Čovjek zlatnih ruku

Stijepo Mijović Kočan je neosporno iznimna pojava u hrvatskoj književnosti. I ne samo u književnosti. Mnogostran je: književnik, poglavito pjesnik, ali i putopisac, pripovjedač, romanopisac, basnopisac, dramatik, satirik, oglednik, pjesnik i prozaik za djecu i mladež, dugogodišnji urednik časopisa i novina, feljtonist, kolumnist, znanstvenik, scenarist, filmski redatelj, sveučilišni predavač, »popravljač svijeta« u društvenom životu i u periodici, osnivač udruge Pokret za Domovinu i strateg političkog djelovanja...

BOGAT STVARALAČKI OPUS
(književna, dokumentarna i igrana filmska djela)

Zapitati se je ima li neka književna grana u kojoj se Kočan nije okušao; od pjesama prvenstveno, preko satira, romana, basana, pripovjedaka, drama, čak mu ni haiku nije stran, što malobrojni znaju (Brod od papira / Dječak njime oplovi / cijeli svijet).

Rođen je u Konavlima (Gjurinići, 14. travnja 1940.), školovao se u rodnomu selu, na Grudi, u Dubrovniku i u Zagrebu (podrobnije vidjeti na internetu), gdje je i doktorirao književnost na Filozofskom fakultetu disertacijom Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu, što je kasnije i objavio kao knjigu. Podučavao je na sve tri razine obrazovanja, petnaestak je godina na studiju novinarstva predavao teoriju i praksu novinarskih vrsta i načina (žanrova i stilova). Značajna je i njegova zastupljenost u antologijama na taj način da ni jedna od antologijskih pjesama nije uvrštena u neku drugu antologiju, pa sudeći prema tomu, puno je njegovih pjesama antologijskih. To je u skladu s njegovom poetikom. Uvijek se trudi da svaka njegova pjesma bude zaokruženo i cjelovito umjetničko djelo, bez obzira na način kojim je napisana. Stoga je i toliko raznolik (knjige: Sedmoglasnik i Sedmoglasje, izabrane pjesme), slično kao znameniti Fernando Pessoa, portugalski pjesnik sa četiri heteronima.

U Zlatnoj knjizi hrvatskoga pjesništva od početaka do danas (zadnje izdanje iz 1991.) zastupljen je sa šest, a u Antologiji hrvatskog pjesništva za djecu s devet naslova. Uvršten je u antologiju Sto hrvatskih soneta, u antologiju pjesama u prozi, u antologiju suvremenog kajkavskog pjesništva Jože Skoka, u Maroevićevim Uskličnicima i Svjetlacima, zatim u poljskoj i crnogorskoj antologiji hrvatskoga pjesništva, te u drugima antologijama u zemlji i u inozemstvu. Pojedini su mu radovi prevedeni na francuski, engleski,talijanski, ukrajinski, poljski, slovenski, makedonski, rumunjski, bugarski, albanski, mađarski, kineski ...

Ukupno ima četrdesetak objavljenih knjiga gotovo svih književnih vrsta; pjesama, soneta, putopisa, basana, romana, satira, ogleda, također i znanstvenih knjiga, uz novinarski i kritičarski rad (knjige kazališnih kritika). Pa, krenimo redom. Ukratko.

Pjesme

Kočan ima izoštrenu pjesničku žicu, osjećaj za strukturu, bilo da se radi o slobodnom stihu ili osonetima, baladama, satirama, basnama u stihovima ... Svaka Kočanova pjesma je i igra riječima u svojoj jedinstvenosti. Duboke misli prožimaju njegove pjesme, misli koje su nekome obilježile mladost, zrelost ili život (možda su ga zato u stanovitim intelektualnim krugovima nazivali »hrvatski Shakespeare«).

Kočanov pjesnički izraz u vezanim ili nevezanim oblicima određuje se kao konkretni izraz ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i često ritmiziranom jeziku. Preko ritma, govornih figura i rima, njegova poezija djeluje na imaginaciju, ali i na čitavu svijest, jer sadrži u sebi trenutke estetskog doživljavanja, pouke i spoznaje. Svaka njegova poetska tvorevina je kondenzat osobnog iskustva, trenutnog stanja, doživljaja, atmosfere, uvida – on komunicira s osjećajima i pruža spoznaju, ne izražava pojave, već bit pojava. Materijal poezije je jezik, nešto što već ima smisao, značenje i izravnu komunikativnu funkciju što sredstva, na primjer likovnih umjetnosti, nemaju. Osnovna osobina poezije je ritam koji se ne smije uzeti kao shematska slogovna podjela, jer pored ovog konvencionalnog, racionalnog ritma, postoji dublji, unutarnji ritam pjesnikova jezika: imaginativna struktura, kojoj nije bitno je li rečenica u uobičajenim mjerljivim jedinicama.

Kočanova poezija se kreće od obrednih do svjetovnih formi, od jedinstva duha, osjećaja i razuma, do posvemašnje intelektualizacije i racionalizacije u kojoj su slike živopisne i izazivaju doživljaj u kojem se stapa individualna i kolektivna svijest. Njegovi »kočanizmi« su autentični, ma kako to pretenciozno zvučalo. Rime su u njega vješto sročene, a slobodni stihovi moćno ispolirani.

Objavio je dvadeset pet knjiga pjesama i pet izbora, od kojih zadnji izbor Sedmoglasje, objedinjuje svih sedam Kočanovih glasova po kojima je poznat. Sve novije u njegovoj pjesničkoj produkciji, sve je klasičnije formom i mišljenjem.

Vjerujem da samo malobrojni znaju da je Stijepo Mijović Kočan i autor šansona »Noćna muzika« i »Ča je bilo tega više ni«. Kočanov poseban osjećaj za jezik pridonio je tome da neki njegovi stihovi tako ugodno zvuče uglazbljeni, produžujući tako svoj život zauvijek: »Otvori vrata, prozore, slušaj naše note...« (Noćna muzika). Uz to, Kočan piše na sva tri hrvatska narječja te zastupa jedinstvenost i cjelovitost hrvatskoga jezika.

Soneti

Kočanovi soneti uglavnom su u osmercima i svi štuju zadanu formu. No, tercine su ponekad rimovane i slobodnije, a na nekim mjestima kvatrine su sročene odvojeno (to je polusonet). Njegovi soneti su, većinom, s repom i taj dodavani petnaesti stih u načelu je – komentar, ironijski otklon. Soneti su završeni i bez njega, stoga je taj zadnji stih ponekad izvan rima, uredno označen interpunkcijama. Soneti Stijepe Mijovića Kočana odzvanjaju u nama lirski neposredno i istinski su motivirani životom.

No, sonet nije samo rima, metar, cezura ... nego i unutarnji, značenjski ustroj: najava teme u prvoj strofi, njezina »razrada« u drugoj, bit kazivanja u trećoj, prvoj tercini (najvažnijem mjestu soneta, gdje je priprema za obrat) i poanta u četvrtoj... Nisu njegovi soneti samo misaone, nego i glazbena cjeline, oni zvoni, upravo kao zvonjelice. Valja ih samo kao zvonjelice ‒ osluhnuti.

Napisao je Kočan i vijenac soneta – Magistrale. Sonetni vijenac (tal. coronadei sonetti), naziv je za ciklus od petnaest soneta organiziranih tako da od drugoga do četrnaestog soneta svaki na početku ponavlja završni stih prethodnoga. Završni ili »majstorski sonet« sastoji se od početnih stihova svih četrnaest soneta. Tek malobrojni su u tome bili uspješni.

Putopisi

»Četiri večere koje su počinjale dinjom«, putopis je objavljen u časopisu »Kolo« nakon njegova prvog boravka u Francuskoj, u Dordogni 1996. Kako sam navodi, htio je zapisati štogod o prijeđenu putu, o viđenom, o doživljenom. Tako ih je nastao jedan manji broj. Sve ostalo je, kako sam Kočan kaže, rađeno više-manje po narudžbi. Stoga je njihov raspon od novinarskog putopisa do novele. Nastajali su tijekom više desetljeća i u knjizi »Sic transit – u Kini i drugdje« ima ih devedeset šest. Kritičari su primijetili da putopisca Kočana manje zanimaju kulture, građevine i krajolici, tamo gdje je bio, a više ljudi i njihov život.

Basne

U Kočanovim basnama pripovijedanje je kratko, nema opisa i dijaloga. Događaji se odvijaju brzo, jedan za drugim, koriste se kratke rečenice, a autor iznosi samo ono što je bitno za radnju.

Basna je, zna se, kratka priča u kojoj se životinje ili biljke te ljudi i pojave (ne)ljudski ponašaju. Može biti u stihovima ili u prozi. Uvijek sadrži nešto poučno za čitatelja, a te poruke su značajne istine o životu. Iako likovi najčešće nisu ljudi, oni imaju ljudske osobine i karakteristike. Kočanove basne su ezopovski savršene i uglavnom podrugljive.

No, uz »klasične«, kratke, basne pisao je Mijović Kočan i basne-satire. U svakoj basni-satiri je početak Ezopove basne, kakav već jest, ali je završetak proširen i, dakako, posve drugačiji, Kočanov. Tu su Ezop i Kočan u svojevrsnoj simbiozi. Takvih basana-satira imaveliki broj u još neobjavljenim knjigama; objavio ih je u časopisima tek desetak.

Romani

U romanima Kočanova misao na intelektualnom planu postiže uvjerljive, izvrsne i neočekivane rezultate, bilo da je riječ o autobiografskom romanu kao što je to slučaj u romanu Sin otac sin (Alfa, Zagreb, 2015.) ili u egzistencijalno/psihološko/ socijalno/obiteljskom romanu Čoek zlatnije ruka (Matica hrvatska, Zagreb, 2018.).

U pravilu, roman je opsežan, izmišljeni narativni tekst napisan prozom. Sadržajna i formalna raznolikost romana gotovo je neograničena. Preuzima društvene i povijesne okolnosti svog okruženja i tako stvara bliskost sa stvarnošću koju će doživjeli njegovi čitatelji. Priča prati zaplet u ravnoj liniji, ali također predviđa budućnost ili se vraća u prošlost (jasno vidljivo u Kočanovu romanu Čoek zlatnije ruka).

Kočanova Priča s kraja svijeta –Lorko i Roko (Matica hrvatska, Gruda, 2019.) je roman o prvoj ljubavi, odnosima među religijama... Roman je to za mlade, ali i za one koji su to nekoć bili. I to je priča iz vlastita životopisa.

Marija Konavoka najnoviji je Kočanov romaneskni tekst (Stimirio, Zagreb, 2019.) u kojem se sudaraju velike svjetske i male obiteljske/ljudske, svakidanje povijesne situacije koje čitatelja drže u iščekivanju do samoga kraja.

Tu su i dva romana napisana pod pseudonimom Ana Bako*: Jane Perkanova (Znanje, Zagreb, 2010.), za kojeg je Antun Pavešković kazao da je to vrhunski roman, bez obzira tko ga je napisao te Mariuchi i Kukuriko (Naklada Kvarner, 2015.). Oba romana su posve u funkciji domoljublja, ratne zbilje i običnih ljudi.

Kočan je romanopisac koji ima ideja, koji zna što hoće, koji vlada zanatom te posjeduje tankoćutnu, psihološki uvjerljivo obrazloženu fabulu, majstorski gradiranu, izbrušenih dijaloga s neočekivanim, efektnim završnim obratom. Piše lako i jednostavno.

Kočanovi dijalozi u romanima su tečni, kao i neočekivani obrati, nešto što se razumije samo po sebi, likovi su mu dobro izgrađeni i živi karakteri. Sve te značajke nalazimo i u romanu za mlade Kučak s Prevlake (Mosta, Zagreb, 2004.). Priča je to iz Domovinskog rata za pripomoć odrastanju i ljubavi prema životinjama.

Stijepo Mijović jedan od rijetkih hrvatskih romanopisaca koji ne »štanca« zbog kvantiteta nego piše za čitatelja. Napisao je i veći broj kratkih priča, koje su pretežito objavljivane tijekom godina u Večernjem listu.

Književnost za djecu

Književnost za djecu i mlade ne izdvaja se ni po čemu od opće književnosti osim po recepcijskom aspektu, a govori o životu s puno moralne, estetske i stvaralačke odgovornosti. Može se čak reći da su te dvije grane ravnopravne, jer ih spajaju svi umjetnički elementi. Kočanovo stvaralaštvo za djecu i mlade sastoji se od knjige pjesama i dva romana.

U knjizi pjesama za djecu E, da mi je ‒ pjesme su kratke te se stihovi najčešće sastoje od samo par riječi i grupirani su u male strofe, a često se i rimuju. Na taj se način dodatno čitateljima približava sadržaj pjesama, održavajući njihovu pozornost. Osim toga, njihova sažetost čini ih i vizualno privlačnijima i zanimljivijima, a tome pridonose i brojne ilustracije kojima su popraćene i koje ispunjavaju sve stranice zbirke. Zanimljivo je da je zbirka pjesama E, da mi je tiskana 1993. (Školska knjiga) u potpunosti prešućena, a zatim se nakon dvadeset sedam godina iznenada pojavila u širem popisu lektire s vrlo afirmativnim analizama.

U Kočanovu romanu za mladež Kučak s Prevlake svi likovi osim psa Vafora i njegova vlasnika Tona izmišljeni su, ali su događaji istiniti: i da je bio rat, i da su kuće paljene i pljačkane, i da su živi ljudi u njima gorjeli... A njegov roman Priča s kraja svijeta – Lorko i Roko vrlo je živa pripovijest puna dijaloga i slikovite osjećajnosti, priča o odrastanju, prvoj ljubavi, o seksualnosti, o umiranju te o postojanju nadnaravnog koje je zatvoreno u podsvijesti pojedinca.

Kočan svjesno bira teme koje su bliže pojmovima djeteta, rabi jednostavnije i sažetije jezično-stilsko izražavanje kao i prisutnost igrivosti, fantastičnih elemenata i šaljive ozbiljnosti, a vodi ga misao da je i ono najbolje jedva dovoljno dobro za djecu. I što je najposebnije, Kočanove knjige za djecu tako su napisane da ih djeca razumiju, a i odrasli rado čitaju. Kočan je učinio sve što je autoru dostupno da dijete ne bude zapostavljen čovjek i da čovjek ne zapostavi ono »dijete« u sebi.

Antologičar

Potkraj vremena socijalizma, Kočan je u Beču, kao i brojni drugi iz Hrvatske, vidio izložbu izvandomovinskoga tiska političke i druge hrvatske emigracije i iznenadio se da za brojne pjesnike vrijednih pjesama i knjiga nikada nije ni čuo, a završio je studij književnosti. Prvi je i za sada jedini, u hrestomatiji/ čitanki/ antologiji Skupljena baština (1940.-1990.) s pjesničkog motrišta objedinio cijeli hrvatski narod i predstavio ga kao jedan, jedinstven i cjelovit, bez obzira gdje i u kojoj državi neki hrvatski pjesnik živio ili tamo bio i rođen. Također je prvi objedinio čakavsko, kajkavsko i štokavsko pjesništvo, jer svako je jednako hrvatsko, bilo kojom stilizacijom hrvatskoga jezika pisano, jednako je i vrednovano. Pripadnost hrvatskom pjesništvu određuje hrvatski jezik, a ne narodnost, pa tako i pjesnici muslimanske i srpske narodnosti, pišu li hrvatskim jezikom, hrvatski su pjesnici, drži Kočan.

Probirao je nepristrano: estetski, etički, gnoseološki, lingvo-stilistički, akribijski i recepcijski; međutim, prema njegovim riječima, prvo (estetsko) književno-kritičko motrište određivalo je svako daljnje ocjenjivanje vrijednosti odabranih pjesama. Jednako je objedinio i pjesnike ne tek različitih, nego i posve suprotnih ideoloških ili političkih uvjerenja i stavova; to u ocjeni vrijednosti neke pjesme nije imalo nikakvu ulogu.

Njegova antologija Probrana baština (2001.) donosi sto pjesama od stotinu hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Ostala je dosad nezamijećena, a Kočan je uvjeren kako će imati sudbinu zbirke pjesama za djecu E da mi je, koju 27 godina nitko nije ni spomenuo, a onda je »uskrsla« u lektiri za osnovne škole...

Leksikograf

Gotovo je nepoznato da je (prihvativši ponudu »svojega« urednika u zagrebačkoj »Mladosti« Ota Šolca, 1970. godine) Stijepo Mijović Kočan za Jugoslavenski književni leksikon leksikografski obradio više od stotinu hrvatskih pisaca i književnih pojmova, među ostalima i tadašnje Društvo književnika Hrvatske i Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, u urednički zadanom broju redaka, prema ocjeni i jednih i drugih »vrlo korektno«. Kada je u drugom izdanju tog leksikona zamijetio da je na više mjesta pridjev »hrvatski« (pjesnik, pisac, književnik ... osobito kod nekih značajnijih imena) odstranjen, prestao je surađivati.

Zamislio je, dobrim dijelom i priredio Leksikon Društva hrvatskih književnika, za koji je napisao i njegov predgovor, koji je kasnije djelomično prepisan i objavljen pod drugim imenom, a novi urednik je tada bio i pomoćnik ministra kulture. Kočan je obojicu tužio Sudu časti DHK, koje im je izreklo opomene, a Kočan je potaknut time napisao »Novu govnaidu« (Književna Rijeka, br. 2, 1997.).

Scenarist i filmski redatelj

Stijepo Mijović Kočan je i profesionalni filmski redatelj te je, najviše za televiziju, ostvario pedesetak, a moguće i više, dokumentarnih, obrazovnih, feljtonističkih i igranih filmova. Napisao je desetak scenarija, a uz to je i bio redatelj tv-drame Baka Bijela (1992.), prema vlastitom scenariju, dakako, koja je »obišla cijeli svijet«, do Tajvana čak. U nas je već šest puta reemitirana.

To je drama, obična i tužna priča o ostarjeloj ženi iz Konavala koja, kada obudovi, ostaje sama, a kada gotovo i oslijepi, sin je nagovori da prijeđe k njemu u grad gdje se ona ne može snaći... Baka Bijela pripada antologiji hrvatskih tv-drama.

Zapažena je bila i dokumentarna serija Život, a ne film, zatim serija Ljudske sudbine, Prevlaka, ćaćina tamburica, kasnije istoimena knjiga, čime je započeo ciklus Moja priča o Hrvatskoj, u kojoj su hrvatski redatelji iznosili svaki svoju priču o Domovinskom ratu. Pređi rijeku ako možeš (scenarij tv-drame), Daksa, otok bumerang, Konavle kultura kamena itd., itd. U zadnje vrijeme snimio je čak deset dokumentarnih filmova o Hrvatima u Boki; o Milošu Miloševiću (Bokeljskom znanstveniku i pjesniku katoličke inspiracije), o sv. Tripunu, o Mulu, o Bokeljskoj mornarici (svi su emitirani na 1. programu HRT-a, a rađeni su na Kočanov prijedlog). Zatim o Nikoli Milićeviću (pjesniku i akademiku, u produkciji Uranija filma), o Posljednjem klačinaru (koji je također »obišao svijet«, a Tehnički muzej u Zagrebu prikazuje ga posjetiteljima kao autentičan dokaz o drevnoj proizvodnji vapna/kreča).

Kočan je snimio ‒ kao dokementarni film ‒ ratnu ispovijest jedinoga preživjelog zarobljenika iz Drugog svjetskog rata Čije sve grobove krije Kozara, koji je četiri puta najavljivan u novinama, ali je svaki put u zadnji trenutak prikazivanje otkazano. Kočan kaže da ne zna prema čijemu nalogu. A 1989. godine snimio je dokumentarni film o Dubrovačkim ljetnim igrama, 40 godina Dubrovačkih ljetnih igara, u produkciji Hrvatske radio-televizije ...

Svojim dokumentarnim filmovima Kočan prvenstveno otkriva i afirmira hrvatsku kulturnu baštinu, posebno onu koja je inače izvan fokusa šire javnosti, poput kulture Hrvata u Boki Kotorskoj. Prema vlastitim prilagodbama fonografski je režirao Ilirae, lira (LP hrvatskog narodnog preporoda, u bivšem Jugotonu) te Gundulićevu Dubravku.

KOČANOV DRUŠTVENI RAD

Malobrojni znaju da je Stijepo Mijović Kočan i višestruki darovatelj.

Tako je svoju obiteljsku knjižnicu s oko 2000 knjiga darovao Osnovnoj školi Gruda, koju je kao dijete pohađao osam godina, hodajući svaki dan do nje i nazad dvadeset kilometara. Dakako da je zato dobio Zahvalnicu (za knjige, ne za pješačenje).

Više od pet stotina knjiga raznih izdavača i žanrova prikupio je u Zagrebu i svojim autom odvezao bokeljskoj knjižnici »Ljudevit Gaj« u Donjoj Lastvi, odnosno Hrvatskoj građanskoj inicijativi, točnije hrvatskoj manjini u Crnoj Gori. I za to je dobio Zahvalnicu.

Darivao je svoje zemljište u Đurinićima, Konavle, za vodotoranj. Općina Konavle to darivanje nije prihvatila, pa je Kočanovo rodno selo dvadeset godina dulje od svih čekalo vodovod...

Pradjedovsku parcelu uz more, u Moluntu, darovao je hrvatskoj državi na kojoj je Američko viteško društvo sv. Lazara Jeruzalemskog trebalo izgraditi bolnicu za ratne ranjenike i bolesnike. Hrvatska ministarstva, kaže Kočan, pune su tri godine birokratizirala, tako da je to sve propalo. Uvjet Viteškog društva je bio da se bolnica izgradi u nekoj župi sv. Lazara, a jedina takva je bila u Kočanovu susjednom selu Pločice. Na kraju je jedan novopridošli župnik promijenio i ime župe. Tako je Molunat ostao bez, već arhitektonski nacrtane bolnice, i bez mogućnosti zapošljavanja lokalnog stanovništva.

Kompletan stolarski alat oca, Marka Mijovića Kočana, vrsnog meštra ‒ stolara i graditelja jedinstvene tamburice na kojoj je i svirao (nalazi se na dvije naslovnice Kočanovih knjiga: Prevlaka, ćaćina tamburica i Čoek zlatnije ruka); stotinjak različitih blanja te dvjestotinjak drugih artefakata, alata kakvoga više nema, darovao je Dubrovačkom sveučilištu, odjelu za restauraciju drva za obuku i rad studenata konzervacije-restauracije. Zahvalnicu je i zbog toga zasluženo dobio.

Sve to je napravio nakon što nije uspio uvjeriti ni lokalne ni republičke vlasti da zasnuje muzej »Tri naraštaja obitelji Kočan«. Naime, pradjed mu je bio genijalan arhitekt i kamenoklesar; djed predani zemljoradnik s mnogo raznih pomoćnih alatljika i načina ručne obrade zemlje; te otac ‒ nadareni stolar. Takav muzej bio bi prava rijetkost, makar i u dijelu Europe između Beča i Istanbula. A četvrti u tom nizu mogao bi biti i sam Stijepo Mijović Kočan sa svojih četrdesetak vrijednih knjiga i drugom zanimljivom ostavštinom...

U pjesmama i prozama Stijepo Mijović Kočan jedan je od rijetkih koji njeguje zavičajni govor Konavala, a time promiče i bolje razumijevanje za lokalnu kulturnu baštinu. Osim toga, zalagao se i zalaže se za dobrosusjedske odnose s Crnom Gorom, za pravdu, za Prevlaku i za sve ljude konavoskog kraja. Možda je baš stoga 2019. godine, nakon što se sastav lokalne vlasti promijenio na bolje, dobio »Nagradu za životno djelo« Općine Konavle. (Iako inače ne pati od nagrada, osjetio se posebno počašćenim upravo stoga što su ga prihvatili i nagradili njegovi Konavljani). Od ostalih Kočanovih društvenih aktivnosti mogu se još izdvojiti sljedeće:

Pokretač je Konavoskoga zbornika (1982.), za što je prethodno valjalo osnovati Konavle, društvo za znanstvene i kulturne djelatnosti, s nekim drugim intelektualcima iz Konavala, da bi se zbornik i monografija mogli tiskati kao stanovit odgovor velikosrpskom svojatanju Konavala.

Suosnivač je Svetog Vlaha, fonda za spas Dubrovnika (1991.); odaslao je u početku Domovinskog rata u svijet, uz pomoć HINA-e, na desetke apela... Za sudjelovanje u obrani Dubrovnika odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata.

Sudionik je ili organizator i nekih znanstvenih skupova (npr. o Antunu Bonifačiću), tako da u više zbornika ima njegovih znanstvenih priloga i separata.

Zamislio je i ostvario znanstveni skup o Hrvatima u Boki i Baru, te uspio privoljeti crnogorske i hrvatske ustanove (Maticu hrvatsku, Hrvatski povijesni institut, crnogorski Historijski institut i još neke), te je u Kotoru 2007. godine upriličen veliki znanstveni skup na kojem je sudjelovalo više od pedeset hrvatskih i crnogorskih znanstvenika. Uvod u taj skup zajednički su sročili dr. sc. Stijepo Mijović Kočan i prof. dr. sc. Stijepo Obad. Na žalost, taj uvod, bitan za razumijevanje smisla samog znanstvenog skupa, hrvatskim urednicima zbornika nije bio »znanstveni rad« (naravno da nije, jer je zamišljen kao uvodni esej) pa je kasnije objavljen u časopisu Dubrovnik.

U Matici hrvatskoj je redoviti član od 1966. godine. Jedan je od njezinih obnovitelja, a bio je i član Upravnog odbora (1990.)

Jedan je od pionira hrvatskoga tv-novinarstva (od 1962. godine).

* * *

Stijepo Mijović Kočan, vidljivo je iz svega iznesenog, uspješno se potvrdio u različitim plemenitim vještinama pera i uma. Dugi niz godina je autor koji povezuje narativnost, slikovitost i metaforičnost izvedene s rijetko viđenim, upravo optimalnim balansom, izbjegavajući apstrakciju, pri čemu je njegova metaforika i uzbudljiva i konkretna, lako čitljivog smisla. Bogatstvo riječi, njihovo skladno uglazbljivanje u rečenice koje teku bez ikakvog balasta i slažu se u poetske cjeline dostojne su svake antologije.

Kočan je uspješan i u tome da skreće pozornost na svoje stavove i rad, te je neizbježno postao kontroverzan lik hrvatske umjetnosti i kulture. Od pjesničkih tekstova, preko romana, do filmskih sekvenci, njegova djela i djelatnosti ostavili su neizbrisiv trag u hrvatskoj suvremenosti, utrli mu siguran put u novijoj hrvatskoj povijesti i, valja vjerovati, osigurali mu zasluženo mjesto u budućnosti. Klasičan, inovativan i moderan istovremeno, Stijepo Mijović Kočan je svojevrsni homo universalis, uostalom kao i glavni lik u njegovu istoimenom romanu ‒ Čovjek zlatnih ruku.

(U Zagrebu, 25. ožujka 2020.)

____________________

* Bako je jedna od izumrlih obitelji u Kočanovu rodnom selu Gjurinići, a Bakovina predio brda Obalica, nasuprot rodnoj mu kući.