Heroji malog čovjeka

Sredinom 2014. godine iznenadio me pozivom Stijepo Mijović Kočan javivši se iz mog rodnog Novog Vinodolskog. Objasnio mi je da je vidio kako imam izdavačku kuću Nakladu Kvarner i kako je registrirana u Novom Vinodolskom, a on i supruga Mirjana imaju apartman u Novome i dosta vremena provode tu, na moru, ugodnije je i mirnije nego u bučnom Zagrebu. Novljani su, ukratko, praktično od Uskrsa do sredine jeseni, ovisno o tome koliko potraje lijepo vrijeme. Brzo smo se dogovorili da se pri mom prvom dolasku u Novi vidimo, što se i dogodilo.

Stijepu Mijovića Kočana poznavao sam više po njegovim radovima i osobito po emocionalno vehementno nabijenim napisim početkom osamostaljenja Hrvatske u tadašnjem Vjesniku, ali i u drugim onodobnim tiskovinama. Po tome sam zamišljao Stijepu Mijovića Kočana kao pomalo zagriženog Hrvatinu, kao čovjeka kojemu je krivo što nije bliže vlasti pa odatle i dio njegovih kritičkih napisa o onome što je vlast tada radila. No, posebno mi se u sjećanje urezao dio pisanja posvećen Dubrovniku i naporima da se Dubrovčanima i stanovnicima Konavala koliko-toliko olakša gotovo nemoguće stanje u koje su dovedeni blokadom i neprekidnim agresorskim napadima na Dubrovnik. Već tada u tim se napisima osjećalo koliko mu je stalo do rodnog kraja i Grada, ali je bila vidljiva i velika doza kritičnosti koja je probijala između redaka kada je kritizirao neorganiziranost u prikupljanju pomoći pa i poprilično jasno aludirao da tu ima i zloporaba te pomoći i cijele organizacije koja prikuplja pomoć s raznih strana.

I sam sam bio višestruko emotivno pogođen beskrajnim barbarizmima kojima je taj naš biser, ne samo fortifikacijske arhitekture, kulture i umjetnosti, bio izložen tijekom napada i paleža Konavala, granatiranja i bombardiranja samoga Grada i silnih patnji koje su Dubrovčani preživljavali zajedno sa svojim braniteljima i uglavnom prognanim – oni koji su preživjeli – stanovnicima okolice samoga Grada. Da budem jasniji – za taj sam Grad i posebno Konavle vezan kumstvom, ljubavlju prema ljudima s kojima sam se godinama poznavao – od ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća – i s kojima smo se međusobno posjećivali, čuli telefonima i koji su u to vrijeme, barem ženski dio i oni preko sedamdesetak godina bili u progonstvu u Rijeci.

Jasno je da sam i prije prvog razgovora sa Stijepom Mijovićem bio nabijen pozitivnom energijom i da je taj naš prvi susret u kafiću legendarnog lučkog kapetana Novoga Vinodolskoga Miljenka Žanića potrajao i pretvorio se u dug i često nevezan razgovor dvaju brbljavaca koji vole pripovijedati i – što je još važnije – imaju o čemu, a vrlo lako pronalaze i zajedničke teme. Ako se dobro sjećam, više smo od dva sata, ispijajući izvrsne kave i pokoji pelinkovac ili čašu crnoga razgovarali i činilo se da je to vrijeme proletilo kao kad se ispija brzinski talijanski espresso s nogu. Gotovo uzgred Stijepo mi je najavio da bi volio ako bih pročitao – jasno bez ikakve obveze – rukopis koji mu je povjeren i o kojem brine njegova supruga, a napisala ga je osoba koju i on i supruga poznaju ali su se obvezali na tajnovitost i rukopis potpisuje, ta osoba, pseudonimom ‒ Ana Bako. Ono što je bilo posebno intrigantno ta je osoba kao Ana Bako već objavila knjigu Jane Perkanova (što je mojoj sestri Pavici govorila u kazetofon početkom 1992. godine u Dubrovniku/ s vrpce skinula i kratko dopisala Ana Bako), u izdanju zagrebačkog Znanja 2010. godine.

Poslije tog razgovora guglao sam i tražio podatke o Ani Bako, no jedino što sam uspio naći bilo je to da je autor ili autorica koristio taj pseudonim i objavio/la knjigu o Jani Perkanovoj. Pokušao sam kupiti knjigu u knjižarama u Rijeci, no bez uspjeha. Čak je nije bilo ni u mnogim knjižnicama kako sam ustanovio pregledavajući kataloge, a na t-portalov književni natječaj u 2013. godini roman o Jani Perkanovoj prijavila je izdavačka kuća Znanje a kao kontakt osoba navedena je Mirjana Smažil Pejaković koja zastupa osobu pod imenom Ana Bako. Knjiga je čak ušla u finale izbora književne nagrade roman@tportal.hr (o čemu i danas postoje zapisi na internetu), a svojedobno je u tjednim rang-listama hrvatskih romana i književne produkcije u nekoliko navrata bila u top 20 romana.

Konačno sam došao do knjige i s velikim interesom je pročitao, a uskoro sam elktronskom poštom dobio i novi rukopis tajanstvene Ane Bako, pod nazivom Mariuchi i Kukuriko ‒ i s intrigantnim podnaslovom – kako su me alevali te o još ponečemu i ponekome. Prionuo sam na čitanje i ostao pomalo iznenađen. Obje knjige, preciznije knjiga i rukopis, pisane su književnim jezikom, ali isto tako na mnogo se mjesta, osobito u dijalozima, koristi atraktivan i autentičan, istinski arhaičan, konavoski govor s nizom riječi koje mnogima nisu uvijek posve razumljive.

Vrlo brzo smo se dogovorili s gospođom Mirjanom Smažil Pejaković, Stijepovom suprugom (koja je objasnila da u svakom smislu – od pravnog do ekonomskog – zastupa autoricu Anu Bako), da ćemo se javiti na natječaj Ministarstva kulture Republike Hrvatske, tim više što knjiga obrađuje vrijeme Domovinskog rata na način kako to nije uobičajeno u hrvatskoj književnosti, a pogotovo u dokumentarističkoj prozi koja se masovno objavljuje o Domovinskom ratu. Na naše obostrano iznenađenje prošli smo na natječaju i dobili potporu od 15.000 kuna za objavu knjige. Gospođa Mirjana je rekla da autorici nije bitan honorar, ali ako prodaja bude išla dobro da onda očekuje honorar i to me je konačno ohrabrilo da knjigu i objavimo, iako odobrena sredstva ni izdaleka nisu bila dovoljna za pokriće svih troškova. Tražio sam da pripremimo i objavimo i kraće tumačenje manje poznatih riječi i pojmova koji se rabe u knjizi računajući da će to obaviti moj kum, Konavljanin, inače profesor hrvatskog jezika i povijesti. Na to je Stijepo kazao da će on obaviti taj posao jer mu je to materinji jezik i ne predstavlja mu nikakav problem to u vrlo krtkom vremenu napraviti. Jasno, prihvatio sam taj prijedlog jer i Stijepo, kao rođeni Konavljanin i čovjek koji sjajno i danas, nakon što godinama radi i živi u Zagrebu, i prelijepo govori konavoski, ima iskustva u takvoj vrsti posla, pa je i to garancija da će to biti obavljeno na visokoj profesionalnoj razini.

I to bi bilo uglavnom sve. Kada ne bi postojalo još nekoliko zanimljivih detalja. Spomenuo sam da je moj kum Konavljanin i da smo od 1973. godine povezani s njegovom širom obitelji koja je živjela (mlađe generacije i danas žive) u Konavlima i u Gradu. U vrijeme Domovinskog rata kao potpredsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Rijeka bio sam i tajnik Kriznog štaba tadašnje Općine Rijeka i vrlo sam često bio u kontaktu s mnogim Dubrovčanima koji su u Rijeci prikupljali pomoć i slali je u opsjednuti Grad, najčešće trajektom Liburnija naše Jadrolinije. Među tim ljudima bilo je sjajnih osoba, ali i nekih koji su me podsjećali na likove opisane u tekstu koji sam tada od Mirjane Svažil Pejaković dobio na čitanje. Mnogi od tih ljudi zaslužuju najviša priznanja i istinski su i od srca prikupljali pomoć i slali je Dubrovniku i ljudima u Gradu i brojnim Konavljanima koji su prvo utočište pred pogibelji našli u Gradu, bježeći pred raspomamljenim i povampirenim srpsko-crnogorskim regularnim jedinicima tadašnje Jugoslavenske narodne armije i rezervista koji su sve živo pred sobom ubijali, a zemaljska dobra pljačkali, palili i uništavali, nastojeći da ne ostane kamen na kamenu u prelijepim Konavlima, valjda i sami svjesni da neće dugo ostati na toj staroj hrvatskoj grudi.

Dvadesetak dana prije svetog Nikole te tragične 1991. godimne, kada je Dubrovnik doživio neviđeni napad i razaranja, Grad je bio izložen višednevnoom bombardiranju i granatiranju. Posebno su teško bombardirani hotelski objekti u kojima je bio smješten veliki broj prognanih stanovnika iz dubrovačkog zaleđa. Stoga je pala odluka da se brodom Jadrolinije Slavija, koji je bio na čelu konvoja Libertas, evakuira iz Dubrovnika što veći broj ljudi. Na brod je ukrcano oko 3500 do 4 tisuće ljudi, preko pedesetak ranjenika. No, umjesto da brod krene prema Splitu, Rijeci i Puli završio je u luci Zelenika i nakon nekoliko dana zadržavanja u Zeleniki po strašnom jugu doplovio do Pule, jer je Split isto tako bio pod opsadom jugomornarice. Za one koji to ne znaju, a o čemu su nam govorili članovi posade Slavije, pomorci s velikim iskustvom, treba naglasiti da je Zelenika otvorena i nezaštićena luka od vjetrova prema jugu i jugozapadu tako da je to strašno višednevno jugo izmučilo ljude na brodu do krajnjih granica.

Mi smo iz Rijeke krenuli preuzeti oko dvije tisuće prognanika i nekoliko desetaka teških ranjenika. Pedesetak autobusa, nekoliko desetina sanitetskih vozila i više od stotinu pripadnika civilne zaštite, vatrogasaca i dragovoljaca koje je Krizni štab okupio s najnužnijom opremom i suhim lanč-paketima dočekali smo Slaviju koja je po diluvijalnoj kiši, prkoseći jugu, jedva uplovila u pulsku luku. Tada je uslijedio šok. Kada se otvorila utroba toga golemog trajekta umjesto automobila u utrobi broda natiskalo se oko četiri tisuće ljudi. Najprije su teški ranjenici evakuirani i otpremljeni u riječku i pulsku bolnicu, a onda su ljudi počeli izlaziti – bez riječi, bez osmijeha, bez plača, muklo i zamagljenih pogleda. Malodobna djeca u naručju majki, baka, djedova ili teta samo su gledala dok su se potoci vode slijevali po njima i nama. Ni jedno dijete nije plakalo. Koliko god smo mogli brže, pokušavali smo ljude usmjeriti prema autobusima, no mnogi nisu osjećali tlo pod nogama nakon što su gotovo tjedan dana bili na brodu koji se ljuljao na jakom jugu.

Viđao sam i poginule, doživio minobacački napad u Lici, ali nikada nisam osjetio veću bol i ojađenost od one koju je taj brod s tim nesretnim ljudima i posebno malodobnom djecom izazvao u meni, ali i mnogima koji su tamo bili. Dočekali smo brod s ljudima koji nisu više osjećali ni bol, ni očaj ni strah, niti su više imali suza za plakanje. Djeca, dojenčad koja ne plače u takvim uvjetima kada im se hladna prosinačka kiša slijeva i u nekoliko ih minuta smoči do kože ‒ to naprosto nije normalno. No, to je samo bio dokaz golemog šoka koji su petrpjeli svi – od članova posade, preko brojnih prognanika i djece te ranjenika. Ako se dobro sjećam, u to su vrijeme na brodu rođena i dva dječačića, ali je i umrlo dvoje ili troje ljudi. To je slika koju ću traumatično nositi u sebi dok budem živ i to je najgore sjećanje na Domovinski rat i strahote koje su naši ljudi, u ovom slučaju Dubrovčani i Konavljani, propatili suočeni s bestijalnom velikosrpskom agresijom.

Prisjećajući se tih detalja meni je rukopis Ane Bako ‒ Mariuchi i Kukuriku ‒ bio ne samo blizak već i emotivno potresan jer sam u tom književnom opisu prepoznavao ponešto od onoga što sam doživio u vrijeme tih ratnih godina kontaktirajući s ljudima koji su u Rijeci prikupljali pomoć za Dubrovnik i koji su u Rijeku dolazili iz napaćenog, bombaridranog i izmučenog Dubrovnika. Nakon povratka konvoja Libertas u gradskoj vijećnici naša je pjevačka diva Tereza Kesovija plačnim, ali odlučnim glasom pripovijedala o svojoj spaljenoj kući, o bijelom klaviru i o tome kako je neće slomiti. Pokojni je Zvonko Špišić desetak godina kasnije, uz posredovanje svoje prijateljice Radojke Šverko, koja ga je neobično cijenila i voljela, a poznavala je i mene i u to smo se ratno doba puno družili, objavio u Adamiću kojeg sam tada vodio, knjigu Konvoj Libertas i opisao dio tih događaja. Čak ni brojne potresne fotografije Miljenka Klepca i Roberta Kalčića, riječkih novinara i fotoreportera, koji su pratili konvoj Libertas, ne mogu dočarati sve ono što sam doživio u Puli nakon što je pristala Slavija i otvorila svoju utrobu s oko četiri tisuća prognanika, ranjenika i osoblja broda. Treba li naglasiti da nakon zatočeništva u Zeleniki i puta do Rijeke, oko tjedan dana na moru pod udarima juga, brod je bio pun izlučevina od povraćanja izazvanog morskom bolešću od koje su mnogi patili tih tjedan dane, pun krvi teških ranjenika i svega ostaloga, što je bolje i ne spominjati. Nekoliko velikih baja s otpadom u potpalublju zajedno s ljudima cijelo je to vrijeme širilo užasan smrad i opasnost od zaraze i to su dodatni elementi koji govore o užasima koje su ti ljudi preživjeli.

Utoliko je i priča Ane Bako, iako posve drugačija i mnogo osobnija, ali ipak s naznakama općeg društvenog konteksta u kojem se odvijala i njena individualna i obiteljska drama, od ovoga što sam naveo, potresno djelovala nakon čitanja. a odluku o objavi donio sam čak i prije nego smo dobili potporu Ministarstva kulture za objavu knjige. Neću ovdje opisivati sadržaj knjige niti navoditi dijelove knjige, iako ima niz dijelova koje bi bilo dobro navesti da šira čitateljska publika dobije uvid u ovaj roman koje je neopravdano, i zbog meni nepoznatih razloga, prešućen i marginaliziran na najgori mogući način.

Te 2015. godine kada je knjiga objavljena odmah smo se prijavili za njen otkup, no već u studenome, kada su objavljeni rezultati otkupa knjige za javne knjižnice u Hrvatskoj, doživjeli smo hladan tuš. Naime, niti jedan primjerak knjige Ane Bako – Mariuchi i Kukuriko – nije otkupljen, bez obzira na to što je isto Ministarstvo kulture RH sufinanciralo njeno objavljivanje!? Još smo jednom, 2018. godine pokušali s otkupom, ali jednako tako bez uspjeha...

No, još je lošije iskustvo koje smo doživjeli s prodajom knjige u Dubrovniku, preciznije u trgovačkom lancu Pemo. Nakon što smo poslali prvu pošiljku knjiga, uskoro je došla obavijest da više nisu zainteresirani za prodaju knjige. Razlozi su ostali nepoznati, ali mogu se naslutiti. Opora knjiga, pisana nemilosrdno naturalistički, koju su neki recenzenti okarakterizirali »i na samoj granici prema pornografiji« (S. Primorac, Vijenac, br. 575 od 16. ožujka 2016.), a u kojoj mnogi znalci dubrovačke ratne zbilje prepoznaju neke likove u stvarnim osobama toga vremena ‒ očito smeta mnogima. Ta je smetnja postala tako velika da su vrlo brzo zaboravljene laude izrečene za Janu Perkanovu, i bez obzira na to što se za Anu Bako, u vrijeme kada se nije znao njen identitet, i za prvi roman Jane Perkanova pisalo da je to »velik roman, značajan za hrvatsku književnost, bez obzira tko ga je napisao« (Antun Pavešković).

Još i prije nego je objavljen roman Mariuchi i Kukuriko Stijepo Mijović Kočan i Mirjana Smažil Pejaković priznali su mi da je Stijepo autor oba romana, i Jane Perkanove i Mariuchi i Kukuriko. A valja reći da je i Stijepo tijekom rata činio mnogo za Dubrovnik, prikupljao pomoć, organizirao međunarodne konferencije na kojima je govorio o razaranju tog našeg kulturno-povijesnog bisera i ulagao ogromnu energiju u razotkrivanju istine o srbočetničkoj agresiji ne samo na Dubrovnik već i na Hrvatsku u cjelini. Stijepo mi je i prije izlaska knjige iz tiska rekao da očekuje najgore napade, da misli kako će knjiga biti prešućena i kao roman o Jani Perkanovoj marginalizirana i banalizirana upravo zbog nekoliko opisa seksualnog orgijanja nad Anom, kada joj se neljudi osvećuju i iživljavaju zbog protivljenja da i dalje bude njihova seksualna robinja i lutka kojom se željelo upravljati kako bi je koristili kao automat za proizvodnju novca i zadovoljenje nastranih želja.

Danas, nakon pet godina od objavljivanja knjige i nakon što smo autor i ja podijelili nekoliko desetaka knjiga, a prodali daleko manje od toga, drago mi je da je ova knjiga objavljena. Jer, ova knjiga ne govori samo o onome što se događalo u ratno vrijeme u Dubrovniku (ali i u drugim dijelovima Hrvatske), i kolika je doza pokvarenosti nekih ljudi koji su se zaklinjali u svoje domoljublje, već govori i o tome da hrvatsko društvo ni do danas nije prošlo katarzu Domovinskog rata i da ni danas nismo spremni suočiti se sa zlom u vlastitim redovima, s onim pojedincima koji i danas predstavljaju ugledne osobe u hrvatskom društvu, a kriju najmračnije tajne i najgnusnije zločine koje su počinili svojima i među svojima.

Ta gorka istina možda je najbolja preporuka za sve one koji žele razmišljati o ovim temama da uzmu knjigu Ane Bako u ruke i pročitaju i donesu vlastiti sud o onome o čemu knjiga govori, a što se društveno neprihvatljivim ocjenjuje i danas i jučer i sutra, a šutke se tolerira i nagrađuje. Zbog toga i utoliko su Stijepo Mijović Kočan i Ana Bako heroji malog čovjeka, koji je za Hrvatsku dao sve što je imao, a zauzvrat nije dobio ništa. Ali ima sve – ima čast i poštenje.