Polifonija i harmonija kao konstante Kočanova opusa

U nekoliko navrata imao sam čast pisati o stvaralaštvu Stijepa Mijovića Kočana. Bez obzira na to što je bio povod i kamo je bio usmjeren predviđeni fokus moga osvrta, odnosno analize, uvijek sam se susretao s neizbježnim problemom: Kočanovo se stvaralaštvo otima jasnom uokvirivanju, otima se i najkompleksnijem zajedničkom nazivniku. Nedvojbena pak strasna posvećenost svemu što stvara – nudila bi kratku definiciju cijeloga tog područja koje Kočanov stvaralački nemir i kreativnost obuhvaća; ta kratka definicija izražena je Kočanovim severovski razigranim stihovima:

... svet je u trenu
pjesnik dok uznesenu
nesvijest – a svjestan – sluti

U knjizi soneta, a u pjesmi posvećenoj Danijelu Dragojeviću, Stijepo Mijović Kočan tako je uspio okarakterizirati i Dragojevića, ali – dijelom barem – i samoga sebe. Dijelom, kažem, jer Kočan jest prvenstveno i iznad svega pjesnik u svakom obliku svoga stvaralačkog nemira i nadahnuća. Ali to je u najvećoj mjeri definicija i posredno autodefinicija pjesnika, a ipak je nedovoljna kao definicija opusa. Ona upozorava na posvećenost i ambiciju pjesnikovu da svoj prirodni dar što bolje iskoristi za stvaranje vrijednog djela.

Posebno bi se ta sažeta i apstrahirana definicija mogla bolje primijeniti na prvih pola stoljeća Kočanova djelovanja kada je bilo puno razloga da se Kočan, autor niza pjesničkih zbirki doživljava prvenstveno kao Poeta, u antičkom ili renesansnom smislu riječi koji podrazumijeva najuzvišeniju ambiciju prema stvaranju harmonije kompozicijom riječi. Ali u posljednjem desetljeću svoga djelovanja Kočan je toliko novoga pridodao svom opusu da se i velik dio onoga što je stvarao prije mora iščitavati i doživljavati u novom kontekstu.

Upravo nas to posljednje desetljeće Kočanova stvaralaštva podsjeća na to da je gotovo od samih svojih početaka kao mlad a već afirmiran stvaralac bio i ostao homo universalis, zanimljiv redatelj i scenarist, sveučilišni predavač, novinar, urednik, feljtonist, kolumnist i kritičar, a stalno ipak prvenstveno pjesnik, uspješan ne u zgrtanju priznanja i novca, ali uvijek uspješan u tome da na sebe skrene pažnju. Na televiziji su se prikazivali njegovi prilozi, kojima je bio scenarist, redatelj i snimatelj, već prema potrebi, prvenstveno dokumentarni filmovi kojima otkriva i afirmira hrvatsku kulturnu baštinu, posebno onu koja je inače izvan fokusa šire javnosti, poput kulture Hrvata u Boki kotorskoj, primjerice.

I danas, kada su mnogi njegovi kolege tek manje ili više ugledni umirovljenici, čitaju se njegove stalno nove i aktualne kazališne kritike, sasvim nekonvencionalne i nepotkupljive, ponekad do nepristojnosti iskrene u razobličavanju teatarske prosječnosti na koju se većinom sliježe ramenima, ili čak ni to.

Teško je sve pobrojati, ali je teško i previdjeti da je iz pera Stijepa Mijovića Kočana nastao velik broj književnih kritika i prikaza, tu su zatim knjige putopisā i proze, pored velikog broja pjesničkih knjiga, u širokom stilskom rasponu od automatske poezije koja se sama diktira u pero pa sve do vrlo klasičnih strogih formi, poput oda.

Ukratko, Kočan je kompleksan, a time se zapravo, napuštajući pokušaj definiranja pisca, prelazi na definiranje njegova opusa. I upravo je tako, usprkos navikama našega vremena, više pažnje treba posvetiti djelu, a manje osobi – čak i kada je izniman autor u pitanju. Iz svega spomenutoga pak proistječe da je to djelo polifonijsko. Pišući o polifoniji Kočanove poezije kao središnjem dijelu njegova razvedena opusa usporedio sam to sa Schubertovim kompozicijama: kao što se među Schubertovim sjajnim kompozicijama svaka razlikuje od svake druge, tako je i svaka nova knjiga Stijepa Mijovića Kočana sasvim nov i drugačiji projekt, realizacija sasvim nove poetike, nerijetko i nova stava.

Svoju je poetiku veoma davno kao polifoniju, ili mnogoglasje, i sam Kočan tako nazvao imenovavši godine 1982. svoj izbor iz poezije koja je imala odjek na cijelom prostoru ondašnje države Sedmoglasnik. Taj naslov, kao i sve što je s time povezano – dakle, stilska orijentacija pojedinih cjelina pa čak i podređenost autorova takvim poetskim orijentirima ‒ daje za pravo da se cijeli Kočanov pjesnički opus razmatra u skladu s tim smisaonim i stilskim Kočanovim kompasom. Višestruko nagrađivani pjesnik, književni i likovni kritičar i publicist Ernest Fišer, uza sve nagrade i dobitnik nagrade Dragutin Tadijanović (HAZU, 2019.), svojevremeno je visoko ocijenio Kočanovo mnogoglasje, polifoničnost; ukazao je na to da je od Kočanova klasičnog Vijenca soneta i rimovanih pjesničkih poslanica pa do »linearno narativnih« kazivanja zaista (...) golem raspon, svojevrsna poetička i jezično-stilska provalija, koju je mogao premostiti samo pjesnik iznimne nadarenosti i širokih kreativnih mogućnosti. Kočan je, dakle, na djelu, svojom sedmoglasnom pjesničkom praksom, uvjerljivo pokazao da jest takav pjesnik, takva snažna stvaralačka individualnost.

Kada mi je prije nekoliko godina bila povjerena časna zadaća da sastavim detaljniji izbor iz Kočanove poezije za jedno od onih izdanja kojima Matica hrvatska nastoji sačuvati najznačajnije naše pjesnike i za buduća pokoljenja, nisam mogao zaobići taj sustav koji je svojoj poeziji naznačio i namijenio, dakle i onoj koju će tek napisati, sam Kočan, upravo u knjizi Sedmoglasnik – kao svom temeljnom pjesničkom orijentiru. Taj sustav smatrao sam ne samo višestruko opravdanim, nego sam ga i dubinski poznavao jer sam Kočanovu poeziju pratio od svojih studentskih dana i zajedničkih druženja s Josipom Severom, u kojem je Kočan, do određene mjere vidio svoj zrcalni pjesnički lik. Rečena knjiga Sedmoglasnik, koju doživljavam i kao Kočanov pjesnički manifest, ušla je u moju trajnu prtljagu nekolicine sasvim suvremenih hrvatskih pjesnika koji su me pratili na višegodišnjim boravcima u Češkoj i Slovačkoj, Engleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama, od 60-ih do 90-ih godina prošloga stoljeća. Sedmoglasnik se sasvim prirodno pridružio Severovu Diktatoru iz 1969. i Balogovu Razlavljenom lavu, iz 1971. Priznajem da sam spomenute pjesnike doživljavao intimno kao daleko esencijalnije pjesničke glasove svoga vremena nego neke tada već puno poznatije pjesnike-spomenike koji su ulazili u čitanke i povijesne preglede hrvatske književnosti, iako su već zastajali kao glasnici izvorne pjesničke riječi, a neki su štoviše bili prisutniji divljenjem samima sebi nego što su to bili aktualnom kreativnošću.

Ali, vraćam se Sedmoglasniku. Kočan je tim izborom bio sasvim programski utvrdio sedam osnovnih glasova svoje poezije, uvjetno ih možemo nazvati ciklusima – koji se tu i tamo dijelovima preklapaju, ali time njegov polifonijski, pluralističan pjesnički opus ipak nije bio dokraja usustavljen. Želi se time reći da se još nedovoljno približavamo interpretaciji njegove unutrašnje harmonije, a takav je cilj jedna od velikih prednosti sastavljanja svake umjetničke retrospektive.

»Pročešljavanje« bogate pjesničke produkcije, izdvajanje onoga što se u strogom izboru, namijenjenom trajanju i u budućnosti, nikako ne bi smjelo izostaviti – pruža iznimnu mogućnost intimnog upoznavanja pjesničkoga opusa iznutra te omogućava interpretatoru zauzimanje čvrsta stava od kojega je naknadno gotovo nemoguće odstupiti ili ga promijeniti. Neizbježno je da i u ovom osvrtu ostanem pri rezultatima do kojih sam došao u rečenom »pročešljavanju«. To ujedno znači da je, s obzirom na opravdanost uvjerenja i artikulacije, također neizbježno da sam sebe pri svakom sljedećem govoru o toj poeziji reproduciram, da ne bih u nekim detaljima iznevjerio svoju interpretaciju.

U polazišnom izboru Kočanove poezije – Sedmoglasniku – nije bio obuhvaćen onaj dio njegove poezije koji pripada ulasku u svijet pjesništva. Svojim karakteristikama taj se dio u mojem razumijevanju sustava Kočanove poezije nametnuo kao izvorni glas, PRVI GLAS Kočanova sedmoglasja. Taj glas može se označiti kao spontan, mladenački, lorkijanski. Bilo je puno opravdanja da taj glas tako razumijem, odnosno odredim u izboru Kočanove poezije.

Vladan Švacov, kasnije profesor Akademije za kazalište i film u Zagrebu a tada njegov nastavnik filozofije, rekao je tadašnjem dubrovačkom gimnazijalcu, 15-godišnjaku, Stijepu Mijoviću Kočanu, za pjesmu Drvarice, objavljenu u Poletu (u veljači 1956.) da je to gotovo čisti Lorca. Mladi je Kočan pomislio da je Lorca neka ženska osoba, neka pjesnikinja za koju on prethodno nije bio čuo pa je staromu knjižničaru u Gradskoj knjižnici, smještenoj u bivšemu samostanu kraj velike Onofrijeve česme u Dubrovniku, rekao: »Dajte mi ONU Lorcu«, a ovaj ga je podučio da to nije ONA nego ONAJ, španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca i donio mu na posudbu malo Zorino izdanje prijevoda koji su Kočana oduševili. On je do Lorce očito došao spontano, takvi su već zakoni povijesti književnosti.

Kasnije, tim spontanim i nikada ponovljenim mladenačkim glasom napisao je bio cijelu knjigu i poslao je poštom iz Dubrovnika u zagrebački Lykos koji se zapravo počeo gasiti. Knjiga nikada nije bila objavljena niti je dobio ikakvu povratnu obavijest. Neiskusan još u tim poslovima, pjesnik nije sačuvao duplikat: ostalo je od toga glasa samo ono objavljeno za njegovih ranih gimnazijskih dana ili tada napisano, djelomično predočeno u knjizi Ja odozdo. Što zapravo odlikuje te stihove osim očite spontanosti? Odgovor bi bio: jednostavnost slobodna stiha, vezanost za zavičaj kao temelj i prozodijske kvalitete konavosko-dubrovačkoga govora kakav se upija najranijim odrastanjem. Kao primjer, pars pro toto, ovdje navodim:

PADRE GVARDIJAN BDI

tisuću pjesama
kroz prozor ćelije
prospi po klaustru

ruža soči

klaustar je nestašluk kamena
popij noć s lista naranče

mjesec se s krovom kladio
da će se djevojčica oploditi

a ne misli bludno padre gvardijan

pupa raste jedra put
zvonka u dozivu
na mjesečini
podatna

(djevojčica s ispovijesti)

južna je to noć
(o ne misli bludno padre gvardijan)

molitve zadahtale
pusti
u noćnu igru sjene i kamena

ništa oče ne možeš

                    (Ja odozdo)

Kasnije će se, u najnovijem desetljeću pjesnikova stvaralaštva njegov romaneskni opus naslanjati na poetske karakteristike toga prvoga glasa.

DRUGI GLAS Kočanov, koji je u mome strukturiranju u svrhu pouzdanije interpretacije označen kao PREOBRAŽENJE, obilježen je traženjem neprihvaćena, odbačena sebe, bez vlastita izvorišta, između – tada, ranih šezdesetih – u Zagrebu vladajuće razlogovštine, razmatranje o bitku, zatvorenih kratkih formā slobodna stiha i osobne izgubljenosti i zbunjenosti, ali i čvrste želje da bude svoj. Taj glas je razlogovski u cjelini i s obzirom na pojedine dijelove – tek formom, ne i onim što se izriče. U tim pjesmama ipak nema (previše) osobne, nejasne metaforike, što je glavna osobina razlogovštine, ali je izgubljen mladenački spontanitet. Ipak, taj glas iznalazi nov osoban odnos prema svijetu te ga i spoznaje i iskazuje. On je tu već više duhovan, manje vizualan.

Taj glas je, reklo bi se, pod utjecajem razlogovštine prije svega svjetonazorski (tragičnost, besputice, beznađa...), iako su ga svi gotovo posve odbacivali, nisu ga prihvaćali s onim mladenačkim njegovim glasom, izrugivali, dok je Kočan težio biti u društvu, ali kao da nije bio tome dovoljno prilagođen. Možda je bio previše individualan za prihvatljivu pripadnost skupini. Možda je na nekoj razini bio previše buntovan, možda pak, sklonošću prema pluralnosti, čak i kada uključuje suprotnosti – ponešto kontroverzan. Tako je bilo tada, tako je ostalo, sve do danas. Razlogovskom estetskom pjesmonazoru zapravo nije nikada u potpunosti pripadao, nije znao i mogao pripadati, iako je to u određenom trenutku moglo izgledati privlačno. U zbirci Ta riječ susrećemo pjesme već utemeljene na punoj svijesti da ne pripada i nije. Pjesma toga naslova, istina, više se odnosi na – uvjetno rečeno: deklarirano – opredjeljenje društveno nego na književno ne-pripadanje ikomu i ičemu, ali je to jednako i književni odmak od svih i svega što je tada prevladavalo.

Kao ilustraciju prikladno bi bilo navesti sljedeće stihove:

PRIĐITE GOVORITE

ne odlazite priđite
vratite se mojoj postelji
vratite se mome sjećanju
budite stalno uz moju svijest
na cesti bez oznake sam
govorite priđite

čim vas trenom nema
učini se da vas nikada ni bilo nije
da sam sve izmislio
i svijet izmislio
i sebe izmislio
san mi je istina istina mi san
i ovu tišinu možda uobrazio sam
tišinu najgoru od svega
govorite priđite vičite upalite radio

priđite mi
na putu bez putokaza me evo

                   (1961.)
                   (Ispovjedaonica)

U svom TREĆEM GLASU Stijepo Mijović Kočan je, prema mojem mišljenju, dosegao vrhunac širine svoje pjesničke skale i umjetničkog intenziteta. Uvjeren sam da Kazivanje u stroj i ritamski govor predstavljaju sretnu simbiozu Kočanova izvornoga talenta, pjesničkoga sazrijevanja i spoznajnoga bogaćenja. Ako je možda doista mislio da su ti retci upisani na papir isključivo mehanički, ili je samo to tako želio predstaviti javnosti – istina je nešto drugačija. To neposredno pjesničko slaganje riječi zapravo je pod profinjenom kontrolom triju navedenih faktora i predstavlja vrlo suvisao naglasak cjelokupnoga Kočanova pjesničkog opusa. To su oblici na rubu nadrealističkog pjesništva s mnogim vrlinama nadrealizma, tj. poniranja u onosvjesni svijet, ali s osloncem na poetsku kontrolu iskazanog. Riječ je o nizu asocijativnih i aluzivnih slikā, jakih i odlučnih poteza, dužih sastavaka, poput poema, koji započinju puno ranije, korijen im je već u prvoj zbirci – započinju upravo kraćom poemom Pollock No 10, nastalom (1962.) u dahu i spontano nakon predana usvojenja jedne slike toga američkog apstraktnog slikara. Taj glas zatim nestaje da bi se vratio u knjizi Izravno u stroj, a onda – stanovito preobražen u pjesme u prozi – nastavio u Ono nešto, s podnaslovnim Kazivanja, i u Triptihu u glavi, a nakon tridesetak godina, i u Kazivanja II.

S obzirom na najnovije stihove objavljene u Vijencu očito je da Kočan to drži najosobnijim, najprepoznatljivijim vlastitim glasom, načinski i predmetno, odnosno stilski i tematski najmanje sličnim ikomu drugomu. Unutarnje promjene, ritmičke i prozodijske u širem smislu, završile su – u najnovijemu povratku tomu glasu – nakon tri desetljeća i duže – znatnijim unošenjem unutarnjih rima, tako da se multialuzivnost i multiasocijativnost još znatnije ritmizirala: do glazbe stiha/kazivanja. Taj put vodio je Kočana sve više prema naglašenijem koliko ritmu kazivanja toliko i prema glazbi čitanja... Ali nije riječ iznad svega o zvukovnim kvalitetama koje se uvijek na prvi pogled otkrivaju, ovdje nema uočljivih primjesa estradnosti, pa je potreban napor čitateljev da se te kvalitete u punini dožive.

Za ilustraciju trećega glasa navodim gotovo ritmičnu lirsku prozu, a ipak stihove:

U POSJETU MAJCI U KONAVLIMA

o kakav dan modar dan vedar dan čist bistar dan moj južni jadran
moje djetinjstvo moji djetinji zanosi moji sjajni komunizmi moja
ljubav ljubav prije moje ludnice prije ovih opakih luđaka prije
tustih puhova prije krmeljiva gazde prije dok ničega toga ni na
pomolu i tu sam sada pred kućom u zabiti sam pod brdom na pragu
gdje sam rođen pred svojim domom koji tone u pejzaž u povijest u
zlu sreću u samoću u pustinju u napuštene maslinike pred kućom
sam koju već obrasta bršljan i kupine i drač i gušteri i uholaže i
armije njima sličnih nekih sitnih podzemnih gladnih brzih
podmuklih nekih novih nekih s neznanim sustavima gibanja
čudni neki ništa ne znaju žderu sve ovladavaju mati ih ne vidi mati
gubi vid već pipa predmete sve je u magli kaže nije mama kažem
nije vedro je podne je sunce je uskoro će premaljeće neće sinko
neće meni nikad više ne ne govori ne tješi zna majka nagledala se
svačesa poberi sine naranče kaže pa zašuti šuti starica s prekriženim
rukama bezvoljno a naranča je za kućom već i ona ostarjela a ploda
puna je kao idila je kao kolor je kao razglednica kao za objektiv
zimskim furestim kao za prospekt je divna je moja naranča berem
naranče berem zvijezde sjaj okruglih zlatnih pobožno ih berem
ja sam u djetinjstvu ali me hvata u grlu stiska me dalek sam pobrao
sam mama kažem jesi li sine neka si akobogda dobro je rodila kažu
ove godine jest majko dobro je rodila naranča ne posijeci je sine kad
umrem ne posijeci je neka je nikome ne smeta ali majko ako budeš
ovamo dolazio sine neka je nek ostane dok može moraš li sutra otići
moram majko moram ta znaš odavno sam otišao pratila si me do
prijevoja sjećaš se tu me tako nema sve je tek sjećanje to ne kažem
to šutim šuti i starica ne plače majka bez glasa bez vida bez pokreta
moja majka moja kuća moja naranča same posljednje ne nema me
već ni onamo ludi grad nigdje sam tako a posvuda sada sam eto tu
a kamo a jamo već u tim godinama što me sačekuju o zar već kojih
li mi godina koga li mi vremena s magistrale se ne vidimo ni ja ni
majka ni kuća ni naranča zaklanjaju čempresi turističku panoramu
vadite kameru vidite more u pozadini adriatic blue

                                                                                                 (1977.)
                                                                                                 (Izravno u stroj)

ČETVRTI GLAS Kočanov susrećemo u sasvim specifičnom pjesništvu u prozi koje predstavljaju Zapisi o gradu Daru. Svakako je sasvim logično i prirodno da je Kočana uvijek opčinjavao Grad, mjesto školovanja i sveukupno središte mikroregije iz koje je potekao. Iz odgovarajućih zapisa vidljivo je da ga je upijao već od ranog djetinjstva, živeći u djetinjstvu kraće u njemu, u Širokoj ulici, a kasnije, za gimnazijskih dana, Ispod sv. Marije, pred maturu i iza Revelina. To je Dubrovnik, mjesto njegove mladosti i svjesne zanesenosti Gradom, mjesto dozrijevanja, ali i mjesto osjećajnih impulsa i preokreta, kao i prvih objavljenih pjesama. Već u drugoj zbirci (Ja odozdo), objavio je ciklus DARSKI ZAPISI, kao Poseban dio/ odlike. Dar je Grad, znači Dubrovnik, ali uzdignut na simbol. Takav simbol prerasta u mitsko i nadrealno mjesto života i sudbine uopće. Kočan se sporadično vraćao Darskim zapisima, primjerice u Kolu (1-2/2013) u pjesničkom tekstu Zapisi o gradu Daru, gdje se aludira i na ishodišni naslov. To nikada nisu u punom smislu stihovi, nisu ni ritamska kazivanja proizišla iz stihova, nego je tekst uobličen bez versifikacijskih lomljenja, u pravilu su to kraći misaoni prozni iskazi, između pjesme u prozi i kratka ogleda.

U Darskim zapisima može se iščitati i svojevrsni dijalog s poezijom Josipa Severa. Boem i pjesnik Severlutak bio je Kočanov vršnjak i u mnogo Kočanov sugovornik, koji je također, ali na nešto drugačiji, ritmiziran i aliteracijski način, posezao u maglovite daljine daleke prošlosti da bi izrazio, baš kao i Kočan u ovim svojim zapisima, kvalitetu i misterij civilizacijskog trajanja.

I pjesničke riječi koje ovdje navodim kao ilustraciju specifičnoga glasa svjedoče o tome da su se Kočanovi poetski glasovi susretali u istim vremenima, vremenski preklapali:

DARSKI ZAPIS XI.

Utiskivao sam pismena dlijetom u kamen.
Htio sam da se zabilježi riječ o Daranima, riječ o vremenu. Da vrijeme ne

možemo prevariti nikako. Da nam je sebe varati.
A što je u svemu bilo valjano? Zraka sunčana na bijelu cijelcu kamenu
što je sjala kao kruna, isijavala svjetlost na moje zgrčene ruke zabavljene oko
toga da riječ uklešu. Travka što je titrala u lahoru, u procijepu hridi, u malom
škripu odakle je šiknula, a svuda okolo ploča, litica, pustinja kamena gdje se
ne može u tvrdo žilica utisnuti da siše sok odozdo, da raste gore. Mrav što je
vukao sjemenku po bespuću da stigne ikamo, da se zaustavi, blaženo umoran, na
nekoj točki nepregleda, da nahrani svoj obli trbuh, da izleže nove mrave.
A ono što me tjeralo da uklesujem?
Okrenuh ispisane ploče, pažljivo, dobro oklesane, prema Daranima.
Darani odlučiše da podignu još uvis zidove oko sebe.
Moje ploče uzidahu u njih, malterom napuniše pismena da se bolje prihvati

kamen o kamen.
I stoje moje riječi zakopane u tvrđave oko Dara, u teške zidove.
U zidove koje mora tuku.

                                                                                               (1969.)
                                                                                               (Ja odozdo)

PETI GLAS Kočanove poezije predstavljaju vezane forme. Čini se pomalo paradoksnim da je taj glas postao prisutniji u Kočanovu izričaju nakon što se moglo sasvim opravdano zaključiti da je svojim pisanjem izravno u stroj bio pronašao najautentičniji put vlastita pjesništva. Nije isključeno da se pjesnik jednostavno zasitio takve pjesničke forme, ma kako efektna i slojevita ona u svojim najboljim primjerima bila, ili je bio procijenio da ju je iscrpio.

Najvjerojatniji poticaj za novi iskorak, iako je i za njega postojala već ranije izražena predispozicija Kočanova, mogla je biti odsutnost odgovarajuće recepcije pjesničke produkcije tipa izravno u stroj. Ta odsutnost odgovarajuće recepcije bila je pak prvenstveno uvjetovana Kočanovim nepripadanjem određenim književnim generacijskii stilski definiranim skupinama. Na Kočanovu novu pjesničku orijentaciju mogao je utjecati i već spomenuti neprekidan dijalog s pjesnikom Josipom Severom i njegovom poezijom.

Podsjećam još jednom da su Sever i Kočan bili prijatelji, kolege na studiju i pjesnički sugovornici, ponekad i konfrontirani na pitanjima poetike.

Sever je također egzistirao kao usamljeni stvaralac uglavnom izvan skupina, a opet je bio iznimno cijenjen, i kao osoba omiljen, popularni posljednji hrvatski boem, kako su ga zvali. Kako je svojedobno napisao ugledni novinar i kritičar Veselko Tenžera, Severa svi cijene, a nitko ga ne razumije. Doista, mnogi su Severovu poeziju doživljavali kao izrazito hermetičnu, što je bilo i ostalo prilično apsurdno, ali je popularnosti te poezije pridonosila glazba Severovih rima i ljepota zvuka do koje je pak Sever, u skladu s ruskom tradicijom koju je obožavao – puno držao. I Kočan je Severa vrlo cijenio, ali ga je slijedio vjerojatno samo u jednom: u stavu da i vezana, rimovana poezija može biti nova i moderna. Taj zajednički stav odudarao je od tadašnje glavne struje hrvatskoga aktualnoga pjesništva. Konstruktivno je na Kočana mogao u tom pravcu djelovati i Danijel Dragojević koji je kao urednik na radiju objavljivao Kočanove vezane stihove u svojim cijenjenim radijskim emisijama.

Na neki je način tim svojim glasom Kočan išao čak u suprotnom pravcu od dijela pjesnika svojih suvremenika. Mnogi su se tada okretali pojmovnom, a Kočan je u ovoj svojoj pjesničkoj struji išao za pretvorbom pojmovnog u životno. Unutar takvoga okvira Kočanov je glas ipak kompleksan, višeslojan; obuhvaća balade, romance, elegije, sonete i šansone. Kao potvrdu svoga zanatskoga umijeća, Kočan je u to već i prethodno uvrstio svoj Vijenac soneta.

Artistička dotjeranost posebno karakterizira u ovom poetičko-tematskom krugu zbirku Soneti svinjcu i Kati, naravno. Reklo bi se da je tu, nakon kazivanja izravno u stroj, Kočanova poezija dosegla novi vrhunac. Pjesnik je u knjizi poslagao pedeset osmeračkih soneta, podijeljenih u pet, uvjetno tematskih cjelina, posvećenih, i opet uvjetno, oporoj svakodnevici, intimnim uspomenama, ljubavi, poeziji i pjesnicima, i Dubrovniku. Ono što ujedinjuje te raznorodne cjeline, u sebi još kompleksnije nego ovako statistički za volju prikaza popisane, jest konzekventnost poetike i ujednačena razina majstorstva soneta. Moglo bi se reći da Stijepo Mijović Kočan slaže svoje sonete jednako lako kao što dobar govornik govori i kao što proljetni kos pjeva. U tom govorenju i pjevanju nema zamuckivanja, zastajkivanja, traženja riječi, ili melodije i ritma; u tom pjevanju i govorenju ništa ničemu nije podređeno: stroga forma u kojoj je sve zadano ne predstavlja pjesniku ograničenje; sonet postaje oblik harmonije koja se postiže jednako prirodno i zakonito kao što je prirodan i zakonit broj latica cvijeta ili odnos površina savršene likovne kompozicije nazvan zlatnim rezom. Ujedinjujući preciznost svojstvenu digitalnom zapisu glazbe, s maštovitošću fraktalne pravilnosti kumulusa na ljetnom nebu, ti soneti podsjećaju na Mozartovu glazbu: prepoznatljivi obrasci predstavljaju povod za naoko neobuzdano pjenušanje tonova i melodije, skladno artikuliranje (glazbenih i nad-glazbenih) fraza i duhovito poantiranje.

Ta se poetika, izvorištem artistička i kompleksna, a rezultatom jednostavna, razumljiva i skladna, nerijetko bavi i samom sobom – kao što se to ilustrira autodefinicijom pjesnika, u pjesmi posvećenoj Danijelu Dragojeviću. Variranjem sličnih citata mogao bi se ilustrirati velik dio poetike soneta iz te knjige. Ali citiranje fragmenata soneta slična je nezgrapnost kao pričanje dijela vica, a moglo bi se ipak upasti i u proturječja: jer Stijepo Mijović Kočan neprekidno harmonizira svoju svijest, ne-svijest i slutnju, pa kako malo što ili ništa ne ostaje izvan njegove kontrole, on u taj sklad upliće i dozu ironije, autoironije prvenstveno, a zatim ironije prema svijetu, prema vlastitoj poeziji i poeziji uopće, prema vlastitoj modernosti i tradicionalnosti, spojenim na jedinstven način. Ta se vrlina u dobroj mjeri proteže na cijeli ciklus, ali možda ipak najmanje na knjigu Na bijeloj lađi.

Zbirka Na bijeloj lađi koja je također obuhvaćena tim petim Kočanovim glasom (iako je dijelom karakterizira i onaj šesti glas o kojem će biti riječi u nastavku) zapravo je – u većini stihova – knjiga iskazivanja poštovanja pjesništvu Josipa Severa, ali i rasprava s njim, kakve su, brojne, pa i neslaganja, imali i dok su se družili za njegova života. U nekoliko pjesama Kočan aludira na specifičan Severov artizam, njegove glasovne igre, ali ipak ne ide tako daleko da bi ga oponašao. Umjesto toga, svoj vlastiti artizam demonstrira unutrašnjim rimama, što pak, aluzijom na vrlo stare, renesansne preteče, upotpunjuje opću nostalgiju cijele zbirke. Kočan uspijeva tim raspoloženjem i brojnim konkretnim aluzijama na sudbinu svoga kolege, dakle cjelinom zbirke, sinergijom pojedinih njezinih dijelova, dozvati u svojevrsnom smislu spiritualni lik pjesnika-djeteta, senzibilnoga junaka i antijunaka, Severa koji surovu zbilju ratnih zbivanja nosi od svoga djetinjstva prema svom tragičnom kraju. Čini se da je i taj specifični Kočanov hommage iznimnom pjesniku ostao bez odgovarajuće, potpunije recepcije. U tom smislu dobrodošlo je podsjećanje na zbirku u kojoj su tradicionalne formalne kvalitete sretno spojene sa suvremenim senzibilitetom:

SLIČNOST

Tako si brate otìšo
zamàklo ti je i rame
kroz maglu i kroza vijesti
po rubu svjetla i tame

Ja nisam žudio nikad
na takve kročiti pute
sebi sam spriječio prilaz
a ì ti – geste si krute

Deran kog ždere ljubomor
te stoga skitara svijetom
i vitla riječima vješto
baš kao pradjed nam dlijetom

Pradjeda našeg reljèfi
s kamne ploče u bašti
odsutni sad su i oni
ko i ti – sami i tašti

I tebe izgubih eto
a sebe nisam ni steko
lik ti u drvetu dubem
slični smo – tko bi reko

Ali ta sličnost ništa
ne znači niti kaže
nemoj da nađu te nikad
no uvijek neka te traže

                    (Na bijeloj lađi)

Ali, još jednom valja naglasiti da su se i različiti od sedam glavnih Kočanovih poetskih glasova susretali u istom vremenu, pridonoseći i na takav način kompleksnoj polifoničnosti njegove poezije.

Satiričnost kojoj se Kočan stalno vraća – oblik je njegove angažiranosti, odnosno predstavlja dio njegove, gotovo jogunaste potrebe da mijenja i poboljšava svijet, da i više nego što se to od pjesnika u pravilu očekuje, slikovito rečeno: odvaja kukolj od žita. To je njegov ŠESTI GLAS – SATIRE. Rugalice i posprdni stihovi općenito, toliko su uočljiva karakteristika velikoga dijela Kočanove poezije da bi se na tomoglo upozoriti kao na zasebno područje pjesničke izražajnosti čak i kada ne bismo lojalno slijedili pjesnikovu orijentaciju podjele na specifične glasove. Ta se sklonost nazire već u prvoj Kočanovojzbirci, a njezin temperamentni naboj dolazi posebno do izražaja u zbirci Ja odozdo, upravo u pjesmi toga naslova koja je izravna, iako prikrivena rugalica i rasprava s Titom i njegovim čuvenim drugovima odozdo, ponavljanim u više njegovih javnih istupa: ... dajte se probudite vi, drugovi odozdo, i potaknite malo ove drugove odozgo, da pravilnije rade... Satire će kasnije iznjedriti knjiga Basne u stihovima, ali i Iznove Ezopa, suvremenih nastavaka Ezopovih drevnih basana, kao i onih još drevnijih od njegovih.

Kočan piše satire i u najnovije vrijeme, ali na fonu mnogobrojnosti suvremenih devijacija u politici i društvu, kao i nepomirljive Kočanove potrebe da utječe na društvo, one postaju više političkim pamfletima nego pjesmama. To i dalje ostaje trajno obilježje Kočanove poezije, čak i kada u rijetkim slučajevima ide na uštrb poetičnosti, što pak Kočan kompenzira duhovitošću. Satirični glas, nepomirljiv i strastan, u rasponu od žučljivih pamfleta do klasičnih oblikā, posebno u zbirkama Iznove starih majstora i Na bijeloj lađi obuhvaća stihove koji su i svojim artizmom i sentencioznošću, misaonom čistoćom vrijedni da im se neprekidno vraćamo. Ujedno, ti stihovi efektno ujedinjujući rezonanciju suvremene stvarnosti s tzv. vječitim temama angažiranog pjesništva, uklapaju se u onaj poželjan odnos individualnog talenta i tradicije o kojem govori T. S. Eliot u svome glasovitom eseju.

O tom glasu efektno svjedoči i sljedeći primjer, primjer satirične pjesme koja je i danas, nakon više od pola stoljeća, sasvim aktualna:

AFFLUENT SOCIETY
(tempo a la rast standarda)

trče i brzo jedu troše hranu
zarađuju novac troše novac
masiraju svoje mišice i lica pa troše mišice i lica
oblijeću oko žena te troše žene
njeguju automobile troše automobile
kupuju očale da bi bolje potrošili oči
prave sebi riječi i fotose i ekrane pa i to troše uslast
naslikaju sebe potrošača
pa se troše nadvikujući se oko toga
onda se troše izmišljajući zakone
pa se troše rušeći ih provlačeći se kroza njih
troše se i postavljajući granice i razmičući ih gazeći
troše se i trse veoma praveći oružja
koja opet treba svakako potrošiti
onda troše misli da izmisle novo društvo
potroše se dok ga ne zasnuju pa se opet troše u njemu
kao što su se i prije trošili samo je pitanje
tko će koga više potrošiti
onda troše duh i to ima čak nekog smisla
jer bez duše i duha je manje naporno
i spermatozoide troše pa ih je sve više potrošača
koje opet valja nekako utrošiti jer sve se troši
postaje pomalo trošno
i istrošeno
jer se i vrijeme troši
te je sve manje vremena a sve više trošnih ljudi u novim neboderima
a uporno se troše da zađu gore oni iz potleušica
i more i zemlja i nebo potrošaču treba da troši
dok sve ne potrati i ne potroši
potrošivši i uspomene jasna stvar
potrošivši i vlastiti mozak naravno
i to prije svega

                                                          (Ja odozdo, 1968.)

SEDMIM GLASOM – UVJEŽBAVANJEM VJEČNOSTI u ovom je razmatranju označena poezija koja bi se mogla nazvati i refleksivnom, misaonom. Radi se o temama koje se, čak i onda kada imaju prepoznatljiv neposredan povod, izdižu iznad trenutka i streme svevremenosti. Sasvim očekivano ta je svevremenost i opet subjektivna, baš kao što je subjektivna i univerzalnost – ma kako to protuslovno zvučalo – filozofskog aspekta te poezije. Za pjesme toga glasa u velikoj se mjeri može razabrati kao zajednička oznaka strah – ne samo za sebe nego za sve, strah za svijet i za svakoga pojedinca. Te su pjesme, kao što je i moguće očekivati s obzirom na vremenski raspon, ipak iskustvenom podlogom raznorodne. Valjda je prihvatljivo i čak logično da je Kočan u dvadesetoj svojoj godini još uvijek bio zaokupljen cijelim svijetom i njegovom sudbinom. Ne bi se smjelo zanemariti da je to bilo vrijeme straha od atomske bombe. Istom vremenu pripada i zaokupljenost svemirom, čak svemirima. Pjesmu Jesmo li sami u svemiru iz prve Kočanove zbirke koja po svom karakteru pripada u ciklus drugoga glasa mogli bismo uvrstiti uz dosta opravdanja i u ciklus sedmoga glasa; ovaj primjer pokazuje, kao što sam već višekratno upozorio, da se Kočanovi glasovi dijelom preklapaju i pretapaju pa valja naglasiti da je u pridržavanju postojeće klasifikacije prevladavala mjera misaone apstrakcije.

Ali raspon se s vremenom mijenja. U posljednjem ciklusu povod je refleksivnosti često sužen na detalj, kao što je slučaj kod Kočana s malim žutim cvijetkom u dnu Gundulićeve ulice u Zagrebu – vrtom prepunim ptica, rubljem koje se suši itd. o čemu pjeva autor u svojoj sedamdesetoj životnoj godini (Ode himne ne). U poeziji sedmoga glasa doista dominira pročišćena refleksivnost smirene mudrosti kakva dolazi s godinama i sazrijevanjem, one mudrosti koja je svjesna da je pravo pitanje ispred svakoga odgovora i da ponekad predstavlja njegovu bit. Čini se logičnim da sazrijevanje ishodišne mudrosti vodi čovjek prema sužavanju rakursa, prema fokusiranju na neki karakterističan detalj u kojem može biti zgusnuta sva stvarnost.

Pjesnik, prevoditelj, znanstvenik, likovni i književni kritičar Tonko Maroević već desetljećima djeluje u hrvatskoj umjetnosti i kulturi kao pouzdani svjetionik koji svaki brod pouzdano usmjerava u pravu luku, u pogovoru knjizi Ode himne nenapisao je o Stijepu Mijoviću Kočanu:

Riječima kao odvaljenima sa stijena ispod bršljana, ostvaruje vrhunac pjesničke zrelosti, jezične preciznosti i poetske finoće.

Nadam se da će mnogi znalac književnosti protegnuti taj sud na ukupnost najuspješnijih dijelova Kočanove poezije.

* * *

Usprkos gornjim konstatacijama, koje sve upućuju na raznorodnost i složenost, kompleksnost, cjelokupan Kočanov poetski opus ipak se odlikuje nekim karakteristikama koje bismo mogli označiti kao zajedničku stilsku i misaonu konstantu svih njegovih zbirki, njegove poezije u cjelini. I kada je misaono šokantan, blasfemičan s namjerom, i kada je nostalgično emotivan, i kada sklada sasvim osebujne sonete po relativno strogom uzorku, čak i sa cezurama na izabranim mjestima, i kada piše s namjerom izrazite neposrednosti, izravno u pisaći stroj, Kočan se ne izmiče tradiciji, tradiciji sasvim prepoznatljiva književna izričaja, duboko ukorijenjena u specifičan književni jezik. Kočan osjeća taj jezik prirodno i profinjeno.

Riječ je prvenstveno o dubrovačkom govoru, govoru koji je toliko usmjereno asocijativan, tako blizak poznatoj književnosti iz razdoblja kada je ta dubrovačka bila upravo najvrjednija i najznačajnija, najeuropskija književnost u ovom dijelu Europe. Kočanov osjećaj za glazbu tog jezika, u njegovu osuvremenjenu obliku, osjećaj za distinkcije koje taj leksik obuhvaća, podjednako daruje njegovoj poeziji plemenitost i harmoniju. I po tome bi ga se moglo označiti suvremenim atributom renesansni.

Dio je Kočanove poezije napisan i na kajkavskom dijalektu, ali je i opet riječ o transformaciji govora svakodnevice u idiom književnosti. I u onom prvom, češćem, i u ovom drugom, izletnički zanimljivom postupku, u Kočanovoj je poeziji prisutna transcendentalna zavičajnost – ona koju čovjek udahne svojim prvi udisajem ondje gdje se rodio, ali i zavičajnost umjetnika kojemu je jezik zavičaj što ga neprekidno sobom nosi. Kao što pravi kipar oblikuje kamen, ili glinu, ili bilo koji kiparski materijal, tako i pravi majstor poezije stvara u jeziku. O tome bi mnogi naši uvaženi, ugledni i ini poznati i priznati pjesnici mogli štošta naučiti. Jezik je Kočanu čvrst oslonac, jedan od rijetkih, pa ga možda i to čini velikim dijelom tradicionalističkim pjesnikom – i kada eksperimentira. Jezik-oslonac sprečava ga da se upusti u severovsku ekvilibristiku riječima, iako se na Severa, vršnjaka, kolegu i prijatelja, nerijetko referira. Kočanova riječ-oslonac nije cilj traganja ili nalaženja novoga smisla, kao kod Severa, njegova je riječ-oslonac kojim će se raspoloženja, sklonosti, uvjerenja izraziti očuđeno, harmonično i disharmonično u potrebnoj, stilski određenoj i podređenoj mjeri.

Između Kočanovih društvenih stavova i pogleda, satiričnih žalaca i ironičnih odmaka od stvarnosti i harmonije njegova izričaja nesumnjivo postoji dramska napetost. Ponekad je Kočan neosporni vizionar, volterovski analitičar povijesti, kao što se može vidjeti, primjerice, u trajno aktualnoj pjesmi Voz vozili:

voz vozili zbor zborili
a kad su se umorili
vlak su vlekli figu stekli
bedastoću pak su rekli

kroz povijesti iz obijesti
pojci šćahu dobro jesti
zgubidanof bješe dosti
njima meso – nama kosti
(...)

Ponekad pak je na rubu patriotskog, ljubavnog ili drugog zanosa koji nije stran matici tradicionalnog pjesništva. Nekada je eksperimentator koji neizbježno polemizira s poetikama na koje svojim eksperimentom aludira ili se čak na njih oslanja.

Poeziju ne čine uvjerenja, ideje, stavovi ili usvajanje nekih shema. Za pravu poeziju doista treba poseban sluh za svoje vrijeme i svoj jezik baš kao i za vrhunsko muziciranje, a Kočan taj sluh na svim potrebnim razinama, a posebno onoj za jezik ‒ svakako demonstrira. Takav pristup jeziku u stanju je u njegovoj poeziji konstruktivno nadvladati naznačenu potencijalnu koliziju svjetonazorske angažiranosti i pjesničkog artizma, ali i učvršćuje značajno mjesto pjesnika Stijepa Mijovića Kočana u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Polifoničnost Kočanova koja se može smatrati jednom od glavnih značajki njegove poezije, pjesničkog djela – koje pokriva jedan cijeli stvaralački život! – karakteristična je i za druga područja njegova stvaralaštva. U posljednjih desetak godina Stijepo Mijović Kočan predstavio se i kao produktivan romanopisac. Taj dio njegova opusa zaslužuje poseban osvrt ili osvrte. Ali tom polifoničnošću izrazito je obilježen Kočanov roman Čoek zlatnije ruka. Snažan povijesni roman koji zaslužuje puno više pažnje nego što ju je dobio u kontekstu suvremene hrvatske književnosti duguje svoju težinu prvenstveno tome što je komponiran od kazivanja različitih likova. Književnoj interpretaciji povijesti uvijek prijeti posebna opasnost – da subjektivna piščeva ideja potisne objektivnu ideju književna djela. Primijenjena polifoničnost omogućila je Kočanu da strasna angažiranost autora na jednom od viđenja povijest ne destabilizira uvjerljivost interpretirane povijesne slike.

Polifoničnost Kočanova književnog djela u cjelini sinergijom dobiva vrijednost koja je neupitna i znatno trajnija nego što se na to djelo uobičajeno gledalo.