Mračno jezero beznađa

Ako bi četvrti po redu roman Biance Bellove (1970.) Jezero trebalo svesti na jednu riječ, možda bi najprikladnija bila – beznađe. Upravo taj moment, izrazitu depresivnost koja se provlači od prve do posljednje stranice romana, netom nakon njegova objavljivanja (2016.) podcrtavali su češki kritičari, među kojima je prihvaćen uglavnom pozitivno. Prisutna poput glavobolje s kojom se može živjeti, ali koja nas malo-pomalo izjeda, ta metastazirajuća depresivnost jedna je od glavnih odrednica romana. Ipak, ona ni u jednom trenu ne prerasta u nadređenu temu ili problem, pa čak ni u misao koja zaokuplja bilo pripovjedača bilo nekog od likova, već je satkana od sitnih a konstantno prisutnih niti nelagode i uvrnutosti ostavljenih bez komentara pripovjedača ili lik(ov)a. Jezero nudi sirovo, tegobno osjećanje svijeta koje je zbog svog intenziteta i načina na koji je ostvareno neosporno osebujno.

Osebujnost i netipičnost kojima je roman Jezero odudarao od recentne češke romaneskne produkcije i zbog kojih ga je teško ukalupiti u dominantne češke književne tokove današnjice možda je barem dijelom pridonio i tome što se Bellová okitila češkom književnom nagradom Magnesia Litera za književno ostvarenje godine, kao i Nagradom Europske unije za književnost. Upravo potonjoj nagradi ponajviše i zahvaljujemo što Jezero možemo čitati u hrvatskom prijevodu i što je Bianca Bellová u prosincu 2019. godine gostovala u Zagrebu, gdje je roman predstavila (uslijed mlakog PR-a izdavača malobrojnoj) hrvatskoj publici.

Posvećeno »ljudima koji su na putu«, uvelike ogoljeno od konkretnih prostorno-vremenskih koordinata, s opustošenim predjelima i pomalo katastrofičnim prizorima pejzaža, Jezero podsjeća na distopijski roman ceste/potrage. Teško je njegov svijet locirati u nama poznatu kartografiju i odrediti mu točno vrijeme radnje, iako se naslućuje da je smješten u nama bližu budućnost; njegov je kronotop prilično maglovit, iako u njemu prepoznajemo neke posuđenice iz nama poznate zbilje i našeg povijesnog iskustva. Bellová, naime, evocira (iako ne problematizira!) konkretno povijesno iskustvo 20. stoljeća, i to ono koje je obilježila komunistička ideologija. U Jezeru postoji prepoznatljivi socijalistički imaginarij i socijalistička amblematika: primjerice, trgom u gradu Borosu dominira kip Državnika, grad je pun razularenih (okupatora?) Rusa i u njemu je smješten međuplanetarni odašiljač kao aluzija na sovjetski svemirski program, cestama voze vojni automobili marke GAZ, slave se ideološke svetkovine (Dan mira i Dan ribolova), ljudi su organizirani u kolhoze, a glavni lik čita »narodne priče, ruske šund-krimiće i socrealističke romane o izgradnji, čak i jedan agronomski priručnik o uzgajanju pamuka«.

Uzimajući u obzir priču o glavnom liku Namiju, Jezero je na tragu bildungsromana, pri čemu njegova poglavlja (Zametak, Ličinka, Nimfa, Imago) predstavljaju četiri stadija u Namijevu razvoju, odnosno u njegovoj potrazi. Pripovijedanje je uglavnom linearno i prati Namija od treće do sedamnaeste godine života – od prve uspomene na majku pa sve dok ne pronađe majku i s njom se ponovo rastane. Ipak, gotovo podjednaka važnost koju u romanu ima glavni lik pripada i neimenovanom jezeru. Kod Bellove je ono od ključne važnosti za konstituiranje priče, i sve što se događa Namiju na njegovu putu odvija se u sjeni jezera ili u korelaciji s njim. Jezero ima ulogu vezivnog tkiva priče, ali predstavlja i simbol iskona i harmonije koji su nepovratno izgubljeni, memento boljeg života koji je još nedavno postojao: »Voda koja je u vrijeme njegova djetinjstva na paleti boja bila između tirkiznoplave i smaragdnozelene sad podsjeća na truleće blato, u kojem se zrcale dugine boje kao u crnom opalu. Voda je već tako slana da u njoj više uopće ne žive nikakve ribe«. S jezerom u romanu sve ono najvažnije počinje i u njemu se sve skončava. Prva Namijeva uspomena vezana je baš za jezero, jezero mu uzima članove obitelji, da bi roman završio scenom u kojoj i sam Nami uranja u jezero, čime je krug zatvoren, a priča zaključena, iako ne i jednoznačno raspletena.

Što čitatelj doznaje o Namiju, kako je on konstituiran kao karakter? Iako se nikako ne bi moglo reći da je on jednodimenzionalan, Nami je zapravo neka vrsta lika-skice: o njegovoj vanjštini na punih dvjestotinjak stranica ne doznajemo gotovo ništa ili tek vrlo malo, a o njegovu unutarnjem svijetu možda još i manje. Uzrok tome autoričino je prešućivanje, što predstavlja važnu narativnu strategiju u romanu. Pripovjedačica nam uskraćuje informacije o Namiju, svodeći ga tako na praznu ljušturu, prepuštajući čitatelju da ga sam (re)konstruira. Na kraju krajeva, njegovo je ime Nami – neutralno, anonimno i semantički ispražnjeno »ime«. Namijeva »ispražnjenost« savršeno korespondira s prazninom i opustošenošću svijeta kojim se kreće; njega ispisuje njegova potraga o vlastitim korijenima, o vlastitoj genezi, no u toj svojoj potrazi doznat će malo toga u što može biti posve siguran i što mu može donijeti osobno oslobođenje, ostajući tako i dalje zarobljen u svijetu životne neizvjesnosti. Ostajući Nami, prazan, bezimeni.

Nami je odrastao u ribarskom gradu Borosu na obali jezera, a odgojili su ga baka i djed. Otac mu je nepoznat, dok majku pamti u jednoj jedinoj slici. Ako zaista stoji da čovjekov stvarni život počinje onim prvim trenutkom koji može dohvatiti u vlastitom sjećanju, Namijev život, njegov »zametak«, kako glasi naziv prvog poglavlja, počinje njegovom prvom uspomenom, kada je kao trogodišnjak išao s majkom, djedom i bakom na kupanje. Tim trenutkom počinje roman u kojem jezero, kao što je već rečeno, ima sudbonosnu važnost u životu glavnog lika. U njemu će isprva život izgubiti Namijev djed ribar, a zatim će i njegovu baku, protiv njezine volje, mještani poslati na »posljednje putovanje« Duhu jezera. Nakon toga Nami će neko vrijeme provesti u kući bake i djeda, ali s obitelji predsjednika kolhoza s kojim se ne slaže i koji će ga nakon njihovog međusobnog sukoba natjerati da živi s kokošima u kokošinjcu.

Otprilike u isto vrijeme, kao školarac, zaljubljuje se u Zazu s kojom provodi večeri, ali ta potencijalna ljubavna priča rasplinut će se nakon što Nami ne poduzme ništa kada Zazu siluju dvojica sovjetskih vojnika. Nami će nakon toga napustiti kuću u kojoj je odrastao i otisnuti se na putovanje u (neimenovani) glavni grad. Nakon toga pratimo njegove putešestvije i avanture, odnosno ranije spomenutu potragu – potragu za majkom. Neko vrijeme Nami će tako raditi u luci na istovaru, pa na proizvodnji sumpora u kombinatu, zatim kao asfalter, kada će se sprijateljiti s Nikitičem koji će umrijeti grotesknom smrću u velikom lijevku za sumpor, da bi nakon toga živio kod naftaša i dilera Johnnyja, čiji će biti posilni prilikom odstrela zaraženih životinja na (neimenovanom) otoku na jezeru. Tome će se Nami usprotiviti, nakon čega ga Johnnyzamalo ubije; zatim (ponovo) dospijeva kod Stare Dame, koja je nekoć ljubovala sa samim Državnikom i koja mu otkriva važne informacije o njegovoj majci, do koje će naposljetku i uspjeti doći.

Premda latentna, kod njega takoreći podsvjesna, Namijeva je potraga za majkom opsesivna. Ona čitavo vrijeme, od samog početka romana, »visi u zraku«, šulja se između redaka: »Nami promatra žene koje skaču s kamiona i traži u njihovim licima poznate crte one koju je posljednji put vidio prije četrnaest godina«. Ili: »Još uvijek šeće po ulicama glavnoga grada, proviruje u bistroe, igraonice i zadimljene prčvarnice. Uvjeren je, ako je suđeno da sretne svoju majku, da će se to i dogoditi, dovoljno je biti u pravo vrijeme na pravome mjestu. Doduše, nema pojma kako će se to dogoditi ni kako majka izgleda, ali zna da tome mora ići ususret«. Nami će s vremenom koliko-toliko uspjeti rekonstruirati vlastitu obiteljsku anamnezu, bolnu koliko i mučnu: nakon što je kao 17-godišnjakinju siluje slaboumni Šahnaz, njegovu majku Marie Annu pošalju u glavni grad, a dijete koje rodi, odnosno Namija, ostavljaju baki i djedu, svjesni da bi je sumještani iz Borosa vjerojatno ubili. Njegova je majka izbjegla smrt, ali zato njegov (možebitni) otac nije bio te sreće. Vjerujući da se Duh jezera zbog tih događaja ljuti i da mu treba privesti krivca, bijesni su sumještani linčovali Šahnaza i naposljetku ga bacili u jezero.

Nami je, dakle, kopile, ničiji sin koji želi biti nečiji, koji želi saznati istinu o sebi i svojim roditeljima. Ujednom selu, daleko od Borosa i neimenovanoga glavnoga grada neimenovane države (da, u Jezeru je mnogo toga neimenovano), 17-godišnji Nami igrom slučaja zaista će pronaći vlastitu majku. Nakon što kod nje provede izvjesno vrijeme, odluči se vratiti u opustošeni Boros, na što nagovara i majku. No ona odbija tu pomisao, a Nami uviđa da je nešto »među njima zapravo zauvijek uništeno«. Potraga ga na kraju odvede djedu, čovjeku zamračena uma koji staračke dane provodi tražeći tijelo svoga sina roneći u jezeru, čemu će mu se u samom finišu romana, u već spomenutoj sceni uranjanja u jezero, pridružiti i Nami. No Jezero završava u neizvjesnosti, jer Namijev djed ima drukčiju verziju priče, prema kojoj je njegov sin nevin i prema kojoj on uopće nije Namijev otac. Čija je verzija vjerodostojna, čiju ćemo verziju uzeti kao konačnu, to ostaje na nama čitateljima da sami prosudimo.

Jezero može poslužiti kao školski primjer kako stil gradi atmosferu, i to je nedvojbeno jedno od velikih postignuća ovoga romana. Jezik Bellove pročišćen je od svega suvišnog, sveden na ono rudimentarno, elementarno. Ista je stvar i s opisima, koji graniče sa suhim nizanjem informacija koje nam se može činiti strogo mehaničko, kao da je posrijedi neka vrsta izvještaja. Zaista, stil Bellove gotovo da je izvještajnog tipa, neutralan, suh. Strogoćom rečenica i pomalo zastrašujućom hladnoćom kojom su one natopljene majstorski se stvara atmosfera depresivnosti, otuđenosti, opustošenosti. Jer Jezero je u suštini priča o pustoši – pustoši oko čovjeka, ali i u čovjeku samom. U Jezeru je sve ono što nije prijeko potrebno odstranjeno; a potrebnog je u njemu tako očajnički malo. Je li to ujedno premalo? Je li egzistencijalistička elementarnost lišena ambicije da se ispiše konvencionalna priča i stavljanje uloga na atmosferu dovoljno? O tome će odluku donijeti svaki čitatelj za sebe, ali nije teško pretpostaviti da će nekima Jezero biti previše mučno i previše mračno.

Neki će pak Bellovoj predbaciti manjak vještine u psihologizaciji glavnog lika ili povremeni izostanak uvjerljive uzročno-posljedične logike, i teško da će im se taj prigovor moći osporiti. Zaista, neka se zbivanja u Jezeru odvijaju suviše lako i bez neke čvršće argumentacije, a to će čitatelj ili prihvatiti ili odbaciti – druge nema. Sve u svemu, s obzirom na atmosferu romana i način na koji je ona izgrađena, neosporno se radi o originalnom autorskom rukopisu, i svakako će biti zanimljivo vidjeti u kojem će se smjeru taj potencijal razvijati u budućnosti. Očekujemo li, s druge strane, zapanjujuću priču (u najkonvencionalnijem smislu te riječi) u kojoj će profil glavnog lika biti kompleksno izgrađen, a motivacija događajnog slijeda vješto razrađena, i smatramo li da dočaravanje specifične atmosfere ili formiranje stava prema svijetu nije dovoljno, Jezero će nas po svoj prilici razočarati. A možda će izazvati podijeljene reakcije ili nesigurnost u izricanju konačnih sudova, kao što ih je, uostalom, izazvalo kod autora ovih redaka. Jezero je, na kraju krajeva, smješteno u svijet nesigurnosti – pa zašto onda takav ne bi mogao biti i čitateljev?