Mijene Kuliševa slikarskog jezika

I.

U slikama Vatroslava Kuliša iz 80-ih godina naziru se značajke njegova slikarstva i prepoznatljive sastavnice slikarskoga postupka kojim je koncipirao svoje stvaralačko načelo. Ovim činjenicama nastojimo naglasiti da je Kuliš već na samom početku jasno markirao svoj slikarski put i da su upravo te rane slike u samom temelju čvrsto građenog djela. Riječ je o uljanim slikama na platnu manjih dimenzija (32,5 x 41 cm) datiranim u 1974. godinu na koje se pozivamo u retrospektivnom pregledu golemoga Kuliševa opusa kako bismo obrazložili tvrdnju kazanu u prvoj rečenici ovog teksta.

Dakle, ovdje govorimo o tri slike jednakih mjera, nastalih u istoj godini i istog naziva »Slika s uskličnicima I.«, odnosno »II.« i »III.«, pa stoga, dakako, tek načelno možemo ih akceptirati i kao triptih. Međutim, valja podvući da ipak nije triptih, unatoč ovim formalnim poveznicama, kao što nije i po onima drugima, i važnijima, a koje nam je također spomenuti. I ne samo spomenuti, već i više od toga, naime, one otvaraju prostor našoj interpretaciji slikareva djela pa stoga na njih svakako skrećemo pozornost. O njima nam je govoriti i zato što su te sastavnice drukčije i bitne poveznice u slici, kako samom svojom kakvoćom, tako i po tome što su one djelo slikareve ruke u vidljivim tragovima kista u kojima čitamo da je u svakoj od tri slike istim postupkom nejednakim potezima kista ista poveznica. Ista je zato što je ista ruka raznosmjernim potezima kista nanosila različite boje na površinu platna po istoj likovnoj koncepciji i jednom estetskom načelu.

Nadasve, fokusiramo se na te sastavnice jer pokreću stvaralački proces kojim je slikar oblikovao vlastiti postupak i izgrađivao likovne vrijednosti u svojem slikarstvu. Još nam je naglasiti da na te sastavnice usmjeravamo motrište zato što su one i gradbeni čimbenici samog slikarskog postupka i zato je potrebno kazati da je i njihova značenjska vrijednost drukčija, i znatno veća. Najposlije, ono što je prvo, i zato što se pokazujuu znakovima autorskog rukopisa izvedenog sigurnom rukom mladog slikara čitkim potezima kista i znalačkim unosima boje na površinu slike u kojima razaznajemo i druge sastavnice. Poglavito one koje otkrivaju ishodiše djela i njegova stilska obilježja, potom strukturu kompozicije i koncepcijsku organizaciju slike. Tako čitamo da je u svakoj od navedene tri slike evidentna matrica apstraktnog slikarstva, napose onog američke provenijencije determiniranog estetikom apstraktnog ekspresionizma, enformelom, gestualnim slikarstvom, tašizmom i po specifičnom ozračju pop-artom.

U ovakvim stilskom koordinatama i na estetskim premisama Vatroslav Kuliš je oblikovao slike sigurnim i znalačkim potezima kista u jasnim tragovima slikarske osobnosti koja izražava likovne vrijednosti s autorskim potpisom. Upravo u tim slikarskim tragovima i jesu likovne značajke koncipirane kratkim, oštrim gestama, grudastim i mrljastim nakupinama pigmenta, te širokim, horizontalnim, nepravilno oblikovanim poljima crnom, plavom, žutom, smeđom i sivom bojom. Zatim, prolijevanjem, kapanjem i cijeđenjem boje na površini platna i ritmičkim dinamiziranjem kompozicije naglašenim oblikom slova »D« te razigranim nizom crnih uskličnika u središnjem dijelu slike. A ono pak što jezikom paradoksa najeksplicitnije izražavaju ove slike manjih dimenzija jest njihova monumentalnost bujanjem likovne energije pikturalno senzibiliziranom površinom.

»Već rani radovi s početka osamdesetih izazivaju čuđenje...«1) naglasila je Sandra Križić Roban potkrepljujući tvrdnju citatom iz teksta Ive Šimata Banova koji je u ranim Kuliševim slikama prepoznao »zrelosti graditeljske kolorističke misli«.2) O iznimnom značenju ovih slika Igor Zidić piše: »Procjenjujemo da je njegovo najstarije djelo, koje je preraslo pragove početništva, iskušavanja, uspoređivanja s drugima, pa i posuđivanja od drugih (tuđih temata, tuđega stila, gesta, znakovlja i sl.) – i s kojim počinje povijest njegova nastojanja, njegova jezika, njegove osobnosti ‒ slika D (1974.)...«3) Ta nedvojbena obilježja Kuliševe slikarske individualnosti nije potisnula ni snažna likovna energija kanonskih vrijednosti američkog slikarstva Roberta Rauschenberga, Wilema de Kooninga i Jaspera Jonsa koja asocijativno tangira površinu slike. Naprotiv, strujanje te energije bio je dobar vjetar mladom slikaru, tada studentu zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, u njegovoj stvaralačkoj slobodi napinjući sva tri platna punim slikarskim jedrima. Upravo to ga je i ohrabrilo u uvjerenju da je medij slike čvrsto građena brodica na kojoj može ploviti u multimedijalnom kontekstu dinamične i uzburkane likovne scene.

Naime, zbog jasnije percepcije konteksta u kojemu su djela nastala valja bar u skici naznačiti društveno i kulturno ozračje u razdoblju oblikovanja slikareve mlade osobe, njegova svjetonazora, kao i intelektualnih i duhovnih premisa na kojima je izgrađivao vlastita estetska i stvaralačka načela. Stoga i napominjemo da je likovna scena bila izrazito polivalentna i turbulentna te da je evidentna dominacija netradicijskih medija u galerijskom i medijskom prostoru. Prevlast ima konceptualna umjetnost i happening, i gotovo u svim medijima i jezicima propituju se tradicijsko nasljeđe, nanovo i drukčije vrednuje, uspostavljaju se novi odnosi prema baštini i njezinim vrijednostima i agresivno promoviraju novi mediji potiskujući tradicijske, osporavaju, ironiziraju, pa i negiraju.

U takvom kontekstu bilo je rašireno mišljenje da je izražavanje u mediju slike anakrono i, shodno tome, za slikara koji u tome ustraje kaže se da nije informiran o novim smjerovima i strujama u likovnim umjetnostima. Međutim, Kuliševo formativno razdoblje u traženju vlastitoga puta, unatoč svemu rečenom, snažno je prožeto slikarskim zanosom prema mediju slike i učvršćivao ga je u nastojanju da ustraje izgrađivati stvaralačku osobnost u tom smjeru. Ovom slikarskom opredjeljenju išla je u prilog i činjenica da je mladi slikar radoznala duha s velikim zanimanjem pratio događaje na kulturnoj sceni i dobro poznavao nove medije u aktualnoj likovnoj produkciji. Upravo to poznavanje novih medija učvršćivalo je njegovo uvjerenje da je medij slike nepotrošiv u potrošačkom kontekstu svakodnevice i u prolaznosti brojnih i različitih medijskih struja. Činjenice upućuju na zaključak da je Kuliš slikar po habitusu opremljen velikom likovnom kulturom i znalac tradicijskih slikarskih vrijednosti stvaranih kistom i bojom. Zato to nastoji potvrditi i u vlastitoj slikarskoj praksi već od rane mladosti, počevši od prvih nučenih poteza kistom u atelieru klasika hrvatskog slikarstva 20. stoljeća Vladimira Filakovca, koji ga je prvi profesionalno uputio u metier i likovno osvijestio o značenjskoj vrijednosti boje u slikarskom promišljanju djela u svakom motivu, slikarskoj vještini i stilskoj odrednici.

Upravo to načelo mladi slikar prakticira u stvaralačkom postupku; dakle, s dobrom slikarskom popudbinom, kultiviranim likovnim motrištem, izgrađenim estetskim postulatima uzvisivao je i širio obzor svojemu slikarstvu relativizirajući stilsku dogmu apsolutiziranjem slikarskoga principa. Ova činjenica najbolje govori koliko je bio značajan slikarski iskorak hrvatskih slikara na multimedijalnu scenu 80-ih godina, silovito buknuvši u bogatstvu različitih osobnosti i autorskih djela, kada je i Kulišev prinos Vladimir Maleković prepoznao i apostrofirao: »Dio najmlađe generacije slikara, one rođene poslije 1950. godine, usprkos aktualnim zahtjevima za konceptualizacijom umjetnosti, ipak stvara s osloncem na izvorni i zbiljski subjektivitet«.4) Naime, u tom je desetljeću obnovljena vitalnost slike u hrvatskoj umjetnosti i nanovo je na međunarodnoj sceni plasiran stari medij u novoj značenjskoj projekciji i konotacijskim nabojima5). Veliko slikarsko nasljeđe stoljetne europske i mlade američke umjetnosti kao i baština suvremenih hrvatskih klasika nije priječila Vatroslava Kuliša da kistom i bojom izgradi vlastitu slikarsku osobnost. Prije bismo mogli ustvrditi da je svoj likovni izraz oblikovao uspostavljanjem dijaloške forme s kanoniziranim prethodnicima kako bi učvrstio vlastito djelo u njegovoj vrijednosti mjerljivoj s njihovim vrijednostima. Asimilacijom tradicijskih slikarskih postulata Kuliš je izgrađivao vlastito djelo na onim istim slikarskim premisamana kojima su stvarali klasici europskog, američkog i hrvatskog slikarstva kroz stoljeća i danas: Delacrouix, Matisse, Gerchard Richter, Sam Francis, Robert Motherwell... Dulčić, Murtić, Seder, Rončević... O tom prožimanju suvremenog i tradicijskog Clement Greenberg 60-ih godina ustvrdio je da ne primjećuje u apstraktnoj umjetnosti što bi ga priječilo da ju ne povezuje s velikim klasicima europskog slikarstva: »O Mondrianu – nakon svega – govorimo kao o Vermeeru 20. stoljeća, a u Pollocovim slikama nalazimo istovrsnu kompozicijsku turbulenciju kao i u Tintorettovim. Iako ih razdvajaju stoljeća, iako se među njima ispriječila revolucija umjetnosti, pomiruju se u jednom – u slikarstvu«.6) A nije li Vatroslav Kuliš na postmodernističkom načelu u slikama iz 80-ih godina tradicijske slikarske premise oblikovao novim postupkom kistom i bojom i tako inaugurirao svoje slikarstvo?!

II.

Svaki govor o Kuliševom slikarstvu govor je o boji. I svaki pisac svojim perom piše Kuliševim bojama o slikaru boje. I zato su gotovo svi tekstovi autorski raznobojni i sugestivno kazuju da čitamo – ako možemo tako sažeti ‒ kolorističke tekstove o kolorističkom slikarstvu. Naime, začudnom se pokazuje evidentna činjenica u tako velikom spektru pisaca koji su kroz minula desetljeća pratili Kuliševu stvaralačku putanju da je njihovo pero ostavljalo obojani trag slikareva kista. Te tragove boje u peru različitih pisaca razaznajemo počevši od onih koji su izravno močili oštricu pera u Kuliševu boju, kao i u onih kojima je njegova koloristička tipkovnica bljesnula svjetlom u zaslonu računala. Nedvojbeno, najcjelovitiju analizu Kuliševa slikarstva dao je Igor Zidić, koji u njegovom prvom retrospektivnom pregledu naglašava, između ostaloga, i značenjsku vrijednost boje: »Vezan uz svjetlo i boju, a determiniran temperamentom, slikarev je romantizam ne samo solaran, nego i hedonistički7)«. Iznimno značenje boje u Kuliševom slikarstvu naglasio je i Tonko Maroević: »Žestina boje i karakter mrlje, naime, ne prihvaćaju lako stereotipiju ornamentalizma, monotoniju gestualnih susljednosti«8). U sintezom zaključku o udjelu boje u slikarevu stvaralaštvu Feđa Gavrilović primjećuje: »Kako je vrijeme prolazilo, Kuliševa paleta vrlo je samouvjereno zauzela sve registre boja, koristeći se njima već prema logici svake slike, ali uvijek s velikom zasićenosti«9).

To je množenje tekstova kroz vrijeme u impresivnoj brojnosti pokazalo da je izračun točan, odnosno zaključak: svi pisci Kuliševo slikarstvo izražavaju s jednom riječi – bojom, a slikara jednim pojmom – kolorist. Stoga o njemu govore: »Kuliš je koloristički slikar!« I kritika je visoko vrednovala njegovo djelo upravo u tom kontekstu upisujući ga među najvrsnije hrvatske koloriste našega vremena. Ovu je slikarevu značajku prepoznala Iva Körbler: »Za nas je, naravno, Vatroslav Kuliš uvijek bio percipiran kao duhovni nasljednik američkog akcijskog slikarstva i pollockovske geste, ali i krajnje rafinirani slikar meditativnog pola europske poslijeratne kolorističke apstrakcije«10). U različitostima čitanja i riječi i pojma slikarskoga djela prosudbe se ne razlikuju, jer ukazuju kroz slikareve mijene da je boja gradbeni element njegova stvaralaštva, i da bojom, slikajući, usustavljuje vlastiti likovni rječnik kojega kistom oblikuje u jezik svojega slikarstva.

Još ćemo eksplicitnije izraziti značenjsku vrijednost boje u Kuliševom djelu parafraziranjem Mallarmeova poučka kojim je okrunio riječ, a ne ideju, za kraljicu stiha, apsolutizirajući njezinu vladavinu u pjesmi, kao što je Kuliš okrunio boju za kraljicu svojega slikarstva. »Sam će slikar prije svega isticati svoju predanost boji«, ističe tu njegovu bitnu odrednicu Barbara Vujanović i navodi ove slikareve riječi iz razgovora kojega vodila: »To je dio ‘stvaranja’ ili ‘proizvodnje’ koji se u meni događa gotovo automatski. Dok nanosim jednu boju, već znam, to jest osjećam i onu sljedeću koju moram staviti uz nju, i već ih vidim zajedno ili ih želim vidjeti zajedno«.11) Boja je, dakle, slikareva riječ koju piše kistom na površini platna gdje čitamo njegov rukopis u likovnim obilježjima i autorskim značajkama. Bojom svoje osjećaje, kao štoje to precizirao Pollock, hoće »izraziti, a ne opisati...« i stoga su u Kuliševom slikarstvu snažne ekspresionističke izražajnosti, silovite geste i oštrih poteza dominantne primarne boje, jer impliciraju dinamiku i vitalnost kao bitne odrednice cjelokupnog stvaralaštva.

Iz tih je odrednica i šiknula Kuliševa gestualna sastavnica koja ga je prometnula u akcionog slikara čije otiske kista u crnoj, plavoj, crvenoj, zelenoj, žutoj, sivoj boji... čitamo u kronološkoj liniji, počevši od već spominjanih ranih slika iz 80-ih pa do referentnih ciklusa ‒ Valovi, 1991.; Kornati, 1995.-1996.; Kuti, 1996.-1998.; Nizovi, 2000.-2001.; Metamorfoze mora, 1999.-2002.; Riffovi, 2002.-2006.; Herbarium Pictorum, 2006.-2007. i slika koje nisu »pokrivene« imenom ciklusa, primjerice: Stakleno svitanje. Sunshine, 2007.; Centripetalne fuge, 2016., kao i slika većih dimenzija datiranih u ovoj godini. Slikarev izbor određene boje jasno govori da je već sam izbor stvaralački čin koji pokreće proces slikanja nanošenjem boje na površinu platna. I s tim prvim dodirom boje počinje postupak stvaranja slike, nanošenjem druge, treće... oduzimanjem, dodavanjem i miješanjem s drugim bojama slikar kistom ostvaruje koncepciju slike, ili započinje novu seriju slika koju će zaokružiti u tematskoj cjelini jednog ciklusa. Upravo u ciklusima ulančanim u čvrstu strukturu opusa razvidne su mijene Kuliševa likovnog jezika kojega oblikuje bojom i gestom s autorskim potpisom. U raznosmjernim i raznobojnim potezima kista čitamo slikarev rukopis snažne kolorističke ekspresivnosti prožete onim vitalističkim nabojima kojima površina slike pulsira živim bojama.

III.

Kuliš slika rukama vjetra. Gotovo bismo mogli za njegove poteze kistom rabiti meteorološke termine i kazati da je riječ o snažnim udarima vjetra jakosti 7 čvorova po površini platna i da je za sve druge termine govor zatvoren. Silovitim zamasima kista vjetar Kuliševog poteza puše u svim smjerovima, međutim, ne pustoši prostor slike jer ga vještim slikarskim postupkom usmjerava plavom, crvenom, žutom, crnom, sivom, smeđom... bojom u dobro obrađeno i plodno kolorističko polje. Nagli i impulzivni naleti vjetra ispisuju potezima kista nove znakove slikareva jezika u kojemu čitamo autorska obilježja i slojevita semantička značenja. Intenzivno prodiranje i zasijecanje gestom prema dubini prostora slike nije determinirano određenim smjerom niti je stvarano po predlošku crteža otkrivajući svoju snagu u iskonskoj likovnoj elementarnosti.»Od najranijih dana«, naglašava Zvonko Maković, »Vatroslav Kuliš gajio je specifičan odnos prema gesti, potezu ruke u kome su koncentrirala sva njegova unutrašnja energija«.12)A upravo smo u Kuliševoj gesti nastojali u dugoj kronološkoj liniji »od najranijih dana« čitati mijene njegova jezika skretanjem pozornosti na rana djela iz 80-ih godina u kojima se već vide jasni znakovi njegova poteza, odnosno, geste.

Naime, razvidno je u tim slikama usustavljivanje geste kao bitne gradbene sastavnice u samom slikarskom postupku čvrstim i točnim, okomitim, kosim odsječnim zamasima kista, a to će, s vremenom, eskalirati inventivnim inačicama i u raskošnoj kolorističkoj akcentuaciji u Kuliševom jeziku prepoznatljivom upravo po gestualnim preobrazbama u brojnim ciklusima. Isto tako, i u djelima različitih dimenzija, od onih manjih pa do onih koja sažimaju golema prostranstva kazujući da je slika velikog formata Kuliševa mjera za beskraj. Nastojali smo, dakle, podvući činjenicu da je u svakoj slici, manjih ili većih dimenzija, jednak emocionalni naboj i da istim slikarskim postupkom stvara djela snažne likovne sugestivnosti. »Slikam vrlo velika platna«, izjavio je Mark Rothko. »Shvaćam da je povijesno gledano svrha slikanja velikih platana stvaranje nečeg grandioznog i veoma pompoznog. Ali, razlog zbog kojih ja slikam velika platna – a ova konstatacija se može primijeniti, kako ja mislim, i na druge slikare koje poznajem – u tome je što želim da sebe precizno pokažem posve intimno i posve ljudski.«13)

Ovo slikarsko iskustvo klasika suvremene američke umjetnosti iskazano ispovjednim tonom i ovim riječima iz same slikarske prakse hoće nam otkriti bit svojega bića i ontološku vrijednost svojega slikarstva u kojemu traži i smisao vlastitoga postojanja. Na toj je spoznaji Edward Lucie-Smith prepoznao značenjsku vrijednost Kuliševog slikarstva: »Ono što njegovu umjetnost nesumnjivo i apologetski čini jest istraživanje individualnog senzibiliteta – i to njegovog osobnog«.14) Upravo je tu supstancu Kuliševa slikarstva kritičar prepoznao u njegovu biću kao neraskidivu poveznicu autora i djela koji se isprepliću u njegovom jeziku živom likovnom izražajnošću. Autor kontinuirano koristi klasični slikarski medij učvršćujući djelo u njegovoj slikarskoj biti koja se otkriva kroz nove prostore osjećajnog novim izražajnim znakovima u jeziku lucidno produbljivanom novim ciklusima.

Kad govorimo da je Kuliševo slikarstvo građeno u tradicijskom slikarskom mediju tada hoćemo kazati da je ono usustavljeno u taj kontekst na Elitovom načelu koje implicira izgrađivanje individualnosti na najvišim likovnim i duhovnim vrijednostima. Odnosno, podvlači činjenicu da je tradicija slikarska gramatika kojom se služi likovno pismen slikar u oblikovanju svojega suvremenog jezika, suvremenog jer je unosom novih likovnih elementa promijenio značenjsku vrijednost klasičnog medija, uspostavio novu vizualnu komunikaciju i obnovio diskurs novim likovnim vrijednostima. Kuliš je unosio nove elemente u svoj jezik i produbljivao njegov izraz u brojnim inačicama, ali, valja naglasiti, na čvrstom slikarskom temelju. U tom produbljivanju jezika slikar se ne ponavlja, ne reciklira, već možemo ustvrditi da obnavlja uvijek drukčije na istom slikarskom načelu, bojom i gestom, kojima je, nećemo kazati, definirao, ali možemo naglasiti da je izgradio osobni stil i zapažen opus u suvremenom hrvatskom slikarstvu.

U ovom razmatranju likovnog jezika Vatroslava Kuliša treba napomenuti da su boja i gesta njegovi temeljni gradivni elementi kojima ćemo još dometnuti i – dimenzije ‒ bilo slike na platnu ili gvaša, jer one šire i skupljaju krila slikareva poteza u njegovu letu visinskom i nepoznatom, određuju intenzitet boje i definiraju likovno djelo. U razdoblju dužem od četiri desetljeća umjetnik je gradio vlastiti likovni jezik čije smo mijene čitali u brojnim ciklusima lucidnim preobrazbama geste širokim i kružnim zamasima, vrtložnim, spiralnim krivuljama i vitičastim crtama, u prskavim kapljicama, točkastim mrljama, okomitim cijeđenjem boje i njezinim prolijevanjem i prelijevanjem preko ruba slike u beskraj prostora, odnosno u prostore »intimnog i ljudskog« u njegovom biću i njegovom slikarstvu. Brojnost znakova i široki raspon inovacija u tom jeziku govori o dinamici njegovih mijena, o kontinuiranom istraživanju njegove likovne izražajnosti i smionom napinjanju samog slikarskog postupka te, nadasve, o čvrsto građenoj likovnoj strukturi u kojoj je precizno usustavljen Kulišev jezik bojom i vjetrom geste.

____________________

1) Sandra Križić Roban: Hrvatsko slikarstvo od 1945. do danas, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

2) Ive Šimat Banov: Vatroslav Kuliš, Život umjetnosti, br. 33-34, Zagreb, 1982., str. 157.

3) Igor Zidić: Vatroslav Kuliš i njegovo djelo: pismo, figure, motivi, jezik, Moderna galerija & Školska knjiga, Zagreb, 2010.

4) Vladimir Maleković: Poetska izražajnost, Vjesnik, Zagreb, 16.5.1979.

5) Godine 1979. u New Yorku priređena je izložba suvremenih američkih slikara pod nazivom New image. Iste, 1979. godine izložba »Le Stanze« s potpisom Achille Bonite Olive koji je skovao termin transavangarada, potom u Berlinu, 1982. godine izložba Zeitergeist njemačkih slikara koje su kritičari imenovali Neue Wilde. U Hrvatskoj upoznajemo te promjene naslovljene Nova slika 1981. godine u Zagrebu u Galeriji suvremene umjetnosti, na izložbama: Nova nizozemska umjetnost i Talijanska umjetnost. I godinu poslije, 1982. u Osijeku, u Galeriji likovnih umjetnosti na izložbi Mlada umjetnost iz Berlina. Uvid u te promjene u Hrvatskoj obradio je Zvonko Maković izložbom Nova slika na 13. Salonu mladih 1982. godine. Autor izložbe radio je selekciju koju je prezentirao i teorijski obrazložio u katalogu izložbe. Tema pod nazivom Nova slika. Slikarske tendencije osamdesetih godina problematizirana je s više teorijskih interpretacija u časopisu Život umjetnosti, br. 33-34., Zagreb, 1982. godine.

6) Zdenko Rus: Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj 1, Logos, Split, 1985.

7) Igor Zidić: Vatroslav Kuliš, Slike 1980.-2012., katalog izložbe, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2012.

8) Tonko Maroević: Crescendo s krijestom, Vijenac, Zagreb, 29. svibnja 2003.

9) Feđa Gavrilović: Zavodljiva moć boje, Vijenac, Zagreb, 20. rujna 2012.

10) Iva Körbler: Centripetalne fuge, katalog izložbe, Velika galerija grada Zaboka, Zabok, 2017.

11) Barbara Vujanović: Hedonizam u boji, Vijenac, Zagreb, 2. prosinca 2010.

12) Zvonko Maković: Zapis za Vatroslava Kuliša, katalog izložbe, Galerija Zuccato, 14.6.-8.7. Poreč, 2006.; Galerija, Decumanus, 30.6.-10.7. grad Krk, 2006.; Galerija Knežev dvor, 3.8.-23.8. grad Rab, 2006.

13) Posle 45, Umetnost našeg vremena, tom I, Mladinska knjiga, Ljubljana, Zagreb, Beograd, 1972.

14) Edward Lucie-Smith: Vatroslav Kuliš viđen britanskim očima, katalog izložbe, Umjetnička galerija, 9.10. – 4.11. 2018., Dubrovnik, 2018.