Poezija svjetla: iskaz jezika kao »kuće bitka«

U zbirci poezije Odsečeni od svetla (DHK, Zagreb, 2018.) pjesnik Goran Gatalica afirmirao se kao autor promišljanja kozmosa i krajnje neizvjesne čovjekove sudbine u vremenu poljuljane ravnoteže života na Zemlji, u empirijski evidentnom neprirodnom rasapu zagađenja naše životne makro-atmosfere, ali i u usporednom rasapu etičkih civilizacijskih zasada u čovjeku. Njegov stil vibrira između dojmljive slikovitosti koja je obremenjena simboličkim konotacijama te neočekivanih struktura kajkavskih jezičnih bravura u kojima pjesnik oslobađa svoju zapretenu kreativnost kao »homo ludens«, ali ujedno traži toplinu ishodišta (iskaz jezika kao«kuće bitka«). Uz dobro poznavanje kajkavske jezične tradicije (od baroknih proznih tekstova Štefana Zagrebeca, Tituša Brezovačkog, Jurja Habdelića, preko Krleže, Domjanića, Galovića, Milkovića, pa sve do Ernesta Fišera i Zvonka Kovača) Gatalica svoje kajkavske strukture nadograđuje i brojnim kajkavskim novotvorenicama (meštrilnica, vesmir, versovnik, čkomečočujan i dr.).

Gataličin stil daleko je odmaknuo od uobičajene zavičajne sladunjavosti i nostalgičnosti. Po struci fizičar, po strasti ljubitelj astronomije, Gatalica promišlja svemirske pojave, fenomene svjetla i tame, galaktičke pojavnosti proučenoga, detektiranoga i poznatog sučeljava s fenomenima nepoznatoga, nevidljivoga, neuočenoga i beskrajnoga. A u središte promišljanja postavlja i sudbinu čovjeka s njegovim zemaljskim horizontom koji dolazi u neravnotežu zbog »odsečenosti od svetla«, zapravo zbog poljuljane, iznevjerene vertikale etičkog koda koji stvara rasap u čovjeku, rasap među ljudima, ali i rasap unutar samog planeta koji tvori ljudski dom. Zbog toga se u prikazu Gataličine poezije Boris Beck opravdano pita je li mrak u autorovoj viziji »tama svemira ili noć duše, potječe li pepeo iz ugasle zvijezde ili nestaloga ognjišta, je li sveobuhvatna hladnoća apsolutna nula interstelarnih prostora ili je nastala zbog nedostatka vjere, nade i ljubavi.« (iz prikaza Od Big Banga do Sudnjega dana).

Pedeset i tri pjesnička teksta podijeljena su u tri ciklusa. U prvome se naglašava svemirska »čkomina«, »samina«, »černa slika neuralgije«, hladnoća i čemer, vizija svijeta koja straši mogućnošću Apokalipse,neznatnošću ljudske pojavnosti i razornom pustinjom egzistencijalističkog mračnog besmisla. U drugom ciklusu autor se okreće ljepoti zemaljskog svijeta, emocionalno obojenim florealnim pejzažima zavičajnosti u kojima vidi »nasmejanu droptinicu Božje lepote« i čovjekovoj mogućnosti da se rasapu, kojega je ponajviše sam stvorio,pokuša oduprijeti snagom svijesti, obzirnog promišljanja, harmoničnog građenja suživota, posebice snažnog u pjesničkoj riječi: »Još navek popefka svetlo donaša/čez hostu od reči/tera otpira nove vidike /poslušne duše). U trećem ciklusu naziremo određeno sučeljavanje čovjeka i njegove svrhovitosti u odnosu na nemilosrdne, hladne, bešćutne dimenzije svemira u čijoj se tmini može dogoditi i »drobljenje zvezdane reči prapočetka«. Pjesnik u trećem ciklusu pokušava izvaditi čovjeka iz bespuća svemirske hladnoće koje je preplavilo i njegovu bit i pokušava mu odškrinuti napukline nade, upućujući ga na Metafiziku pravičnega svetla.

Međutim, umijeće ove leksički i metaforički razvijene i zrele poezije leži usporedo i u njezinoj ontološkoj usmjerenosti, ali jednako tako i u nadahnutoj, monumentalnoj snazi kojom autor predočava svoje začudne, složene, izvorne pjesničke predodžbe.