije danas toliko upitno kako ono etičko«, napisao je Kočan te nakon kraćega obrazlaganja manihejskih fenomena – neprekinutoga sukoba, međusobne ovisnosti i isprepletenosti dobra i zla, svjetla i tmine, ljubavi i mržnje i tomu slično – ponudio zaključak: »Etično u nekoj pjesmi, to je ujedno i svjesnost da je taj sukob vječan, ali i spoznaja da bi, kada Boga bilo ne bi, Šejtan bio Bog...«

Među provjerenim i uvijek postojećim općim kritičarskim stajalištima, Kočan ističe da je »posebno cijenio načelo akribičnosti, odnosno dobra zanata, te izvornosti«.

Posebno je važno istaknuti Kočanovo jezično načelo: ne zanemariti jedinstvenu hrvatsku trojezičnost, odnosno trodijalektalnost. Možda je on jedini hrvatski pjesnik, a u svakome slučaju jedan je od izrazito malobrojnih koji je objavljivao, uz štokavske, i kajkavke i čakavske stihove. Između brojnih antologija u koje su uvrštene njegove pjesme, valja u ovome kontekstu posebice spomenuti antologiju kajkavskoga suvremenog pjesništva Jože Skoka. Stoga ne treba čuditi da je Kočan vrlo kritičan prema brojnim antologijama hrvatskoga pjesništva koje su se redukcionistički i pogrešno otvorile samo štokavskim stihovima. U tome je pogledu vrijedno citiranja Kočanovo objašnjenje distinkcije između književnoga i standardnoga jezika:

»Zabunu je u hrvatski jezični i književni prostor unijelo još ilirsko uvjerenje da je jezik ʻdobre književnostiʼ, to jest književni jezik – podloga za normu ili standard, a to je bio štokavski. Tako je ʻknjiževni jezikʼ postalo isto što i ʻstandardni jezikʼ. Međutim, književni jezik, dakle jezik književnosti, ne mora imati nikakve veze sa standardnim jezikom. Dapače, književni jezik, to jest jezik književnosti ili umjetnički jezik, vrlo se često emanira posve izvan norme i standarda: kajkavski, čakavski ili štokavski – svejedno.«

Stijepo Mijović Kočan ispravno je uvidio važnost obuhvatnosti sinkronijske protege hrvatskoga jezika, njegove trojednosti i svehrvatskoga integriteta, njegove specifične ljepote i ljepote njegove specifičnosti, bogatih mu izričajnih varijeteta koje živimo i doživljavamo u rasponu od nježna srha do silovita nahrupa. Već je odavno bilo vrijeme da se uklonimo (zlo)duhu rigidnoga novoštokavskog purizma u struji kojega su hrvatski vukovci (bili su i još jesu više vukovski nego hrvatski) odbacili sve što pripada čakavskom i kajkavskom idiomu hrvatskoga jezika jer ne bijahu ti osobiti hrvatski plodovi smjestivi u krošnju jezičnoga unitarizma izrasloga na humusu jugoslavenske kulturno-političke ideje. Hrvatskomu književnom jeziku, na kojemu književnici pišu poeziju, prozu, drame i drugo, pripada i kajkavština i čakavština, ali i nestandardna štokavština (a to se nerijetko zaboravlja). Kroz sve njih progovara hrvatski jezik i bez bilo koje od tih sastavnica –jezik hrvatski nije cjelovit, biva okljaštrenim i time manje hrvatskim.

Uvijek je poželjno podsjetiti da je akademik Radoslav Katičić službenim obrazloženjem podupro Zlatnu formulu ʻča-kaj-štoʼ autora Drage Štambuka. Akademik Katičić uz ostalo je napisao da bi se stavljanjem Zlatne formule na nacionalnu listu nematerijalne baštine formalno »zaštitile i osnažile sve dionice hrvatskoga jezika, a na dobrobit baštinskoj, posebice jezičnoj, poputbini našega naroda, jer hrvatski jedini je od slavenskih jezika koji ima ovako osobitu, trojstvenu jezičnu narav i sudbinu«. Zlatna formula je krajem 2019. godine konačno uvrštena na nacionalnu listu nematerijalne baštine.

Premda je Stijepo Mijović Kočan u svojemu probiranju baštinskih jabuka bio prisiljen izostaviti mnoge dobre pjesme i pjesnike – nije izostavio ni jedan autentični dio jezika nam hrvatskoga. Pomnomu i akribičnomu Stijepu Mijoviću Kočanu vila Hrvatica iz Zoranićevih Planina jamačno ne bi uputila prijekor, kao što je to učinila Zoraniću: »Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!«