Autentičnost i elementarnost pjesničkoga višeglasja

1.

Stijepo Mijović Kočan nesumnjivo je sasvim apartna pojava u suvremenoj hrvatskoj književnosti, u pjesništvu poglavito. Čudna, naročita, osebujna, neobična, iznimna pojava, doista ne samo po gotovo renesansnoj širini svojih stvaralačkih i životnih interesâ, nego navlastito po svom izdvojenom, usamljenom mjestu (»pozicija između«, kako je to točno označio književni kritičar Josip Pavičić1)) u korpusu hrvatskoga pjesništva druge polovine 20. i na početku 21. stoljeća.

Kočan, naime, »ne pripada ni jednoj generaciji pjesnika suvremene hrvatske književnosti«,2) premda, kronološki gledano, njegova književna djelatnost počinje u trenutku pojave »razlogovaca« na našoj književnoj sceni (početkom šezdesetih godina), a tom bi književnom naraštaju trebao pripadati i po svojoj životnoj dobi (rođen je 1940. godine). Međutim, po svojim poetsko-estetskim (ili naprosto: literarnim) opredjeljenjima on je, naizgled, podjednako blizak »krugovašima«, »razlogovcima«, »poletovcima«, kao uostalom i odzvucima mediteranske pjesničke tradicije i iskustvima najrecentnijih, avangardnih, modernističkih i postmodernističkih obrazaca pisanja.

Od svih je, dakle, nabrojenih (ali i drugih kako ćemo vidjeti) pjesničkih »škola«, »pravaca« i »trendova« Kočan ponešto baštinio, ali je od njih uvijek ostajao i više negoli različit, upravo samosvojan, svoj, pjesnička personalnost i individualitet par excellence. Kako je to uopće moguće? Već Kočanov prvotni, tridesetogodišnji pjesnički opus ‒ dakle, do zbirke izabranih i novih pjesama Konavoski vez, iz 1988.) ‒ nedvojbeno pokazuje da to jest moguće. Osobito pak to dokazuje njegov nemali broj antologijskih poetskih tekstova;3) a dokazuje to, još uvjerljivije, autentičnost i »elementarnost« njegova piesničkog višeglasja, naime, originalnost meandara njegove autonomne poetike, po kojoj se on zasigurno razlikuje od svih ostalih suvremenih hrvatskih pjesnikâ.

Posebnost Kočanove stvaralačke osobnosti nije se, kao što rekosmo, projicirala samo u njegovu pjesništvu, nego i u drugim ‒ mahom kreativnim ‒ djelatnostima. U to će nas najbolje uvjeriti već i puko »katalogiziranje« njegovih dosadašnjih »javnih aktivnosti«: pjesnik, kritičar (književni, likovni, kazališni), novelist, polemičar, scenarist i redatelj (TV i film); esejist, putopisac, feljtonist, reporter, novinar, urednik (»Školske novine«, »Umjetnost i dijete«, list općine Centar Zagreb i dr.); lektor, korektor, nastavnik (na svim razinama ‒ osnovnoškolskoj, srednjoškolskoj, visokoškolskoj); društveno-politički radnik, voditelj (TV, književne tribine), prevoditelj...4) Sâm je Kočan iz prethodnog popisa svojih ‒ profesionalnih i neprofesionalnih ‒ zanimanja, međutim, izostavio još jednu značajnu vrstu vlastita književnog rada: pisanje radiodramâ (na Radio Zagrebu mu je dosad emitirano nekoliko, među prvima Ferštenzi čoek božji (1976.) i Zimmer frei (1977.); osim toga, zagrebačka mu je Televizija 1977. emitirala i televizijsku dramu Prijeđi rijeku ako možeš (kasnije i repriziranu), kao i na desetke tv-dokumentaraca, feljtona i reportaža, a u rukopisu ima zgotovljen i svoj prvi dramski tekst za kazalište. Njegova tv-drama Baka Bijela više je puta reemitirana u »Antologiji hrvatske tv-drame«, a filmska verzija je prikazivana u brojnim zemljama.

Dotakavši se, dakle, i Kočanove bibliografije, recimo odmah da ona (brojčano) do objave značajne zbirke Konavoski vez (1988.)5) i nije bila suviše voluminozna: jedna zajednička pjesnička zbirka, na samom početku autorova pjesnikovanja (Glasovi mladih, Dubrovnik, 1959.), zatim jedna monografija iz zrela autorovog doba (Konavle, Dubrovnik, 1984.) i ono središnje, najvažnije ‒ ukupno osam samostalnih pjesničkih zbirki, koje su mu izlazile ovim redoslijedom: Ispovjedaonica (»Mladost«, Zagreb, 1969.); Ja odozdo (Odbor Matice hrvatske, Čakovec, 1970.); Ta riječ (»August Cesarec«, Zagreb, 1974.); Izravno u stroj (»Znanje«, Zagreb, 1981.); Vijenac soneta (Međunarodni centar za usluge u kulturi, Zagreb, 1982.); Sedmoglasnik (»Nolit«, Beograd, 1982.); Ono nešto (Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1986.) i Triptih o glavi (»Naprijed«, Zagreb, 1987/88.).

Međutim, treba također naglasiti da se nakon objave zbirke Konavoski vez iz 1988. godine u nepuna tri desetljeća, tj. do izlaska njegove sljedeće kapitalne zbirke izabranih pjesama Sedmoglasje (iz 2016. godine),6) Kočanova bibliografija ‒ udvostručila. Knjige su mu izlazile sljedećim redom: E, da mi je (Zagreb, 1991.); Skupljena baština, pjesnička hrestomatija (Zagreb, 1993.); Iznove starih majstora (Zagreb, 1995.); Prevlaka, ćaćina tamburica (Zagreb, 1996.); Josip Pupačić u književnosti i novinarstvu, doktorska disertacija (Zagreb, 1998.); Sonet svinjcu, i Kati, naravno! (Zagreb, 2000.); Probrana baština, 100 godina-pjesama-pjesnika-hrvatskog pjesništva 20. stoljeća (Zagreb, 2001.); Sred zavičajnih nebesa (Zagreb, 2001.); Sic transit... u Kini i drugdje, putopisi (Zagreb, 2002.); Kučak s Prevlake, roman za mladež (Zagreb, 2004.); Basne u stihovima (Karlovac, 2005.); Ulovljen u jeziku (Zagreb, 2005.); Na bijeloj lađi (Zagreb, 2005.); Jedan izbor, pjesme (Vinkovci, 2007.); S Talijom nakon predstave, kazališni eseji (Zagreb, 2010.); Ana Bako (pseudonim): Jane Perkanova, roman (Zagreb, 2010.); Ode himne ne (Zagreb, 2012.); Samo ljubav slavi (Zagreb, 2012.); Vu kaju i ž njim (separat časopisa »Kaj«, Zagreb, 2015.); Sin otac sin, roman (Zagreb, 2015.); Ana Bako (pseudonim): Mariuchi i Kukuriko, roman (Rijeka, 2015.); Čim umreš, rodit ćeš se (Zagreb, 2016.) i Sedmoglasje ‒ odjednomi djed i dijete, izabrane pjesme (Zagreb, 2016.).

Uz svoje odabrane kazališne osvrte, odlomke iz novih proza, polemičke tekstove i prikaze novih knjiga, koje kontinuirano objavljuje u časopisu »Kolo« (i drugim književnim periodicima), Stijepo Mijović Kočan je u posljednje četiri godine, tj. do svog 80. rođendana, napisao i objavio još tri romana sa zavičajnim, konavoskim ili čak autobiografskim temama. To su romani za mlade: Priča s kraja svijeta ‒ Lorko i Roko (Gruda, 2019.) i Marija Konavoka (Zagreb, 2019.), te njegov dosad jamačno najznačajniji roman, Čoek zlatnije ruka (Matica hrvatska, Zagreb, 2018.). Evo što je u tom romanu detektirala književna kritičarka Mira Muhoberac:

»Umijećem kombiniranja i rekombiniranja različitih simbola i kulturnih elemenata s namjerom i sa željom stvaranja novih struktura Kočan predočuje čitateljima i kulturnoj javnosti prirodu Konavala i Konavljana, tmurnost i radost življenja, cijelu svoju fiktivnu i dokumentarnu, fikcijsku i stvarnu obitelj pretačući u vrhunsku pripovjednu i pripovjedačku romanesknu i nerijetko biografsku i autobiografsku strukturu« (usp. M. Muhoberac, časopis »Kolo«, br. 4/2019., str. 186).

2.

Budući da je Konavoski vez ‒ kao zbirka Kočanovih izabranih i novih (također odabranih) pjesama ‒ nastojala pred čitatelje iznijeti i najviše i najzanimljivije domete autorova cjelokupnog dotadašnjeg pjesničkog opusa, razumljivo je što se ni u ovom prikazu ne mogu zaobići Kočanovi pjesnički početci, mladenačka lirska ishodišta, njegova tzv. propedeutička pjesnička faza. U tom je smislu svakako indikativna Kočanova najranija objavljena pjesma,7) napisana davne 1955. godine, njegove Drvarice:

Žene drvarice.
Luk leđa
se prigiba.
Na njima
miris
smole.

Oči
u opancima.
Znoj
u koritu
bora.
Plač djeteta
u njedrima.

Niz strminu
mile bremena.
Pucketa zora
u grmu.
Kamen miriše.

Iako ovaj prvi poznati Kočanov pjesnički ostvaraj tek nagovještava skori nastup jednog pjesničkog talenta, ovdje ga citiramo i kao stanoviti kriptotip autorova cjelokupnog mladenačkog pjeva, njegovih »ranih radova« pisanih à la Lorca.8) No, Drvarice nas također upućuju na pjesnikov zavičaj koji će ostati i jedno od njegovih trajnih tematsko-jezičnih izvorištâ, možda najevidentnije u zbirci Ta riječ, ali i u nekojim ključnim pjesmama iz kasnijih zbirki, sve do najnovije programatske poeme Konavoski vez, kojom se i zaključuje (ova) istoimena knjiga. Međutim, dok je u Drvaricama zavičajni motiv ‒ gotovo sve, tj. ono što preplavljuje i sâm autorov pjesnički identitet, suprotno tome npr. u magistralnoj Kočanovoj pjesmi U posjetu majci u Konavlima (i drugim kasnijim pjesmama) zavičajni su likovi i krajolik upravo provokacija za autentično pjesničko kazivanje metodom »izravno u stroj«, dakle, jednim od temeljnih Mijovićevih poetičkih postupaka (modelâ pisanja) koji će od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća postati njegov osobni »znak raspoznavanja« u poetičkom pluralizmu suvremene hrvatske poezije.

Kao što je Kočanov stvaralački put od lorkijanski »opjevanog« faktičnog zavičaja pa do zavičaja kao svojevrsne metafore, kao eminentno poetskog fakticiteta (navlastito jezičnog i etičkog) ‒ bio relativno dug i ispunjen grozničavim, upornim i napokon uspješno okončanim traganjem za vlastitim pjesničkim izrazom, tako je i njegov životni put od dječaštva do zrelosti (i tzv. treće dobi) zapravo nalikovao na opasnu egzistencijalnu plovidbu između bezbrojnih Scilâ i Haribdâ. Evo, ukratko, njegove kronologije:

Rođen je 14. travnja 1940. u selu Đurinići, nadomak bokokotorskog zaljeva, u Konavlima; osnovnu je školu završio u Grudi, a gimnaziju u Dubrovniku. Uz kroničnu studentsku neimaštinu diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (jugoslavenske jezike i književnosti, uz komparativnu književnost) istodobno zarađujući za život kao honorarni novinar, a potom se iz obiteljskih i egzistencijalnih razloga zapošljava u seoskoj osnovnoj školi (Mala Subotica, u Međimurju). I upravo ovdje, na panonskom sjeveru, Mediteranac Kočan dovršava svoju prvu samostalnu pjesničku zbirku (Ispovjedaonica), u kojoj, među ostalim, doslovno svjedoči i o svojih »... posljednjih šest-sedam dinamičkih, kontradiktornih i tegobnih godina. I šašavih zbivanja, i opće hipokrizije, i moralne degradacije«,9) da bi se tek u jesen 1967. godine, zajedno s (rukopisnom) Ispovjedaonicom, ženom i djetetom napokon doselio u Zagreb, svoj sadašnji i, čini se, trajni domicil.

Istini za volju treba reći da ni pjesnikov život u hrvatskoj književnoj metropoli, Zagrebu ‒ sada već unatrag više od poldrug stoljeća10) ‒ ne protječe bez nevolja, konflikata, egzistencijalnih mučnina i svakovrsnih javnih i privatnih trauma. U to se lako uvjeriti iz ponajboljih Kočanovih satiričkih zapisa (npr. »Znam perspektivu ‒ vade mi zube« i dr.), a osobito pak iz cijelog ciklusa naslovljenog U Zagrebu,11) ciklusa koji je zacijelo jedno od najpotresnijih i najmračnijih recentnih pjesničkih svjedočanstava o naličju urbanog živijenja uopće, o najdubljem talogu naše civilizacije, ali i, konkretno, o samom Zagrebu ‒ iz »vizure« gradske kloake... Pa ipak, kao što su njegove prethodne tegobne putešestvije »s juga na sjever domovine, i obratno«, a naročito obitavanje u krležijanskim, panonskim »meglama i kalu« ‒ u krajnjem ishodu rezultirali npr. impresivnim kajkavskim stihovima, jednako tako su, recimo, »žamor urbane gomile« ili »mješoviti zbor abortusa« sivoga zagrebačkog svakodnevlja nerijetko u autoru proizveli pjesničke refleksije iznimne književnoumjetničke kakvoće i artističke zrelosti.

Svjetonazorni i poetski credo Stijepe Mijovića Kočana sadržan je u dvije fundamentalne sintagme: »ne pripadam i nisam« i »svim mogućnostima otvoren način govora ‒ istinska je domovina poetskog«. I premda je prvu sintagmu-načelo zapisao još 1973. godine,12) a drugu sintagmu-načelo obznanio u stihozbirci Ono nešto, 1986. godine13) ‒ na stanovit je način oba ova načela, više ili manje uspješno, autor dosljedno nastojao primjenjivati od svoje prve samostalne pjesničke knjige Ispovjedaonice ili, još preciznije, od 1961. godine ‒ kada nastaju prve zrele pjesme te zbirke, koje ujedno označavaju Kočanov radikalan razlaz i prekid s mladenačkim »lorkijanskim pjevom« i s »propedeutičkom fazom« njegova pjesničkog stvaranja.

Štoviše, u tom prvom razdoblju Kočanova serioznog pjesničkog profiliranja (do izlaska iz tiska Ispovjedaonice, 1969.) nastale su praktično i sve novije pjesme njegove druge samostalne zbirke Ja odozdo (objavljene 1970. godine), a to također znači da je autor već u prvoj zreloj fazi svoga pjesničkog stvaralaštva ‒ do 1969. godine ‒ ne samo konstituirao većinu bitnih odrednica vlastite poetike, nego i inaugurirao čak pet osobnih tematsko-izražajnih formi (obrazaca) pisanja ‒ pet svojih autentičnih i raspoznatljivih pjesničkih »glasova«, da bi im kasnije pridodao još dva »glasa«.14) U tom je smislu, uglavnom, ispravna i konstatacija književnog kritičara Nevena Jurice da je Kočan »... status samosvojnosti zauzeo u svojim počecima, a nije ga se odrekao ni u svojoj zrelosti, u nizu (kasnijih) knjiga...«15)

3.

O kojem je to, konkretno, »sedmoglasju« odnosno formama (konceptima) pisanja riječ u pjesništvu Stijepe Mijovića Kočana ‒ pogledajmo na karakterističnim primjerima, tekstovima.

PRVI GLAS ovog autora moguće je detektirati kao neposredan izdanak njegova tipično mediteranskog iskustva, životnog i literarnog, u prvom srazu s urbanim okolišem, a s druge strane kao već osamostaljenu derivaciju mladenačkog »lorkijanskog pjeva«, s težnjom prema stanovitom hermetizmu. U zbirci Ispovjedaonica takvih je tekstova podosta, isključivo pisanih slobodnim stihom, i to kratko i isprekidano (pjesme Noću obilazim grad, Ubogo popodne, a naročito Poema pokidanih žila), ili pak u formi »uglađenijih« distihâ, kao npr. u ciklusu Kako me prevarila pjesma, iz kojeg izdvajamo signifikantnu nenaslovijenu pjesmu s početnom sintagmom »moje mlado lice«. Naime, njena prva dva dvostiha glase:

moje mlado lice izranja iz dima
vlakovi su pošli u otkucaj jutra

tražim ono nešto
gdje li ću ga naći (.. .)

Dakle, ključna sintagma ONO NEŠTO, po kojoj će i Kočanova mnogo kasnija značajna samostalna zbirka dobiti naslov, sintagma koja istodobno signira »traganje za vlastitim glasom« i »za rješenjem vlastitih egzistencijalnih tjeskoba« (J. Pavičić)16) pojavljuje se, eto, na samom početku autorova stvaralačkog puta, na startu njegove zrele »pjesničke plovidbe«! Kao da je pjesnik odmah naslutio i determinirao vlastita polja istraživanja ‒ gnoseološko, etičko i poetičko, što će uostalom eksplicitno naznačiti iskazom: »Tražiš dakle svoju svijest, svoje određenje, svoj glas...«17) a sustavno razraditi u svom manifestu (u četiri varijacije) Manifestiranje elementarnog u pjesništvu.18)

DRUGI GLAS se također već jasno oblikovao u Kočanovoj prvoj zbirci Ispovjedaonica, a njegovu najuspjeliju realizaciju u toj knjizi predstavlja kratka poema Polock No 10, napisana još 1962. godine. Ovdje je riječ o Kočanovoj kreativnoj primjeni i pronalaženju originalne inačice nadrealističke poetike unutar vlastitog poetskog diskursa. Međutim, kao što lucidno primjećuje Ante Stamać, »posrijedi je automatizam mašte, vrlo inventivno pretapanje i metaforiziranje i po tome se... Kočan čini prvorazrednim preobražavateljem predmetnog svijeta«,19) a nije posrijedi tek puko nasljedovanje »klasičnog« nadrealističkog koncepta pisanja.

Valja odmah reći da se ovaj Kočanov postupak (»glas«) pokazao izuzetno produktivnim, jer će se u njemu ostvariti ne samo glavnina pjesama u prve tri samostalne autorove zbirke, nego i više autorovih antologijskih pjesama iz kasnijih knjigâ, kao što su npr. Jutro zatim Ivana i cvijeće, Jesen moja glava u kafiću, Jacinta nata Miovich, Dalek život ‒ blizak život, Tako nečim gonjen u kroničnu noć, Novi Zagreb ‒ studeni ‒ jutro, i druge. Osim toga, iz ovoga su modela pisanja (i mišljenja!) gotovo izravno derivirane i Kočanove satirike (kao specifičan »glas« ‒ načinom tematizacije odabrane »predmetne građe«), zatim njegov kajkavski pjesnički ciklus, kao i nekoji bitni elementi Kočanova najznačajnijega postupka, njegova najsamosvojnijega pjesničkoga govora ‒ metodom »izravno u stroj«, odnosno tehnikom poetskoga kazivanja.

TREĆI GLAS je rezultat, s jedne strane, Kočanove posvemašnje otvorenosti prema svim mogućnostima poetskog (i kritičkog!) iskaza, a s druge strane, njegove domišljatosti da usmjeri čitateljevu pozornost na sam pjesnički tekst pomoću »tumačenja« kontekstualnih odnosa, naime, njegovom svojevrsnom interpretacijom, komentiranjem. Recenzirajući Kočanovu Ispovjedaonicu književni kritičar Igor Mandić je prvi ustanovio o kakvom je postupku (»glasu«) zapravo riječ:

»... izmjenjujući pjesme s kratkim komentarima (u obliku aforizama, kritike, autobiografskih zapisaka, pamfleta, kroničarenja ili pjesme u prozi) Kočan ipak nije napravio sarno ‒ trik. To je samosvojni pjesnički oblik, stanovita sinteza izričajnih vrsta, što raznovrsnošću svojih naboja čini štivo prijemčivim i čitkim, novim i zanimljivim. Mijovićevi stihovi kolokvijalnog su tipa, sasvim nezagušeni metaforičnošću. To su sve fragmenti jednog iskustva, prije nego stamene cjeline, pri čemu komentari, ponekad, izbijaju u prvi plan. Medutim, i te ‘komentare’ treba držati pjesničkim oblikom ...«20)

ČETVRTI GLAS predstavljaju Kočanove inventivne satirike, pisane slobodnim i, još češće, vezanim stihom (s »obligatnim« duhovitim rimarijem) i različite formalno-versifikatorske strukture. Pjesme ovoga tipa čine središnji dio zbirke Ja odozdo (koja je i naslovljena prema istoimenoj ključnoj satirici), no tim »glasom« Kočan je nastavio pisati sve do danas, i to jednako uspješno, o čemu bjelodano svjedoče, primjerice, nove pjesme ‒ Njeno lice njene traperice i U kumpaniji slavnih. Inače, na idejno-tematskom i etičkom planu Kočanove satirike su, očito, njegova pjesnička reakcija i ironijsko nemirenje sa svakovrsnim glupostima, licemjerjem i drugim nakaradnostima suvremenog svijeta, kao i s nerijetko tragično-komičnom pozicijom ugroženog i usamljenog pojedinca/intelektualca u tom svijetu.

PETI GLAS je zacijelo poetički najkonzistentniji i tematski najspecifičniji (ujedno i »najlirskiji«) segment u Kočanovu pjesničkom opusu, oblikovan u impresivnom nizu domišljenih Darskih zapisa. Te autorove zgusnute pjesme u prozi, započete još u zbirci Ja odozdo (1970.) pod indikativnim nadnaslovom odlike, svojevrsni su Kočanov pokušaj redefiniranja povijesnog vremena i same povijesti eminentno pjesničkom konstrukcijom jednog imaginarno-mitskog svijeta (Dar i Darani!), ali s jasnom težnjom prema konceptualizaciji vlastita pjesničkoga govora.

Ukratko, ako bi se redukcionistički moglo zaključiti kako se Kočan svojim automatizmom mašte našao na tragu nadrealističke poetike npr. jednog Drage Ivaniševića, onda bi se istim postupkom pronašle i sličnosti njegovih Darskih zapisa s pjesmama u prozi »ranog« Dubravka Horvatića (zbirke Groznica i Zla vojna) ili čak s »fenomenologijskom analitikom« Danijela Dragojevića (u zbirkama Kornjača i drugi predjeli i Nevrijeme i drugo). Međutim, Kočanov koncept »pretvorbe slikovnog u pojmovno pjesništvo« (A. Stamać) u Darskim zapisima ipak je samosvojan, poseban, drukčiji, što će sâm pjesnik najbolje izraziti jednostavnim iskazom: »Ali Dar je hridina u vremenu, ne u moru«.

ŠESTI GLAS nedvojbeno je »najkočanovskiji«, najpersonalniji autorov poetičko-stilski postupak. Riječ je, dakako, o Kočanovoj originalnoj pjesničkoj sintaksi, o osebujnoj tehnici poetskih kazivanja metodom »izravno u stroj« (što pak valja shvatiti samo uvjetno, metaforički!). Posebna je zanimljivost s tim u vezi što je Kočan s podjednakim, nemalim uspjehom, isti postupak primijenio u dva različita jezična koda ‒ u štokavštini i kajkavštini, dakle na hrvatskom jezičnom standardu i na jednome nestandardu (varijetetu). Evo kakav je rezultat nastao uporabom njegova pjesničkog bilingvizma:

»Osebujno, semantički gusto, višeslojno tkivo Mijovićeva slobodnoga kajkavskog stiha, prava asocijativna i aluzivna bujica, uz brojne sinestezijske blijeskove i metaforičke kontrapunkte ‒ nesumnjivo je versifikatorska novost u novijoj kajkavskoj poeziji, dok je u suvremenom hrvatskom pjesništvu koncept pisanja ‘izravno u stroj’ Mijovićev osobni ‘znak raspoznavanja’ od 1978. godine. Naime, te je godine autor inaugurirao spomenuti koncept prvim odabranim ciklusom štokavskih pjesama, objavljenih u časopisu ‘Forum’, a samo godinu dana kasnije primijenio ga je i za gradbu svojih kajkavskih poetskih kazivanja. Dosljednost pak tog načina pisanja potvrdio je 1981. godine istoimenom knjigom pjesama, Izravno u stroj...«,21) kao i s kasnije dvije zbirke, Sedmoglasnik iz 1982. i Ono nešto iz 1986. godine.

Da Kočanov iznenađujući »kajkavski torzo« doista nije ostao samo puki pjesnički eksperiment, da je on njegovo trajnije stvaralačko opredjeljenje dokaz su i autorove kasnije, tada još neobjavljene kajkavske piesme, neke ispisane i u vezanoj formi (Serce, tiho!, Vušel sem vu sliku i dr.). Medutim, jednako tako može se ustvrditi da su Kočanova trajna stvaralačka opredjeljenja: na idejno-tematskom planu »borba čovjekova s vidljivim i nevidljivim silama koje nasrću na nj kako bi mu oduzele samosvojnost i vlastitost«, kako to formulira Nikola Milićević,22) a na planu izričajnom/poetičkom ‒ posvemašnja otvorenost prema svim mogućnostima poetskog izražavanja, u permanentnom traganju za onim elementarnim, u sebi i u svom govoru/jeziku.

SEDMI GLAS ‒ Kočanovo pisanje u starim, mahom zatvorenim formama ‒ upravo je još jedna potvrda o netom izrečenoj tvrdnji, još jedan tipičan autorov pjesnički paradoks. Naime, od Kočanova klasičnog Vijenca soneta (1982.) i rimovanih pjesničkih poslanica pa do »linearno narativnih« kazivanja zaista je golem raspon, svojevrsna poetička i jezično-stilska provalija, koju je mogao premostiti samo pjesnik iznimne nadarenosti i širokih kreativnih mogućnosti. Kočan je, dakle, na djelu, svojom sedmoglasnom piesničkom praksom, uvjerljivo pokazao da jest takav pjesnik, takva snažna stvaralačka individualnost koja će u okviru svakog akceptiranog poetičkog modela uvijek pronaći svoj kreativni prostor, osobni pjesnički glas, svoju (pjesničku) emanaciju elementarnosti. Izrijekom će to potvrditi i sâm pjesnik:

»Nema dva ista otiska prsta, dva ista ljudska mirisa, dvije iste radijacije, ni dva ista ljudska iskaza, pa budući da je zaista svatko samac u sklupčanoj, smrdljivoj gomili što sja, može se oglasiti samo svojim zvukom, a elementarno znači iznaći upravo taj svoj zvuk, svoj glas, doći do njega, obznaniti ga, izraziti, sebe imati, ne svoj privid o sebi...«23) I zaključno: »...pjesma je uvježbavanje vječnosti u trenutku«.24)

Takvo »uvježbavanje vječnosti« pribavilo je, očito, i pjesničkom opusu Stijepe Mijovića Kočana istaknuto mjesto u korpusu suvremene hrvatske književnosti.

4.

Premda je autentično pjesničko sedmoglasje Stijepo Mijović Kočan uvjerljivo predočio već svojom prvom značajnom zbirkom izabranih pjesama Konavoski vez iz 1988. godine,25) kojom je ujedno i zaokružio prva tri desetljeća svoga raznolikog i osebujnog pjesničkog opusa, cjelokupno je (sada šezdesetogodišnje) njegovo pjesničko stvaralaštvo temeljito proanalizirao i književnokritički selekcionirao istaknuti suvremeni hrvatski književnik, urednik i prevoditelj Ludwig Bauer. Tako je 2018. godine Stijepo Mijović Kočan iznova ukoričen u svom reprezentativnom Sedmoglasju,26) opsežnoj knjizi izabranih pjesama istoga naslova, a s vrlo indikativnim podnaslovom ‒ Odjednom i djed i dijete. Izdvojivši u tu pozamašnu knjigu od 486 stranica čak 291 izvorni Kočanov pjesnički tekst, Bauer u svom instruktivnom pogovoru ovako portretira njihova autora:

»Stijepo Mijović Kočan s razlogom je u nekoj prilici proglašen renesansnim čovjekom; razlog je u tome što je više od pola stoljeća djelovao u različitim područjima: uspješan redatelj, predavač, novinar, urednik, feljtonist, kolumnist i kritičar, doktor filologije, ali iznad svega i najtrajnije Poeta, Pjesnik, u svim tim područjima i svakom razdoblju života, ma kako to bilo anakronično. Svojom uspješnošću u plementim zanatima i poslovičnom univerzalnošću, svojom potrebom da neprekidno donkihotovski reagira sviješću i savješću na svaku novu vjetrenjaču, potrebom da matoševski uvijek iznova kreira svoje vlastito mišljenje o onom što se događa danas, bez obzira na to što se već i jučer dogodilo, Stijepo Mijović Kočan navikao je ‒ barem onaj dio naše uske kulturne javnosti kojoj je zaista stalo do merituma stvari, a ne samo do afera i skandala ‒ očekivati od njega uvijek nešto novo: Stijepo Mijović Kočan navikao nas je uvijek očekivati, ma kako oksimoronski zvučalo, nešto neočekivano, čak i po cijenu kontroverznosti; gotovo bi se moglo reći ‒ po cijenu kontroverznosti najčešće...«27)

Budući da u ovom eseju nas poglavito zanima Kočan kao Poeta, Pjesnik, pogledajmo najzad koje mu tovrsne značajke i odlike također utvrđuje Ludwig Bauer:

»... cjelokupan Kočanov poetski opus ipak se odlikuje nekim karakteristikama koje bismo mogli označiti kao zajednički nazivnik svih njegovih zbirki, njegove poezije u cjelini. I kada je misaono šokantan, blasfemičan s namjerom, i kada je nostalgično emotivan, i kada sklada sasvim osebujne sonete po relativno strogom uzorku, čak i sa cezurama na izabranim mjestima, i kada piše s namjerom izrazite neposrednosti, izravno u pisaći stroj, Kočan se ne izmiče tradiciji, tradiciji sasvim prepoznatljiva književna izričaja, duboko ukorijenjena u prepoznatljivo specifičan književni jezik. Riječ je prvenstveno o dubrovačkom govoru, govoru koji je toliko usmjereno asocijativan, tako blizak poznatoj književnosti iz razdoblja kada je ta dubrovačka bila upravo najvrjednija i najznačajnija, najeuropskija književnost u ovom dijelu Europe. Kočanov osjećaj za glazbu tog jezika, u njegovu osuvremenjenu obliku, osjećaj za distinkcije koje taj leksik obuhvaća, podjednako daruje njegovoj poeziji plemenitost i harmoniju. I po tome bi ga se moglo označiti suvremenim atributom renesansni.«28)

U svom lucidnom promišljanju o Kočanovu pjesništvu, Bauer s pravom zaključuje: »Poeziju ne čine uvjerenja, ideje, stavovi ili usvajanje nekih shema. Za pravu poeziju doista treba poseban sluh za jezik baš kao i za vrhunsko muziciranje, a Kočan taj sluh za jezik svakako demonstrira. Takav pristup jeziku u stanju je u njegovoj poeziji konstruktivno nadvladati potencijalnu koliziju svjetonazorske angažiranosti i pjesničkog artizma, ali i učvršćuje značajno mjesto pjesnika Stijepa Mijovića Kočana u suvremenoj hrvatskoj književnosti«.29)

___________________

1) Tom je sintagmom naslovljena Pavičićeva recenzija Kočanove zbirke pjesama Ono nešto. (Vidi: Josip Pavičić, Pozicija između, »Vjesnik«, Zagreb, 20. siječnja 1988., str. 8.)

2) J. Pavičić, ibid.

3) Odabrane pjesme Stijepe Mijovića Kočana uvrštene su u većinu recentnih i serioznih antologija suvremenoga hrvatskog pjesništva. Tako je npr. Kočan u Zlatnoj knjizi hrvatskog pjesništva od početaka do danas (1991.) sastavljača Vlatka Pavletića zastupljen sa šest pjesama, a u Antologiji hrvatskog dječjeg pjesništva (1994.) Ive Zalara sa devet naslova. Pjesme su mu uvrštene i u Antologiju moderne kajkavske lirike 20. stoljeća »Rieči sa zviranjka« (1999.) Jože Skoka, zatim u antologiji 100 hrvatskih soneta Nikole Milićevića, te u još nekim antologijama i pregledima, u zemlji i inozemstvu. Pjesme su mu uvrštene i u nekoliko osnovnoškolskih čitanki, te prevođene na više starnih jezika.

4) Takav je redoslijed svojih zanimanja ispisao sâm Kočan u jednom pismu autoru ovih redaka.

5) Stijepo Mijović Kočan: Konavoski vez, Biblioteka Prizma, izbor i pogovor - Ernest Fišer, urednik - Alojz Majetić, recenzenti - Neven Jurica i Nikola Milićević, »Mladost«, Zagreb, 1988.

6) Stijepo Mijović Kočan: Sedmoglasje ‒ odjednom i djed i dijete (izabrane pjesme), Biblioteka Hrvatski pjesnici, pogovor i izbor: Ludwig Bauer, Matica hrvatska, Zagreb, 2016. (Knjiga obasiže čak 486 stranica.)

7) Drvarice su najprije bile objavljene u zagrebačkom srednjoškolskom časopisu »Polet« (1957.), a zanimljivo je spomenuti da ih Kočan uvrštava i u svoju drugu samostalnu zbirku Ja odozdo (OMH, Čakovec, 1970.), u ciklus pod naslovom Dječaštvo / slike.

8) Prema vlastitoj izjavi, Kočan u vrijeme pisanja svojih najranijih pjesama uopće nije poznavao pjesništvo Federica Garcije Lorke, o čemu svjedoči ova anegdota:

Davši na ogled najranije stihove Vladanu Švacovu, tadašnjem svom profesoru filozofije na Gimnaziji u Dubrovniku, ovaj mu je rekao da to »sliči na Lorku«. Istog je dana Kočan otišao u Gradsku knjižnicu i zatražio pjesme »ONE Lorke«, misleći da je Lorca ‒ pjesnikinja! Stari ga je knjižničar, naravno, upozorio o komu je riječ i dao mu zbirku Lorkinih pjesama (iz Male biblioteke zagrebačke »Zore«), koja je mladog pjesnika-početnika, naravno, oduševila.

9) Usp. Stijepo Mijović Kočan: Ispovjedaonica, »Mladost«, Zagreb, 1969., str. 132.

10) Dakle, od autorova doseljenja s obitelji u Zagreb 1967. godine i, praktično, do danas.

11) Vidi: Stijepo Mijović Kočan, Ono nešto, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1986., str. 35-48.

12) Riječ je o programatskoj pjesmi s tim naslovom (Ne pripadam i nisam), objavljenoj u Kočanovoj zbirci Ta riječ (izd. »August Cesarec«, Zagreb, 1974.

13) Vidi tekst: »Manifestiranje elementarnog u pjesništvu«, u zbirci Ono nešto (Zagreb, 1986., str. 119.).

14) Različitost svojih pjesničkih »glasova« (diskursâ, kazivanja) Kočan ne koristi ‒ poput znamenitog Portugalca, Fernanda Pessoe (1888.-1935.) ‒ da tekstove svakoga »glasa« posebno potpisuje drugim imenom, heteronimom. Budući da tekstove pojedinih »glasova« nije sustavno izdvajao u zasebne knjige, Kočan nije koristio heteronime.

15) Usp. Neven Jurica: Tehnika kazivanja, recenzija Kočanove zbirke Ono nešto, u reviji »Naša knjiga«, br. 23-24, izd. Poslovna zajednica izdavača i knjižara SR Hrvatske, Zagreb, 1987., str. 41.

16) Usp. J. Pavičić, ibid.

17) Vidi tekst br. 3/7 u ciklusu Manifestiranje elementarnog u pjesništvu, u zbirci Ono nešto, str. 118.

18) Ciklus pjesama pod naslovom Manifestiranje elementarnog u pjesništvu doista se može shvatiti kao Kočanov osobni pjesnički manifest, sastavljen od 45 »teza«, svrstanih u četiri tematska niza-cjelina. Već sami naslovi tih nizova-cjelina jasno naznačuju bitna pitanja što ih autor poetski tematizira: 1. Tko si (što); 2. Gdje si (i čime zabavljen); 3. Što radiš (i kako); i 4. Sažeci (jednoga iskustva). (Ovaj Kočanov manifest ‒ osim u zbirci Ono nešto ‒ tiskan je prethodno u uobičajenom broju primjeraka, i ukoričen, kao separat časopisa »Forum«, br. 4-6, Zagreb, 1983.)

19) Citirano iz izdavačeve recenzije, koju je napisao Ante Stamać o Kočanovoj zbirci Triptih o glavi (1987.).

20) Usp. Igor Mandić: Pregršt mladih pjesnika, u knjizi: Uz dlaku, »Mladost«, Zagreb, 1970., str. 105.

21) Usp. Ernest Fišer: Opori humanizam u novom kodu (Uz kajkavski pjesnički ciklus Stijepe Mijovića Kočana), u knjizi: Dekantacija kajkaviana, »Revija«, Osijek, 1981., str. 111-118.

22) Citirano iz izdavačeve recenzije, koju je napisao Nikola Milićević o Kočanovoj stihozbirci Triptih o glavi (»Naprijed«, Zagreb, 1987/88.).

23) Citat iz Kočanova ciklusa Manifestiranje elementarnog u pjesništvu, u zbirci Ono nešto, tekst br. 2/2, str. 114.

24) Ibidem, tekst br. 3/18, str. 123.

25) Prethodna tri poglavlja ovog eseja upravo su i objavljena kao pogovor toj knjizi. (Usp. E. Fišer: Autentičnost i elementarnost pjesničkog višeglasja Stijepe Mijovića Kočana, u zbirci Konavoski vez, »Mladost«, Zagreb, 1988., str. 241-249.)

26) Vidi našu bilješku br. 6.

27) Usp. Ludwig Bauer: Kočanov poetički pluralizam, pogovor u zbirci Sedmoglasje (Matica hrvatska, Zagreb, 2016., str. 455.)

28) L. Bauer, ibidem, str. 465-466.

29) L. Bauer, ibidem, str. 467.