Ni pseudonim ne može skriti velikoga pisca

Kada se prije deset godina na koricama romana Jane Perkanova pojavilo ime auktora Ana Bako, moglo se još u prvi mah pomisliti kako je u hrvatski književni prostor stiglo novo, dotad nepoznato pero. Čudno je bilo samo to da se ugledni nakladnik, zagrebačko Znanje, hazarderski odlučilo okušati sreću s književnim početnikom. No, bilo je dovoljno pročitati prvih nekoliko stranica pa da se shvati kako je Ana Bako zapravo pseudonim za kojim se krije literarnom zanatu itekako vičan pisac. Superiorno vladanje postupcima, od mikrostilske izbrušenosti do superiorna vladanja makrokonstrukcijskim postupcima, odavalo je iskušano književno pero.

Nepouzdani, uosobljeni pripovjedač, pripovijedanje u prvom licu, općenito – grupa pripovjednih postupaka koja poistovjećuje pripovijedanje s glavnim likom, već je u startu pružala dobar alibi za usložnjeno i dramatski naglašeno fabuliranje. Sav potencijal takva iskaza od samoga početka pa do zaključne rečenice uporabio je pisac ovoga romana na način koji odaje vrsna poznavatelja književnoga zanata. Ne samo da je fabulu organizirao savršeno izbalansirano, ne samo da je sve narativne spojeve riješio potpuno funkcionalno, nego je i savršeno učinkovito iskoristio ich-formu, prije svega zahvaljujući odlično pogođenoj ali i osobitoj uporabi jezika.

Lako je, naime, oponašati već postojeći dijalekt. Nije lako, međutim, odhrvati se zamkama lingvističkoga mimetizma i ne kliznuti u jezični manirizam koji postaje sam sebi svrhom. Odviše je, naime, pokušaja da se neizvornost zamaskira folklornim zovom dijalekta. Riječju, prečesto se dijalekt pokušava prodati kao idiolekt, odnosno, kao vrijednost po sebi. Doduše, u hrvatskoj je književnosti daleko frekventnija pojava tzv. dijalektalne poezije u kojoj samo mali broj imena i uradaka ostaje trajnom vrijednošću, a ostalo se relativno brzo razotkrije kao jeftina prodaja lokalističke egzotike.

Pisac ovoga romana bio je zanimljiv upravo na toj, potencijalno naskliskijoj razini, s najmanje dva razloga. Prvi je taj što je njegova uporaba dijalekta, odnosno lokalna govora, vrlo uvjerljiva. Naravno, pravo pitanje, o kom ću kasnije, jest iz čega proizlazi ta uvjerljivost. Drugi razlog uvjerljivosti neobičniji je, manje očekivan od prvoga, budući da je romanopisac preuzeo ne već postojeći lokalni jezički obrazac nego je stvorio osebujnu mješavinu govora kakav živi u Konavlima s govorima bokeljskoga i istočnohercegovačkog područja. I upravo ta mješavina, taj imaginiran i literarno realiziran govor tromeđe, daje glavnome liku snažnu uvjerljivost. Štoviše, književni legitimitet glavnoga lika utemeljen je upravo na jezičnoj autentičnosti. On je na njoj i izgrađen. Točnije, ako se o nekim osobinama književnoga lika i može govoriti uvjetno apstrahirajući jezik, ako je jezik, dakle, tek sredstvo kojim se gradi imaginarni, paralelni svijet književne fikcije, tada to nikako nije slučaj u ovome romanu.

Naslovna osoba, Jane Perkanova, sva je proizišla iz svoga jezika. To je i glavni adut ove pripovjednine. Jezik koji stvara lik i lik koji stvara jezik ‒ bez ostatka, bez ikakva suviška, bez i jednoga nepotrebna zareza. Takva podudarnost mikrostilskoga izričaja, psihološke karakterizacije, fokalizacije i makrostilske strukture zaista je rijetka u hrvatskoj književnosti pa i ne samo u njoj. Formalno gledajući, dakle, riječ je o zanatski savršeno odrađenoj prozi. Nema se tu što dodati ili oduzeti. Svaka moguća intervencija bila bi suvišna.

Ove spoznaje mogle su značiti samo jedno – djelo je napisao, ako ne majstor zanata a ono barem čovjek koji izvrsno poznaje književnu meštriju. Budući da je očito potpisan pseudonimom, prvi bi poriv svakoga upućenijega čitatelja bio pokušati saznati tko se iza njega krije. Ako je, naime, romanopisac izvrsno odradio svoj posao, ako je ispisao djelo kome se sa formalne strane nema što prigovoriti, zašto je onda posegnuo za obrazinom izmišljena imena? Sigurno je da početnik ne može tako dobro vladati instrumentima zanata. Ako je u pitanju prokušani spisatelj, zašto se naprosto ‒ sakrio?

Razmatrajući opisani svijet, uzimljući poglavito u obzir jezik, sagledavajući likove, zaključio sam jedino moguće – iza ženskog »imena« krije se poznati književnik Stijepo Mijović Kočan. Njegovi kasniji romaneskni uradci potvrdili su sve razvojne linije zacrtane ovim sjajnim romanom. U svakom od njegovih likova krilo se nešto sudbonosno, neki tragičan nesporazum, neka igra bogova. I svaki je od njih na svoj način bio velik, dojmljiv, žigosan. Uzme li se u razmatranje sadržajni i tematski aspekt ovog djela, uočavamo da je Jane Perkanova opečaćena, još od doba svoga sazrijevanja, vlastitim izgledom. Naime, njena je prirodna ljepota u većem je dijelu njena životnoga puta ujedno i njeno prokletstvo. Kao što je i njeno podrijetlo prokleto.

Nešto od zamaha drevne tragedijske fabule plete sudbinu naslovne junakinje. Kao što, naime, u grčkoj tragediji nalazimo junake čije su sudbine zaključene davno prije nego su oni mogli i postati svjesni što im se sprema, tako je i ova mlada žena žrtva vlastita podrijetla. Razlika je samo u tome što se u antičkoj drami sudbina poigrava junacima nagoneći ih uglavnom na postupke za koje su njihovi počinjitelji duboko uvjereni da su ispravni, a na kraju se pokažu katastrofalno pogrješnima, dok se ovdje glavna junakinja vlastitim djelima pokušala barem oduprijeti usudu. Nije uspjela. Mada dobra, u biti plemenita, ona ne može promijeniti ono što joj je namrla prošlost. Ne može promijeniti činjenicu da je dijete incesta, ne može promijeniti činjenicu da joj vlastiti otac biva i ocem sina, ne može promijeniti ni to da je siluje, dakle, brutalno obeščasti rođeni joj sin. Kao što ni u djetinjstvu nije mogla ništa učiniti protivu naravi koja joj je namrla napasno lijepo tijelo. Tijelo zbog kojega su je napastvovali u samostanu, zbog kojega je rodoskvrnuće i nesvjesno počinio njen otac, pravoslavni svećenik i zbog kojega je, na kraju krajeva, strašno zgriješio i katolički župnik.

Neki su ljudi duboko obilježeni prokletstvom. Sve njihovo, od djela do imovine i izgleda osuđeno je na prokletstvo. Takve je, međutim, teško uvjerljivo prikazati u literaturi. Kada se pokuša prepričati njihova životna priča, ona izvan samoga djela, na sižejnoj razini zvuči nategnuto. Ipak, u književnini je ona savršeno opravdana. I to književninu čini dobrom, pače velikom. Zašto je velika, po čemu se izdvaja i od ostalih djela a i od samoga života, zašto joj vjerujemo – pitanja su na koja nema odgovora. Ma što nam aksiologija ispričala, kakav god mudar razlog čuli, pravi odgovor nikada ne ćemo saznati.

Takvo djelo ponudio je u ono doba (namjerno) anonimni, a danas dobro poznat auktor romana o Jani Perkanovoj. Postoji, međutim, u romanu još jedna komponenta, iznimno bitna i podjednako učinkovito utkana u pripovjedninu. Sama po sebi, sudbina naslovnoga lika uistinu jest i bizarna i tragična. U kontekstu u kojem se zbiva, ona dodatno dobiva na težini. Riječ je o agresorskom ratu protivu Hrvatske. U tom su nasilju odjednom na površinu isplivale stare mržnje i vjekovni antagonizmi. No, auktor ne povezuje izravno tragediju osobe s tragedijom povijesti. A opet – to dvoje nerazlučivo je. Sudbina Jane Perkanove postaje tako metaforom zla koje se gomilalo predugo a da bi se mogla izbjeći njegova provala.

Nesnošljivost, netrpeljivost, divljaštvo povijesna su poputbina podneblja u kome je naslovni lik bio prisiljen odživjeti vlastitu tragediju. Njena je tragika i tragika povijesti, kao što je i tragika povijesti tragika pojedinca. Ta dva tijeka ispričati savršeno izbalansirano nije nimalo lako. Ipak, uspjelo je to romanopiscu koji se iza pseudonima skrio možda i zato da bi s vlastita imena barem na neko vrijeme otklonio usudbenu težinu i strahotni pesimizam vlastite pripovijesti. Uostalom, bez obzira na stvarne motive, važno je samo to da je napisao vrhunski roman. Već i to je za našu književnost puno.