Još jedna izgubljena generacija?

Debitantska knjiga mlade splitske prozaistice, prevoditeljice i kulturne aktivistice Luize Bouharaouae Jesmo li to bili mi na trenutke je sjetna i intimna priča o ljubavi i prijateljstvu, a na trenutke gorka i otvorena kritika suvremenoga hrvatskog društva. Iako u oči možda lakše upadaju oni dijelovi knjige posvećeni potonjem, uspjeliji sloj zapravo čine raščlambe uspona i padova različitih međuljudskih odnosa i drugih životnih izazova četvero središnjih likova u knjizi, rođenih sredinom 80-ih godina 20. stoljeća u Dalmaciji, gdje se i odvija većina radnje.

Knjiga se sastoji od jedanaest relativno samostalnih i naslovljenih proznih cjelina pa bi se mogla čitati i kao zbirka kratkih priča, no kohezivni element cijele knjige, osim mediteranskog prostora i atmosfere, čine Lucija, Danijela, Dalibor (Dado) i Nino, oko kojih se vrti cijela radnja, pa bismo knjigu mogli promatrati i kao labavo povezani, fragmentarni roman. Spomenuti središnji likovi nalaze se na pragu tridesetih godina (što je i prag zrelosti?), ali mnogo toga u njihovim životima još je daleko od bilo kakve sređenosti. Sjećanja na djetinjstvo, ili bolje reći one njegove svijetle trenutke (jer bilo je i mračnih), još su uvijek svježa, ali raste i svijest kako se to vrijeme više nikada neće vratiti. Slatki okus sladoleda i slani okus s morskih plaža djetinjstva zamijenjen je gorčinom dezorijentirane sadašnjosti, koja se događa uglavnom u noćnim klubovima, jeftinim hotelima, bolnicama itd. Kontrast prošlosti i sadašnjosti vrlo je ilustrativno prikazan u cjelini/priči Okus čokolade, u kojoj se po prvi puta otkako su se rastali u djetinjstvu, susreću Lucija i Nino. Nakon što su se jedva prepoznali, oboje u glavi vrte slike, okuse i mirise djetinjstva, a u sadašnjost ih neprestano vraćaju glasna glazba i bliješteći reflektori noćnog kluba.

Uz nostalgična sjećanja i grubu sadašnjost, u knjizi se neprestano isprepliću i ljubavni zanosi i razočaranja, nevine i zabranjene ljubavi, rastanci i (slučajni) sastanci. Pritom četvero središnjih likova osim međusobno stupa u odnose i s brojnim drugim likovima, koji se, za razliku od njih, uglavnom pojavljuju samo jedanput u knjizi, odnosno samo u pojedinim cjelinama/pričama. To ide u prilog promatranju spomenutih jedanaest proznih cjelina kao samostalnih priča, dok činjenica da većinu njih ipak nije do kraja moguće razumjeti bez konteksta cjeline predstavlja još jedan prilog promatranju knjige kao fragmentarnog romana.

Dobar primjer za to već je prva cjelina/priča Ulica mačaka, u kojoj upoznajemo Luciju i njezinog neimenovanog ljubavnika, čiji identitet saznajemo tek u sedmoj cjelini/priči (Međuvrijeme), kada razgovaraju o svojoj erotskoj zgodi u portunu. Na sličan način rasuti su podaci i o ostalim središnjim likovima i tek nakon pročitane cijele knjige možemo do kraja rekonstruirati ne samo njihove sudbine, nego i njihove međusobne odnose.

No, osim takve složene narativne strukture knjige, jednako je složena i struktura pojedinih cjelina/priča. Naime, uz česte analepse, u njima se, nerijetko i unakrsno iz odlomka u odlomak, mijenjaju pripovjedači i/ili pripovjedne perspektive. To na trenutke otežava (bezbrižno) praćenje slijeda događaja, ali i upozorava čitatelja da svaki događaj ima onoliko (nerijetko i suprotstavljenih) gledišta koliko je u njega uključeno aktera. Pogotovo to vrijedi za opise međuljudskih odnosa, čemu je i posvećeno najviše pažnje u knjizi. Pritom se najveći jaz u razumijevanju među likovima (pa prema tome i sagledavanje istih situacija s različitih gledišta) pojavljuje u ljubavnim/erotskim tipovima odnosa, koji su u knjizi najčešće povezani s Lucijom (njezina veza s Danijelom, Ninom i Markom). Unakrsna promjena pripovjednih perspektiva (fokalizacija) najefektnije je izvedena u posljednjem dijelu cjeline/priče Međuvrijeme, gdje se smjenjuju kratka oprečna gledišta / međusobno nerazumijevanje Lucije i Danijela.

Mnogo nerazumijevanja, pa i nemogućnosti komunikacije, pojavljuje se i u obiteljskim odnosima, tj. odnosima roditelja i djece, što je najradikalnije ilustrirano u cjelinama/pričama Dida i ja i Snjegovi. U prvoj otac i sin tijekom vožnje duge nekoliko sati jedva da uspiju i progovoriti, a i to što progovore nailazi na nerazumijevanje onog drugog, a u drugoj roditelji se udaljavaju od Dade kad saznaju da je homoseksualac. Iako ne uspijevaju biti nadomjestak izgubljenim obiteljima i ljubavima, u pozitivnijem su tonu prikazani prijateljski odnosi, koji se pojavljuju kao melem na ljubavne i obiteljske traume, što je npr. vidljivo iz odnosa Lucije i Dade te Dade i Danijela, a zapravo sve troje zajedno. U tom smislu ovo je možda ponajprije knjiga o prijateljstvu.

Uz narušene ljubavne i obiteljske odnose vrlo se često tematizira i sklonost likova gotovo skupim nepromišljenostima. Nalazeći se, naime, tek na početku tridesetih godina života, likovi očito još uvijek nisu naučili brojne životne lekcije pa se npr. olako upuštaju u veze preko društvenih mreža (Binarni kod) ili u preljubničke afere (Dvotračna sreća), gotovo riskiraju život predoziranjem alkoholom (Međuvrijeme) ili opijatima (Vodeni žig), umalo završe u zatvoru zbog izljeva ljubomore (Snjegovi) itd. No, njihovoj životnoj nesređenosti i dezorijentiranosti doprinosi i društveni kontekst. Tako se autorica u knjizi dotiče i problema postratnih trauma i nacionalne nesnošljivosti, predstavljenih, pomalo i nedovoljno produbljeno, kroz blijeda sjećanja samih likova s obzirom na to da su u vrijeme rata bili još vrlo mali (Dan pun vode) ili kao nasljeđe njihovih roditelja (Dida i ja).

U više cjelina/priča pojavljuje se i problem obiteljskog nasilja (Ulica mačaka, Suhi morski konjić), predrasuda prema seksualnim orijentacijama (Dida i ja) itd., a posebno se ističe problem prekarnosti, zbog čega likovi ne samo da žive u ekonomskoj neizvjesnosti, nego to uvelike utječe i na njihov intimni, emocionalni život: »Ti kao da ne znaš tko sam ja...«, govori Lucija partneru Danijelu nakon što su se vratili s tuluma na kojem se vrtio oko jedne djevojke; »... Tko sam sve danas bila, tko sve sutra moram biti. (...) Ujutro u 7 bila sam kuharica i pralja. (...) U 7:45 sam veterinarka. Jer maca ima šum na plućima pa ju treba prevariti da pojede antibiotik. U 8 sam postala prevoditeljica. Jer stiže zima, jer plinski bojler mora na servis. Oko 1 opet sam se pretvorila u kuharicu. (...) U 2 sam se presvukla, skrila podočnjake debelim slojem korektora i bila profesorica dugih šest školskih sati. Jer nam trebaju novci jer smo podstanari. Nakon posla sam išla u nabavku, oprala suđe i pospremila kuhinju. (...) Poslije sam spremala nastavu za idući dan do 8:30. (...) A ti sad, u 2:30 idućeg dana, tražiš od mene da budem što? Razočarana djevojka?« (Međuvrijeme).

Opterećeni ekonomskim, ali i emocionalnim nesigurnostima, likovi se nalaze u svojevrsnom začaranom krugu. Vozeći se sa spomenutog tuluma Lucija promatra kišni grad i rezonira: »S druge strane stakla smjenjuju se ulice i trgovi, parkovi i stambeni blokovi koji se s nama ispiru u ovoj velikoj centrifugi, samo će oni sutra, za razliku od nas, biti svježe oprani od današnjeg dana. Mi ćemo iz ovog automobila izaći zgužvani i dezorijentirani od neprekidne vrtnje u krug«. U posljednjoj cjelini/priči (Vodeni žig) na Lucijino pitanje je li očekivao da će im životi biti vrtnja u krugu neizvjesnosti, Dado odgovora: »Nisam... Mislio da će ovako biti. Da ćemo neprekidno započinjati nešto novo. Veliko i malo. Uvijek se iznova rastajati, tražiti nove poslove, naseljavati druge gradove, graditi nove živote«. No, što je tu je, prošlost se ne može promijeniti, a putokaz za budućnost, kojim i završava knjiga, glasio bi da treba ići dalje unatoč svemu: » – Šta ćemo sad? / Lucija se okrene prema njemu [Dadi] i zagleda u njegove mutne oči. (...) – Hodat ćemo – kaže [Dado]. / – A kad postane preduboko? / – Plivat ćemo.«

Sa svim izazovima koji se pojave pred njima likovi se u ovoj knjizi nose ponekad uspješnije, ponekad manje uspješno, i vrijednost je knjige upravo u tome što daje uvjerljivu, neuljepšanu sliku generacije koja u drugom desetljeću novog milenija stupa u ozbiljn(ij)e životne vode. Kao što je vidljivo, muče ih neki stari, ali i neki novi problemi, čime je autorica dala i dijagnozu današnjeg vremena gledanu s pozicije najnovijih generacija. Zbog svega toga, ali i složene narativne strukture te odnjegovanog, na trenutke i pomalo liriziranog diskursa, Jesmo li to bili mi odličan je ukoričeni književni početak mlade autorice.