Deset kratkih priča

DUGO ČEKANJE

Bilo je vraški hladno. Dogovorio sam sastanak u sedam i petnaest na križanju ulica Venustiano Carranza i San Juan de Letrán. Nisam baš od onih apsurdnih ljudi koji obožavaju sat držeći do njega kao do nekog neizostavnog božanstva. Jasno mi je da je vrijeme elastično – kad se nekom veli u sedam i petnaest, svejedno je ako to bude i u sedam i trideset. Imam stanovito razumijevanje kad je riječ o takvim stvarima. Uvijek sam bio tolerantan čovjek: liberal iz dobre škole. No, postoje stvari koje se ne mogu podnijeti ma koliko god čovjek bio liberal. To što sam ja točan kad se dogovorim druge samo donekle obvezuje; složit ćete se sa mnom da je to tako do stanovite točke.

Već sam naglasio da je bilo strašno hladno. A prokleto križanje otvoreno za sve vjetrove. Sedam i trideset. Sedam i četrdeset. Sedam i pedeset. Osam. Sasvim je normalno zapitate li se zašto nisam odustao. Stvar je vrlo jednostavna: čovjek sam koji poštuje danu riječ i, ako baš želite, pomalo sam i staromodan, kad nešto obećam toga se i pridržavam. Hectór se složio da će doći u sedam i petnaest, stoga mi nije išlo u glavu zašto ne poštuje dogovor. Osam i petnaest. Osam i dvadeset. Osam i dvadeset pet. Osam i trideset. Smrznuo sam se: boljele su me noge, boljele su me ruke, boljela me je kosa. Istina, da sam obukao smeđi kaput ništa se ne bi dogodilo. To je bio, uvjeravam vas, prst sudbine: u tri poslijepodne, kad sam izišao iz kuće, nitko nije mogao niti pretpostaviti da će se dići takav vjetar. Osam i trideset pet. Osam i četrdeset. Osam i četrdesetpet. Iznuren sam, plav od studeni.

Stigao je u osam i pedeset: miran, nasmijan i zadovoljan. U svom debelom sivom kaputu i s podstavljenim rukavicama.

– Bok, stari!

Tek tako! Nije mu bilo spasa. Gurnuo sam ga pod vlak koji je upravo prolazio.

BOLNIČKI KARTON 342

Ime i prezime bolesnika: Luisa Agrasot

Dob: 24 godine.

Mjesto rođenja: Veracruz

Dijagnoza: Kožni osip polibacilarnog podrijetla

Liječenje: Dva milijuna jedinica penicilina

Rezultat: Nikakav

Opservacije: Jedinstven slučaj. Tvrdokoran. Bez presedana.

Slučaj me zamarao od petnaestog dana. Dijagnoza je bila jasna. Bez i najmanje sumnje. Nakon neuspjeha s penicilinom, pokušavao sam očajnički s mnogim drugim lijekovima: nisam znao kako se iz toga izvući. Mozgao sam danju i noću, tjednima i tjednima, sve dok joj nisam dao dozu cijankalija. Svako strpljenje ima – makar se radilo i o pacijentu! – svoje granice.

GOVORILA JE, I GOVORILA...

Govorila je, i govorila, i govorila, i govorila, i govorila, i govorila, i govorila. I opet govorila. Ja sam gazdarica u svojoj kući. A ona debela sluškinja, ona nije radila ništa drugo osim što je govorila, i govorila, i govorila. Gdje god sam se zatekla, ona je govorila, i govorila. Govorila je o svemu i svačemu, bilo joj je svejedno. Otpustiti je zbog toga? U tom bi joj slučaju morala isplatiti naknadu za tri mjeseca. Osim toga, bila je u stanju baciti urok na me. Govorila je čak i u kupaonici: daj o ovom, daj o onom, pitaj dragog Boga o čemu sve. Kako bi je ušutkala, strpala sam joj ručnik u usta. Nije umrla od toga već od nemogućnosti da govori: riječi su joj se raspuknule u utrobi.

MRAV KOJI JE MRZIO LAVA

Taj je mrav mrzio lava. Trebalo mu je deset tisuća godina, ali pojeo ga je cijeloga. Malo pomalo, tako da on to nije ni primijetio.

SAMO JOŠ MALO

– Samo još malo...

Nisam mogao reći ne. A ne podnosim rižu.

– Ako ne uzmete još malo, pomislit ću da vam se ne dopada.

Nisam imao nikakvo povjerenje prema toj kući. A želio sam ga steći. To mi je skoro pošlo za rukom. Ali, ta riža...

– Još malo...

– Samo malčice.

Bilo mi je mučno. Osjetio sam da ću povratiti. Zatim nisam imao izbora, morao sam to učiniti. Sirota gospođa ostala je otvorenih očiju. Zauvijek.

VI NISTE...

Jasno, vi niste žena i, osim toga, ne vozite se autobusom po nekim prometnicama, pogotovo ne po Circunvalación, ili po onom žutom svinjcu Circuito Colonias, za vrijeme najveće gužve kad se ljudi vraćaju s posla. I ne znate kako je to kad vam stave ruku. Kad svatko može pokušati iskoristiti gužvu i očešati se o vaša bedra i stražnjicu praveći se pri tom nezainteresiran, gledajući na drugu stranu poput nedužna djetešca. Prostaci! Žena tada nastoji izbjeći gužvu gurajući se prema suprotnoj strani. A kad tamo, druga je svinja, s rukama u džepovima, pipka. Odvratno!

No, onaj je tip prešao sve granice: dva dana zaredom stajao je prilijepljen uz mene. Nisam htjela svraćati pozornost jer tada ljudi počnu gnjaviti, čak su u stanju rugati se ženi. Stoga sam, u slučaju da se ponovno sretnemo, ponijela nož, oštar nož. Htjela sam ga samo malčice piknuti. Međutim, ušao je kao da se radi o salu, o svinjskom salu. No, bilo je nešto drugo što je zaslužilo nož, kao da je ono prvo.

TA GOSPOĐA

Ta je gospođa svako jutro i svaku večer izvodila svog psa u šetnju, uvijek u isto vrijeme. Bila je stara i ružna žena, naočigled zla. Vidjelo se to odmah na prvi pogled. Ja nemam bogzna što raditi i sviđa mi se jedna klupa. Ta klupa i nijedna druga. Bilo je očigledno da to čini namjerno: onaj jadni psić bio je najužasnija beštija koja se mogla zamisliti. Izdužen, s dlakama na sve strane. Njušio bi me i iskušavao svakog dana. Zatim bi se uneredio meni ispred nosa. Stara bi ga dozivala svim mogućim deminutivima: dušicom, dečkićem, kraljevićem, anđelčićem...

Razmišljao sam pola minute. Životinja, na koncu konca, nije bila kriva. Nekoliko koraka dalje od nas gradili su kuću i ostavili, nadohvat ruke, komad željeza. Odalamio sam staru svom snagom. Da se nisam spotaknuo i pao prelazeći ulicu, nitko me ne bi sustignuo.

BIO JE INTELIGENTNIJI

Bio je inteligentniji od mene, bogatiji od mene, velikodušniji od mene; bio je viši od mene, zgodniji od mene, okretniji od mene; bolje se odijevao, bolje govorio. Ukoliko vi smatrate da to nisu olakotne okolnosti, onda ste vi naivni.

Uvijek sam razmišljao o načinu kako ga se riješiti. Loše sam postupio kad sam ga otrovao: previše je patio. To mi je žao. Želio sam da naglo umre.

OKO TRI GODINE

Oko tri godine sanjam o ovome: obući to odijelo prvi put! Svijetlo odijelo kakvo oduvijek priželjkujem. Štedio sam, pesos po pesos, i napokon sam ga imao. S novim reverima, s dobro izglačanim hlačama, s podstavljenim rubovima iz kojih ne vise končići... A onom ogromnom, debelom i odvratnom liku pao je čik pa mi ga je zapalio: nastala je strašna crna rupa s rubom boje kave.

Nabio sam ga vilicom. Trebalo mu je dosta vremena da umre.

REKAO MI JE

Rekao mi je da će je objaviti u svibnju, nakon toga u lipnju, zatim u listopadu. Prošla je zima, u proljeće mi je krv zakuhala, bila je to moja druga knjiga. Presudna. Žao mi je, no bit će presudna i mladom izdavaču. Mnogi će mi biti zahvalni, a slučaj će, vjerojatno, izazvati pozornost i poslužiti kao dobra reklama za moju novu knjigu...*

Sa španjolskog prevela:
Marija Roščić Paro

___________________
* Max Aúb Mohrenwitz (Paris, 2. lipnja 1903. – Mexico City, 22. srpnja 1972.), španjolsko-meksički književnik njemačkog podrijetla – romanopisac, pjesnik, dramatičar, kazališni autor i esejist. Smatra se jednim od značajnijih pripovjedača i kazališnih autora koji su djelovali nakon Španjolskog građanskog rata.

Kad je imao jedanaest godina obitelj mu se doselila u Španjolsku i nastanila u Valenciji gdje je Max pohađao i završio srednju školu. Španjolsko državljanstvo sječe s punoljetnošću. Bio je član Socijalističke radnićke partije od 1928. Kad je počeo Španjolski građanski rat živio je u Madridu gdje je već stekao ime uglednog voditelja kazališne družine Búho. Godine 1936. poslan je u diplomaciju u Pariz. Po povratku, 1937., obnašao je dužnost tajnika Nacionalnog kazališnog vijeća. Međutim, poput mnogih španjolskih intelektualaca, bio je prisiljen izbjeći iz Španjolske. Godine 1939. odlazi u Pariz, optužen za komunističko djelovanje, a zatim biva deportiran u Alžir. Iz Alžira se uspijeva prebaciti u Meksiko gdje će steći državljanstvoi živjeti do smrti (1972.). Nakon egzila, u Španjolsku je prvi put došao 1969. godine.

U Meksiku je napisao glavninu svojih djela. Bio je vrlo plodan autor. Počeo je objavljivati 1924. godine. Važnija su mu djela: romani: Čarobni labirint (El laberinto mágico, 1943.), Ulica Valverde (La calle de Valverde, 1961.); kratke priče: To nisu priče (No soncuentos, 1944.), Primjereni zločini (Criménese jemplares, 1957.), Meksičke priče (Cuentos mexicanos, 1959.), Priče o zamršenoj smrti (Historias de mala muerte, 1965.); kazališna djela: Narcis (1927.), San Juan (1943.), Opsada (El cerco, 1968.); autobiografija: Slijepa kokoš (La gallinaciega, 1971.), eseji: Diskurs španjolskog modernog romana (Discurso de la novela española contemporánea, 1945.), Suvremeno španjolsko pjesništvo (La poesía española contemporánea, 1947.), Španjolska proza 19. stoljeća (La prosa española del siglo XIX, 1952.), itd.

Priče Maxa Aúba pripadaju velikim klasičnim djelima žanra kratke priče na španjolskom jeziku. Aúb je začetnik i vrstan majstor tog žanra, umijeća izrazito kratkog pripovijedanja (neke priče nisu dulje od 2 ili tri retka). Priče iz zbirke Primjereni zločini (Crímen esejemplares, 1957.), uvrštene u ovaj izbor, prožete su snažnim crnim humorom ili, riječima samog autora, ‘’tragičnom ironijom’’ – a radi se o tzv. običnim zločinima gdje smrt i apsurdnost počinjenja zločina postaju nešto sasvim obično, gotovo svakodnevno. A razlozi zločina, kao što je vidljivo u pričama, mogu biti sasvim obični, poput kašnjenja, brbljanja, čačkanja zubi, prevare... Zbirka je nastajala tijekom 2. svjetskog rata i u prvom desetljeću poraća kad je sjećanje na ratno nasilje i zločine bilo još uvijek itekako živo. Aúbove minijaturne groteske jesu svojevrstan krik uperen protiv apsurdnosti nasilja i netolerancije.