Pitomi urlici

ŠTAP

Izvodi me u šetnju tvoj štap (moj sada), slijedim
njegovu stazu vrlo poslušno, nemam svoje
od sada, čini mi se da tronog više vrijedim
u geometrijskome smislu, pa čak i vojnom,
ili u bilo kojem, korake moje broje
otkucaji mog srca i nikako da slože
ritam im, kao da sam sa zvijezda nekom gnojnom

pljuvačkom posut, kao da nida nisam
prošao tuda kuda prolazim, štap me vodi
do samog kraja mene, jer nema ispod kože
ničega osim tebe, na kraju sve se svodi
na tebe: prošetam te do samog ruba sreće,
dalje ne mògu; strog je tvoj štap, brzinu neće,
ne voli; poštujem ga, njime te s neba sisam.

RASPUKLI KREZUBI ŠIPAK

Raspuknut krezub šipak ruga se meni s grana
a znam i zašto: bio sam ptica što ga zoblje
do nedavno, a sada on više nije hrana
nikome, shvatio je da sve je ovo groblje

i da se ptice boje neba a nebo svoje
uloge strašne, premda kulisa je za drame
i komedije naše, zbog toga mijenja boje
haljina svojih kao što rade noćne dame

u jeftinom bordelu; šipak mi nudi golu
lubanju (kanibali smanjili su je), ceri
meni se jer sam samac; u oko mrtvom volu
smjesti se cijelo nebo, dobre su samo zvijeri

i zbog toga sam čovjek i znam da nema neba
koje tolìko mnoštvo pogleda naših može
izdržat, i zar nije dovoljna kriška hljeba,
a nije, neprestano gladna se usta množe

a šipak im se kesi, raspuknut, krezub s grana;
ne želim mu uzvratit na isti način, sjećam
plamenog mu se cvijeća; jedni smo drugim hrana:
možda se debljam zato da ponudu povećam.

LJEPOTA

Osjećam svu strahotu nekadašnje ljepote
tvoje i shvaćam hrabrost svoju da takav dar
primim i trošim, nije to bila laka stvar:
i vlasnik i rob biti, tako se zvijeri krote,

a zvijer sam bio, i tì: vrebali smo na iste
srndaće i gazele, a bezub sam sada, mogu
glodati mjesec samo, usne su mi još čiste
za cjelov koji zemlju dokida ispod nogu;

posrćem i teturam, još sam pun alkohola
iz čaša tvojih ruku i očiju i pupka,
ne želim se otrijeznit i nikakva me škola
ne može odviknuti od toga sve dok lupka

u meni ova mukla klepka na krotkoj ovci;
stihove ove blejim između jednoga dana
i drugog, noću zvijer sam i plijen sam, divlji lovci
divlje proganjaju me po crti tvoga dlana

i tome nema kraja, uporan to je čopor
i krvožedan, plijen sam i zvijer sam, sebe žderem,
zalogj mi je svaki i ukusan i opor,
beskrajnom nizbrdicom neprestano se verem.

BREZE

Bliska mi je ta gordost i ta samoća brezā,
i ta bjelina tijela njihova, tvome tijelu
potpuno slična, bliska, i vjera i hereza
njihova mi je, pjesmu pjevamo vrlo smjelu

a poniznu pod nebom koje se samo hvali
daljinom, sadržajem božanskim, premda zvijezde
u njemu – to su davni poljupci što su pali
u nezgodan trenutak; blisko mi je što gnijezde

samo se rijetke ptice u njima, što su veza
čvrsta i pouzdana a nama i što, kad gore,
plamen i svijetlo plav je; sve grješnike friteza
čeka i svi mi samo pomfrit smo; ispod kore

brezove moju koru sjelira nađe, i teče
plemenita i crna krv nam iz iste rane;
kad netko siječe brezu i mene netko siječe,
a zašto proljet samo njoj ozeleni grane?

SAMOĆA

Daleko si, a nemoj! blizu ti je samoća
moja i božja, blizu, i treba jedva korak
od zemlje pa do zvijezde koja je samo gorak
plod žigosanog stabla; meni od svega voća

tvoja je duša bila najdraža, nalik smokvi
i breskvi, oskoruše nedozrele sad jedem,
a jedem vrlo malo, gledam u ovoj lokvi
nebésā devetero i kada sve ih svedem

na jedno nebo još sam na većemu gubitku,
otišla si daleko a nisi nikad bila
daleko, to je ono što čeka me, bez krila
ulazim u tu klopku i znam da gubim bitku.

DOMOVINA

Domovina je zemlja i iz nje rastu ljudi
i stabla, ali trava najvažnija je od svega,
prošlost je i budućnost njezina u njoj, grudi
pjevaju istu pjesmu neprestano, zbog stijega

njezina vjetar huji s planine i s ravnice,
oštar i hladan da se još više vruća krv
ugrije; domovina zemlja je zemlje, ptice
najbolje poznaju je, a jednako i crv

dobar je znalac njenih zglobova, zalud bdiju
oni što čuvaju je, ako ne drži stražu
onaj što domovine nema, a od njih sviju
najviše na nju gleda, i nema od nje dražu.

URLICI

Stopama svojim plaćam tvoj let a staklo cesta
zabada mi se u noge, ne znam zbog čega želje
postaju samo povijest književnosti, jer mjesta
za mene nema osim u tebi; sve se melje

između ove zemlje i onog neba, brašno
jesmo i možda ćemo nekome biti kruh,
a gladnih uvijek ima; postoji nešto strašno
u ustima, u riječi ulazi, jezik suh;

plazimo prema kiši a ona pada gusta
odozdo prema svodu što umire od žeđi
za nama, prazne zvijezde razbija nam o usta
kao o zid, i naši urlici sve su rjeđi.

TVOJE IME

Od sada sve što vidim dobiva tvoje ime,
a sve se tako zvalo i prije našeg svijeta,
drugog i nije bilo, iz usta samo rime
navirale su, znali nazive smo planeta

i prije nego što su nastali; dajem snijegu
i vodi tvoje ime, oblacima i voću
i povrću i žutim mravima, svakom brijegu
na kojem sunce zoru potajno čeka noću,

i sebi, jer sam bio bezimen prije tebe;
sve je u tvoje ime ušlo i u toj kući
zajedno žive pčele i labud koji zebe
od vlastite bjeline ‒ sve ú te želi ući.

KAMELIJE

Cvjetaju kamelije, pune su čiste krvi,
i menstrualne, sunce žena je, sad je jasno,
i sve je žena, čaša i zdjela, tko je prvi
dotakne nije prvi, naprotiv, stiže kasno;

mjesec čas jednog spola je, čas drugog je, a dúgi
oblaci jedva krpe kraj s krajem, pomno režu
nokte umirovljenim pticama; sve su drugi
imali a ja tebe, a sada imam svježu

ranu u kameliji što cvjeta pokraj vrata
u kući koja luta između jednog zida
i drugog kao slijepac i samo one hvata
slike u kojima jučer posljednji trag je vida.

SAVJET

Uđi u svoju tugu, tako i rudar uđe
u rudnik mrkog uglja, udaraj, kopaj, vadi
sve ono što te može ugrijati, jer tuđe
odjednom sve su ruke i hladne, noću rádi

a danju budi čovjek koji ti posve sliči
a s tobom nema ništa, jer ni ti ništa nemaš
s njime, obojici je to jasno; nalik priči
mjesečina je opet, ako se kamo spremaš

otići nemoj, tugu zaboraviti, ona
putovnica je tvoja, uhapsit će te strogi
radosni policajci; ono što usred zvÓna
tuče to batine su, a noć je slična dogi

i dobro čuva svoju stidnicu, tu je tuga
i ljubavnik beskonačno izbirljiv, budi rudar;
još malo pa će opet ptice nahrupit s juga:
izbjegni, ako možeš, sa samim sobom sudar.