Prema sjevernim šumama

Iako je Damir Radić već 2006. godine objavljivanjem zbirke pjesama Meko kao snijeg i toplo iznutra: najljepši hitovi i rariteti, u kojoj je sabrao neke od pjesama iz ranijih dviju zbirki, dao naslutiti da zatvara jedno poglavlje u svom pjesnikovanju, tek je 2019. nastupio značajni zaokret u njegovoj poetici. Naime, njegova najnovija zbirka poezije Ranije odmiče se od izrazite filmičnosti i uronjenosti u američki kontekst koje su kritičari prepoznali prvenstveno u Lovu na risove iz 1999., a potom i u Jagodama & čokoladi iz 2002. te Pokopanoj tajni iz 2010. godine. Na njihovo mjesto dolazi naglašenija emocionalnost reflektirana kroz prizore svakodnevice koju lirski subjekt dijeli s bližnjima.

Obujmom nevelika zbirka od 19 pjesama raspoređenih u za Radića karakterističnih 5 ciklusa ne otvara se slučajno Faulknerovim riječima »The past is never dead. It’s not even past«; jer ono što je bilo ranije može u bilo kojem trenutku u nekom obliku iznova izaći na vidjelo. Taj moto navodi na usporedbu prvog i zadnjeg ciklusa zbirke koji nose nazive Povijest i Sadašnjost, a sastoje se tek od po jedne pjesme koje figuriraju kao okvir središnjem dijelu zbirke. I dok se kroz središnje pjesme stječe uvid u temeljne ljudske odnose – obiteljske i ljubavne, u ovim se dvjema pjesmama eksplicitno spominje samoća, kao odjek misli Orsona Wellesa da se »rađamo sami, živimo sami, umiremo sami. Jedino kroz ljubav i prijateljstvo možemo stvoriti privremenu iluziju da nismo sami«.

Završni stepenasto ispisani stihovi »Svi smo ovdje sami, / lampaši gasnu, / vidim samo zvijezde promrzle od sjevera« iz uvodnih Kitolovaca te stihovi »daleko je šuma. / jedina sam zvijer ovdje. / sa sjekirom u rukama / otkrivam svoj plijen.« iz ciklusa Sadašnjost na kraju zbirke pojednostavljeno bi se mogli svesti na zajednički osjećaj samoće u prirode. I već je to dovoljno za uspostavljanje razlike u odnosu na prethodne Radićeve zbirke poezije koje bruje od napučenosti asocijacijama. Ipak, valja napomenuti da i u ranijim zbirkama možemo pronaći tragove poetike potpuno razvijene u ovoj zbirci, što i ne čudi, s obzirom na to da su pjesme za nju nastale između 1997. i 2018. godine, kako upozorava autor. Izdvojit ću samo pjesmu Svi su ti dani bili moji (nova obitelj) iz zbirke Jagode & čokolada koja osim teme obitelji provlači i motive bitne u ovoj zbirci poput mora i šume.

Dodatne slojeve značenja ti motivi dobivaju kroz tri središnja ciklusa zbirke u koje čitatelja uvodi vrlo sažeta i efektna pjesma od šest redaka od kojih zadnja dva (»roditelji na margini. / sestra još dalje«) postavljaju kompleksan okvir obiteljskih odnosa. Taj se okvir ispunjava nizom scena, od dječačke ogorčenost lirskog subjekta situacijom ljetovanja na selu (»nikad na moru«) i majčinom prisilom na pohađanje vjeronauka do suočavanja s očevom smrću i majčinom bolešću. Takvim temama Radić pristupa jednostavno opisujući odabrani događaj i smireno poentirajući u zaključku, pri čemu su u toj jednostavnosti posebno emotivne posljednje tri pjesme ciklusa koje mogu funkcionirati kao posveta ocu, majci i sestri.

U ciklusu Obitelj vidljivo je kako se fokus s tjelesnosti u vidu nasilja i seksualnosti iz prijašnjih zbirki u ovoj prebacuje na obične, iako uvijek po nečemu presudne, životne događaje. Umjesto šoka Radić sada kod čitatelja izaziva prepoznavanje. Tom potencijalnom prepoznavanju doprinosi i činjenica da je ovdje, za razliku od labirinta koji je čitatelje vodio po dalekim, pretežno američkim predjelima, već u prvoj pjesmi upadljiv spomen hrvatskih mornara što daje naslutiti kasnija kretanja lirskog subjekta kroz krajeve uronjene u hrvatsku/postjugoslavensku zbilju. Mogućnost za politički komentar koja se time otvara ostaje na razini dosjetke s dozom kritičkog žalca kao u prikazu tetke iz Amerike koja ne voli Tita.

Da Radića u ovoj zbirci manje zaokuplja društvo i njegovi problemi najbolje dokazuju stihovi »S one strane Kupe bili su Srbi; / meni i ovoj maloj djevojci oni ne znače ništa« iz ciklusa Ljubav. Strategija potencijalnog prepoznavanja nastavlja se i u ovom ciklusu gdje nizanjem zapažanja lirskog subjekta na tragu putopisnih bilježaka (koje ona odbija voditi), odnosno iz pozicije »ovdje i sada«, čitatelj može steći dojam da šeće s parom ili da bi i sâm mogao šetati istim mjestima. Lokacijama koje par zajedno obilazi (konačno more!) ili u njima obitava posvećuje se posebna pažnja i spominju se već u naslovima pjesama jer predstavljaju okidač za sjećanja na vezu i male, ali značajne trenutke u njoj. Tako, primjerice, Krapanj, »ovaj otok spužvi i starih samostanskih slika / svjedoči mojem oskudnom ali postojanom trajanju uz nju.«, u Barbarigi žive »bračnim životom«, a u Dubravi ona otkriva ljubav prema nogometu.

U interpretacijama ranijih zbirki često se spominjala Radićeva profesionalna povezanost s filmom koja u ovoj zbirci najjasnije dolazi do izražaja u ciklusu Ponovno ljubav. Posebno je indikativna scena iz pjesme Kapi slobode kada za vrijeme kaotičnog snimanja filma misli lirskog subjekta lete k njoj koja putuje »prema sjeveru, prema šumama / i zaljevima, / tamo gdje me je uvijek vodilo srce, / ali nikad nije pronašlo put«. Gotovo da pjesma služi kao metafora pokušaja Radićevog udaljavanja od prepoznatljive uronjenosti prošlih zbirki u film i okretanja prema sjeveru koji donosi svježinu i slobodu. U prilog sugeriranom neuspjehu tog pokušaja ide sljedeća, neimenovana pjesma s poznatim urbanim ambijentom i nesuptilnim filmskim referencama. No ključno je da se subjekt u Kapima slobode više ne prepušta sasvim svijetu filma, iako aktivno sudjeluje u njegovom nastanku, i zato može kritički sagledati svoju poziciju.

Kapi slobode iznova potvrđuju da je šuma jedan od ključnih motiva koji nas prati od fotografije na naslovnici zbirke do njezinih stražnjih korica na kojima se nalazi dio posljednje pjesme u kojem se čak tri puta ponavlja riječ »šuma«. Posebno je bitan spomen šume i borova u ciklusu Obitelj gdje ti motivi podsjećaju na Faulknerove riječi s početka zbirke jer povezuju udaljena razdoblja. U tom su smislu znakoviti stihovi »brijeg je srce svega, nasljeđe, ljubav / ostavština. borovi, borovi / kako oni mirišu, kako ostavljaju trag.« iz pjesme Selo. Tragove borova kasnije pronalazimo u pjesmi Ti dani pripadaju mi sad kada lirski subjekt s tatom krči brijeg, a šuma se ponovno javlja prilikom šetnji s majkom u pjesmi Moja majka. Motiv šume, baš kao i niz lokacija iz ciklusa Ljubav, tako možemo čitati kao signal (pokušaja) ostvarenja smislenih odnosa uz trajnu borbu između otpora i prihvaćanja zajedničkih iskustava. Kompleksnost tih odnosa još se jednom potvrđuje u završnoj pjesmi kada subjekt – zvijer »sa sjekirom u rukama« – kojoj je »srce dobro i zlo« u naručju nosi mladicu koja »strepi i nada se / jer sjekira zna posjeći, / sjekira zna tetošiti.«

Ako u mladici iz završne pjesme vidimo mogući nagovještaj novog životnog ciklusa, ostaje nam vidjeti hoće li se on pretočiti i u nove pjesme. Za pretpostaviti je da će Damir Radić, nakon što je u prethodnim pjesničkim zbirkama pokazao što sve može u domeni intermedijalnosti, nastaviti smjerom utabanim u ovoj zbirci. U svakom slučaju, zaokretom prema (ili povratkom) vječnim poetskim temama, poput ljubavi, koje spušta na razinu blisku čitateljima, zbirka Ranije dobila je na komunikativnosti i neposrednosti i time, nadamo se, stvorila ponekog novog ljubitelja poezije.