Dvije priče

ASTRALNA PLESAČICA

Klizila je na sve strane u prostoru, bez zapinjanja. Okret ulijevo, naprijed pa udesno... dvaput uzastupno u istom ritmu pa malo sinkopirano, da se nekako otme jednoličnom ponavljanju i jednoličnosti... Na tjemenu joj u ritmu kretanja lelujaju dva kokošja pera udjenuta u čvor kose. Sve što je činila bilo je jednako gipko, skladno i ugodno. U kretanju unatrag otkrivala je najviše draži: malo pognute glave i izbačenih guzova, ljuljala se na petama izvijajući koljena koliko je trebalo da se održi u ravnoteži. Premda je većinu vremena izgledalo da cijeli prizor nesigurno titra na krajnjoj granici održivosti, nikad nije prešla rub ‒ kao da se kreće unutar nevidljive ali čvrste i neprekoračive mreže koju je raspaučio neki majstor od posebnog formata... ili pak je Đurđa, ovakva kakva jest, glavom i bradom, velika majka svih pauka koja u trenutcima nezadrživog unutarnjeg impulsa ispreda te najfinije nevidljive, a neprekoračive mreže.

Doda li se slici par akcenata – poneko kraćenje, duljenje, isticanje obodnih linija – postaje sasvim jasno: svi ti ritmovi, ljuljuškanje, lelujanje, pocupkivanje... ta sintaksa prostornih čestica od kojih je sastavljena slika, čista je mimikrija! Gledano sa strane, ovo zaigravanje oblicima izgleda smiješno, no za Đurđu u toj priči nema ni primisli o gledanju sa strane: sve je iznutra, snažno, jedinstveno, do srži! Tako, na primjer, ona melodije čuje prije nego zagude po finim membranama uha. Bilo bi bolje reći da ih, na neki način, njuši, vidi – u tome ima logike jer slike su brže od zvukova. Ako i ne umom, vidi, zna, čuje pipaljkama srpastih stanica... zato i postoji nešto takvog u tijelu.

Kad zakorači ulijevo, čuje flaute, uvijek u fis-molu. Ne zna ona kako treba zvučati fis-mol, no mora da je baš to što čuje.

Ne previše ulijevo... inače zvukovi, tako postavljeni, postaju nekako piskutavi i uhu neugodni. Nagne glavu na desno rame i otvori široki luk desnom rukom ne bi li vratila ravnovjesje trenutku. Istovremeno lijevu ruku pomakne prema gore, s blagim podcrtavanjem geste ramenima... To sad više nisu flaute, prešli smo na cimbale... samo da još zamirišu anđeli... možda i hoće – ako se akordi razviju u horizontali. Imaju voluminoznost, pastoznost, gustoću, samo da još poteku niz vrijeme, da traju...

Iz dvorišta zalaje pas, što je malo zaljuljalo dobro složenu vibraciju. Đurđa stane, najfinijim pomacima kažiprsta i palca ispipa pseću dionicu natisnutu u kadar, izvuče je kao trn i dobaci vlasniku, svim stanicama usmjerena na održanje sklada do kojeg su se razvile gesta i melodija. Samo da ne nestane! Stoji, gleda netremice, boji se pomaknuti bilo koji dio tijela jer bi se u tom kritičnom komadiću sekunde stvari mogle poremetiti. Ipak trepne. Melodija se održala. Čini se malo oštećena u oštrini obrisa, no sve je na svom mjestu. Vidi je! To je sjajno!

Sve se bolje nosi s upadima stvarnosti. Osjeća kako raste u snazi zanosa uspijevajući ih spasiti od sasvim joj sulude odluke svih oko nje da je unište. Zašto im smeta to što ne čuju, ne vide, ne razumiju... a sasvim je jasno da ne čuju, ne vide, ne razumiju. Posebno – zašto Franji smeta i zašto on ne čuje? Zbog njega bi... ne, neće odustati ni za što, ni njemu za ljubav! Naći će načina, pristati na sve, ali te svoje svete trenutke ne da!

Najvažnije je da nekako izbjegne tabletu. Varka sa zadržavanjem pod jezikom – koliko god bila glupa i prozirna ‒ uglavnom ipak prolazi. Poslije je ispljune. Kad vidi da su ljudi oko nje naročito zbunjeni i nervozni, onda je nekoliko dana za redom ipak proguta. Smiri se... umre. Svi osim nje su zadovoljni. Samo nju bole trepavice i aura stopala pa žmiri sjedeći na lijevom boku: tu je najviše mrtva pa tu najmanje boli. Zakukulji se ćućoreći pod šljivom u vrtu... kao da je nema. Sretni su kad je kao nema... a da je stvarno nema?

I on je zadovoljan. Prihvati njenu ruku pa kaže moja Đurđa, sve kao prije nego se pojavilo to dozivanje koje nitko ne čuje. Da danas mora birati između njih dvoje, njega i tog dožvljaja... dobro da ne mora! Teško ih je pomiriti. Žive u trajnom suparništvu, no nikad ne polome jedno drugo. Svakom svoje.

Lijepo je kad Franjo kaže ono moja Đurđa, ali nikad kao melodija! Ni blizu. Mora birati... nema se tu što birati, već je odabrano.

Izdrži bez nje koji dan, a onda joj se preda cijelim bićem... pa što bude! Pojavljuje se uvijek ista i svaki put nekako naročito orkestrirana da je ostavi bez daha. Zna savršeno dobro kad što dolazi, ali ne i kako...

Evo, kad napravi sljedeći pokret zaridat će glavna dionica kojom u sretnijim trenucima dosegne zvijezde... potapša runasti rub neke astralne maglice... Hoće li je isplakati violina, čelo ili možda cijeli orkestar, nikad se ne zna. Danas bi rado da to budu... tambure. Zašto ne, nisu još nikad. Ili da je odcvrkuću ptice...

– Đurđa! – za njom se niz cestu, prečicom, preko ograda sjuri Franjin glas, zatopće, zalaje, zaštekće, zatrubi, opsuje... Ne Franjo! On ne podnosi njene melodije, ubije ih, zdrobi u krhotine i ništa se više neće popraviti onim moja Đurđa, ništa, kolikogod bilo lijepo i ugodno. Slabo će pomoći ako odluči ne čuti ga: on je glasan, uporan. Stoji u neodlučnoj gesti i čeka... To boli, to je strašno! Ipak će razviti još jedan okret, potpun, cijelim tijelom, rukama, prstima, guzovima, perjem u kosi, a onda – nek bude što bude!

INTERVILAGE DRAVA EKSPRES

Protegne noge zapinjući mišiće listova koliko se god dalo, od čega su se trnci ugode kao mravci razmilili tkivom. Morat će se opet skvrčiti, čim se pretila, koja joj sjedi sučelice, vrati jer kupe je pun, čak su s hodnika ugurali jedan kofer i popriličnu košaru. Slijeva joj sjedi nosati: svakim se okretom nasadi na taj njegov nos.

Uživa tih par minuta dok nema Pretile... dabogda zapela na vratima, pa tko je vidio ovako bezobrazno zauzimati mjesto drugima, i to bez imalo nelagode ili osjećaja krivnje!? Za tu količinu tijela trebala bi kupiti bar kartu i pol. Što se uopće gura? Sudeći po odjeći i dodacima (sve markirano!), mogla bi ona i taksijem, autom s privatnim vozačem, avionom, bilo kamo da je krenula... ali ne, odabrala se gurati!

Evo je. Treba se skupiti na najmanju moguću mjeru.

Još bar sat i pol. Možda i dva sa čekanjima, a bit će ih do kraja putovanja, u to ne treba sumnjati. Za sve ove lokalce uspjeh je – stići, kad-tad. Padne tu i tamo koja zamjedba o sramoti, neprihvatljivosti, no ti vlakovi ipak voze, kasne, tandrču, stižu na cilj...

Žmirne i skoro je već dremnula (dobro je to jer vrijeme se nekako razmaše u snu pa klizne brzo, iznad očekivanja i dosadnog vucaranja po sluznim sekundama) kad je iz slatke obamrlosti izvuče nekakvo šušketanje, grebuckanje... Proviri kroz trepavice.

Grickalice. Pretila je na slanome. Mora da je u srodstvu s leptirima. Premda izgleda odraslo, bit će da je u fazi gusjenice pa joj je jedini životni zadatak – hraniti se. Kako li joj samo uspijeva proizvesti toliku buku s nečim tako bezazlenim kao što su nekakve grickalice?

Škrmlj, škrmlj...

Ništa od dremkanja.

Nabije u uši slušalice, odabere laganicu... sve će to, mila moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš... Pa zar se to još svira!

Bi li bez tog ruzmarina uopće zamijetila mladića u gužvi na hodniku koji svaki čas diže buket iznad ramena. Hoće li ga uspjeti sačuvati? Ogromna ruža i svakojako lišće. To je zelenilo. Hoćete da stavim malo zelenila, pita cvjećarica pa onda nagura sve što bi inače išlo u smeće. I naplati, naravno.

Ružno je. Nikakva šteta ako nastrada u gužvi.

Kako li je samo uspio naći ovakvu metlu od buketa? Sama nije naišla na cvjećaricu (pazi, uvijek su žene!) koja bi odabrala krivi papir ili traku, a ovaj je uspio. Kao da je pri kupnji kliznuo na neki drugi planet pa se, obavivši posao po tamošnjim pravilima, vratio. Uostalom, i sam izgleda kao biće s drugog planeta: dugovrat, dugokrak, malo čunjaste glave.

Bit će da radi negdje na šalteru pa nije dospio skinuti oznaku s imenom na reveru: Josip S..., ne može dešifrirati ovako izdaleka, nešto neobično. Ime je čista mimikrija, maska pod kojom mirno čuči neki trooki na žuto-zelene točkice, sa Sedne, recimo. Josip Sednjanin. Može, pristaje mu. Pročitala je neki dan da negdje na rubu Sunčevog sustava, duboko u tami svemira, mirno i nedohvatno, eonima već kruži Sedna. Naš... ne zna koji ono po redu planet. Otad je sve što nije išlo u koliko-toliko prihvatljive kategorije, lansirala na Sednu. Pretvorila je u neku vrst mentalne kante za smeće. No, tamo nešto nije u redu s gravitacijom pa sav taj krš iznova pada u našu orbitu. Ili kao da s nekim odande igra ping-pong.

Josip Sednjanin... tako dug i tanak može biti samo netko iz prostora gdje gravitacija slabo djeluje!

Između nikakvog buketa i ružnog buketa takvi nepogrešivo biraju ružni.

Pomakne skalu... Lokalne su radiostanice nepouzdane: čas se čine sasvim u redu, a onda zaderu nepodnošljivo... na Treći, taj je uvijek izvan-iznad-vremenski.

Vivaldi, Zima, tihisimo, ali ipak glasnije od zvukova izvana. Dobro. Ujednačeno, skladno, klizno. Pomisao na led poljubi joj čelo, spiralno se od tjemena spusti naniže, polako... ugodno. Ljuljuška se na krhkoj prečki trapeza nad zjalom praznog vremena, na skladnoj jeki svemirskih ritmova koji joj pulsiraju na čelu, sluša... nije to samo glazba! Sad-na riješit će taj kriptogramski niz uhvaćen u melodiju...mene tekel... aha, jasno, krenulo je, hari om redibis... nije onako kako je Danijel rekao, zadržao je istinu za sebe, lukavac, ili povijest laže!; samo ti, dušo, laži, sad ćemo ti te tvoje kratke nožice...

Osjeti kako se do krajnjih granica zapinju rubovi prostora, već pucaju, a kroz prsnuća se prospe picikato, kao iskre koje u velikim lukovima prikvačene na nevidljive padobrane padaju u bezdan... i sama će... ali ima li ona padobran? Strese se naglim trzajem (ipak je malo dremnula!) – ah da, to je kupe, nećemo pasti, nema se kamo: svaki je centimeter prostora zauzet.

Virne kroz poluspuštene kapke.

Ništa. Nosati do nje zdesna spava razjapljenih usta, a Pretila sučelice ionako ima svog posla: prekapa po torbi (naravno, s potpisom). Da joj je zaviriti! Što li će sad? Već je palo i slatko i slano. Sok. Dobro, to će proći bez hrskanja, nada se, može se vratiti iskrenju picikata...

Sssšššp!, zapsiče odvrtanje čepa. Pije gazirano, jako gazirano. Ne treba ni gledati: bar trećina tekućine izmjehurila je na pod, bolje reći – u korpu i po koferu, ali neka, samo da nju nije dohvatilo, tek malo, koji šprih. Na samu usnicu. Zaškaklje je pa i sama postaje žedna, međutim – odoljet će. Malo joj zakrče crijeva, gricnula bi, ali bolje ne. Mogli bi i drugi, tako to krene, pa što će onda od svih tih mirisa... parizer, prešana šunka, jeger... ajvar, luk, češnjak...

Opet zastoj. Kompozicija se smiruje i stišava, što znači da će stajati neko vrijeme. Kad zastane za uobičajeno iskrcavanje-ukrcavanje, onda podrhtava i pišti, sva zapeta kao životinja spremna na skok.

Pretila vadi masu časopisa: Jutarnji, Večernji, Algemaine, Newsweek... Raznovrsno, kao i hrana. Bit će i intelekt proždrljiv, kao i tijelo. Ne da se voditi na uzdi: uspoređuje podatke, važe podudarnosti i razlike... traži istinu. Kriza u Libanonu. Irak. Amerika, pa onda ovo mahanje zastavama oko nas, mentalne vojne vježbe, tračevi, dimne zavjese.

Zašto čačkati po novinama? Dovoljno je pogledati kroz prozor.

Nosati vadi križaljku: zamišlja pokrete ne okrećući glavu da se ne nabije na taj nos. Nakon poduljeg premetanja i opipavanja po džepovima, položi križaljku na koljena, prekrije rukama pa opet zažmiri. Nema penkalu. Noga mu titra – neće taj dremkati! Namjesti se ukoso gurkajući kofer ne bi li osvojio još malo dragocjenog prostora za sebe, ali – kad ne valja, ne valja nikako.

Oprostite, imate što za pisati, nagne se Pretiloj. Strast igre, nizanja slova, njihovo narastanje u riječi i značenja sasvim ga je obuzelo.

U čudu od svoje torbetine ona ima sve. Čupa mali etui (fina-fina koža s diskretnim monogramom u malo tamnijoj nijansi), bira koju će, a onda zagrabi na dno torbe pa izvadi jednu običnu, plastičnu plavo-bijelu. Klip – ispravno, škrab, škrab – piše. Izvolite. Vrijednu imovinu ne posuđuje, jestiva uključena. On bi radije one lijepe iz etuija, bilo koju, pa kiselo procijedi Hvala. Škrtica, kao da će ih pojesti. Eh, i bi da su jestive, za inat!: cak, hrsk, spljaš, mljack...

Oprostite, žitelj jedne baltičke zemlje, sedam slova, treće T. Nije baš skrenuo pozornost. Ili nitko ne zna ili se ne daju uhvatiti (što se ovaj ubacuje?). Njemu pak je bitno, zapeo je, svako je slovo dobrodošlo. Sve što ne zna nabilo se u gornji desni kut križaljke pa se ne može maknuti.

– Estonac... – Aha, dobro je, hvala. U trijumfu brzo ispiše slova kao da će pobjeći pa tek onda krene pogledom tragom glasa. Klinka... nemoguće, kako ona to može znati! A ipak – jasno da je ona. Nitko drugi ne može tako zvučati, klinački, i to baš ženski. Pogleda je malo bolje: pa i ne izgleda kao dijete. Valjda im ugrade čipove kad ih začinju u epruveti. Čitaju i računaju sa četiri, sa sedam se pozivaju na građanska prava i bježe od kuće. Ova je već odrasla, valjda ima devet. Naravno da zna. I putuje sama. Nema tu tko biti njen roditelj.

Mali je, na sreću, normalan: mota prstom žvaku, crta po prljavom staklu pregrade kupea uz koju su ga stisnuli, meškolji se pa ga mama stalno opominje. Lista crtić. Ona ne. Valjda bi izvadila Drvo znanja, National Geografic, Meridijane, tako nešto. Ali – proći će, tamo s petnaest, šesnaest gledat će glupe serije... he he he!

Eto, ni ovo ne zna: to jest, ali neće pitati! Nije tj., što bi bilo logično. Mala jedva čeka.

Nek si kupi svoju križaljku! Riješit će sam metodom pokušaja i pogreške, ne žuri mu se... Počinje premetati slova nasumce, ali sve ispada glupo. Ne zna ni okomito: jetkač. Bože, tko smišlja te nemoguće riječi!

Počeška se po nosu, samo greb i odmah se trgne. Ta grozna navika! Ne nos! Ima uho, bradu, čelo... sve jednako dobro za češkanje, ali njemu ruka leti na nos! Kao da nije dosta otkriven, još treba i pokazivati na nj.

Diskretno zaokruži pogledom: nitko ga i ne gleda, osim klinke. Baš zuri u njega sjedeći uspravno, uredno složene kragne, s rukama u krilu. Dobro, nju će kupiti suradnjom, nek trijumfira, samo da se maknemo od te krive geste i nosa. – To jest? – Dakle. – Ne, imamo tu jedno –i- u sredini. – Onda – naime. Točno je, fuj! Cereći se kimne joj glavom, nešto kao hvala. Šteta što nema žvaku ili čokoladicu, od onih klinačkih – Životinjsko carstvo, Kinder jaje, da je ponizi. Ona se smješka. Samo da ne progovori jer bi valjda rekla drago mi je što mogu pomoći.

Dobro da bar ima dioptriju, valjda će zagaziti u komplekse. Inače bi digla nos... No, no, ne o nosu!

Pretila vadi sendvič. S njom stvarno nije dosadno: stalno se nešto događa. Vraćamo se na slano, to je valjda novi krug. Pri svakom njenom pokretu i susjedi se meškolje da bi imala prostora za naumljen zahvat. Sigurno je s pršutom. Tamnocrveni listići prošarani bijelim žilicama vire iz peciva posutog sjemenkama. Mali se otvorenih usta usredotočuje na prvi griz, i ne samo on. Smeta joj, ne može jesti pod nadzorom pa se okrene prozoru. Kakvi su to ljudi koji ne hrane vlastitu djecu?

Mama lista... Milu, Gloriju, nešto od kako-se-već-zovu-te-ženske-stvari-za-čitanje. Prestani me cimati, otresa se na malog. Još malo pa smo doma. Pretila mu velikodušno tutne načetu vrećicu s grickićima. On bi radije komadić sendviča, ali od toga neće biti ništa. Nećka se malo razočarano: bi – ne bi te gricke. Ali, Siniša, nije pristojno. Hvala, gospođo, znate kakva su djeca. Da ne stojimo ovoliko, mi bismo već bili doma...

Eh, draga gospođo, da ne stojimo, da nismo gladni, da nemamo loše navike... Mala bi rekla – ne hvala, nisam gladna. Ili – hvala, vrlo ste ljubazni.

– Čujte, misli li to skoro krenuti?, uzvrpolji se Pretila uvrebavši u gužvi konduktera. Poziva se na pravo na informiranost, na vozni red. ‒ Brzi kasni. Čim dođe, krećemo, vadi se nesretnik veslajući rukama ne bi li se nekako probio kroz zid tijela u kojem je zaglavio.

Vruće je. Ljudi su zalijepljeni jedni drugima na leđa u gustu trakavicu koja se stalno trza i praćaka. Piljarice s placa. Željezničari. Studenti – petak je pa se vraćaju kući. Torbe, košare, vrećice sa sirovinama za ručak. Josip još nekako brani svoje cvijeće, premda se malo nagužvalo. Što god mu se dogodi, može biti samo – bolje.

Oni s hodnika pogledaju čeznutljivo u natrpan kupe. Dvoje se spretno ubacilo, na račun sitne djece: sad ih je osmero. Mali je ponižen: sjedi mami u krilu. Junačio se stojeći koju minutu pa zaključio da je to sasvim dosta: bolje sjesti mami u krilo nego stajati.

Klinka je neka druga vrsta – sve dobro podnosi, razumije nužnost i granice koje ona postavlja. Mirna je, proučava fotografije gradova nad sjedištima, ne gubi vrijeme, uči. I njoj se podmetnula jedna od drskijih stajačica, ali njoj ne smeta: ona to razumije.

Dječak ipak smisli nešto prihvatljivije: prozor! Kako bilo da bilo – osvojit će ga... i osvaja ga, usprkos gunđanju putnika: sigurno je svih sedmero nagazio.

Otvorite prozor... otvoren je... dajte mjesta, ženi je pozlilo... pa nema mjesta, čovječe... ima tko vode...

Gužva na hodniku, srećom – malo podalje. Neće nikog ubaciti. A i kamo bi? Na koljena?

Pretila maše Newsweekom kao lepezom pa zrak na tren zaleluja u nešto hladnijim valovima, ali odustaje nakon par mahova.

E sad, ili maši ili ne maši! Neće. Pametno, jer ništa ne rješava. Mogli bi se vi koji sjedite solidarizirati. I ja sam platio kartu kao i vi. Ali niste čekali pol sata da uhvatite mjesto. Naravno, kad radim. I putujem svaki dan. Trebali bi nama stalnima dati neku prednost. Prednost se kupuje, a ne daje, dragi gospodine. Ja imam rezervaciju. Pa nije sve za novac... nije sve, ali ovo jest...

– Evo ga!, trijumfalno najavljuje mali s prozora pa se vrati na svoje mjesto. Razlegne se zvižduk, brzi prozuji praćen gotovo neprijateljskim pogledima čekača. Situacija se ispuše kao probušeni balon. Zapište ventili, zanjišu se zglobovi kompozicije pa, nakon neugodnog trzaja, kliznu slike na prozoru. Napeto tkivo mase raspadne se opet, u ritmu kloparanja kotača, u niz pojedinaca: hop, plop, dopla.

Pretila izvadi tri čokoladice. Premeće ih iz ruke u ruku pa vrati dvije u torbu. Klinac samo šmrkne...