Kleopatrina njedra

JAUK

Jauk je mrtav,
ali rane još sjaje;
jučer tvoj, danas naš, sutra moj
u pologu od dosanjane borbe.
O, kako tiho odlazi kad ne zvekeće oružjem.
Podareni ožiljkom koji neće zarasti.
Kamen kao jastuk ili grob,
s jastučnicom od prozirnog ušća.
Postelja u igri čitkog zaborava,
u crnini, to noć je iznad pučine,
ogledava se u zvijezdama
dok listovi se paraju.

PADA

Voda žuri k ušću neba
postati dostojna mjeseca u suncu,
besmrtnosti u smrti darivanja.
Odabire hrabro biti drukčijom
u svakoj kaplji neopreznog odsjaja.
Nešto ju je plašilo tamo dolje,
nizvodno,
priviđenje i znaci ponavljanja,
korito za mlake note
u glazbi bez uranka.
Ugnijezdila se mreškanjem hladnih voda
čekajući opupalu rosu koja će šapnuti:
»Budi moj glas i glasom me tješi!«

I sad pada,
pada,
nikad neće prestati...

KLEOPATRINA NJEDRA

Rezalo je dragulje
pod oštrim kutom, bjelokosnim,
ljubavno pismo
zapisano na zmijskoj koži s tragovima noža.
Smrt se otrovala, u rupu zavukla,
i je, i nije,
umorena.
Srce miruje u centru prljavih spojnica,
prostor-praznina širokog papira
puni se i prazni, zgusnutom krvlju
mrljama nalik hijeroglifima.
Slutnja se pretvara u
aortu što pulsira, prska, šumi.
Izvan nje
vreće su kamenja,
naslagane u humak,
poput piramide,
da se zmija može iz centra presvući,
u Kleopatrina se njedra
opet, nevoljko, uvući.

KAO ONA

Dječak koji je raznosio
zakrpana jedra nad morem,
sluša plač galebova jata.
Kost dubine plete razderane mreže,
a ruke, tako su mu bile nježne.
Uposleni dlan zamamljuje veslo,
i noć koja je noć, a tako svjetla,
da rađaju se valovi u sve mlađi dan.
Daruje ime dupinima
što se okupljaju u neumorno ponavljanje,
udah-izdah,
i ushit za žarko otimanje.
U blizini obale
crnim je velom prekriven grad,
dogorijeva u sjećanju prolaznosti,
kao ona,
njemu nedohvatljiva žena,
koja čeka da se pospe pepelom sazrijevanja.

U VAZI

Temeljito proučeni bjesovi tulipana
u parku ispred zgrade bolesnika i patnika,
nakon lude kiše od jecaja i suza
zaokružili su zbilju,
kao šaka ružičastu dojku.
Ubrani bez krikova,
srca koja su pukla za snažnu ljubav,
nošeni do vrh vrha, kao odapete strijele.

Što je to rekao netko među njima?
Da mrtvačnica je odmah ona zgrada pokraj?

Prsnuta zviježđa u kugli sapunice
ipak se u vazi bude.

NARANČA

Od lopova tiše,
tiše no mjesec žut krvave gubice
što se šipražjem provlači u počinak,
govori joj da dođe,
da joj ne bi dolazio po ljestvama od smrti.
Kroz bodljikave mjehure
nabrat će joj šparoge,
i riječi od limuna.
Kratko, najkraće,
kao noć, ponoć, će poć’.
Ona će znati da naranča
oplakuje svoje zlatne kriške.
I dat će mu da je pije,
kao vino svoju ispraznost,
kao let, počinak i more
što u konopima umire.

JEDNO

Između bolnih nesanica
okreće se kotač izobilja i oskudice.
Burni svemir usisava koljena lijenog vjetra,
spremnog na podčinjavanje,
dok gospodar odlazi na počinak.
U besmrtnim danima svog progonstva
lice mu u zenitnom pijesku što bubri
izlučuje smolasti sok,
dok plaču kiše kao nesretnice.
Između njega i nasmijane smrti
udahnuta noć potapa more,
izvore,
a silina vjetra ravnodušno briše razliku
između njega i njezinoga tijela.

NESREĆA

Možda vrijeme i ne otječe
na izranjeno slovo koje dahće,
možda to samo stenje
zbog nadimka
ružin pupoljak.
Zapisano padom između pustih grmova,
krvarit će pjesma
koju nitko dotaknuti neće,
samo trn i njegova nesreća.

BEZDAN

Plavetnilo bez ruku i nogu,
u zagrljaju gladne sunca-hobotnice,
gasne.
Umire sporo,
nikog brzog u pomoć ne zove.
Ribar izvlači mrežu,
nesreću praznu,
modrinu ne vidi,
samo dolazeći mrak koji vjeđe širi.
Vezuje sidro oko vrata prve zvijezde,
srebro pada na dno,
bezdan neizbježnog poniranja
bistre kapi povlači s neba.

NARAMAK

Zbog opijenosti kratko traju,
kad bunilo svijeta u naramak stane.
Iz postelje starcu se čini da čvršći su od leda.
Onemoćale ruke, lukovi vremena,
ubrale bi koliko mogu.
Ah, razrušeno...
Vjetar odnosi lepršanje strujanja
izvan,
tamo,
tamo gdje još je plavo.
Svijest u svijesti
nad ležajem okamenjenog polja
mirisno diše.

LIJEPO IME

Na ogradi sazdanoj od zagrada,
između zareza koja traju u svjetlosti tinjajuće svijeće,
u krvi zore što pucketa iznad natpisa,
poput točke rumenila
odmara se riječ na obodu pupka ružinog.
U središtu razlivenih boja
sprema se oluja dostignutog života
za sva ružna i propala vremena.
Ovdje iskrenog vrtlara nikad nije bilo,
samo gumenih čizama, krutih rukavica
i golemo neznanje.
Bolna stopala utiskuju napore,
podvezuju se izdanci nabrekli od plime.
Pravokutni pečat zemljane je boje,
pogled opterećen očima.
Po stoti put tijelo se grči opomenom vira,
prodire kroz tjeme
u kružno sjećanje voćne zvijezde
na Rosarijevo lijepo ime.

NEŠTO

Opet se sprema,
uvijek tamo dolje na kamenu
mjesečine što rominja.
Ogoljela kost u začaranoj vodi bljeska,
udisaj izdaje svoju satrvenu tajnu.
Jučer je izvukla najljepši pogled,
blizance, dva oka vjero-toka.
Na taj pokret spremno se odazvala slika života,
ispucala zemlja proklijala nadom, jučer.
Nešto se miče,
uvijek nešto tamo dolje
na ramenu spominjane mjesečine.
Bez otpornika za masu,
terete, bisage od nevolje,
upregla je, nabacila, dahće.
Nosi vaga nestabilne mjerice od megabajta,
kao da su utezi od onih snova
koji se zauvijek pamte.

GRANČICA

Sve njezine ptice iznenada odletješe,
i nijedna se vratila nije.
Daleko su dosegle nemire,
dok je ona preko rijeke oblutke dobacivala.
Pokraj izvora je htjela predahnuti, kratko,
no, voda je bezbolno preminula na isušenu dlanu.
Ostati na tragu.
Spojiti komponente, udahnuti život.
Trebala je zavoljeti čekanje
na vrutak žive vode koji ispisuje kartice.
I prolazila bi žuta proljeća,
plakalo tkanje jeseni
i zime bez topline,
ali slobodno se srce moglo nasmiješiti
maslinovoj grani što blagoslivlja
na zvjezdasti način.
Danas više nije ovdje,
na rubu crnog procesora,
pronašla je put zagonetne šutnje,
poput golubice,
svu raskoš trešnjina cvijeta.
Knjigu čita,
više ne umire.

PAMĆENJE

Velika memorija
pamti svaki dah u plućima,
ma štogod bilo,
ma štogod se snilo,
u pustinji se prstom zapisalo.
Tamo trag ostavlja bistrooka zmija,
preko pješčanih bokova,
i hita.
Traži gromot kamenjara
u crti nebeskoga svoda.
Okupani iluzijom prozirnosti,
postavljaju se personalizirani zasloni.
Najvećim će luđacima ponuditi uvid
u klijetke i pretklijetke jedne fantazije
koja više strahuje od kratkog spoja,
nego od kratkolike smrti.**

___________________

*Rukovet pjesama iz neobjavljenog pjesničkog rukopisa Kraljevima nije dopušteno umrijeti posvećenog Rosariju Jurišiću Vrgadi. (Op. a.)

** DIANA ROSANDIĆ ŽIVKOVIĆ, rođena je 1964. g. u Rijeci. Završila ekonomsku školu. Od 1996. postala član DHK, a od 2000. član HZSU, te kao profesionalna književnica živi i radi u Rijeci.

Prevođena na engleski, talijanski, španjolski, slovenski, makedonski, njemački, bugarski i mađarski. Poeziju i prozu objavljuje u časopisima. Pjesme su joj nagrađivane, neke uglazbljene. Sudionica je mnogih književnih susreta i manifestacija. Bavi se i ostavštinom prerano preminulog supruga hrvatskog slikara i pjesnika Rosaria Jurišića Vrgade objavivši mu sedam knjiga nakon smrti.

Na Filozofskom fakultetu u Rijeci uvrštena s dva romana u izbornu lektiru, (Lanterna i Moj moza(i)k), a Maja Opačak je diplomirala 2004. g. s temom: PROZA DIANE ROSANDIĆ.

Roman Lanterna dobio je prvu nagradu Drago Gervais 1995. godine. 2007. g. uvrštena u knjigu PUENTES – POESIA Croata, diez poetas contemporaneos prevedenu na španjolski jezik (Željka Lovrenčić). Knjiga Golubica Mira / Colomba di Pace osvojila je u Trstu 2008. g. nagradu »Umberto Saba« za najbolje prevedenu zbirku na talijanski jezik, (prijevod Giacomo Scotti i Vanesa Begić). Pjesme su joj 2009. objavljene u talijanskoj monografiji Arte nel segno di Carmelo Zotti, poesia. Zastupljena je 2010. godine u talijanskoj antologiji ženskog pjesništva Petali u nakladi »Verba Volant« iz Belluna, (prijevod G. S.).

U prijevodu Željke Lovrenčić na španjolski jezik zastupljena je u knjigama: El roce de la mariposa (Poesia croata contemporánea) 2010, te Bajo la ceniza del antiguo fuego (Poesia de Croacia) tiskana u nakladi »La Zonámbula« iz Meksika iste godine. Pjesma Ne dotiči se mržnje u prijevodu na talijanski (G.S.) prvonagrađena je u Faenzi (Italia), na međunarodnom literarnom natječaju za žene Ma adeso Io. Ista je pjesma uvrštena u likovnu monografiju EL COLOR DE LA VIDA poznatog španjolskog slikara i kipara Cristóbala Gabarróna.

Pjesma Modrine tiskana je u zborniku Hod se nastavlja s natječaja Josip Ozimec u Mariji Bistrici (2010). Rukopis Na istom zarezu« uvršten je među pet najboljih na natječaju Jutra poezije za nagradu »Josip Sever« 2011. Rukopis »Baj-bajka o divovima« uvršten je među najboljima za nagradu Drago Gervais 2013.

Bavi se i izradom mozaika od pronađenih, keramičkih krhotina, imala je i samostalne izložbe u Rijeci, Puli i Zagrebu, a mozaikom »Plava Ruža« sudjelovala na prvom »Bijenalu mozaika« u Rijeci 2011., te uvrštena u zbornik. Na obroncima Učke (Tuliševica, Liganj) napravila je sedmu postaju Križnog puta na prirodnoj stijeni 4mx1m. Priprema izložbu u tehnici kolaž. Predsjednica je Tinte 910 udruge za promicanje kulturnog stvaralaštva. Idejna začetnica međunarodnog foto-likovno-literarnog natječaja UČKA MI SE.