Kužni pil

Bijeli zastori lagano su se micali: to je lipanjsko jutro, u svoj svojoj veličini i slavi, ulazilo u sobu. Imalo je miris i imalo je zvuk, a i jedno i drugo je onda, kroz posljednje koprene polusna, stvaralo i nekakve slike.

Miris je bio ugodan, sladak, gotovo ljekovit, ali je imao u sebi nešto bolećivo, nešto što podsjeća na blagu groznicu, na naribane jabuke sa šećerom i na gorke lijekove. A zvuk je podsjećao na cvrčanje kapi vode na užarenoj ploči, kao da se negdje priprema čaj od lipe. I doista, onaj miris i jest bio miris lipe pred prozorom, dok je zvuk bio cvrkut ptica, koji je bio toliko blizak i jak da je djelovao kao buka. Ili kao nešto što treba da zbunjenog spavača podsjeti kako život već naveliko teče i kako ni on ne bi više smio oklijevati.

Vjeko Dugan gledao je zastor kako se miče – kao da onuda ulazi duh njegova rodnoga grada ne pitajući za dopuštenje – duboko je disao i pitao se kako se osjeća. Sat je pokazivao šest i deset i on je bio prilično zadovoljan: bilo je nečega utješnoga u tome kad unaprijed pogodiš da ćeš loše spavati i rano se probuditi, jer si promijenio krevet i jer te more brige kakvih inače nemaš. Udisao je miris lipe i slušao cvrkut ptica. Sve je to pomalo podsjećalo na onu situaciju kad se čovjek domogne pravoga paradajza nakon što je dugo vremena kusao sintetički: i u Zagrebu je Dugan povremeno slušao ptice i udisao miris lipe, ali nije to bilo ni blizu ovome ovdje, gdje je sve bilo jedro, jasno, čvrsto, zaobljeno, baš kao paradajz na suncu.

Simpozij je počinjao u devet sati, ali on ionako nije mislio ići na otvorenje (na kojemu će, kako programska knjižica obavještava, govoriti župan, gradonačelnik, predstavnici organizatora i rektorica Osječkog sveučilišta, a svirat će se himna i na kraju servirati okrepa), pa je sad mogao sebi dopustiti da se još malo izležava. A još više da posve prihvati činjenicu da se, evo, našao u rodnome gradu nakon punih pedeset godina, te da se upita što mu ta činjenica znači.

Ustao je i otišao do prozora. Nalazio se na trećem katu i zato mu se pružao vidik na lijep komad Dunava: tekao je gladak i sjajan, nekako svjež, kao da se i on tek probudio, i bilo je jasno da odašilje nekakvu poruku svakome tko zna gledati. Ako se Dugana prethodne večeri osobito dojmila veličina rijeke, količina vode, neizmjerna snaga koja se tu krije, sad se divio njezinoj blagosti, postojanosti i miru, i gotovo da je zavidio čovjeku što je u malom čamcu polako plovio uzvodno. Uvijek se držao uvjerenja da nije važno gdje čovjek živi, nego što radi i što misli; a sad je jasno osjećao kako bi, da je nastavio živjeti u Varošu, zasigurno bio posve drugačiji čovjek nego što ovako jest. I to ne zbog toga što je Varoš mali grad, što bi u njemu svakoga poznavao, što bi mu sve bilo blizu, nego zbog Dunava. Ne može čovjek bez posljedica živjeti kraj tolike vode, ne može ostati nedodirnut svim njezinim značenjima i ne može a da se ne pokori njezinu smislu. Pitao se samo hoće li sada, u ova tri dana koliko traje simpozij, uspjeti naslutiti bar neka od tih značenja.

Na noćnom ormariću ležao je rukopis i on sad posegne za njim, a potom se vrati u postelju. Još je prethodne večeri sve tako uredio: volio je ujutro imati nekakvu obavezu, dužnost, posao, nije mu bilo drago da mu dan započne slučajnostima i stjecajima okolnosti. Sad je morao barem prelistati taj rukopis, ako je želio razumjeti ono o čemu će na simpoziju biti govora i ako je želio steći temeljne pojmove o povijesti svojega rodnoga grada.

Rukopis je, naime, sadržavao nedovršenu povijest Varoša. I sama povijest toga rukopisa bila je zanimljiva, a Vjeko Dugan gotovo da je vidio nekakav prst sudbine u činjenici da mu je taj fascikl dospio u ruke upravo tjedan dana prije nego što je trebao krenuti u Varoš i suočiti se s vlastitom poviješću. Tada je, naime, počeo sređivati Tetine stvari – gotovo dvije godine nakon njezine smrti – i tada je u ladici s dokumentima – zajedno sa svim onim rodnim i vjenčanim listovima, domovnicama, diplomama i zahvalnicama, kao i s kilogramima davno plaćenih računa, našao i taj plavi, pomalo izblijedjeli fascikl s otprilike stotinu i pedeset listova ispisanih na pisaćem stroju. A na prvom listu pisalo je: Antun Lipovac, kratka povijest Varoša.

Bio je jako začuđen kad je naišao na taj rukopis. Nije bilo toliko čudno to što ga njegova Teta posjeduje, koliko to što mu o rukopisu nije nikad kazala ni riječi. A što je još neobičnije, govorila mu je ponekad o autoru toga rukopisa kao osobi, premda nikad nije spomenula da je ta osoba napisala knjigu. Svakako je za to imala neke posebne razloge, ali se Vjeko Dugan ni sad nije mogao domisliti koji bi to razlozi bili.

A sjećao se dobro i tko je Antun Lipovac i mogao je pogoditi zašto njegova knjiga nikad nije objavljena. Čovjek je bio Duganov vršnjak, ali se nikada nisu upoznali, premda su studirali na istom fakultetu i možda se i susretali u auli, u kafiću ili na nastavi predvojničke obuke. Dugan je za Antuna Lipovca znao samo po čuvenju, a sad je imao pred sobom posljednje njegovo djelo.

Lipovac je imao zanimljivu obiteljsku povijest. Njegov djed, koji se također zvao Antun, bio je domar varoškoga kazališta i ondje je proveo cijeli život, dok mu je otac, Miroslav, zaglavio na Bleiburgu ili na Križnom putu, o čemu je Vjeki Duganu njegova Teta govorila kroz zube i u aluzijama. Sam taj mlađi Antun Lipovac umro je od tuge kad mu je jeseni 1991. poginuo u okolici Varoša sin jedinac. Po struci je bio historičar, pa tako nije bilo nimalo čudno što se latio da napiše povijest svojega rodnoga grada. Nije čak isključeno ni da je taj tekst smatrao svojim najvažnijim djelom.

Ali, mora biti da ga nije pisao u pravom trenutku, to je Vjeko Dugan zaključio kad je okrenuo posljednju stranicu i kad je ondje našao rukopisnu bilješku koja je govorila da je tekst nastajao od proljeća do jeseni 1991. Krivo vrijeme, ništa drugo. Ne krivo vrijeme u Lipovčevoj biografiji, nego krivo povijesno vrijeme: 1991. godina nipošto nije bila doba kad bi se moglo mirno i staloženo stvoriti historiografsko djelo. Povijest je sa svih strana ulazila u tekst, ako ne u njegov sadržaj, onda svakako u strukturu.

I, to se po rukopisu vidjelo: on se sastojao od ulomaka koji su obuhvaćali od pola stranice pa do pet stranica, a bili su međusobno odvojeni zvjezdicama. Tu se kronološki izlagalo ono što se s Varošom zbivalo u onih dvjestotinjak godina od nastanka grada, pa do trenutka kad Antun Lipovac – možda i u podrumu, možda i pod granatama – piše njegovu povijest. Pri tome je Vjeko Dugan odmah, već pri prvom listanju, iskusnim uredničkim okom utvrdio da se neki motivi višekratno vraćaju. Među tim motivima najvažniji je bio onaj koji je govorio o načinu na koji je grad osnovan, i o načinu na koji je ta činjenica onda dalje djelovala na njegov razvoj.

I doista, već se na prvim stranicama odlučno tvrdilo kako je Varoš jedan od onih gradova koji nisu nastali spontano – razvijajući se iz nekakva sela ili rastući oko velikaškog dvorca ‒ nego je sagrađen planski, baš poput Karlovca ili Bjelovara, samo iz drugih razloga. Karlovac i Bjelovar imali su strateško značenje, pa su, dakle, bili prije svega vojne utvrde, dok je Varoš bio smješten tako da se odmah vidjelo kako su graditelji njime htjeli nešto posve drugo. O tome što su htjeli pak imao je Antun Lipovac svoje sasvim izgrađeno mišljenje i nije oklijevao da ga izrekne. Dok je vrtio rukopis po rukama, Vjeki Dugnu palo je na um da je ta autorova odlučnost i izravnost – a ne činjenica da tekst nije dovršen ‒ možda i glavni razlog što knjiga do sada nije našla izdavača. Lipovac je već na prvim stranicama tvrdio kako je izgradnja Varoša zapravo eksperiment, odnosno filozofski projekt, to jest utopijska gesta (te su se formulacije smjenjivale gotovo pravilno kako su tekle Lipovčeve karakterizacije onoga što se s gradom događalo), te da je zbog toga povijest Varoša drugačija od povijesti drugih gradova.

Takvo su mišljenje bar u nekoj mjeri potvrđivali i dokumenti, od kojih je Lipovac neke sam otkrio, a neke je u rukopisu donosio u obliku faksimila, koji su, doduše, Vjeki Duganu govorili malo, jer su bili pisani na latinskom i na njemačkom, ali su povećavali ozbiljnost cijeloga izlaganja i činili ga uvjerljivijim. Ukratko, stvar je bila u tome da je grad sagrađen na proizvoljno izabranom mjestu, koje se nije nalazilo ni na sjecištu cesta ni na ikakvom važnom prometnom smjeru, nego je bilo i dovoljno blizu drugim gradovima i dovoljno daleko od njih da se naselje koje se ondje podigne može vrlo brzo profilirati u nekakav zaseban identitet. Ono što je pri tome bilo osobito važno – tako je tvrdio Lipovac na više mjesta u svome izlaganju – ticalo se načela na kojima je grad već prilikom utemeljenja bio zasnovan. A ta su načela opet nastala prije nego što je grad uopće sazidan, pa čak i prije nego što je projektiran: bila su izložena u povelji, o kojoj je Lipovac tvrdio da se sačuvao samo njezin uvodni dio, dok se drugi – možda i važniji – izgubio ili je namjerno uklonjen. Načela su pak bila posve u skladu s duhom onih gibanja koja su prožimala Europu sredinom XVIII. stoljeća.

Lipovac je ta načela u svom rukopisu navodio i opširno komentirao, ali Vjeko Dugan nije sad imao ni vremena ni volje da sve to pozorno čita, tek je preletio tekst pogledom, da bi vidio o čemu se otprilike radi. A vidio je sasvim dovoljno da povjeruje Lipovcu, za kojega je mislio da je možda fantast, ali od one vrste fantasta koji najprije iščeprkaju nešto što ima temelja u činjenicama, a onda to razviju i komentiraju na svoj način.

Ukratko, za Varoš se već pri utemeljenju predviđalo uređenje koje će biti u skladu s idejama za koje se smatralo da imaju budućnost, i koje su doista poslije – mukotrpnim razvojem – izborile prevlast u cijeloj Europi. Na primjer, tu se već naveliko govorilo o ljudskim pravima: polazilo se od pretpostavke da se čovjek ne smije ostvarivati kao društveno biće isključivo preko svoje pripadnosti nekom društvenom sloju – kao što je bilo do tada – nego da to mora činiti kao pojedinac. Isto je tako sasvim promijenjena uloga Crkve, koja u Varošu više nije smjela imati većih posjeda i nije se ni na koji način mogla miješati u javne poslove. Sasvim je nov za to vrijeme bio i način na koji je uređeno školovanje i općenito briga za djecu, pa bolnice i ludnice, skrb za starije osobe, pa se čak predviđala i neka vrsta socijalne pomoći kakvu su stvorila istom mnogo kasnija razdoblja. Po svemu se činilo da je Varoš trebao postati grad budućnosti i da je u tom statusu barem neko vrijeme i živio. Njegovi temelji udareni su 1750., a koliko su dugo živjeli principi na kojima je njegov razvoj počivao, to Lipovac nije govorio. Odnosno, točnije, on je cijelu povijest Varoša prikazivao kao povijest udaljavanja od temeljnih principa i ponovnog vraćanja tim načelima, pa je svaki događaj i svaku pojavu o kojoj je govorio mjerio s obzirom na to koliko je sukladna ili suprotna polazištima na kojima je grad zasnovan.

Tko je ta polazišta stvorio, on nije spominjao. Ali, s obzirom na to da se radilo o vremenu prosvijećenoga apsolutizma, moglo se naslutiti da je iza svega stajao vladar, koji je opet slušao savjete filozofa i književnika. Ipak, Lipovac – premda prihvaćajući tu logičnu pretpostavku – kao da je više bio sklon mišljenju da je utemeljenje Varoša i popratne ideje najbolje tumačiti duhom vremena: Varoš je za njega bio materijalizacija nečega što je bilo u zraku i što se vrtjelo po ljudskim glavama, te nije moglo a da se ne ostvari barem u tom unikatnom obliku kao što je mali grad na obali Dunava.

Čulo se kako s obližnje crkve izbija sedam sati. Vjeko Dugan otišao je ponovno do prozora i zagledao se prema Dunavu. Uz maticu je plovio ovelik, bijeli putnički brod koji je očito služio kao neka vrsta riječnoga kruzera. Prisjetio se tada da je negdje pročitao kako se takvi brodovi obavezno zadržavaju u Vukovaru, ali se nije mogao sjetiti pristaju li i u Varošu. Činilo se da ne pristaju, jer golemo plovilo nije sad smanjilo brzinu, nego je začas nestalo s vidika, i na trenutak se moglo pomisliti ‒ da nije bilo valova koji su se podigli ‒ kako je sve bilo samo pričin. Crkveni sat bio je od onih koji ne izbijaju samo pune sate, nego i četvrti i polovine: za prvu četvrt jedan udarac, za polovicu dva a za tri četvrti tri udarca. Vjeko Dugan poslušao je sad kako sat otkucava prvu četvrt, a onda se vratio rukopisu i na trenutak ga držao u ruci stojeći pokraj kreveta.

Shvatio je tada da tekst na tim stranicama nije čitao samo kao čovjek koji je rodom iz Varoša, nego da ga je procjenjivao i kao urednik: pitao se koliko bi danas ‒ kad su pravila u svemu manje stroga, a granice između znanosti i fikcije gotovo izbrisane ‒ takva knjiga mogla naići na interes u javnosti. I tada mu je sinulo zašto mu Teta nije nikada govorila o plavom fasciklu s historiografskim djelom Antuna Lipovca: vjerojatno je netko od Varošana njoj predao taj tekst s molbom da ga proslijedi svome nećaku koji je tada već bio urednik u izdavačkoj kući, a ona se nije usudila da to učini: možda je mislila da je djelo nedovoljno opsežno, ili da je autorovo ime nedovoljno poznato. Ili se jednostavno bojala da se Vjeko Dugan ne zainteresira za Varoš i ne počne se njime baviti, a ona ga je cijeli život od toga odvraćala, i u tome je bila uspješna toliko da on doista nikad – gotovo pedeset godina – nije otišao u svoj rodni grad. Shvatio je da on ni sad ni ubuduće ne može na Lipovčev rukopis gledati onako kako gleda na druge rukopise: nije to tek nešto što mu je ponuđeno na objavljivanje, nego nešto što ga se i osobno tiče.

Tada je zazvonio telefon i Vjeko se trgnuo kao da je netko iza njegovih leđa iznenada glasno zavikao. Jer bio je to fiksni telefon, hotelski, a njegov zvuk bio je glasan i prodoran, kao da unaprijed upozorava kako preko njega dolaze samo važne vijesti, koje opet prije mogu biti loše nego dobre. Zvao ga je netko tko nije znao broj njegova mobitela.

– Gospodin Dugan? – glas je bio ženski.

– Jesam.

– Oprostite što ovako rano zovem, ali pretpostavljala sam da ćete ići na otvorenje simpozija, pa da ste sigurno već...

– Sve je u redu – rekao je on oprezno. – O čemu se radi?

– Ovdje Neža Rastovski, ja sam docentica na Veleučilištu »Lavoslav Marković«, možda ste čuli...

Naravno da nije čuo, ni za veleučilište, ni za čovjeka po kojemu se ono zove. Ali, što mu je preostalo nego da slaže:

– Jesam, jesam.

– Moja struka je povijest – rekla je žena na drugoj strani. – Međutim, ne radi se o tome... Nego sam vas htjela zamoliti, ako možete izdvojiti pet minuta, morala bih svakako s vama razgovarati... Vi ste, naime, urednik zbornika koji će se objaviti nakon skupa, a ja imam...

– Nisam ja urednik zbornika – prekinuo ju je Vjeko Dugan. – Ja sam samo urednik u nakladničkoj kući koja će zbornik objaviti, a knjigu će urediti stručni ljudi...

– Svejedno – rekla je žena. – Vjerujem da ipak moram s vama... Ako ni zbog čega drugoga, onda zato što su mi to moji šefovi naredili... Pa, ako vam ne bi bilo nezgodno... Mislila sam da se nađemo.

– Dobro – rekao je Vjeko Dugan što je mogao ljubaznije. – Samo, ja ne poznajem grad baš najbolje, pa ako bismo mogli negdje oko glavnog trga...

– Nema potrebe – rekla je ona. – Kad god vam bude zgodno... Ja ću biti u predvorju hotela, pa ću vas čekati.

Vjeko Dugan nije znao što da o svemu tome misli. Mora biti da se nadao kako će bar neko vrijeme biti sam, pa lutati ulicama i razgledati, a sad se pokazuje da društvene obaveze počinju već od ranoga jutra. Morao je, doduše, priznati da ona žena ima ugodan glas, ali to ne znači ništa. Vratio se do noćnog ormarića, te ponovo uzeo rukopis u ruke i stao odapinjati njegove stranice palcem desne ruke.

Tada je opazio da se posljednje stranice rukopisa razlikuju od ostalih: na njima nije bio uobičajeni tekst, nego nekakve kolone, koje su se pružale u dva stupca na svakom listu. Takvih je listova bilo, doduše, samo tri, ali je važno bilo to što su ono u kolonama bila imena. Pogledao je naslov toga dijela teksta. Pisalo je: Stara varoška prezimena. Prezimena su se navodila s datumom prvog spomena u povijesnim vrelima. Odmah je znao da je to nešto važno.

I doista, prvo je potražio prezime Dugan. Pokraj njega je pisalo Najamni radnik 1750. Onda je potražio prezime König. I ono se spominjalo 1750., a do njega je bila kratica ing. Činilo mu se da je to za ovo jutro – pa još natašte – posve dovoljno.

* * *

Sa crkve je izbijalo osam kad je gurnuo staklena vrata hotelskoga kafića. Tako je opet došao u priliku da se sjeti svoje Tete, koja je uvijek od njega tržila da bude brz, točan i učinkovit. Zahvaljujući tom treningu, i sad mu je pošlo za rukom da se istušira, obrije i doručkuje, te da na vrijeme stigne na sastanak s onom Nežom Rastovski koja mu je jutros poremetila planove. Zapahnuo ga je val hladnog zraka.

Naime, u kafiću je naveliko radila klima, premda za tim nije bilo prave potrebe, jer nije još bila takva vrućina, pogotovo ne ujutro. Možda je to bila politika kuće, da se gostu pruže sve usluge odjednom, a možda je dvjema konobaricama – koje su obje bile krupne i u opasnim godinama – bilo vruće, pa su klimu palile zbog sebe. Vjeko Dugan malo je zaškiljio.

A zaškiljio je zbog toga što je u kafiću vladala gotovo polutmina. U restoranu, gdje je do tada sjedio, bili su raskriljeni veliki prozori i izvana je dolazilo sunce, mirisale su lipe i čule su se ptice, pa bi se čovjeku oči nekako navikle na taj praznik svjetlosti. A kafić nije imao prozora, nego su svuda naokolo bila zrcala i mali, okrugli stolovi, kao da je mjesto zamišljeno za sastanke potajnih ljubavnika. Postojala je, doduše, i druga prostorija i odande se čuo glasan razgovor više osoba, ali ovdje, naprijed, nije bilo tako reći nikoga. A što je najvažnije, nije bilo ni glazbe, kao što obično u kafićima zna biti, pa je sve u svemu bilo ugodno.

Nakon nekoliko sekunda, kad su mu se oči navikle, ugledao je za jednim od stolova mladu ženu i tada je refleksno opet zaškiljio, ali se potrudio da taj izraz izbriše s lica. Moglo joj je biti između trideset i trideset i pet godina, bila je toliko debela da su joj bedra visjela s obje strane stolice, nosila je nekakvu napadnu prugastu majicu (izrazito premalenu za nju) ispod koje su joj se talasale goleme grudi, dok joj je kosa bila obojena u zeleno. Čitala je knjigu, i to tako da ju je držala ravno pred očima, pa se mogao vidjeti naslov (Vjeko Dugan odmah je pomislio da to čini namjerno), a taj naslov bio je na engleskom. Glasio je The Other in Me. To je morala biti ta Neža Rastovski, nije bilo druge mogućnosti. Dugan je jasno osjetio kako je gnjavaža nadohvat ruke.

A onda je iza sebe začuo glas:

– Gospodin Dugan?

Kad se okrenuo, vidio je kako iza stolića koji je bio sasvim u kutu, pa ga on nije bio ni opazio, ustaje druga mlada žena, pa se upućuje prema njemu.

– Ja sam – rekao je i dao joj ruku. – Drago mi je.

I doista mu je bilo drago, jer ovo je bilo sasvim nešto drugo. Mogla je Neža Rastovski biti negdje u drugoj polovici tridesetih godina, dakle premlada za njega, ali, vrag će ga znati, možda je i starija, danas se žene dobro drže. Privukao mu je pozornost neobični sklad između njezina lica i kose: lice je bilo usko, s prilično velikim ustima i izrazitim očima, dok je kosa bila tamna, teška, i bila je otraga spletena u staromodnu pletenicu. Da ga je tko upitao zašto misli da su Nežino lice i kosa u savršenom skladu, ne bi znao reći, ali ne bi ni za milimetar odstupio od te tvrdnje. Dapače, možda bi je i proširio, pa bi ustvrdio da je sa svim tim u suglasju i dugi vrat, i jake grudi što se naziru ispod haljine, i čvrsti bokovi, a napokon i odlučni a ipak elegantni hod. Nosila je Neža haljinu za koju je Vjeko Dugan pomislio da je staromodna, ali se onda sjetio da o ženskoj odjeći nema pojma: bila je duga do polovice listova, jednostavna, tamna (vjerojatno crna), i s jednim ovećim crvenim ukrasom na lijevoj strani. Sve se to savršeno slagalo sa ženinim pogledom i njezinim glasom koji je sad pozivao Dugana da sjednu u kut. Odjednom je jasno osjetio da je, bez obzira na sve što će se možda još dogoditi, zbog ovoga susreta vrijedilo doći u Varoš. I oćutio je negdje u utrobi proplamsaj nade, koji mu se u posljednjih sedam godina, otkako mu je brak propao, javio možda samo jednom ili dvaput. Dok su sjedali, osjetio je da Neža Rastovski lijepo miriše. Naručili su kavu.

– Oprostite mi još jednom što sam ovako na vas navalila – kazala je ona kad je zapalio cigaretu i gurnula prema njemu staklenu pepeljaru. – Ne bih ja to nikad po svojoj volji, nego, eto... Dakle, ne znam jesam li vam rekla, ja radim na ovdašnjem veleučilištu.

– Sjećam se – rekao je rastreseno gledajući kako njezina lijepa usta oblikuju riječi. – Rekli ste mi.

– E, vidite – nastavila je ona. – Ondje imam tri šefa.

– Tri? – digao je on obrve. – Jedan vam nije dovoljan?

– Da vam pravo kažem, i jedan bi bio previše – nasmijala se ona. – To je tako ispalo, da vam sad ne zalazim u pojedinosti... Svi su oni profesori, a ja sam najniža po rangu, asistenata nemamo...

– I tako vas oni kinje?

– Nemojte misliti da se žalim – rekla je Neža. – Nisu oni loši, ali... Pa, eto, žive u strahu da nisu dovoljno priznati, u struci i u društvu...

– A struka je, oprostite...?

– Povijest – rekla je Neža mirno. – Pa su od toga straha uvredljivi i osjetljivi, i još se i međusobno ne trpe... U svakom slučaju, kad je počela organizacija ovoga simpozija, njih nisu dovoljno uključili, ili ih nisu dovoljno srdačno pozvali, ili ih nisu dovoljno pitali za savjet... Ukratko, oni su se uvrijedili i odlučili da neće sudjelovati. To je valjda jedina stvar u kojoj su se do sada njih trojica složili. Neće sudjelovati. Ni oni ni ja.

– Ni vi? – digao je Vjeko Dugan obrve. – Zar oni vama određuju...?

– Formalno ne – rekla je ona zamišljeno. – Ali stvarno... Bolje mi je poslušati, nego da mi se život pretvori...

Vjeko Dugan bio je na trenutak zamišljen. Osjećao je kako ga preplavljuje val topline i kako ima potrebu da pomogne toj ženi što sjedi nasuprot njega i gleda ga onim nevjerojatnim očima. Da mu je netko drugi tako, u prvim minutama susreta, otvorio srce, da mu je povjerio tako osjetljive stvari iz vlastitoga života, on bi bio ustuknuo i pomislio bi da se iza toga krije neka zadnja namjera, ili neka ružna crta karaktera osobe koja tako govori. A kod ove Neže sve je bilo drugačije: sve čega bi se inače bojao, sad ga je ispunjavalo nježnošću, sve od čega bi inače zazirao, sad ga je privlačilo. Rekao je:

– Razumio sam vas. Jasno mi je i zašto su baš vas poslali u izvidnicu. Nije mi samo jasno što im od mene treba.

Tu je Neža načas uzdahnula, promiješala kavu žličicom i zadržala šalicu u ruci, na pola puta do usta, što je u Vjeki Duganu stvorilo napetost, kao da gleda film. Onda je rekla:

– Njih zanima hoće li u zbornik moći ući i radovi onih ljudi koji nisu sudjelovali na skupu. Oni se, znate, za ovaj simpozij već jako dugo pripremaju, i sigurna sam da imaju gotove tekstove, a sad, kad je izbio ovaj sukob, žao im je da im to propadne...

Vjeko Dugan dobro je znao kakvi se odgovori daju u takvoj situaciji: treba vidjeti, još ćemo se konzultirati, učinit ćemo sve što možemo... Ali, nekako mu se činilo nedostojnim da ovu ženu ponižava takvim izjavama. Nije znao ništa o njoj, nije imao pojma o njezinu statusu (doduše, prsten nije nosila), ali i nije se tu radilo o tome: ona je naprosto zaslužila nešto bolje. Zato je rekao malo se isprsivši (imajući pri tome osjećaj da se tu pred tom Nežom napuhava kao puran), rekao je odlučno:

– Ja ću inzistirati na ovakvom principu: svatko tko je dobio poziv i na vrijeme prijavio referat, ima pravo biti u zborniku, bez obzira na to je li govorio na simpoziju ili nije. – Na trenutak je uživao u njezinu pogledu koji je počivao na njegovu čelu, a u tom pogledu bilo je naklonosti, o tome nije dvojio; onda je dodao: – Nadam se da vam to odgovara?

Ona se nasmijala, jer je dobro razumjela na što on cilja. Kazala je:

– Zapravo, oni su zaslužili da ih netko nalupa i otjera u krevet, kao djecu. Ali, mislim da je ovako kako kažete najbolje. Hvala vam mnogo, puno ste mi pomogli.

Kava je bila popijena, prijetila je opasnost da se razgovor prekine. Vjeko Dugan panično je tražio način da ga nastavi. I, nije mu padalo na um ništa drugo, nego da opet progovori o Nežinim šefovima. Rekao je:

– Jesu li se oni nadali da će dobiti neku važnu ulogu na simpoziju, a nisu je dobili? Zar se ne bi i oko toga pograbili?

– Dobro ste pogodili – kazala je Neža zamišljeno. – Htjeli su funkcije. I, mislim da su već prešutno i podijelili zaduženja: jedan će biti predsjednik organizacijskog odbora, drugi će voditi prvu plenarnu sjednicu, treći će održati završni govor... I tako. A onda se pojavio taj Hrvoje Felix i tada je...

– Tko se pojavio? – prekine je Vjeko Dugan. – Oprostite, nisam baš najbolje upućen...

– Ma, nije važno, mislila sam da ste čuli za njega – smješkala se Neža nekako veselo. – Hrvoje Felix, on vam je velika zvijezda, teoretičar, filozof, navodno harači po Europi s tim svojim idejama... A u Zagrebu je kuhan i pečen na svim tribinama...

– Ne idem ja po tribinama – namršti se Vjeko Dugan. – Felix, dakle. I, što je bilo s njim?

– Kad su ovi naši organizatori shvatili kako postoji mogućnost da i on dođe, posve su se izgubili. A on je to osjetio, jer je iskusan čovjek, pa je stao postavljati uvjete: te ovo hoće, te ono neće... Jedva su se nekako nagodili. Izborio je pravo da ne dolazi na otvaranje, na sviranje himne i službene govore, a što se tiče glavnoga zasjedanja, tražio je da ne bude nikakvih ograničenja što se tiče duljine njegova referata, za razliku od drugih, koji imaju po petnaest minuta...

– Budalaština – rekao je Vjeko Dugan refleksno, a onda je pohitao da se ispriča: – Oprostite, ne kanim se miješati...

– Ja se slažem s vama – rekla je Neža i on je odmah znao da govori iskreno. – Samo što bih ja možda izabrala drugu riječ... Ali, bojim se da smo osamljeni, nas dvoje. Jeste li vidjeli kako su se strčali oko Felixa?

Vjeko Dugan zagledao se u nju u čudu. O čemu ona to govori? Kad je to trebao vidjeti i gdje?

– Oprostite – reče. – Ali, ja sam tek stigao iz sobe i nemam pojma...

– Pa, tu su, u drugoj prostoriji – rekla je ona sa smiješkom. – Mislila sam da ste ih vidjeli.

Pogledom kao da ga je poticala da nešto poduzme. Bilo je nešto u toj ženi i on je smjesta osjetio kako ona ima vlast nad njim, a što je još zanimljivije, da mu je zbog toga drago. Oklijevajući, ustao je od stolića, pa otišao do vrata druge prostorije. Ona debela mlada žena i dalje je čitala knjigu i nije dizala pogled. Zavirio je u drugu sobu.

Ondje su bila sastavljena četiri stola, što je bilo moguće zato što su stolovi ondje bili četvrtasti. Tako je sad taj veliki stol imao i pročelje, a ondje je sjedio odebeo čovjek u ranim četrdesetima, rošava lica, plave brade i plave, ponešto prorijeđene kose. Jasno se vidjelo da je glavni u tom skupu (a bilo je oko stola desetak ili dvanaest osoba, odreda mlađih, među kojima je Vjeko Dugan neke prepoznao kao putnike onoga sinoćnog autobusa) i svi su se očito slagali da njemu to mjesto s pravom pripada. Govorio je fufljajuči, slina je frcala oko njega, a imao je nekakav jaki kajkavski naglasak zbog kojega se sve što je govorio doimalo pomalo smiješno. Svi su ga pobožno slušali, premda je, po svemu se čini, pričao viceve, ali tvrdeći kako oni imaju neki dublji filozofski smisao. U onih nekoliko sekundi, dok je Vjeko Dugan virio onamo, filozof je ispalio tri ili četiri imena koja je i Lončar prepoznavao: Lacan, Barthes, Derrida... Okrenuo se i vratio do Neže.

– Ne sluti na dobro – rekao je. – A vi morate sjediti na simpoziju?

– I tu imam specijalni zadatak – nasmijala se Neža. – Ne samo da ne moram sjediti, nego i ne smijem, ali ipak moram biti prisutna.

– Kako je to moguće? – upitao je Vjeko Dugan s voljom se predajući toj igri.

– Moguće je – uzdahne ona. – Zahvaljujući okolnostima... Simpozij se drži u dvorani Hrvatskoga doma, da bude svečanije, premda bi u kazalištu možda bilo praktičnije... A Hrvatski dom je građen kao redutna dvorana, znate, za plesove... Tako onda ima i galeriju, a na tu galeriju nitko ne zalazi...

– Ali ćete zaći vi?

– Hoću – rekla je. – I tako ću špijunirati, zadužili su me... – A onda se odjednom prekinula i otvoreno se zagledala Duganu u oči: – Nego, dosta smo govorili o meni i o mojoj sramoti – rekla je. – Čula sam da ste vi zapravo rodom iz Varoša.

– Gdje ste to čuli? – namršti se on.

– Čujte, ovo je godina 2000. – nasmijala se Neža. – Internet, i te stvari... A osim toga, Varošani su jako ponosni na svakoga tko je uspio negdje u svijetu... Tako mnogi ovdje vas računaju kao svojega, premda vi možda...

Tada je Vjeko Dugan osjetio iznenadnu želju da se stane ispovijedati ovoj ženi, da joj kaže sve o sebi. A kako je u posljednje vrijeme uređivao neke knjige iz psihoanalize, istog časa palo mu je na um da to sad progovara njegova podsvijest i da se on zapravo želi pred Nežom skinuti gol. Ali, nije ga ni za to bilo briga, neka ga vodi i podsvijest, ako će ga voditi prema ovoj ženi. Osjetio je potrebu da joj kaže kako je to bilo s njim i s njegovim životom i da joj sve prizna. A budući da je sve to bilo prilično duga priča koja se u ovom času ne može ispričati, morao joj je sada reći barem nešto, dati joj neki podatak koji nikome prije nije povjerio, priznati joj neke činjenice koje i samome sebi jedva priznaje.

– Kad ste već tako dobro obaviješteni – rekao je sa smiješkom – znate li da od djetinjstva nisam dolazio ovamo? Bolje da vam ne kažem koliko je to godina.

– Znam i to – ogovorila je ona pripravno. – Samo ne znam zašto. Ali, ne mislim čačkati, ako vam je neugodno...

– Jest, neugodno mi je inače – kazao je on. – Ali, pred vama nije. Nisam dolazio jer nikoga više nisam imao ovdje.

– A nije vas privlačio grad, Dunav...?

– To sam vrlo brzo zaboravio – rekao je. – Ili potisnuo, jer sad mi se čini da ipak imam neka sjećanja... A ne pitate kako to da više nisam nikoga imao ovdje?

– Pa, evo, pitam, kad se već smije – osmjehnula se ona.

– Moji roditelji su se razveli – rekao on zureći u stol. – Meni je bilo manje od pet godina. Zašto su se razveli, ja ni danas ne znam, moja Teta, koja me odgojila, davala mi je informacije na kapaljku... U svakom slučaju, majka je tada otišla u Njemačku, i više se nije vratila, otac je radio na željeznici i dobio je premještaj u Makedoniju, i tako su mene dali Teti u Zagreb.

– A Teta je isto Varošanka?

– Jest, ali ni ona nije nikad dolazila ovamo. Nemojte me pitati zašto, jer ne znam. Do smrti mi to nije rekla.

Ona ga je slušala nekoliko trenutaka, ozbiljno, zamišljeno, upravo onako kao i inače treba slušati takve priče. Onda mu je postavila pitanje za koje joj je on bio silno zahvalan, jer je bilo intimno, a nije bilo bolno, a ujedno je pokazivalo da Neža sve razumije, baš sve.

– Rekli ste da imate neka sjećanja... Je li to na mjesta, ulice? Mislim, sad, kad sve to ponovo vidite...

– Nisam još stigao dobro provjeriti – uzvratio je on. – Sinoć nije bila prilikā... Tek moram dobro pregledati grad. – Na trenutak je oklijevao, a onda je upitao: – Možda biste mi vi mogli malo pomoći oko toga?

– Vrlo rado – uzvratila je pripravno. – Samo, u devet je otvorenje i početak zasjedanja... Možda u podnevnoj pauzi?

– To bi bilo idealno – rekao je on.

Pri tome se osjećao kao da je nešto uistinu veliko postigao. Pomislio je kako, dok Neža bude uz njega, neće mnogo vidjeti od svojega rodnoga grada, koliko god se trudio, jer će stalno zuriti u nju. I, shvatio je da ga nije briga. Bio je spreman odreći se radi nje zavičaja još prije nego što ga upozna, bio je spreman odreći se i vlastite biografije, još prije nego što je shvati. Dobro je vidio da su ti osjećaji znak da je stao srljati i da sve to nije primjereno njegovim godinama, ali rado se prepuštao stihiji.

Prije nego što su izašli – nakon što je Neža platila, nepokolebljivo inzistirajući na svojoj ulozi domaćina – dogodilo se još nešto. Dok je Neža davala novac jednoj konobarici, Vjeko Dugan promatrao je drugu kako iza šanka čini nešto neobično: iz boce sa crvenom etiketom – u njoj je očito bio viski – nalijevala je žućkastu tekućinu u šalicu za duplu kavu. Nalila je priličnu količinu te tekućine, a onda je zabrinuto pogledala oko sebe, a Vjeko Dugan uspio je pravodobno okrenuti glavu. Kad je vratio pogled na konobaricu, vidio je kako ona izlazi iza šanka i stupa u onu prostoriju u kojoj je bilo ono veliko društvo na čelu sa zvijezdom simpozija Hrvojem Felixom. Pratio je ženu pogledom i već je nekako slutio što će se dogoditi.

Na onim stolovima, pred svim onim mladim ljudima, stajale su isključivo šalice za kavu. Nije bilo nigdje ni jedne boce za pivo, ni jedne čaše za oštra pića, ničega što bi svjedočilo da bi se tu konzumirao alkohol. Gotovo kao nekakva prohibicija. A neki su od tih ljudi možda i vegetarijanci. Sa zanimanjem je motrio kako je konobarica stavila onu šalicu pred Hrvoja Felixa kao da mu donosi novu duplu kavu. A on ju je zahvalno pogledao, pri čemu Vjeko Dugan nije ni sumnjao da će filozof svoju zahvalnost poslije izraziti i na opipljiviji način.