Dodirnuti obzorje

OSTAVI MI DJELIĆ NEBA

Ostavi mi djelić neba.
Neka poneka zvijezda i meni
sja.
Ne uzimaj mi taj dio svega.

Polomljene ruke grle ranjeno nebo,
preteška je tvoja zloća,
u tebi sam osušen bor.

Razapni me sebičnom ljepotom,
riječima nejasne blizine,
budi škrto sunce.
Hladnu noć prepusti meni,
uspavaj ptice!

Ostavi mi djelić neba.
I previše ga imaš.

VJERUJEM U TEBE

Za tebe sam junak,
ne vjeruj ako ti kažu da nije tako.
Trenutak s tobom nebo je u mojim očima.
S tobom sve je istina.

Imajmo snage ostati do kraja
vječni tragači božanstvenog u nama.
Jedino što ti mogu sada dati
jest ovaj stih,
jedini dar koji sam uspio dobiti
i sad ga gubim
dajući ga tebi.

BUDI MI PROLJEĆE

Studen kao lopov bježi (u daljine).
Kad osjetiš da se zima ovija oko tvojih ruku,
pomisli na mene.

Kad te pozovem, nek te ne zbuni daljina.
Srce traži miris tvojih ruku.
Nek se ruke pletu u beskonačno.

Zagrij me svojim osmijehom,
nek tragovi svake zime nestanu.
Budi mi opet proljeće.

DODIRNUTI OBZORJE

Onaj sam što prstima
hoće dodirnuti obzorje. Onaj sam
kojem ni grom ni led ne mogu
ništa, a jedna suza nepravde
ubija me.

Onaj sam koji je ušao u život,
igru otvorenih očiju bez koje nema
ništa, ne može se roditi ljubav.
Ostaje samo slana bol oka.

Onaj sam koji voli tajnu
u dahu vjetra, u vrhu planine,
onaj koji će te udisati
kao i prvi put
kad na tebe naslonih svoje oči.

KAMEN

Samo smo kamen,
tvrd i izdržljiv,
u sivoj aleji pamćenja.

Sive smo oči očarane nebom,
šutnja smo što spava u korijenima
života.
Mir smo i buka sabrani u šaku,
skliski i bez mirisa,
otupjeli na bol.

U pustinji smo kamen
hladnoće,
raspoređeni u čudu tijela,
kamenolom nepravilnih crta.

U kamenu su nam braća,
rastemo skupa. Slični smo
travi na livadi. Usitnjeni
škrtom dušom,
rasuti na putu.

PITANJE

Pitat ćeš jednoga dana
dok budeš bježao u samoću:
Znaš li pjevati posmrtnu pjesmu
životu?

Lišće će s vjetrom ispucati
posljednje metke,
osunčat će zubati dan.

Morat ćeš poći dalje.

RAZAPETA DUŠA

Zubato sunce, smrznuta dušo,
otopit će ovu maglu,
udahnut će ti nebo
vrhom čempresa.

Ne boj se, dušo, pobijeđen je mraz.
Toplina daha diže te kao zvijezdu
iz bola i dima ljudske bijede
u ormarima svakodnevlja.

Sići će Bog rođen na slami.
Ljubi te vatrom svoga srca.
Otopit će strah, bol odnijeti
u beskraj,
umit će lice anđela u tebi.

Ne boj se, dušo, razapeta.

OVDJE SI ZAČET

Ovdje si začet. Rasuli su te
u kamen, u more,
zato ti je suza slana,
zato se diviš čempresima.

Ovdje si začet u zanosu
ljubavnika, u strasti krvi.
Budi plemenit kao brazda u polju
kao rana smokva bjelica.

Ovdje si začet, opečaćen
oštrinom vjetra, oškropljen suncem.
Prozeble nokte zarini u meso,
osjeti da si ovdje začet.
I tu ostani.