Marasov povratak Danteu

Dante Alighieri (1265.-1321.) i njegovo djelo, posebice Božanstvena komedija, neprestano su plijenili pozornost hrvatske književne i kulturne javnosti. Njegova umjetnička snaga i pjesnička virtuoznost, misaona i stihotvorna savršenost njegova Spjeva plodile su i poticale hrvatsku književnost od Marka Marulića sve do naših dana. Koliko je Danteovu djelu hrvatska književna i kulturna sredina bila otvorena, bjelodano pokazuju mnogobrojni prijevodi, prepjevi, »ponašivanja« i prevodilački pokušaji. Nijedno djelo svjetske književnosti nije bilo toliko puta prevedeno koliko Božanstvena komedija, ni na jednom svjetskom piscu ili pjesniku nije toliko prevodilaca okušalo svoje prevodilačko umijeće. Izazovnost i poticajnost Danteove poezije potvrđuju dakle upravo prijevodi.

Prevodilačka recepcija Danteove Komedije započela je s Markom Marulićem. Bio je to prvi filološki dodir Hrvata s Danteom. Marulić je preveo na latinski prvo pjevanje Pakla u daktilskim heksametrima prema nazorima i ukusu humanističkoga prevodilaštva. »Otac« hrvatske književnosti bio je jamačno prvi hrvatski književnik koji je i dobro poznavao Danteova djela.

Pravi procvat prevođenja Danteova djela počinje u 19. stoljeću i traje sve do naših dana. Vrlo je tijesno povezan s preporodnim težnjama u Hrvatskoj. »U preporodno doba u Hrvatskoj – tvrdi Radovan Vidović – pogotovo u Dalmaciji, nije bilo intelektualca, a kamoli javnoga i političkoga radnika, koji ne bi poznavao Danteovo djelo«. U prvom prevodilačkom zamahu, većina prevoditelja zadovoljavala se prilagodbama Danteova Spjeva zbog, kadšto i isključivo, nacionalno-preporoditeljskih i prosvjetiteljskih nakana kako bi se Božanstvena komedija kao »najuzvišenija tvorevina ljudskog uma, jer obuhvaća čitavo znanje ljudskog umijeća«, mogla bez tumača čitati. No, treba reći i to da u doba romantizma koje održava i produbljuje kult Dantea i Petrarke nastaju prvi prijevodi pojedinih najpoznatijih epizoda koje su se obično »u antologijah donosile«, kako piše Ante Tresić Pavičić. Riječ je poimence o epizodama o Franceski i Paolu, knezu Ugolinu, Mateldi ili Uliksu i Diomedi.

Prijevodi se potom javljaju od Vladislava Vežića koji je Danteove tercine pretočio u srokovane osmerce u četverostisima po uzoru na hrvatski nacionalni stih Ivana Gundulića, do Stjepana Ivičevića, Petra Preradovića, Dragutina Parčića i Jurja Carića koji ih pretaču u kačićevske trohejske deseterce od kojih su neke u deseteračkim tercinama, neke nesrokovane. Prijevod integralnoga Pakla Stjepana Buzolića također je deseterački, ali s rimom.

Novo razdoblje prevođenja navješćuje Ante Tresić Pavičić koji potkraj 19. stoljeća prevodi određene dijelove iz Čistilišta i Pakla u tercinama i hrvatskim jambskim jedanaestercima s rimom koja je istovjetna izvornoj. Ti su novi prijevodi prekinuli tradiciju ponašivanja u trohejskom desetercu s jakim prizvukom narodne poezije. Tresić Pavičić bio je svjestan potrebe da se prevodi ne samo što vjernije izvorniku u sadržajnom, nego i u formalnom smislu.

Izidor Kršnjavi prevodi cijelu Komediju u prozi, dok Franjo Tice Uccellini opet u svojem cjelovitom prepjevu pod naslovom Divna gluma iz 1910. poseže za rimovanim desetercima. Inače se Uccellinijevo izdanje smatra vrlo vrijednim te pokazuje visoku naobrazbu i erudiciju toga kotorskoga biskupa. Vladimir Nazor vraća se na Tresić Pavičićeve staze i prevodi Komediju u trostisima i jambskom jedanaestercu, ali bez rime.

S Mihovilom Kombolom također započinje novo razdoblje prevođenja Danteove Komedije: on je naime posve vjeran Danteovu izvorniku, tercini, jedanaestercu i Danteovu sroku, ali je zato u mnogim stihovima bio prisiljen iznevjeriti sadržajnu stranu Spjeva. Kako ga je smrt spriječila da dovrši i prepjev Raja, njegov je rad pokušao nastaviti u istom slogu Olinko Delorko, no ipak s nevelikim uspjehom, jer nije tako uspješno i skrupulozno pratio formalnu strukturu Danteove metrike. Zato su, kada su se pripremala Danteova Djela, Frano Čale i Mate Zorić povjerili tu prijevodnu nadopunu Mati Marasu. Tada Maras prevodi Raj od XVIII. do XXXIII. pjevanja po istom obrascu kao i Kombol: tercine, jedanaesterci i Danteova rima.

Bilo je dakako i drugih prevodilaca i drugih pokušaja prepjeva Danteove Božanstvene komedije, no uvriježilo se Kombolov obrazac smatrati najboljim i nenadmašivim, po nekim ocjenama i kongenijalnim, bez obzira na to što je i taj model znao zbog održavanja Danteove metričke strukture iznevjeriti sadržajnu sastavnicu Spjeva. Kombolov prepjev ipak ne može uvijek slijediti misaoni ustroj svake Danteove tercine i čitatelj, osobito onaj koji je daleko od poznavanja Danteova toskanskoga, teško će pratiti kompleksne metapoetske poruke i poetske značajke izvornika. Osim toga, teško je, zbog zauzdanosti formom, tercinom, jedanaestercem i Danteovom izvornom rimom, prenijeti neobično kompleksne referencije na teologiju, filozofiju, astronomiju, politiku i na društveni život Danteova doba. Teško je u jednoj tercini ili najviše dvije smisleno prenijeti s izvornika u hrvatski jezik često neproničnu pjesničku imaginaciju, toliko bogatu da u tih par stihova ispripovjedi jedan cijeli događaj ili cijelu kratku povijest lika o kojem govori. To je Mate Maras više nego dobro uvidio i to ga je očito ponukalo da se opet prihvati prijevoda Danteove Komedije.

Maras je najprije započeo prevoditi u jedanaestercu s rimama aba, cdc, efe itd., i to zvuči ovako (s lijeve strane nalazi se Marasov prijevod), dok se Kombolov prijevod posve drži Danteovih rima aba, bcb, cdc itd. (s desne strane nalazi se Kombolov):

Na pola našeg puta životnoga Na pola našeg životnoga puta
U nekoj mračnoj šumi se zatekoh u mračnoj mi se šumi noga stvori,
Jer skrenuh s ravna putovanja svoga. Jer s ravne staze skrenuvši zaluta.

Ah, kakva bješe mučno se raspravlja Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
ta divlja šuma, opora i silna, ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Što opet stravu u misli obnavlja! Kad je se sjetim, još me strava mori.
I gorka je, tek smrt je malo gora; Čemerinija ni samrt mnogo nije;
al’ da o dobru što tu nađoh zborim, al’ da bih kazo što tu dobro nađoh,
drugo što motrih kazati se mora. Ispričat mi je druge zgode prije.

Očito je da, bez obzira na željenu gipkost prijevoda i sav trud prevodiočev, prijevod nije tečan, a kadšto se i sadržajno ne podudara s izvornikom te se Mate Maras odlučuje za dvanaesterac – dvanaesterac je tradicionalno hrvatski stih, sjajno potvrđen u Marulića i drugih hrvatskih pjesnika, ali dvanaesterac bez rima, kao što je ono Nazor prihvatio jedanaesterac, ali nesrokovan. Uporabom tercine, i nerimovana dvanaesterca Maras postiže pjesnički izraz, a i sigurniji je da neće iznevjeriti sadržaju stranu Danteova spjeva. Evo kako sada zvuče tri prve tercine:

Napol našeg životnoga putovanja
zatekoh se ja u nekoj mračnoj šumi,
jer se ravna staza bješe izgubila.

Ah, kako je teška stvar reći koliko
bijaše ta šuma divlja, zla i mrka,
koja mi u misli obnavlja strahotu!

Tako gorka je, da smrt je malo više;
ali da o dobru zborim što tu nađoh,
govorit ću druge stvari što tu spazih.

Jasno je da je teško na ovim primjerima, na početnim stihovima Pakla, ustanoviti kako će cijeli prijevod funkcionirati, koliko će biti pjesnički uvjerljiv i poticajan, a koliko će nastojanjem da zadrži gotovo u potpunosti sadržajnu stranu spjeva slijediti njegovu misaonu strukturu. Hoće li osigurati recepciju istančanosti Danteove pjesničke umjetnosti (koju ni najbolji prepjev ne može dosegnuti), u kojoj će hrvatski čitatelj moći i dobro razumjeti i uživati u prijenosu Danteove velike umjetnine u hrvatski jezik? Bilo kako bilo, ostaje prevoditelju Mati Marasu zaželjeti dobru kob, svu sreću u hrvanju s Danteovim izvornikom i cijelim njegovim srednjovjekovnim univerzumom. Svakako bi Marasov cjeloviti prijevod Danteove Božanstvene komedije bio velik prinos obilježavanju 700. obljetnice smrti ovoga velikoga Firentinca.